Budim

 

Budim je bio glavni grad Ugarske od 1361., pa sve dok nije pao pod vlast Osmanskog Carstva 1541. Novi glavni grad Ugarske tada je postao Požun (1536.) u današnjoj Slovačkoj. 1686. grad ponovno osvaja Habsburška Monarhija, a jer je bio opustošen, ondje se naseljavaju brojni Nijemci. 1703. postaje slobodan kraljevski grad, a 1784. ponovno i glavni grad Kraljevstva. 1873. sjedinjen je s gradovima Peštom i Obudom u jedinstveni grad Budimpeštu.

Prema podacima iz 1715., Budim je imao 1539 kuća, od čega je bilo 769 slavenskih, 701 njemačkih i 68 mađarskih. Pet godina kasnije, 1720., bilo je oko 30.000 stanovnika u 1468 kuća, od čega je bila 851 njemačka, 559 slavenskih, 68 mađarskih i 5 slovačkih.

U okolici Budima se nalazi nekoliko hrvatskih sela. Kulturološki, taj je kraj, posebice tamošnji franjevci su pridonijeli hrvatskoj kulturi i kulturi države Mađarske po pitanju doprinosa u književnosti na hrvatskom jeziku. U književnoj teoriji je poznat i pojam budimskog kruga franjevačkih pisaca.^[1]

Hrvatski humanisti i hrvatski latinisti iz sjeverne Hrvatske su djelovali najviše na dvoru kralja Matije Korvina u Budimu, koji je onda bio središte humanističke djelatnosti i koji je imao jednu od najvećih biblioteka u renesansi, Bibliothecu Corvinianu. Među te hrvatske humaniste spada Korvinov dvorjanin, hrvatski i mađarski humanist Janus Pannonius. Akademiju, skriptorij i knjižnicu u Budimu je osnovao hrvatski humanist i mađarski primas Ivan Vitez od Sredne.

U razdoblju nakon Tridentskog sabora franjevačka provincija Bosna Srebrena je imala svoje učilište u Budimu.

U Budimu su djelovali Luka Čilić, Jeronim Lipovčić,^[2] Mihovil Radnić, Grgur Čevapović, Marijan Šunjić, Lovro Bračuljević, Stjepan Vilov, Fabijan Peštalić, Emerik Pavić, Marijan Jaić i drugi. Studenti u Budimu su bili Andrija Barukčić i Toma Babić. Iz Budima su rodom Lovro Bračuljević (ml. i stariji), Tadija Bošnjaković, Jeronim Jakočević, Josip Jakošić, Bartol Jurković, Nikola Kesić, Emerik Pavić, Antun Perecki, Stjepan Vilov.^[3]

Prvi zlatari u ovom gradu su bili iz redova bošnjačkih Hrvata koji su ondje došli u 18. stoljeću.

Hrvati su u Budimu tiskali svoja djela. 1795. je Marijan Lanosović ondje objavio 3. izdanje svoje gramatike Neue Einleitung zur Slavonischen Sprache, a 1801. je ondje objavljen rječnik Joakima Stullija Lexicon latino-italico-illyricum. Kratka osnova horvatzko-slavenskoga pravopisanja Ljudevita Gaja je tiskana u Budimu 1830., a 1831. je objavljen postumni prijevod Novog zavjeta Petra Katančića.

Zvjezdarnicu na brdu Gellertu je osnovao Ivan Paskvić, a u njoj su djelovali astronomi Mirko Daniel Bogdanić, Franjo Bruna i drugi.

Rodom iz budimske okolice je skladatelj Đuro Arnold.

• Budimpešta
• Pešta
• Povijest Mađarske