Uskrsna osmina

Uskrsna, Vazmena ili Pashalna osmina (čak. Otava^[1]) je osmodnevno razdoblje u liturgijskoj (crkvenoj) godini, od svetkovine Uskrsa do Druge Uskrsne nedjelje, u kojemu Crkva na poseban način u bogoslužju razmatra i slavi Uskrsno otajstvo. Dio je Uskrsnoga vremena crkvene godine. Vazmenu osminu nastavlja pouskrsno vrijeme, sve do svetkovine Pedesetnice (Duhova).^[2]

Vazmena je osmina zapravo produženo slavlje Uskrsa, nadahnuto na židovskom običaju (Izl 2, 15.19). Svjedočanstva o Uskrsnom tjednu javljaju se već kod sv. Augustina. Uskrsni se tjedan u ranom kršćanstvu smatrao nedjeljivim slavljem Uskrsa, usmjeren na odmor i svakodnevna euharistijska slavlja. Svete Uskrsne dane spominje i car Valerijan II. te Nauk dvanaestorice apostola (IV. st.), kao i crkveni sabor u Maçonu 585. U antici je Uskrsni tjedan na poseban način uključivao novokrštenike (neokatekumenat) u život župe, sudioništvom pri Svetoj pričesti, vjerskom podukom i potvrdom zavjeta. Slavila su se i posebna misna slavlja za novokrštenike diljem antičke kršćanske ekumene, na kojima su izgovarane i mistagoške kateheze sv. Ćirila Jeruzalemskoga i sv. Ambrozija. Galezijev sakramentar i Gregorian u Uskrsnoj osmini donose dva misna obrasca, za novokrštenike i za ostale vjernike, što ide u prilog zapisima o održavanju posebnih misa. U ranome srednjem vijeku Uskrsni tjedan vremenom gubi na važnosti pa su se u X. st. kao blagdanski dani zadržala samo dva dana po svetkovini Uskrsa (s iznimkom časoslova). Unatoč tomu, različiti biskupi i sinode zalagali su se za »produženi« antički okvir proslave Uskrsa. Vazmena osmina vraća se u liturgijska slavlja u XIX. st.^[3]