Rana povijest Hrvata
Ovaj članak dio je niza o Hrvatska prije Hrvata
Rana povijest Hrvata
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska
|
Rana povijest Hrvata obuhvaća podrijetlo Hrvata, njihovo življenje u pradomovini, doseljenje u novu domovinu i pokrštenje. Opća i nacionalna enciklopedija ovako piše o tim događajima: "Široko rasprostiranje imena u očuvanim toponimima i starim zapisima upućuje na veoma udaljene prostore seoba Hrvata od najstarije prapostojbine do današnjih područja, uključujući i znatne promjene samog etničkog supstrata u odnosu na ime. Uz razne etimologije koje ime Hrvat vezuju uz pojedine djelatnosti (koji imaju zemlju, grč. hora, Konstantin Porfirogenet; iz korijena hrv, s raznim izvedenicama, kao vojnik, bojovnik i sl.), ili područje obitavanja (hrib, hrbat u smislu planina, gora, Karpati i dr.), te mnoge druge, najviše pristaša imaju objašnjenja koja Hrvate vezuju uz naziv i kretanje sjevernoiranskih plemenskih skupina prema Crnome moru: zapis na grčkom jeziku iz II. – III. stoljeća koji navodi plemenskog vođu (arhonta) Horoatosa (upozorio M. P. Pogodin), naziv iranskog plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti (S. Sakač), vezano i uz nomadsko stočarstvo (u Avesti: haurvaiti, čuvati, pasti, stočariti); također, lingvistički (a i geografski i kulturološki) legitiman je paralelizam razvoja iranskoga korijena hrv-srv/m, dakle Hrvata, s povijesno dobro poznatim plemenom Sarmata (O. N. Trubačov). Tako se drži da se jedno stočarsko (skitsko-sarmatsko) pleme s područja između Kaspijskog i Azovskog mora, pri njegovu kretanju na Zapad do Karpata, postupno pretopilo u slavenskom okruženju, dajući svoj naziv određenoj plemenskoj skupini, koja se zatim pod tim imenom, već slavenizirana, javlja u današnjoj Ukrajini (spomen u Nestorovoj kronici) i današnjoj južnoj Poljskoj (Bijeli Hrvati), a poslije na širem području s toponimima od Karpata do Koruške i Štajerske, uz Labu i Muru. Uzimajući u obzir najranije i do danas preživjele spomene, kao i seobe do VII. stoljeća, ime Hrvata rasprostire se u toponimima od Afganistana i Kurdistana do Visle i Labe na zapadu, te na jugu do često povijesno spominjane Crvene Hrvatske (Duklja, Albanija), Makedonije (kod Bitolja) i Grčke (Harvati, na više mjesta u Atici i Argolidi, pa i na Kreti). Hrvati su također utemeljili više srednjovjekovnih Sklavinija (Slovinja), kao npr. u Karantaniji, Albaniji i drugdje, no očito je najkoncentriranija etnička i povijesno djelotvorna matica ona u području Dalmacije, koja stvara i prvu hrvatsku državu i proteže svoje ime do otprilike današnjih hrvatskih granica.[1] Tijekom posljednjeg vala doseobe naroda na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće, hrvatska i avarska plemena naseljavaju današnje prostore Republike Hrvatske (tadašnje rimske pokrajine Dalmacije i Panonije). Staro, romansko žiteljstvo, povlači se prema jadranskom priobalju i na otoke, a s vremenom se asimilira te samo neki gradovi zadržavaju romansko obilježje. Koncem VIII. i početkom IX. stoljeća franački vladar Karlo I. Veliki kreće u osvajanje Istre (796) i Dalmacije; Aachenskim mirom (812) franačkoj su državi pripale Istra i područje hrvatske kneževske vlasti na kopnu, dočim su pod vlašću Bizanta ostali gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Cres, Osor i Rab. Učvrstivši vlast i ustrojivši upravu na području hrvatske kneževske vlasti, Franci su nastavili s procesom pokrštavanja i uspostave crkvenog ustroja. S vremenom se ime Hrvata proširilo i na ostale stanovnike te postalo oznakom zemlje njihova naseljavanja.[2]
Godina je 626. Carski Konstantinopol je u agoniji. Golema sila Perzijanaca, Avara i njihovih saveznika, Slavena, sručila se na Bospor. Bizantska je prijestolnica pred padom. Avarski kagan Bajan želi slomiti srce grčko-rimske kršćanske civilizacije. Konstantinopol znači sve, najveći grad kršćanskoga svijeta i nasljednik Staroga Rima. Međutim, Konstaninopol je izdržao.[3] Avari i Slaveni povlače se s Bospora, ali već su desetljećima prije opsade zaposjeli gotovo sve bizantske zapadne posjede. Bizantska vlast u provinciji Panoniji te većini Dalmacije samo je mrtvo slovo na papiru.[4] Slaveni, prodirući u malim grupama miješaju se sa starosjediocima na prostorima današnje Hrvatske. Događa se posljednji čin onoga što je povijesna znanost nazvala seobom naroda.[5]
Avari, potkraj VI. stoljeća uspostavljaju kaganat, veliku državu sa središtem u Panonskoj nizini. Avarski Kaganat protezao se od istočnih obronaka Alpa i južne Poljske na sjeveru pa sve do Grčke na jugu.[4] Stara rimska Salona odumire, gubeći ekonomski smisao i svoju nekadašnju važnost. Salonitanski građanski polako se počinju povlačiti u obližnju palaču cara Dioklecijana, kompaktnu i dobro utvrđenu.[6] Na izdisajima Salone rodio se grad Split.[7] Zadar, Trogir i ostali istočnojadranski antički gradovi okruženi su starosjedilačkim i slavenskim naseljima. Stanovništvo je izmiješano, a starosjedioci polako prihvaćaju slavenska vjerovanja, običaje i jezik. Stvoreni su preduvjeti za ono što će se dogoditi gotovo dva stoljeća poslije, nastanak hrvatske države.
Pitanje doseljenja Hrvata na današnje prostore i njihova podrijetla iznimno je složeno i valja odmah na početku reći da apsolutnog, jednoznačnog odgovora nema. Pitanje podrijetla je pogrešno postavljeno. Naciji, narodu i državi u pravilu ne može se vidljivo i jasno datirati podrijetlo točno u određenom trenutku povijesti. Katkada prođe i nekoliko stoljeća prije nego što se to ime prihvati, a mnogo stoljeća nakon što se prvi put spominje njihovo ime.
Mnogi povijesni događaji i procesi dolaze filtrirani osobnim stavom pisca. To znatno otežava put do istine. Tako se u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom naglašava kako su se Hrvati naselili u novu domovinu po zapovijedi bizantskoga cara Heraklija. Danas se s velikom sigurnošću može reći da bizantski car u to vrijeme nije bio u poziciji ikome davati takve zapovijedi jer su se Avari i Slaveni naseljavali po vlastitoj volji. O najranijoj hrvatskoj povijesti nisu se sačuvala autentična ili suvremena vrela. Sve što povjesničari pokušavaju zaključiti na pitanja: "Tko su Hrvati? Kada su došli? Odakle su došli?", zaključuju na temelju mnogo kasnijih vrela i vrlo sporadičnih arheoloških nalaza koji podliježu različitim interpretacijama.[8]
Podrobniji članak o temi: Dolazak Hrvata
Prema legendi koju prenosi anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su se pod vodstvom petero braće i dvije sestre doselili na prostore današnje Hrvatske. Imena braće, Hrvat, Klukas, Lobelos, Kosences i Muhlo, te sestara, Tuge i Buge, različitog su podrijetla. Neka su slavenska, a neka možda imaju avarske i bugarske korijene. To jasno pokazuje da formiranje ranog identiteta ne mora nužno imati etnički predznak. U ranom srednjem vijeku, ljudi i plemena nisu se udruživali samo na osnovi zajedničkog podrijetla.[9]
Legendu o doseljenju ne treba shvaćati doslovno. Mnogi europski narodi imaju slične priče kojima su srednjovjekovni kroničari pokušali objasniti nastanak nekoga naroda ili države. Gotovo identičnu priču o podrijetlu naroda imaju i Česi uz vrlo zanimljivu podudarnost s Hrvatima. S jedne strane Hrvati dolaze iz Češke, sedmero braće i sestara pod vodstvom Hrvata dolazi u Hrvatsku. U češkoj legendi je obratno, sedmero braće i sestara pod vodstvom Čeha dolaze iz Hrvatske u Češku. Isključeno je da su Hrvati poznavali češku, a Česi hrvatsku legendu. Tada, u X. ili XII. stoljeću kada su ti ljetopisci o tome pisali, vjerojatno još nisu postojale te veze.[10]
Podrobniji članak o temi: Bijela HrvatskaPrema predaji, Hrvati su došli u Dalmaciju iz Bijele Hrvatske. Kako se u srednjem vijeku pojam bijel u geografskom smislu uglavnom koristio za sjever, Bijela Hrvatska mogla bi biti neki prostor smješten sjeverno od današnje Hrvatske. Najprije se treba zamisliti što je Bijela Hrvatska jer su poznate dvije.[11] Prema popu Dukljaninu, jedna je Bijela Hrvatska bila dio uže Hrvatske. Postojala je Bijela i Crvena Hrvatska.[12] Druga je Bijela Hrvatska u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom, napisanom sredinom X. stoljeća. On je Bijelu ili Veliku Hrvatsku smjestio negdje na sjever, sjeverno od Bavarske, sjeverno od Turaka (Ugara). Prije se mislilo da je to negdje u gornjem toku rijeke Visle, u današnjoj Maloj Poljskoj.[13]
Koliko se danas može zaključiti, Bijela Hrvatska mogla bi se odnositi na prostore današnje istočne Bavarske, južne Poljske i sjeverne Češke. Moguće da je postojala još jedna Hrvatska na prostoru današnje Ukrajine sa središtem oko Kijeva. Analizirajući problem prisutnosti Hrvata, moraju se uzeti u obzir i drugi izvori. Osim najpoznatijeg djela Konstantina Porfirogeneta, spominju se i u Kronici kralja Alfreda Velikoga. On također spominje neke Hrvate, koji bi trebali biti negdje između Visle i Češke. Najvažniji je dokument tzv. Praški dokument iz 1086. u kojem se izričito spominju Hrvati ("chrowati et altera chrowati") u sjevernoj Češkoj. Bijelu Hrvatsku ne treba promatarti kao neku konkretnu državu već prostor koji su nastanjivala međusobno manje ili više povezana slavenska plemena.[14]
Današnja arheologija zazire od povezivanja konkretnih materijalnih ostataka s konkretnim ljudima. Smatra se da materijalna kultura ne odražava etničke osobitosti. Iako češki i poljski povjesničari uglavnom niječu postojanje Bijele Hrvatske, ipak postoje određene indicije o povezanosti tih prostora s današnjom Hrvatskom. Hrvatsko ime se spominje na jednom širokom prostoru, u Češkoj, u okolici Praga, u južnoj Poljskoj, dakle u Bijeloj Hrvatskoj, u Karantaniji tj. na području današnje Slovenije i Austrije. Možda su postojale takve skupine, ali se s vremenom nisu pretvorile u etničke zajednice.[15]
Podrobniji članak o temi: Podrijetlo HrvataZa pitanje podrijetla Hrvata, ključno je razumijevanje Avarskoga Kaganata u povijesti ovih prostora u VII. i VIII. stoljeću. Ne treba zaboraviti dva osobito slična imena buntovnika protiv Avarskoga Carstva koja su došla predajom. Imaju slična imena Kubrat, bugarski kan i Kuber. Možda je to povezano, a možda su to slučajne paralele. Možda je naziv Hrvat na neki način u vezi s tim novonastalim vojnim strukturama ili elitom, novim političkim grupacijama na rubnim područjima Avarskoga Carstva.[16]
Upravo su istraživanja Waltera Pohla zaslužna za vrlo zanimljivu teoriju o podrijetlu Hrvata koja pretpostavlja da Hrvati u svojim počecima nisu bili etnička već društvena skupina. Rasprostranjenost toponima s hrvatskim imenom otprilike se podudara s granicama Avarskog Carstva. Prema spoznajama o dometima Avarskog Carstva u kasnom VI. stoljeću, stječe se dojam da se ta hrvatska imena pojavljuju upravo ondje gdje je periferija avarskoga vrhovništva. Neke povjesničare je to navelo da pomisle kako su Hrvati bili elitna vojna skupina graničara koji su nakon propasti vrhovne avarske vlasti potkraj VIII. stoljeća ovladali jednim dijelom slavenskog stanovništva Dalmacije. Ova se tvrdnja ne može dokazati, ali je vrlo uvjerljiva kao pretpostavka.[15]
Podrijetlo Hrvata pokušavalo se tumačiti i na osnovi Tanajskih ploča, grčkih natpisa nastalih negdje u III. stoljeću. Na njima se spominje osobno ime Horoatos. Ove su ploče temelj iranske teorije o podrijetlu Hrvata. Neki autori su mislili da su Hrvati jedno iransko pleme koje je kao takvo došlo iz Irana ili točnije iz današnjeg Afganistana, iz pokrajine Herat. Međutim, oni umjereniji su mislili da su Hrvati svojedobno došli u doticaj s iranskom kulturom na širem iranskom kulturnom prostoru koji je obuhvaćao i južnoruske stepe.[17]
Na kraju, valja zaključiti da su pitanja podrijetla i doseljenja Hrvata i dalje otvorena. Današnja povijesna znanost još uvijek traži odgovore. U najnovije vrijeme se misli da su Hrvati formirani kao etnos na današnjem prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine mješavinom u većoj mjeri starosjedilačkog stanovništva i u manjoj mjeri nekih doseljenika. Prema tome, Hrvati nisu postojali kao izgrađeni narod prije početka IX. stoljeća nego se tek u IX. stoljeću formiraju kao etnos koji nosi hrvatsko ime.[18]
Dolazak Hrvata na današnje prostore ne treba promatrati kao određeni događaj s jasnim početkom i krajem, ali niti kao neku masovnu seobu.[9] Da je riječ o dugotrajnim procesima, najbolje se vidi na primjeru Salone. Pad Salone je na neki način simbolički kraj antičke i početak ranosrednjovjekovne povijesti. To nužno ne znači da je Salona doživjela takvu sudbinu. Salona jest grad koji je napušten, od kojeg su danas ostale ruševine i iskopine, ali to ne znači da je ona pala kao žrtva jednokratnoga rušilačkog napada.[6] Današnja znanost smatra da se u VI. stoljeću nije dogodilo neko masovno doseljenje Hrvata u Dalmaciju. Slaveni su tijekom sljedeća dva stoljeća na ovim prostorima živjeli organizirani u manje skupine bez želje i potrebe za ujedinjenjem, izmiješani sa starosjediocima. Utjecaj vrhovne avarske vlasti vjerojatno je bio slab. Avarsko je središte bilo daleko na sjeveru, na prostoru današnje Mađarske. Niti Avari niti Bizant nisu mogli, a možda nisu ni htjeli slavenska plemena ujediniti pod nekom središnjom vlasti.[16]
Prve naznake neke središnje vlasti javljaju se početkom IX. stoljeća što se podudara s vojnom kampanjom Karla Velikog protiv avarske države. Franački izvori 796. spominju slavenskog poglavara Vojnomira, franačkog saveznika u ratu protiv Avara. Čini se da je Vojnomir bio iz Istre ili nekog drugog slavenskog kraja koji je tada bio pod franačkom vlasti. Slavenske su se skupine pod franačkim utjecajem ujedinile kako bi se učinkovitije borile u ratovima protiv Avara i Bizanta.[19]
Moglo bi se naslutiti da su se Hrvatima isprva nazivali pripadnici vojne elite koji su nakon što su uz pomoć Franaka ovladali lokalnim iliroslavenskim stanovništvom, postupuno svoje ime nametnuli kao etnopolitički pojam. Hrvatsko se ime u izvorima javlja sredinom IX. stoljeća na prostoru zaleđa dalmatinskih gradova. Iz te jezgre, hrvatski će se identitet u sljedećim stoljećima polako širiti prema sjeveru. U doba donjopanonskih knezova Ratimira i posljednjega, Braslava, zapadna je Panonija još uvijek izvan hrvatskoga etnopolitičkog teritorija. Najkasnije od vremena kralja Tomislava počinje prodor utjecaja hrvatskog vladara u Panoniju, a čvršća administrativna i etnopolitička povezanost Dalmacije i Panonije dogodit će se tek u razdoblju nakon dinastije Trpimirovića.[18]
Podrobniji članak o temi: Pokrštenje Hrvata
»Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.«Pokrštavanje Hrvata nije ništa manje složeno od pitanja podrijetla i doseljenja. I kod proučavanja ovog fenomena, povjesničari su često upadali u zamku pojednostavljenja vrlo složenih procesa. Pokrštavanje je bio jedan dugotrajni proces i ne može se zamišljati na onaj način na koji su ga zamišljali autori u XIX. stoljeću pa i dobrom dijelu XX. stoljeća kao rezultat neke misije koja je u vrlo kratko vrijeme pokrstila sve stanovništvo, od vladara do najnižeg podanika. Slavenska plemena na prostor Dalmacije došli su kao poganska, kao štovatelji staroslavenskih božanstava. Podatak o papi Ivanu IV. koji je 641. godine poslao opata Martina da otkupljuje relikvije mučenika i kršćanske zarobljenike po Dalmaciji dokazuje da su tamošnji Slaveni nedvojbeno bili pogani.[20]
Povijest umjetnosti može lakše od klasične, diplomatičke povijesti pratiti proces pokrštavanja Hrvata pravilnim isčitavanjem spomeničke baštine. Povjesničari su danas posve sigurni da pokrštavanje dolazi u valovima. Prvi je misionarski val porenut iz akvilejskog crkvenog kruga, iz karolinškog političkog kruga i odnosi se isključivo i samo na elite. Pokrštavanje se uvijek zbivalo uz pomoć države odnosno neke središnje vlasti. Nje u VII. i VIII. stoljeću na današnjim hrvatskim prostorima uglavnom nije bilo. Avari su bili daleko i dakako bili su pogani. Središnja vlast formira se tek s Francima koji s njom nameću i kršćanstvo. Proći će još dobrih 150 i više godina dok se ne može govoriti o stvarno pokrštenom narodu jer karolinški svijet kad kaže biti pokršten to znači da je Karlo Veliki dao pokrstiti svog vazanlog vladara. Sasvim je dovoljno da hrvatski knez bude pokršten pa da on pokrsti svoje podložnike. Tako je funkcionirao sustav.[21]
Glavna briga Rima što se tiče Dalmacije u VII. stoljeću te njegov jedini mogući domet bila je obnova crkvene vlasti po dalmatinskim gradovima koji su priznavali bizantsku vlast. U skladu s tim valja promatrati priču o Ivanu Ravenjaninu koji se nalazi u djelu Tome Arhiđakona. Ivan Ravenjanin, prema Tomi, prvi je nadbiskup Splita, nasljednika stare Salone. Toma ga smatra obnoviteljem salonitanske crkve. Po svemu sudeći živio je sredinom VII. stoljeća. Ni danas ne postoji suglasje o tome je li Ivan Ravenjanin doista postojao i kada je djelovao iako vjerojatno ima izvjesna istina u toj Tominoj priči. On doista svjedoči o nastojanju da se obnovi crkvena hijerarhija sredinom VII. stoljeća u Splitu.[22]
Obnova crkvene vlasti u dalmatinskim gradovima važna je za povijest Hrvatske, ali ne i za pokrštavanje zaleđa. Arheološki dokazi čvrsto pokazuju da se glavni val pokrštavanja zaleđa dogodio znatno kasnije u IX. stoljeću i da je došao iz drugog smjera, iz Franačke. Franci su ostavili dubok trag čak i u dalmatinskim gradovima. Franači Anali iz 805. godine spominju dolazak zadarskog biskupa Donata pred cara Karla Velikog. Gradnja crkve sv. Trojstva, današnjeg sv. Donata vjerojatno je u izravnoj vezi s Donatovim posjetom Karlu.[23] Crkva sv. Donata tipična je karolinška rotunda, izgrađena po uzoru na dvorsku kapelu u Aachenu.[24]
O dugotrajnosti procesa pokrštavanja svjedoči i Trpimirova darovnica iz 852. godine. Gotovo sva imena koja se spominju u ovom dokumentu su narodna odnosno poganska iako to ne mora nužno značiti da netko tko ne nosi nekršćansko ime ujedno i poganin, darovnica pokazuje da kršćanstvo još u Trpimirovo vrijeme nije korijenski prodrlo u hrvatsko društvo. Krštenja se vjerojatno još nisu događala kao uobičajan dio života čovjeka od samog rođenja kao obiteljski čin tradicije. U Trpimirovo vrijeme, a zasigurno i poslije njega, uloga vladara u pokrštavanju često i prisilnom još uvijek je bila presudna.[25]
Podrobniji članak o temi: Višeslavova krstionicaJedan od najljepših, ali i najtajnovitijih izvora za pokrštavanje Slavena jest Višeslavova krstionica. Na natpisu se spominje svećenik Ivan, inspirator ovog djela koji naglašava kako je krstionica načinjena u vrijeme kneza Višeslava, ne spominjući vrijeme nastanka niti prostore kojima je knez vladao. Višeslavova krstionica je bila enigma kad je otkrivena, danas je enigma i ostat će engima jer je "spomenik s nepotpunom biografijom". Argumenti za Višeslava kao hrvatskog ili nehrvatskog kneza nisu nikakvi argumenti jer naprosto nema nijednog dokumenta.[26] Krstionica koja je u Hrvatsku dopremljena iz Venecije početkom XX. stoljeća već je desetljećima predmet gorljivih znanstvenih rasprava. Iako su neki znanstvenici krstionicu datirali u XI. stoljeće, većina povjesničara umjetnosti i arheologa smatra kako je riječ o predmetu s početka ili sredine IX. stoljeća.[27]
Uzmu li se u obzir sve stilske elemente, vanjske odlike krstionice, paleografske, grafijske odlike natpisa, nesporno jedan jezični izraz koji je eklatantan izrazu koji se javlja u rano karolinško vrijeme, u raznim pisanim svjedočanstvima, nema dvojbi da se krstionica smjesti u rano IX. stoljeće odnosno pod konac VIII. stoljeća. Dimenzije zdenca svjedoče o tome da je bio predviđen za uranjanje odraslih ljudi. Uranjanje je običaj koji pripada samim počecima pokrštavanja do vremena Karla Velikog koji je uveo praksu pokrštavanja djece. Sve to govori u prilog datiranja krstionice na početak, najkasnije sredinu IX. stoljeća kada se vjerojatno dogodio glavni val pokrštavanja na prostoru Dalmacije.[27]
Ne postoji nijedan dokaz koji bi izravno povezao Višeslava i hrvatsku kneževinu. Ne može se sa sigurnošću reći i to je li u krstionici ikad itko kršten, čak niti podatak da je krstionica u Veneciju u nekom trenutku povijesti bila prebačena iz Nina, također nije moguće dokazati iako postoje indicije u prilog toj tvrdnji. Slavenski narodi su ostavili baštinu u glagoljici i ćirilici kao izvornom slavenskom pismu. Međutim, na latinskom jeziku i latiničnom pismu samo Hrvati baštine takvu tradiciju izražavanja u pisanim spomenicima. Zaključno, Višeslavova je krstionica danas dio hrvatske kulture, ali povijesna znanost još nije pronašla odgovor je li Višeslav doista bio hrvatski knez ili pak vladar nekog drugog slavenskog područja. Bez obzira na to, ona je iznimno važan dokaz o procesu pokrštavanja ovih prostora. Višeslavova krstionica simbol je tajnovitosti hrvatskog ranog srednjeg vijeka, izvora je premalo ili ako ih ima, uglavnom su previše šturi i neodređeni da bi se stvarali neki čvrsti zaključci. Doba hrvatskih knezova i kraljeva ne spada samo u hrvatsku prošlost ono ima i svoju budućnost jer suvremena istraživanja obećavaju nove spoznaje. Povijest nije nikada bila niti će ikada biti do kraja napisana.[28]
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija (LZMK) - Hrvati prvi citat
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija (LZMK) - Hrvati drugi citat
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Istanbul:
- »Premda je prošao mnoge teške krize, Istanbul je pobjednički izdržao opsade Avara, Slavena i Perzijanaca (626), Arapa (674–678. i 717–718), Bugara (813., 913. i 924), Rusa (860., 907. i 941), Pečenega i Seldžuka (1090–91).«
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Avari:
- »Nakon odlaska Langobarda u Italiju (568), Avari su postali gospodari cijele Panonske nizine, a 582. zauzeli su Srijem. U to doba organizirao se avarsko-slav. plemenski savez, pa Avari zajedno sa Slavenima ratuju protiv Franaka, Bavaraca, Langobarda i Romana u Dalmaciji, a potkraj VI. i u poč. VII. st. Avari obnavljaju borbe s Bizantincima. Od Avara su se najprije oslobodili sudetski Slaveni (623., pod Samom), za njima Karantanci, nakon poraza kraj Carigrada (626) i ostali Slaveni Balkanskoga poluotoka, a 635. i Bugari. Još su dugo Avari uznemirivali Bavarsku i Italiju. Bavarci i Franci ratovali su 12 god. s Avarima, dok ih napokon Karlo Veliki nije potpuno uništio (802).«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Seoba naroda
- »seoba naroda, u užem smislu, historiografski naziv za razdoblje velikih migracija mongolskih, germanskih, slavenskih, sarmatskih i drugih plemena, kojima je bio zahvaćen prednjoazijski, europski i afrički prostor u razdoblju od druge pol. IV. st. do pol. VII. st.«
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Split
- »U nesigurnim vremenima seobe naroda romansko je stanovništvo postupno napustilo Salonu i Aspalathos i početkom VII. st. našlo siguran zaklon unutar Dioklecijanove palače. Time se oblikovala društvena zajednica srednjovjekovnoga grada Splita. Naglašavanjem preseljenja iz Salone u kasnijim se legendama i povijesnim zapisima isticao kontinuitet naseljenosti između Salone i Splita. Iz Salone u Split su bili preneseni posmrtni ostatci salonitanskoga biskupa mučenika sv. Dujma, koji je postao gradskim zaštitnikom.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Split
- »U ranom srednjem vijeku svi glavni dijelovi Dioklecijanove palače preuzeli su funkciju novoga grada. Zidine i vrata postali su dio gradskoga obrambenoga sustava; zapadna vrata palače postala su glavni ulaz u grad, iznad kojega je bio otklesan reljef antičke božice pobjede, a na njegovo je mjesto uklesan križ. Dioklecijanov mauzolej bio je pretvoren u katedralu (isprva posvećenu sv. Mariji, potom zaštitniku grada sv. Dujmu), Jupiterov hram postao je krstionica. U njoj je krsni zdenac opločen pločama s pleternim ukrasom i reljefom hrvatskoga vladara na prijestolju, prenesenima iz neke druge građevine. Dijelovi palače, osobito hodnici, bili su pretvoreni u predromaničke crkvice (sv. Martin s cjelovitom oltarnom pregradom, XI. st.; Gospa od zvonika, kraj XI. st.).«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bizant:
- »Tematski poredak, što ga je uveo car Heraklije (610–641) podjelom preostaloga biz. teritorija u Maloj Aziji u voj. okruge (teme) i naseljivanjem vojnika, osnovica je nove upravne i voj. organizacije, a jačanje sitnog zemljoposjeda vojnika i seljaka potiče gosp. i soc. razvoj Bizanta. Nakon teških poraza Carstvo uspijeva pred carigradskim zidinama suzbiti avarsko-slav. vojsku (626) i poraziti Perziju (628). Velika arap. invazija u sljedećih 20 god. ponovno je dovela u pitanje opstanak Carstva. Porazivši biz. vojsku na Jarmuku u Siriji (636), Arapi su za nekoliko godina osvojili sva područja koja je Bizant osvojio od Perzijanaca.«
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati/Povijest. Hrvati u srednjovjekovlju:
- »Posljednji val seobe naroda, koji je na prijelazu iz VI. u VII. st. doveo slavenska plemena na područje nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije, bitno je promijenio etničku sliku tih krajeva. Staro se stanovništvo povuklo prema jadranskoj obali i na otoke, a dijelom je prešlo i na talijansko kopno. Manje su se skupine ipak zadržale i na cijelom prostoru između Jadrana i Save. S vremenom su se ostatci romanskoga stanovništva asimilirali, pa su samo pojedini priobalni gradovi i otoci zadržali pretežito romanski značaj.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Seoba naroda
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bijela Hrvatska:
- »Bijela Hrvatska, naziv za povijesno područje nastanjeno → Bijelim Hrvatima. U povijesnoj znanosti nema jedinstvena mišljenja o tome na koji se prostor taj naziv odnosio. Pri određivanju pojma Bijela Hrvatska valja imati u vidu promjenjivost smještaja Bijelih Hrvata, koji su se – pod još nestišanim posljednjim selidbenim valovima – do polovice X. st. pomicali prema zapadu.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bijela Hrvatska:
- »U Ljetopisu popa Dukljanina, nastalom u XII. st., nalazi se podatak da je Svetopelegova država imala dva dijela, primorski se dio dijelio na Bijelu Hrvatsku (Croatia Alba) ili Donju Dalmaciju i na → Crvenu Hrvatsku (Croatia Rubea) ili Gornju Dalmaciju. Pop Dukljanin spominje vladare ili banove Bijele Hrvatske. Dukljaninovi su podatci prilično nepouzdani i kritička ih historiografija jedva uzima u obzir.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bijela Hrvatska:
- »Sam pojam Bijela Hrvatska spominje se polovicom X. st. u djelu O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) Konstantina VII. Porfirogeneta. On Bijelu Hrvatsku naziva Velikom Hrvatskom (ἡ μεγάλη Χρωβατία), za koju veli da je nekrštena, i po tome je razlikuje od krštene Hrvatske, pod kojom razumije srednjovjekovnu hrvatsku državu na području rimske provincije Dalmacije. Uspoređujući njihovu vojnu snagu, ističe kako Bijela Hrvatska podiže manji broj konjanika i pješaštva od krštene Hrvatske. Prema Porfirogenetu Bijela Hrvatska nalazi se s one strane Bavarske (Bagibareja) i Madžarske (Turska), odnosno blizu je Franaka, Srba, Pečenega i Madžara, s kojima graniči »prema gorama« (Karpati). Njegova Bijela Hrvatska udaljena je od Baltičkoga mora trideset dana hoda.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bijela Hrvatska
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati/Ime Hrvat:
- »No povijesni izvori pokazuju da su se, s jedne strane, hrvatskim imenom nazivale i skupine slavenskog stanovništva na drugim prostorima (Bijeli Hrvati, Bijela Hrvatska u sjevernoj Češkoj i južnoj Poljskoj, do XI. st.), a mjesna i druga imena izvedena od Hrvat upućuju na to da su skupine Hrvata živjele pomiješane s drugim narodima (u Štajerskoj i Koruškoj na području današnje Slovenije i Austrije, u Slovačkoj, Srbiji, Makedoniji i Zeti). Više naselja u Grčkoj izvodi se od imena Hrvat, a jedno albansko selo blizu Atene zove se Harváti; Turci su Crnogorce nazivali Hrvatima (usp. Crvena Hrvatska kod Konstantina Porfirogeneta).«
- ↑ a b Istarska enciklopedija (LZMK) - Avari:
- »Nakon doseobe u Panoniju, Bizant im, ugrožen od Perzijanaca, ustupa 574. dio Srijema, ali oni 582. zauzimaju Sirmium, koji im je poslužio za prodore prema Carigradu. Idućih desetljeća A. zajedno s podložnim slav. plemenima ratuju na Balkanu s Bizantom, te čestim pohodima pustoše teritorije zap. susjeda (Bavaraca i Langobarda). Na prijelazu iz VI. u VII. st. preko sjev. dijelova Istre prodiru u Italiju. Nakon neuspješne opsade Carigrada (626) slabi avarska moć te se njihov utjecaj ograničava na Panoniju.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati/Ime Hrvat:
- »Otkako je 1901. M. P. Pogodin upozorio na grčke natpise iz II–III. st. s ušća Dona u Azovsko more (Tanais) s iranskim imenima, među kojima je i arhont Χορόαϑος/Χορούαϑος, ime Hrvat sve se češće dovodi u vezu s iranskim. Tako ga S. Sakač Krizin dovodi u vezu s imenom iranskoga plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti, a M. Vasmer dovodi ga u vezu s iranskim haurvatar: stočar (usp. avestički haurvaiti: čuvati, pásti ili s hu-urvatha: prijatelj). To bi značilo da je iransko pleme došavši na Don dalo ime jednomu slavenskomu narodu, kao što su i Bugari svoje narodno ime dobili po jednome turkijskom narodu. Iransko podrijetlo hrvatskog imena prihvatili su mnogi vodeći indoeuropeisti i slavisti (A. Meillet, A. Vaillant, K. Jireček, Lj. Hauptmann, F. Ramovš i dr.), a njoj se s novim argumentima vratio i vodeći ruski etimolog O. N. Trubačov, koji ističe potpuni paralelizam imena Hrvati s imenom Sarmati, izvodeći ga od praindoiranskoga sar-: žena : *sarmat-/*sarvat-: uz kojega su žene. Iranski glasovni razvoj (h- > s-) omogućava da se ime harvat- izvede od sarmat-, a to se potkrepljuje time što oko Azovskoga mora ima i drugih iranskih tragova, kao i društvenom i mitološkom podlogom (matrijarhat kod Sarmata, priča o Amazonkama vezana uz to područje).«
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati/Ime Hrvat:
- »Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje).«
- ↑ Istarska enciklopedija (LZMK) - Avari:
- »U ratu Karla Velikoga, u kojem je uništen Avarski kaganat, sudjelovali su i Hrvati kao franački saveznici (knez Vojnomir) te su na njegovu teritoriju uspostavili Donjopanonsku kneževinu. Ostatci Avara zadržali su se do X. st. na području Hrvatske te oko današnjega Győra u Mađarskoj. Među austr. je medievistima 1980-ih vrlo aktualnom bila teorija o avarskom podrijetlu Hrvata, a od hrv. ju je povjesničara tada prihvatila Nada Klaić.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata:
- »pokrštenje Hrvata. Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom nalaze se u papinskim izvorima. Papa Grgur Veliki (590–604) zabilježio je i dolazak Hrvata; 600. je pisao nadbiskupu Salone Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i poč. VII. st. selili iz dotadašnjega boravišta u Bijeloj Hrvatskoj prema Jadranu. Prema Liber pontificalis papa Ivan IV. Dalmatinac (640–642) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642–649).«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata:
- »Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. st., o čem svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. st. Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. st., te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. st., pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. st. u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata:
- »Vijest o pokrštenju Hrvata Toma Arhiđakon u kronici Historia Salonitana povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u Split da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u Rimu podnio izvješće, papa ga je posvetio za splitskoga nadbiskupa. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz Solina u splitsku prvostolnicu, koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.«
- ↑ Hrvatski biografski leksikon (LZMK) - Donat:
- »Stoga su se dalmatinski gradovi, na čelu sa Zadrom, odlučili odreći Bizanta i prikloniti Francima. Za svoje su predstavnike izabrali zadarskog biskupa Donata i zadarskog duksa Pavla. Budući da se već spremalo venecijansko izaslanstvo Francima, njemu su se pridružila i dvojica Zadrana. Tako su prema Einhardovim Analima nakon Božića 805. pred Karla u carsku rezidenciju u Thionville (Aquisgrana, Diedenhofen) stigla braća mletački duždevi Obelarije i Beato te zadarski duks Pavao i biskup Donat s velikim darovima. To je prvi poznati politički akt Dalmatinaca i Zadrana i prvi spomen biskupa Donata. Premda nema nikakvih vijesti o sadržaju i rezultatima njihove misije, prema tijeku događaja zaključuje se da su priznali vlast Karla Velikog, moleći ga da ih uzme u zaštitu. Predložili su mu da se uredi granica između dalmatinskih gradova i Hrvata, jer su sada pod zajedničkim vladarom, a zauzvrat će mu plaćati godišnji danak. Karlo Veliki je pristao i, budući da su sada Venecija i dalmatinski gradovi postali njegovim pokrajinama, »izda uredbu o knezovima i narodima u Veneciji i u Dalmaciji«.«
- ↑ Hrvatski biografski leksikon (LZMK) - Donat:
- »Prema tradiciji D. je sagradio crkvu Sv. Donata po uzoru na dvorsku kapelu Karla Velikog u Aachenu, koju je vidio kad se tamo nalazio u izaslanstvu. U literaturi jedni na njoj uočavaju sličnost s crkvom Sv. Vitala u Ravenni i datiraju je u VI. st., a drugi misle da je građena najranije potkraj VIII. st.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Trpimir I:
- »God. 852. dao je sastaviti darovnicu (Trpimirova darovnica) kojom je splitskomu nadbiskupu potvrdio imanja splitske Crkve na hrvatskom području te mu darovao desetinu sa svojega kliškog posjeda, a kao zahvalu za određenu količinu srebra koju mu je splitski nadbiskup dao za samostan u Rižinicama. Veći dio teksta darovnice autentičan je, ali je dio umetnut poslije. Iz darovnice je vidljivo da je kršćanstvo tek počelo prodirati u Hrvatsku (nema kršćanskih imena), da je Trpimir bio okružen županima nepoznatih ingerencija, te da je nastojao organizirati dvor po uzoru na franačke (kapelani kao voditelji kancelarije). U darovnici Trpimir ističe da je vladar Hrvata »milošću Božjom«, što znači naglašavanje samostalnosti, a spominjanje italskoga kralja Lotara I. u dataciji treba shvatiti kao formalno priznavanje njegova vrhovništva.«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Višeslav:
- »Višeslav (Vuissasclavus), knez početkom IX. st. Njegovo se ime spominje na latinskom natpisu na krstionici koja se po njem naziva Višeslavova krstionica.«
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Višeslav:
- »Krstionica je uočena u XIX. st. u Veneciji, u kapucinskom samostanu San Salvatore na otočiću Guidecca, a 1853. bila je prenesena u Muzej Correr. God. 1942. zamijenjena je za dvije slike talijanskog majstora iz Strossmayerove galerije, te se danas čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. [...] Većina istraživača danas se slaže da je krstionica nastala tijekom prve četvrtine IX. st. (Lj. Karaman, L. Jelić, F. Šišić, S. Gunjača, T. Raukar, V. Delonga), a odbačeni su prijedlozi da ju se datira u konac IX. st. (I. Kukuljević Sakcinski, G. Ferrari-Cupilli, F. Rački) ili u XI. st. (M. Šeper, N. Klaić).«
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Višeslav:
- »Iz natpisa se saznaje da je Višeslav bio dux, ali se ne zna kojega naroda. Pokušaji da se krstionicu poveže s ninskom katedralom nisu zasnovani na dostatnim argumentima. Pitanje datiranja njezina nastanka također je urodilo različitim prijedlozima koji se zasnivaju na likovnoj ili paleografskoj analizi. [...] Kako natpis i okolnosti nalaza ne dopuštaju da se krstionica poveže s Hrvatskom, nema temelja tvrdnji da je Višeslav bio hrvatski knez, kao što se često može naći u starijoj historiografiji. Ne može se dokazati ni Kukuljevićeva tvrdnja da je Višeslav bio otac zahumskoga kneza Mihajla Viševića, kao ni drugi pokušaji njegove identifikacije. Sigurno je samo da je bio knez neke slavenske skupine na području na kojem su Karolinzi u prvim desetljećima IX. st. širili kršćanstvo.«
- Hrvatska: zemlja i ljudi - Nastajanje Hrvatske Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. studenoga 2014. (Wayback Machine)
- Hrvatski kraljevi (serija)#Sedma epizoda: podrijetlo, pradomovina, doseljenje i pokrštenje Hrvata
- Crohis.com - Podrijetlo i doseljenje Hrvata, Teorije o podrijetlu Hrvata, Legenda o doseljenju
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
