U registraturi/Prvi dio

Mir! Molim mir! - zaori dubokim basom koštunjava, dugokraka ljudina, čađava obraza i zaprašene kose. To bijaše gospodin Registar. Njemu u glavi bili su poredani svi oni silni akti što se vrstahu u velikoj četverouglastoj sobi od poda pa do stropa. Njemu se trebalo prijaviti, uljudno pokloniti i ozbiljno umoliti ako si htio porazgovoriti se s kime od njegove mnogobrojne čeljadi.

- Mir, velim! - ponovi on grubo. - Vi tamo, mladići, netom što ste usklađeni, ćeretate i nadvikujete se kano da ste novovjeki filozofi ili, s dopuštenjem govoreći, hrvatski literati. Svakako nijeste plod prokušane jurističke glave jer se naduvate i hvastate drzovitošću svojom. Bit će da ste djeca kakva mlada starca koji je netom otepao školski prah sa čakšira.

- Šta? Šta? Molimo, ne vrijeđajte nas! Nikakve protekcije. Mi smo svi jednaki!

- Vidiš ti njih, vidiš. Golušavci jedni, žutokljunovići, tepci! - mrmljahu zgureni starci u latinštini, miješajući je s kajkavštinom.

- Što zgundate, zaprašeni filistri? Verbecijanci. Ionako vam nije više ovdje mjesta. Po pozitivnim zakonskim ustanovama vi biste već morali spaljeni biti poput trulih stabala, koja ne nose nikakva ploda! - urlikaše sitan i grbav kicoš što ga je prekjučer referent poslao u registraturu.

Scandalum! Scandalum! Nečemurna impertinencija! - žvakahu krezubi starci, susprežući svaku navalu strasti i konzervativnom zlobom mjereći grbava kicoša.

Prava si slika i prilika svojega vijeka. Da nijesi nakazan i drzovit, kako si blekan ne bi se ni znalo da bivstvuješ u ovom starom i časnom domu!

Sada je dosta, stari i novi vijek! Jedni ne imaju što m fali - pa basta! Mir! - opet će nešto tiše Registar, a to je značilo da je objektivan.

- Prijavio mi se - nastavi Registar hladnom prijatnošću - i moli riječ neki čovo, koji jest i nije naš drug. Spada i ne spada među nas. Ali on je svakako časno biće već po roditelju svom. Mnogi i ne opaziste ga. Koji ga pako znamo i vidimo, držimo da je nijem i gluh. On nije nikada riječi proslovio među nama. Nije verbecijanac, nije ungerovac ili... kako se sve već ne zovu ti vaši cimeri koji su vam vazda na jeziku, osobito vama mlađima...

- Čujmo! Čujmo! Što to gazda Registar danas zapliće i navija kano da je izašao iz sjednice berlinskih diplomata - šaptaše omladina.

- Da - odahnu i puhnu u zrak Registar - pita za riječ onaj čovo u crnom ruhu što je dobro zaključan u stolu našega gospodina registratora, komu slava i čast naše čitave družine!

- Slava mu! Slava! Živio! Živio! - orilo se dvoranom.

- Neka mu bude! Vičimo iz svega glasa. Nas je, doduše, lijepo poredao, ali nas je nekakvim debelim konopom stisnuo da nam malone popucaše rebra. Ali ipak volimo ovako nego kod referenta. Taj nas je razmetao po čitavom stolu. Živjesmo baš u raskalašenoj slobodi, ali prašina, muhe, bezimeni kukci što izlažahu iz zida već nam dosađivahu. Najgore pako bijaše da je noću znao dopuzati nekakav fin, uljudan i lukav lopov - - - kako mrmljaše referent - miš - miš! Taj se stao najprije igrati s nama; ma baš ugodan svat, pa je cvilio, mila majko, kano gusle kakva Paganinija. Al konačno - brr! Smuči se čovjeku kada se sjeti: miš - miš! Kako fin, pak ljudožder? O, majko moja, svoje fine, alabastarske zubiće zabadao u naša rebra, ruke, noge, glavu! I pilio i glodao da je strahota! Jednome drugu, čini se da će biti među nama, izjeo taj barbar iste moždane. Kada dođe referent, zapali najprije nekakvu dugačku i tanku smotku, a pepeo stresuje u prašinu što se po nama slegla. Iznenada pade mu iz usta cigara, zamumlja, prokune: - O, ti prokleti mameluče! Hm, hm! Sto je tu moglo biti?... - I referent je dugo mislio razglabajući spis, zatim pozvoni i dođe pisar. - Vidite ovu škulju u zapisniku? - Miš! - zinu ponizno pisar. - No tigar ne bijaše - osmjehnu se referent. - Umetnite pred tu škulju: "Nije istina i poričem." I tako su bili umetnuti moždani, namjesto onih što ih izjede krvolok. Ej, da kod ljudi mogu tako pomanjkale moždane nadomjestiti kano naš referent, to bi istom bio izum! - dovrši nadušak neki debeljković svoju pripoviječicu i iza kako se slegoše: "živio" i "slava", a podbradak mu se tresao, micao još dugo nakon svršetka pripovijesti.

Registar mlacnu zadovoljno jezikom.

- No, takvo što neće vam se lje u našem domu dogoditi. O, registrator namiriši te ljudoždere već osam dana prije negoli se spreme na put da pohode našu kuću. Jedanput se njih četvero ušuljalo u žakanjski vlak kojim se slučajno vozio naš registrator. On ih umah izmiriša, što nikomu ne bi na pamet palo. Kada se navečer rastajaše sa mnom izvadi nekakovu škatulju iz dugačkog kaputa: "Evo, skuhao sam kašu mudrim gostima, ako nas pohode. Prisjest će im." I on, bogami, podmetne i pite i kolača. Mirisalo je to čudnovato. Ja bih sam bio založio da mi, stvorovi od slova i papira, tovimo svoj trbuh kako ti živi sisavci. I dosta. Sve se smrklo. Mi smo dugo brbljali i brundali, stari i mladi, te napokon stadosmo hrkati. I mene ljudski uhvati grčeviti drijem: čitav dan me premetao nekakav stari odvjetnik sa žutom barokom, neprestano slineći prste i mažući moje listove, da mi se smučilo od vonja duhana što je zaudarao iz sline. Da toga ne bijaše, ne bi me u snu bilo uhvatilo vragometno štucanje i žgaravica, i ja ne bih vlastitim očima vidio onu divnu tragikomediju. Snivah da mi tura u grlo svoje slinave duhanske prste onaj stari odvjetnik i da me sili da na dušak progutam njegovu žutu baroku... Skočim iz sna... Nuto oblije me smrtan znoj, a kosa mi se naježi. Poznam ja iz starih vremena te morske pse. Dođoše doista drzovito. Umah se sjetih da su oni isti što se dovezoše žakanjskim vlakom jer bijahu u narodnom odijelu s čikošima i fokošima, a brkova divnijih negoli Hunjadi Janoš. - Kerem alašom! - viknu najstariji. Bio je negdje strašan požderuh: jedva si mu mogao zamijetiti sitne nožice ispod trbušine.

- A šta je to? - stade trti znoj i sukati debeli brk. - Kako to miriši?

- Milota! Tako se dočekuju gosti! - To je u redu. Hrvati su - Hrvati, badava! Oni stari vrednjakovići i poštenjakovići kao što bijahu i prije osamsto godina za pradjedova naših! Nuto, braćo, tu ćemo se naseliti. Zalihe ima za epikurejske stomake naše i djece naše do dvadesetoga koljena! Pa da selimo u Ameriku? Kolika nesmotrenost od nekih naših liberalaca! Ali, što se ušćeretah kano da sam na bečkerečkoj obrtnoj skupštini? Tešik! Uh, to divno miriši. Niti blagopokojnomu kralju Beli ne mirisahu tako hrvatske šljive kada je za jednu granu podijelio kmetovima plemstvo! Tešik, rođaci!

I oni se stadoše častiti jelom što im ga skuha naš registrator. Neprestano hodahu srkati vodu na zdjelicu, pripravljenu za pokojnoga registratorova Kastora. - Baš se ljudski natrpasmo! - uzdahne zadovoljno trbušati i baci prvi uvis svoj čikoš i fokoš, zasuče brkove te stade đipati i jujukati da se tresao čitav ovaj naš dom. Onda se uhvate i ostala trojica. Nije dugo trajao taj ples. Stali se valjati, grozno cviljeti i cijukati, napokon gristi jedan drugoga. - Pakleni zalogaj! - hripao je u nesvjestici trbušati koga su nemilostivo drpali i grizli ostali, dok ga grčevi tako stegoše da mu se brci sastali s repom. - Čini mi se da putujem na drugi svijet! Uh, tako lijepo - pa tako brzo... - zavija on. Užasno se naduše sva četvorica i pocrkaše... Skuhao im kašu i poparu naš registrator! Odonda ne pamtim šta slično. Zato neka živi naš registrator!

- Živio! Živio! - kliče stari dom.

Već dugo što je mali crnoruhi čovo skočio iz registratorova stola. On mirno stoji, zamišljeno se smije složivši ruke na leđima te ravnodušno čeka dok bude na njemu red. Kada je gazda Registar dovršio svoju zanimljivu pripovijest, nakašlja se čovo dva-tri puta kano svi neiskusni govornici novajlije.

- A sada čujmo! - mahnu Registar govorniku.

- Vi me slabo znate ili pravije ne znate.

- Nekakva demokratička natruha. Niti nas nije oslovio pleno titulo! - mrmorila je straga stranka staraca.

- Čujmo, čujmo! - klicahu mlađi.

Govornik je, doduše, stao, ali ga dvostrani povici ni najmanje ne smetoše.

- Ne znate me - nastavi on povišenim glasom - ne spadam zapravo u vaš starodrevni dom. Da, ja i nijesam tamo u vašim redovima, na vašim časnim stolicama. Kada je tako, pravo da vam prije svega iskreno kažem tko sam. Jest: tko sam?... Vi netom pozdraviste tako srdačno našega registratora. A da je u vas organizma živih stvorova, ne dvojim da ga ne bi poklonstvenom deputacijom i mazbatama uvjerili o svojem lojalnom mišljenju i čuvstvima privrženosti.

- Dakako! To se samo po sebi razumije.

- Znajte dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao. A nastavlja to dan za danom, i zato je meni mjesto ovdje u njegovu stolu i pod ključem. Jeste li opazili danas? Nije on po običaju kod svog odlaska zapalio lulu i dimeći otputovao - ta ona dimi kano lokomotiva - nego je baci u kut, a na meni napisa: "Svemu bit će kraj!"

- Tako je! - uzdahnu lula. - Danas dogodilo se čemu ne ima pametara već dvadeset godina!

- A znate li - nastavi krepkim glasom govornik - što to znači kod ljudi: "Svemu je kraj!" Znači ono isto kada nas rastoče miševi i crvi ili kada nas uništi oganj.

- Znamo, znamo! Ne gudite tako didaktično i tako zorno! -- mrmljahu starci.

- Istina je! Ima nas nervoznih i slabih... - dometnuše mladi.

- Vidite - uhvati opet riječ registratorov životopis - ja, koji krijem u sebi sve tajne njegove, držim da on više i neće među nas doći!

- A, a, a! Promjena vlade, a možda i sustava! No to bi nam još trebalo! Takve novotarije drage volje poklanjamo ljudima i drugima njima ravnim sisavcima! Nazdravlje!

Pojavljivala se tiša pa sve jača halabuka.

- Upravo zato jer tako držim - nastavi životopis - otkrit ću vam danas svoje tajne ili bolje životopis registratora. Ne bih ja toga činio da me je on napisao onako kako ste vi drugi pisani. Budući da je pako on izumio posebno pismo koje samo on može odgonetavati i razumjeti - ostao bih ja zavazda neotkriven. Znam da će me odatle umah izbaciti i da će me sramotno nestati: budi da u mene kramari zamataju svoj pljesnivi sir i druge odurne ljudske stvari, budi da me žrtvuju svemogućemu Molohu: vatri. Iz života svoga roditelja registratora crpim odviše gorkih iskustava a da umišljam kako će nakon njegova života koji učenjak razglobiti one bajne hijeroglife kojima je registrator išarao moje tijelo!

- Ah, učenjaka, učenjaka oslobodi nas bože! Ljudi i drugi sisavci kako-tako; ali učenjaci - to su nekakvi dvospolci, prijelaz iz neorganičkoga k organičkomu životu... - stao je tuliti iz akta "liječnički nalaz" o raščinjenom želucu nekoga vegetarijanca.

- Kakav je to barbarski glas?! A rimsko pravo? A Gajeve institucije? A Unger, a Stubenrauch, a Nippel!? Fuj! Koja li bruka na civilizaciju! - usplamti neki svježi alegat da mu se nozdrve zapjeniše od gnjeva i bjesnoće...

Registar strignu obrvama i smiri se buka.

- Prije pako - nastavi životopis - negoli vam počnem otkrivati samoga sebe, obećajte mi već radi časti registratora da me nećete prekidati.

- Nećemo! Nećemo! Počnite samo, da čujemo! - vikahu najjače oni koji baš netom prekidahu govornika.

- Za to skrbim ja! - zaori uvrijeđeni Registar - Mir! Govornika molim da nastavi svoju povijest. I zavlada grobna tišina.

Zapisci registratora, gospodina Ivana Kičmanovića, raspredaju se ovako...

Ah, kako li počinje moje školovanje! Otac mi - nazivahu ga veselim Jožicom Kičmanovićem s nadimkom "zgubidan" - nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naš stare korenike i zlatnih vremena ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga neće valjda nitko moći zaključiti da je moj otac čitao kakve moderne pedagoge. Ali pošto sam u svom životu pročitao Rousseauova Emila, držim da je poput svih drugih seljaka najviše u praksi provodio njegova načela, za koga je dakako toliko znao i mario kano i Rousseau za moga oca "zgubidana".

Seljačka se naša kolibica sastoji polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnom peći, na kojoj u cičoj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom brežuljku, obraslu na istočnoj strani šumom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljačke kućice rastepene naokolo.

Mi smo ipak općili s tim našim raspršenim susjedima. Žene su polazile u pohode na razgovore, muškarci na pilo, a djeca na igranke. Nije smetala udaljenost ovakvim dobrim susjedima ni u međunarodnim stvarima: babe se vrlo često svađaju, a katkad i počupaju, nadvikujući jedna drugu sa protivnih bregova - kao kokoši, kada zakokodaču svaka iz svoga dvorišta. Muškarci sa dva brijega srdito se pogledaše, zagroziše pesnicama, pljunuše jedovito ili pokazivahu jedan drugome ljutiti poput risova takozvane "fige". A kada bi došlo do ultimatuma, spuštao se jedan i drugi sa svog brijega derući se: "Misliš, da se ja tebe bojim, da ti tvoga..." pa ili se u dolu između takova dva brijega uhvatiše ukoštac, što je uostalom bivalo vrlo rijetko i što je tada bilo također gorkim predmetom župnikove nedjeljne prodike; ili, dok stigoše u dolac, ohladnjela je žestoka krv, pa su se opet uspinjali svaki na svoje brdo mrmljajući ili vičući: "Mislio si golišavče, smrdljivko, užgislamo, hladimuho itd., da te se bojim! He! he! he! Pokazao sam ti, da se ni najmanje ne bojim, ti buhinja žuči!"

U takovim seljačkim prijeporima osobito se isticaše moj otac. Nadimak "zgubidan" postojao je od pametara. Ali taj je nadimak mome ocu umah nagnao krv u glavu, a bjesnoću u srce. Inače je on vesela ljudina, ta bijaše seljački muzikaš na takozvanom "bajsu". Dakako čitavom našom okolicom nije se u nijednoj kući svadbovalo, da nijesu potcikivale melankolične strune družbe moga oca uz dudanje njegova otrcanog i izrabljenog "bajsa". I premda ova umjetnička družba nije zaostajala za naprednom strujom, dapače vazda bi iznenadila "slavnu svadbenu svitu" kojom novom melodijom, prenesenom bogzna otkuda, najčešće sa preko Sutle od trubentaša, ipak je bila na glasu jedino radi krupnoga humora i debelih šala moga oca...

Ali tako obljubljen svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe. Danas međaši, sjutra neznatan poljski kvar, ako se primjerice doklatilo susjedovo krmče i razrovalo gnoj, ili obijestan dječak bosonog progazio slog, na kojem bijaše posijana salata: sve bi to raspalilo moga oca i on je stao vikati, da mu se trostrukom jekom odvraćalo od susjednoga brijega. Ti ovo, ti ono; ti taković, a on onaković - dok se napokon nije čuo i kleti nadimak "zgubidan". "Jesi, jesi zgubidan, kako i tvoji stari bijahu. Da si čemu, ne bi ti kućerak visio poput otkinute gube na hrastu!" I kada je doprlo ime "zgubidan" do naše kuće, jednoglasno zabrbotaše svi purani u dvorištu, kokoti zakukurikaše, kokoši se uskokodakale, pa i ista mršava kravica stala tuliti. Pas šarov, koji je mačke natjeravao oko plota, napustio mačke i stao zavijati, kano da na mjesec laje. Mi djeca uzvrpoljismo se: "Bit će zla!" dok nas je majka, vazda tiha voda, a radina kao crv, mirila opominjući blago: "To se vas, djeco, ništa ne tiče! Japa - tako ona nazivaše oca - budu već sve uredili. Svađa i vika sa susjedima samo njim patri!" Majka je poštivala oca (govorila mu "vi"), što je također zaudaralo po starim zlatnim vremenima.

Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo. "Dođi mi samo, dođi, tate, uzurašu, cvilidreto jedna!" - I susjed naš krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". Čovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja također, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. Čitavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubići klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zagušilo u grlu.

I doista sraziše se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, čovjek suh nasađen na dugačkim, tankim nogama, opuhnu baš ljudski maloga "kanonika". "Vidiš ti vraga!" zatuli gotovo plačno mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuške, kako je dug i širok, u obližnju lokvu punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio šakom po leđima, da je po zraku škljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skočih u grm, da nađem, da istrgnem nešto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz naše brdo... "Gledaj, gledaj maloga jarčića zgubidana, i on bi se već tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da će na mene. A ja skok te bjež' za ocem što su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama, kano da bježi za mnom da me uhvati - tako obično djecu plaše: - Drž' ga, drž'! - Ja skoro izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda kako migolji svojim brdom kući, dok se moj otac osvijestio i junački obustavio na polovici našega brijega, vičući i blatnim šakama prijeteći: - Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo da se patuljak valjao kano jež po travi! - Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove koliko se junaštvo u njima krije! Bježao, mila majko, kao da si mu mlinske kotače zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Dođi k meni, dat ću ti zečje masti da namažeš masnice i ohrabriš svoje zečje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa će i tebi hasniti! odvraćao slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogađao pravu istinu.

Kada opet nastade mir, mene je zaokupila neopisiva dreselost i stid. Nikako ne mogoh protumačiti zašto je moj otac onako bježao pred susjedom. U takvu razmišljavanju nije mi ni na um palo da pitam samoga sebe: zašto sam i ja bježao! Ali, kako je ugodno bježati i pobjeći pred jačim dušmaninom! No moj otac, koji bijaše za mene najjači, najmudriji, najhitriji, najbogatiji od svih ljudi - ovako sva dječica misle o svojim roditeljima - što ga je snašlo da se dao u bijeg pred onim patuljastim "kanonikom"? Oh, da li se on doista oćutio slabijim od njega... I ta misao me rastuži i duboko se zarije u srce. Onda me zaokupio stid: pobjegoh u šumu, tamo se isplakah i zaspah.

Ona je svađa davno već minula. Moj otac i mali susjed izmiriše se u seoskoj krčmi, izljubiše se i stisnuše desnice. Otac se smijao svomu bijegu, a susjed "kanonik", kako ga je otac opalio kolčinom...

No ja nijesam mogao zaboraviti patuljasta susjeda i njegovu rugalicu: "Mali jarčić - zgubidan, i on bi se već tukao!"...

Pamtim još dobro. Zavladala silna studen u našim bregovima. Snijeg visok da je milota. Otac mi je načinio male saonice, i ja se po našem brijegu sanjkam bos, jedva u košulji od krutog konopljenog platna. Noge mi crvene ko skrlet, a ruke i obraz modri. No što je sve to prema sanjkama i snijegu! A bilo u kući kruha i sira i mlijeka. Majka bi kadšto umijesila pogaču, dok nam djeci otac dodavaše vina da ne obolimo od nazebina i na grlu! Moja braća bijahu manja od mene, najmlađa djevojčica tek je tepala. Svi oni proboraviše ciču zimu na ogromnoj peći, koja bijaše dan i noć topla. Otac je često izbivao po svadbama sa svojim veselim "bajsom". Nekoga dana snađe me želja da ljutom zimom i uskim utrenikom odem do susjeda "kanonika". Tamo bijaše djece ko u ciganskom logoru, sve jedno drugome do uha. Oni veliki bijahu lukavi i hrabri. Ej, bit će belaja! - uzveselih se ja. Svoje saonice na leđa i ja bos s jednog brda na drugo. U susjeda stariji se krste od čuda kako sam mogao doći tako daleko bos. A dječaci i djevojčice hvataju za moje saonice: - Sanjkati, sanjkati! - Pak jedni pograbiše čizme od svojih starijih, a drugi, videći mene bosa, usmjeliše se i oni golim nožicama u snijeg. Osvojilo njih pet-šest moje saonice pak smuc nizbrdo, da je sve zviždalo i pucalo. Ja, gospodar saonica, pljesnuh radostan rukama i poletim bos za saonicama. Lete one, najednom zapnu o nekakav greben u snijegu, izvališe se, a djeca pofrkala u dubok snijeg kano da si orahe pobacao. Eto silne vriske i cike, a ja u smijeh. Ali mali moji susjedi stadoše užasno drečati u dubokom snijegu. "Kanonik" poleti iz kuće. Njegovo lice bijaše onakvo kano i onda kadno se porvao s mojim ocem. - Ti si svemu kriv, zgubidanoviću! - zaprašti ljut, uhvati me iza zatiljka za košulju konopljaču i baci u najdublji snijeg. Meni bijaše kano psetancu kada jadnika pljusnu u sredinu jaruge. Stadoh lamati rukama ko da plivam. Ali snijeg je visoko nad mojom glavom. - Zraka! Zraka! - Ja baš ne vikah tako, no mislim da sam pijukao, ali nijesam čuo niti samoga sebe niti čiji drugi ljudski glas. Malo odahnuh i odmorih se, zatim napeh svu snagu i pomaknem se u snijegu dok ispod nogu osjetih nešto tvrdo. Nogama napipljem tvrdinu, zaskočim uvis te oćutih da mi je glava nad snijegom. Ja makni i mahni lijevo pa desno dok se teškom mukom ne izmotah iz utrobe snježnoga zapuha. Pogledam obzorjem, a "kanonik" nosi i vodi svoju sitnu družinu koja je još cviljela od studeni i prepasti što ju je malo obrlatio snijeg. Daleko pod brijegom ugledam svoje saonice, natovarim ih na leđa te sav mokar, cvokoćući zubima, pobrah se na naše brdo. Spravim saonice pa se mokar zavučem na peć među braću, ne priopćiv nikomu svojih ljutih nezgoda. Mati, koja je prela kod prozorčića, primijetila je samo: - Ej ti si, vragolane, negdje ljudski promjerio snijeg. Ta sav si mokar kao miš. - U tom i braća pritiskahu na mokro, studeno i pomodrelo lice i ruke svoje tople ručice i glačahu mi mokre vlasi. A moja sitna glava razbijala se mišlju: kako li je okrutan čovjek taj naš susjed "kanonik". Bacio me u snijeg pa me pustio onako, dok je sve svoje zamusance iskopao iz njega. A što bi bilo da se sam ne izmotah iz zapuhice, da se smrzoh, da ostah u snijegu?... Da mi samo nije nazdravio: Zgubidanoviću! Kako se on mogao izmiriti s mojim ocem? Itd. No ja sam mučao i nikomu ne kazah ništa...

Otac je došao kasno u noć sa svadbe i sve nas probudio. Doturao mesa i kolača, a mi se lijepo i veselo gostismo. Meni valjda bijahu najslađi izvrsni svadbeni zalogaji; ali ipak vazda mišljah na našega okrutnoga susjeda, toga maloga "kanonika"... Treći, četvrti dan oboljeh. Stislo me u grlu, žarilo me u prsima, plamtjelo u glavi a sijevalo u očima, te neprestano nekakve crvene, modre i zelene iskrice titrahu preda mnom... Sjećam se da je mati teško uzdisala brišući suze... da su me mala braća često spominjala, a najmanja sestrica tepala: - Ivica bjatac bubin... - Sjećam se da je otac bio smrknut... da je iz ljekarne, čitav dan hoda udaljene, donesao nekakvu mast i kolačiće te sve bacio kroz prozor... - S tim ludorijama bih ga utukao... - Pa se doteturala seoska vračara, opipala me svega. Valjalo mi na dušak jako udisati u njezin šiljasti nos, A ona je donesla nekakvih ljutih trava. To se kuhalo, varilo i miješalo. Zatim su me kupali, a baba mazala, natirala i previjala da mi kosti od muke škripahu... Konačno sjećam se da sam ustao, ali nijesam mogao hodati... I to je minulo, a kada prvi put izađoh na zrak: voće je svuda cvalo, bregovi se zelenjeli, a iz šumice navalio miomiris. Braća nabrala silu božju bijelih jaglaca, a najviše snašala mi ih u krilo mala sestrica potcikujući: - Hvaja boju i maki božoj, bjatac Ivica zdjav!... - Ipak nije u tom razdoblju prošao ni jedan dan, a da se ne sjetih našega susjeda "kanonika".

I dođe jesen... Ja opet zdrav i veseo i puni me bregovi bijahu. Svaku pticu poznavah u šumici kraj kuće, sa svakim stablom razgovarah. A zavidio sam i glogu i trnju i kupinju i oštracu borovice kad bih se sjetio našega patuljastoga susjeda... Eh, da sam trn, kako bih ga u potaji gdje u travi dočekao i zabio se u golu petu njegove noge! Oh, da sam kupina ili glog, kako bih se uhvatio za njegove tvrde ruke i ogrebao ih da bi mi sve voda zalijevala usta od milinja! Oh, da sam oštrac borovice, kako bih pogladio i pržio njegov tupi nos i njegove zagasite obraze! I kada sam na dugačkom užetu vukao našu staru, dobru kravicu plavku, kako sam zaviđao njezinu podrugom okresanom rogu i njezinu dugačkom repu! Ah, kako bih trknuo u rebra našega susjeda "kanonika" da sam plavka! Eh, kako bih ga švignuo preko lica ovim metlastim repom!

Neke nedjelje prvih jesenskih dana plandovah s malim svojim kolicima po našem i susjedovu brijegu. Kolovozni puteljak spuštao se nizbrdo na jednom i drugom brijegu, a na onom susjeda "kanonika" vodio lijepo mimo lokve koja je dijelila naš brijeg od susjedova i u koju se moj otac izvalio kad mu je naš susjed spodbio noge kod one svađe.

Ja sam lijepo tuda vozikao svoju malu braću, ili sam zauzdao rudo na kolicima poput konja te krmilareći njim sam se vozih na kolicima koja su letjela nizbrdo. U tome uvještih se upravo do majstorije.

Rečene nedjelje čeprkao čitav čopor raca i gusaka po dubokom i crnom blatu one lokve, a nešto malo vode što je stajala nad blatom pretvoriše baš u gnusnu kaljužinu... Moja braća sjedila na brijegu, a ja mimo bare vozah čas njih čas sebe sama. Kad eto odnekuda našega susjeda "kanonika" i moga oca. Susjed bijaše veseo i zadovoljan, a tubasti nos crvenio mu se na garavu licu kao makov cvijet sred zelene pšenice. Bio je od pete do glave u bijelom, finom svečanom ruhu. Visoke čizme, nov okrugao na lijevo uho zavrnuti šešir i modar nacifran prsluk podavaše mu lik staroga seoskoga kicoša... Moj otac oborio glavu, zamišljen i turoban, te bi katkad ispod oka pogledavao mene.

- Što si mi se tako nasmundurio, moj Jožica, kano da su ti strune na "bajsu" popucale? - reče susjed ocu koji je sjeo na zeleni brijeg, ali nije gledao moje krmilarenje kolicima. - Bit će fratar, bit će škriban, pop, oficir, frajt, kaprol! He, he! Znat će što mi ne znamo niti naši pređi: čitati i pisati! Danas su vremena takva. Došao Antikrst na svijet! Do danas su kokošja jaja izvaljivala samo piliće; od danas se iz njih izvaljuju oroslani! Velim ti, oroslani! Naša djeca treba da su pametnija od nas: valja im znati čitati i pisati! Tako zapovijeda Antikrst! Hm, nijeste vi mene slušali... Kada su nam onoga adrapovca školnika, golišava prtena bijelonju, svraku u kaputu, naslali ovamo i objesili o vrat, rekao sam ja: "Potjerajmo ga vilama i motikama, pa se neće lje ni jednome više račiti u naše brdine nositi Antikrstovo evanđelje: čitanje i pisanje! Čitaj i piši ti vragu i njegovoj materi a ne mi seljaci! Zar ne imamo dosta gospode za te čarolije? Pa šta ćemo s gospodom kad budemo mi svi znali čitati i pisati? Ako bi tikve same rasle i rodile, zar bismo mi trebali orati, kopati i gnojiti! He? A gospode treba da bude: tako bar prodikuje naš župnik." A čim si me ti počastio? Bolje da si zadudao u svoj oguljeni bajs. "Ti si stara zvekasta kvrga-glava, moj kanoniče! Hoće nam se baš tamnice i vucarenja po sudovima! Poslao ga zakon, a zakon je od boga!" - mudrovao si ti i uza te ostali. Na, sad ga imaš! Upisali moja dva i tvoga Ivicu! Sada pripni na svoj stari bajs kravicu plavku neka je na pašu po međašima on vuče mjesto Ivice. A Ivica će biti gospodin. Samo se žuri da mu kupiš tursku lulu da se u njoj izvali, a kroz kamiš noge pruži! He! - uščavrljao se susjed "kanonik", pušući u zrak, dok su mu rumene nosnice zlobno titrale na mene kano da će opet: "Ej, zgubidane"...

Moj otac je mukom mučao te je pustio da susjed po miloj volji mudruje. Ocu bijaše jasno da susjedovo zvrndanje podžiže židovski "špiro", koji se također dotepao s Antikrstom...

- Ej, deder, sinko Ivica, golube moj - ta sutra bit ćeš gospodin! Ta već te vidim kako čitaš pravicu, a pišeš krivicu za seljačku kravicu... Deder amo svoja kolica, povezider mene niz to naše staro brdo po tom lijepom našem putu koji ne sagradiše ni pismoznanci ni kaputaši!

Ovako se domislio naš susjed "kanonik".

- Vas da vozim, susjede! Ta vi ste preteški, satrt ćete mi kola!

- Neću, golube, ne! Samo ti povezi!

Moj otac kano da ništa ne čuje, pa se i ne miješa u našu prepirku.

Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i čopor raca i gusaka u njezinoj kaljuži. Ko munja mune mi misao... Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina... i moj otac, kako je dug i širok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko miš... Vidiš, vidiš!... "Zgubidani"... I svrnuh oči na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika"...

- Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se što dogodi... vi ste teški, susjede...

- Gle ga, kako već mudruje! Još nijesi apostol Antikrstov... još...

I on se natovari na moja kolica, u kojima je nešto škrinulo... - Povuci...

On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam naslućivao da je to mrmljanje glasilo: "zgubidane"!

I ja povukoh nizbrdo. Kola poletješe...

- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik".

Mjesto mimo bare ja zakrenuh kolima prema bari... Odmakoh se hitro... Svega toga nije mogao opaziti pripiti naš susjed, koji se kočio kano kakav grčki junak kada se vozi na olimpijske igre...

Što bi trenuo... pljusk!... I kola i naš dobri susjed, mali "kanonik", štropoštaše se u kaljužu i u duboko blato lokve koja je dijelila naš brijeg od susjedova i koja bijaše zajedničko kupalište naše i njegove plivaće peradi...

Guske i race iznenađene stadoše užasno kreštati i krilima prhati... Ni onda ne bijahu tako zatečene kad slavnim Rimljanima spasiše Kapitolij... Uplašene jedne gačući prše iz bare k obali, a druge drečeći dižu se u zrak... Kakva je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakva ogromna žaba? - kano da pitaju jedna drugu u svom siktavu sanskritu...

Moj otac, prije tmuran i zamišljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh od silnoga smijeha...

- To je Antikrstovo maslo, susjede! Sam on mogao te je nadahnuti da tako star i velik junac ideš se voziti na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O...

Ja hitro skočih na naš brijeg, ne pitajući više za kolica te naslađujući se sa svoje majstorije, a tobože zdvojno podvikujući: - U pomoć, u pomoć! Ja nijesam ništa kriv! Ja sam rekao susjedu da je pretežak za moja kolica...

- Pa i nijesi i ne možeš ti biti kriv! - utješi me otac, daveći se od silnog smijeha.

- No te masti i te kihavice! Ne boj se, Ivica, neće se naš susjed u blatu utopiti... ne... Ha... ha... ha!...

I doista, naš susjed "kanonik" pomolio najprije ruke, onda glavu, a onda polovicu tijela... Sjećam ga se dobro: bio je sličan onim mučenicima koje okrutnik Neron omaza smolom prije negoli ih dade mjesto bakalja upaliti... Guske i race sada još jače drečahu, a sa drečanjem i gakanjem miješahu se kletve i gromko kihanje "kanonika"... Purani brbotahu po obližnjim bregovima, djeca napustiše igranke, žene prekinuše nedjeljno ćeretanje te se sletješe oko našega susjeda...

Nitko ne bijaše tako sam sobom zadovoljan i tako široke volje ko što "mali jarčić" - "zgubidanović", naime ja. Nitko se nije toliko smijao kao stari "zgubidan", naime moj otac. Nitko nije tako zlovoljno tulio i tako kukavno jecao i proklinjao kako naš okrutni susjed, mali "kanonik". Nitko nije tolike nadimke ishitrio kako babe kod nedjeljne dokolice. I nikada nijesu pernate brbljavke, naime race i guske, tako uzrujano drečale i gakale kako to bijaše te jesenske nedjelje... Šilo za ognjilo! Ja sam sada onako ponosno skakao i veselio se svome danu kako sam se onda zavukao u šumicu i plakao od stida kada sam zajedno s ocem bježao pred našim malim, strašnim susjedom.

I ovim radosnim i slavnim danom moga djetinjstva počelo je moje školovanje!

Ivice, sutra te vodim u školu. Nijesu mi te htjeli otpustiti! - reče otac navečer i obrati se k majci:

- Dobro, ima li dijete čistu rubeninu? Čizmica, razumijeva se, zasad ne treba: još je tako reći ljeto, premda su već svanuli prvi jesenski dani.

- Ima rubeninu, ima! - uzdahne majka. - Pa kako to, škola? Pa zašto nam ga ne pustiše gospoda? Što njemu treba škole?

- Što ćeš? Tako ti je na ovom svijetu. Znaš, nijesam ni ja tamo šutio. Rekoh im svoju baš odrješito: Evo, kakve su to nove pravice? Prije bijaše otac gospodar svome djetetu na život i smrt. A danas? Tek je počelo raspoznavati roditelje, već čeka učitelj sa šibom da ga predaš u njegove ruke. Kada je ondje potratilo nekoliko godina, jedva mu pahulje nikoše ispod nosa a već ga traže gospoda u vojsku. Odanle ti dođe na vrat, na muku i tegobu. Ništa mu nije pravo: naučio se kleti da je strahota. Ne miriši mu motika ni plug. Samo se naduva, povlači po krčmama i junači u tučnjavama!

- Muči ti, Jožina - župnik će nato. - Ti si muzikaš, pa razumiješ više od ostalih. A nije li ti drago da znaš više od ostalih? Ha? Reci. - E, to je istina! - zavrtim ja glavom i pogrebem se smeteno iza uha. - A čitati i pisati - nastavi župnik - nije li to mnogo više od muzike i bajsa? Danas su, dragane moj, teška vremena. Svaki dan ima nas više, zemlja je manja, a nama je sve tjesnije na njoj!

- Sve su to gospodski računi! - prekine župnika naš susjed, mali "kanonik". - A mi nećemo da nam se djeca pogospode: Aj, jok! Čast svoj gospodi! Ali mi im poklanjamo gospodstvo. Djeca mi ne budu ni kuhana ni pečena po školama. Kruh ne bude rastao od prolijevanja tinte, već od gnoja. Mi ne živimo od šaranja pera po papiru, nego ti valja ljudski huknuti u šake, pak zadrijeti plugom i motikom u tvrdu kost zemaljsku. Šta bi nam bila zemlja preuska i pretijesna? Ta vi, gospodine župniče, svake stare godine čitate da nas je više umrlo negoli ih se rodilo. Vam, gospodo, čast, ali vam je zemlja svaki dan tjesnija i uža, jer izmišljate nove fabulije, i zato vas ima svaki dan više!... - I da nije pandur zaprijetio jezičavu "kanoniku", on bi tri dana gospodu vjetrio i češljao slijeva i zdesna. Oni ga slušahu, ali mu nijesu mogli odgovoriti, nego se pogledaše, osmjehnuše i jedan drugom nešto "zaštrubenkaše", što mi, dakako, nijesmo razumjeli. - E, pa tako! - mahnu otac rukom po zraku - i to će biti božja volja, a ne Antikrstova, kako mudruje naš susjed. Upisali Ivicu, pa neka ide. Sutra ga opremi. Ja ću ponesti učitelju bocu stare šljivovice, purana - a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit će mekša školnikova šiba, a i slova podatnija...

Završio moj otac. A ja dugo nijesam mogao usnuti. Neprestano vrzlo mi se pred očima: naš susjed kako se vozi na mojim kolicima i onaj pljusak u blato! Pa razgovor susjeda s ocem. Škola! Školnik! Puran... šljivovica, mekša šiba - pa slova!...

Drugoga dana opremismo se na put. Bilo je do škole čitav sat hoda. Meni se to prvo putovanje pričinilo doista dalekim i tegotnim.

Školska zgrada stajaše u dolini pokraj glavnoga druma. Vlastelinstvo je poklonilo općini za školu. Prije stanovaše u njoj lugar, a konakovahu ondje i vlastelinski činovnici kada poslovahu u tom kraju. Okolo škole nanizale se jošte neke kuće, kao dućan sitne trgovine židova Moesera, krčma Jakova Čuturića itd.

Kada se primicasmo školskoj zgradi, otac me uhvati za ruku, a skinuvši oba svoje šešire već na stubama koje nekako drhtahu pod nama, stupismo u kućni hodnik. Tu začujemo šuštanje i gibanje na obliža vrata, te krupan muškarački glas.

- Ovdje je škola! - šapnu mi otac. - Čuješ li učitelja? Šuštanje? To su školska djeca.

Otac pogladi vlasi, a i meni potegnu hrapavom rukom preko glave dva-tri puta, nakašlja se i pokuca na vrata... Ja još nijesam znao što je kucanje i čemu to biva. Vrata se otvore, žamor i težak zrak udari nam u obraz. Djeca mi se pričinila poput pčelinjeg roja... Ustaše i zaromoriše onim čudnovatim jednoglasjem: "Hvaljen Isus!" Nikada jošte ne vidjeh toliko djece na okupu. Obuze me neko tajanstveno čeznuće i neko drhtavo veselje, pomiješano s iznenađenjem i novošću... Pred nas stupi zatvorivši pčelinjak, hoću reći školu, za sobom visok, koštunjav, nešto smrknut i otegnut gospodin, u dugačkom istrošenom kaputu i silnih brkova koji mu padahu ća na prsa. Sada je mnogo jače zažagrilo i zažamorilo u pčelinjaku... Učitelj se hitro obrne, zaviri u školu: "Mir!" - i opet zatvori za sobom.

- A, tako rano! Tako rano! Lijepo, Jožica! Pa ovo je tvoj mali? - I učitelj me pogladi po glavi i stisnu obraze svojim glatkim palcem i kažiprstom. Ali nije na mene toliko gledao koliko na punu torbu koja se najsigurnije i nekako drsko bubrila na očevim leđima, dok je puran poput indijanskog bramina mirno drijemao pod očevim pazuhom.

- Pa kako ti je ime, mali klipane, učeniče moj? - podrma me učitelj za leđa.

- Ivica, Ivica, gospodine učitelju! - odvrati otac te povuče torbu sa leđa naprijed.

- Neka on sam kaže svoje ime! - opazi učitelj, strignuvši opet očima na očevu torbu i na podrijemana purana. - Neka on sam kaže da mu čujem glas...

- No hajde, hajde! Reci! - ponuka me otac. A ja, uprvši postojano svoje oči u učitelja, zagudim: - Zovem se Ivica Kičmanović! - Uto otac otvori torbu... - Evo nešto, gospodine učitelju, za slova, za šibu, za tintu i pera...

- Vidiš ti muzikaša Jožicu, vidiš! Kano da dolazi sa svadbe... smijaše se učitelj, raširivši velika usta, pokazujući jake bijele zube i potreptavajući blagodušno oca po leđima.

- Ajdmo amo, Jožice, ajdmo! Takva ptica pak ta svadbena oprema ne spada u školu! - I učitelj nam pokaže svoju sobu u koju ponizno uniđosmo.

- Pepuško! - klikne učitelj svojoj gospođi - ispraznider torbu ovoga poštovanoga kuma!

Nato se ispravi iza stola mala, šiljata ženčica, veoma oštra vida i dugačka nosića, te nekako neblagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbine utrobe šljivovicu, sir i maslac, dok se puran prodramio i stao lepetati krilima po sobi, digavši silnu prašinu s poda...

Ja se dosjetih da pomognem gospođi učiteljici nositi stvari u kuhinju. Tu je ona pozdravila purana: - Fi! Ala zaudaraš. - Sir: - Fi! Ala je to zamlackano. - Maslac: - Fi! Čemu to naliči? Ha! Šta ćemo: mužeki pa mužeki - i ostanu mužeki! - Kad je šljivovicu otvorila, potegla je zdravo dva-tri puta: - Aha! To je nešto! No... no... - Zatim se okrene k meni: - A kako se ti, mali, zoveš? - Ivica... - odvratim. Ona nato izvadi iz pretinca krišku nekakva kolača, a ja stadoh velikom pohlepnošću gutati i prste lizati...

Vrativši se u sobu, nađem učitelja gdje omata nešto u papir.

- Gle, gle! Kako je taj mali sigurno momče! - začudi se učitelj kada sam došao iz kuhinje u sobu.

- Ali ukrotit će ga već šiba! - doda otac.

- Nije za dobre momke šiba, dragoviću moj! - mrmljaše učitelj.

- Tako! - dovrši on - evo ti početnice. Tu je tvoje ime napisano. Evo ti tablice i kamečka, pa sutra s ostalim filozofima tamo iz vaših bregova lijepo u školu!

I sada je otac spravljao u torbu prve početke buduće moje mudrosti. - Ah, bilo samo zdravo i sretno! Neka je i tako kada je već suđeno! - uzdahne on.

S kriškom sira i nešto kruha u torbici gegasmo mi dan na dan u seosku pučku školu. Iz kuće našega susjeda, maloga "kanonika", polazili su sa mnom Miho i Pero. Miho bijaše prava slika i prilika svoga oca. Malen, jak, otresit i crnomanjast dječarac; teško je učio, a još manje znao. Pero je bio bjelokos kano janje, a slabušan i mekan poput kanarinca. On je lakše učio od svoga brata Mihe, ali bijaše mlake, nemarne naravi. Kada ga učitelj oštrim glasom upita: - Zašto, Pero, danas opet ne znaš lekcije? - on ni najmanje zbunjen, hladno kao da iz njega diše led, odgovara: - Nijesam učio. - A zašto nijesi učio, majčin sine? - Nije mi se htjelo. - Kako ti se nije htjelo? - Tako! Sanjao sam da su došli anđeli po mene da me odvedu u daleku, veliku, beskrajnu livadu, punu zelenila i cvijeća. Slatko me cjelivaju i grle, te mi šapću da mi ne treba ništa učiti... Meni je tako ugodno, ugodno bilo... Ja o tom mislim, često mi srce dršće, pred očima tamni i nešto kano da će me onaj hip zadušiti... Biva da me netko polagano podiže i vuče uvis... kao da ću poletjeti... Tako to... Ne mogu, neću učiti. - Sada bi učiteljev krupni glas omekšao, da je bio kano i Perin. - Sjedi, sjedi, Perica moj! - On ga pogladi: - Ti ćeš već drugi put naučiti. - A Perici se zarumeniše jagodice na slabašnim bijelim obrazićima. Očice bi nepomično upirao u sliku raspetoga Isusa na stijeni i kano da su mu jedva vidljive kapljice suza zaiskrile u zjenicama... Svi smo voljeli Pericu. Sažalno, sveto, duboko neko čuvstvo obuzimalo je duše naše. A ja u takvim zgodama vazda tajno i kradom otirah suze.

Miho nije obično znao lekcije ili je tako teško odgovarao i zapinjao da je učitelj iz njega vukao riječi kano duboko zabite čavle iz tvrda drva... - Slabo, slabo, Miško moj! - uzmahuje učitelj glavom... Slabo... - Ja sam učio dugo, glava me još i sada boli... - odvraća Miho okorjelo i sporo, a oči su mu neprestance uprte u zemlju. Brata Pere nije volio. Često bi ga gurnuo, bocnuo podmuklo. Ovaj mu se krotko ugibaše te ga katkada mirno opominjaše: - Miho, zašto si takav... - S nama se nije nikada ni Miho ni Pero upuštao u kakve igre. Miho povukao preda se knjigu ili tablicu, pa neprestance u to bulji, ne obazirući se ni na koga. Jao si ga onomu tko ga dirne. On bi poletio za njim poput risa, zagrebao ga noktima; udario ga šakom ili nogom, dapače u nuždi i ugrizao. Jedanput njega tako zadubljena netko bocnu od njih petorice što stajahu u hrpi blizu njega. Miho se obori na njih zabuniv se malo: koji ga je to od njih taknuo? Ali se snađe u isti tren te svu petoricu izmlati: nekoga palcem sunu, nekoga uštipnu, nekoga nogom gurnu, nekoga laktom tresnu tako da svi dosta dobiše... I mi se bojasmo mladoga nabitoga Miše, ali i stanovito strahopočitanje ovlađivalo nas prema njemu... U susjedstvu na našim brdima nadjenuše mu: bit će pravi mali "kanonik"...

Pero je uvijek sanjario i zanosio se u neki nama nepoznati svijet. Često mu u takvu sanjarenju zatreptiše ušne mišice na smiješak. No hitro se ispravi i poozbilji. Dirne li ga tko, on se blago ogleda, nasmiješi i makne dalje sa svoga mjesta kano da će reći: - Izvoli, brate, ako ti je tijesno, ili ako sam ti na putu...

Ja sam vrlo napredovao u učenju, pisanju i računanju. Bijah najbolji učenik, čega, dakako, sam nijesam znao. Bilo mi je nedokučivo kako da moji drugovi ovo ili ono ne shvaćaju. Pogotovo žalih svoje susjede Mihu i Peru. Narivavah im se tamo na našim brdima putem u školu i u samoj školi da im protumačim, ispravim i udesim ovo ili ono. Bio je u mene nešto suviše okretan jezik: - Miho, jedna stvar ima se tako druga onako. Ta kako ne bi toga shvatio? A Miho zastenja: - Pusti, što me umaraš svojim dugačkim jezikom. Pravi muzikaš ko što ti i otac! Ja bolje shvaćam i znam negoli ti. Ali ne mogu klopotati i mljeti. Tko će tebe nadjezičiti! Kao žrvanj vazda šumiš i lomaćeš! Pusti me! Nitko te nije molio da razlažeš i ovdje se stiplješ o svemu i svačemu što tobože nije meni ni Peri jasno i razumljivo...

Tako Miho. A Pero?

On niti je otklanjao, niti primao moje pomaganje u naucima. Prečesto nije pazio što i o čemu ja govorim, te mi se činilo kano da on nije ni prisutan. Drugi put bi me nekim neopisivim smiješkom pogledao, kano da pita: - A? Zar si ti zbilja ovdje? Čudno, čudno! Braco, zar još nijesi uvidio da te doista ovdje ne treba? - I učitelj je kojiput objema njima prikričao: - Evo vam susjeda Ivice! Zašto, kada učite, ne upitate njega? Ta on je dobar kao dobar dan, on će vam doista rado pokazati to i ono... - Tu se stala rađati u Mihe neka podmukla zloba... Kada se vraćasmo kući, on ne bi ni riječi govorio, dapače ugibaše mi se. Putem iznenada kljucne mu nešto u glavu: - Pero, Pero, ajde amo! - I oni srnuše u grmlje, pa nabirahu divlje gljive, trgahu ravne, lijepe šibe ili se drugim čim zabatrljaše, samo da se mene riješe... I njihov otac, mali "kanonik", nekako je dokučio moju premoć nad svojim sinovima. On me nije baš nikada volio. Sada se pako uvjerih da me prezire ili mrzi... Jednom dođem na njihov brijeg te sam Mihi po starom običaju dokazivao zašto njegova zadaća ne valja i što joj nedostaje. Otac mu se u prikrajku podbočio žvaleći i prevrćući po ustima kamiš od lule...

- A šta ti to, muzikaški zgubidane, njemu prodikaš? Miho, poberi svoje stvari i pusti toga blandravca. Znam ja da si ti pametniji od zgubidana! Pa tebi napokon i ne treba tih ludorija! Gospodarstvo, gospodarstvo - a u nas i imadeš, hvala bogu, čime gospodariti. Ovoj glisti, dakako, treba da se tim bavi: ta on će jahati na potrtom bajsu poput svoga oca "zgubidana": jer nema ni poštenoga lopara u svojoj kući... ali mi?...

- Prestanite vi, susjede, prestanite! - planem ja. - Zašto vi mene psujete i grdite kao Turčin? Što sam ja zla učinio time da Mihi i Peri kazujem čega oni ne shvaćaju? I učitelj nam reče tako - ta nije li to samo dobro djelo!?

- Iš, iš! Vrabac od tuđega plota - iš! Šta ja trebam tvoje i tvoga učitelja nauke? Tvoj ga otac miti punim torbama - i one dišu iz učitelja ljubavlju i odlikovanjem za tebe! Neka ga miti, neću lje ja za njegovu Antikrstovu nauku! Ja je ne trebam, ne trebaju je ni moji sinovi! Iš, iš! Nosi mi se, "zgubidane"! - tresao se na me zloguki susjed, uhvativši dugačku šibu i dosegavši me njome preko uha i leđa.

Neka tajna groznica i stid obuze me. Ja se pobrah. Srce mi bijaše ojađeno, a duša slomljena. Ali nikomu ništa ne kazah o tome kako me je susjed šibom istjerao od svojih sinova. Odbih se od njih kao rosa od cvijeta: ne drugovasmo, ne polažasmo zajedno budi u školu, budi iz škole. Ni ja ni oni ne kazivahu nikomu razloga... Samo se Pero meni kadšto blago podsmjehnuo, kano da će reći: "Tako ti je... pa šta ćemo... tako ti je!"

Nije dugo postojalo a nenadani obrt u mom životu rastavio me od naših bregova, od očinske potleušice, od susjeda, od ubavoga seljačkoga života...

Pripovjedač stane obrativši se slušaocima te zamoli odmor.

- Odmora, odmora! - vikahu starci - odviše je; sve na dušak pripovijedati a kamoli pamtiti! - Odmora i počinka, dakako! - zijevahu mladi. - Mi ćemo ionako pozaspati od zanimljivosti djetinjskoga doba poštovanoga gospodina registratora! Ha, ha, ha! - zažagori smijeh mlade generacije.

- Kakva je to opet struja u našoj literaturi! O djetinjstvu toliko zanovijetati? Grozna ludorija! - protegnuo se neki lijeni dugonja zadovoljan sam sa sobom: kolika li mudrost evo poteče iz njegovih usta.

- Ne struja. Škola, brate! U literaturi jesu škole! - ispravi ga ironično siputljiv glasić nekoga plemenitoga debeljka, vazda slatka lica i suznih očiju, koji bi običavao svakoga ispravljati u govoru te svemu prigovarati.

- Škola, da. Tako se pravo zove - uhvati riječ neki slabušan, plavokos mladić vrlo staračkoga obličja, tarući naočale i naglasujući stanovite riječi planinskim naglaskom. Pa onda stade razglabati s obzirom na filologiju kako je postala riječ škola. Najprije zaokruži sve prašne kutove staroga svijeta, ne zaboravivši dakako na sanskrit, dapače ni na stanovite korijene skitskih plemena. Onda je vrlo tačno razglobio sve "grčke škole" na svim poljanama "kulture". Aristotela i Platona najviše je spominjao. Taknu se Rimljana, ali bojažljivo i nježno, natuknuv nešto o Ciceronu i Seneki, dodavajući "ne svoje mnjenje, ali ga on sasvim svega usvaja": da su Rimljani uopće kopija Grka, a njihovo pravo samo indeks grčkoga mišljenja, grčke filozofije i grčkoga iskustva.

Na ovom mjestu porodila se živahna prepirka.

Onaj dugonja stao silno vikati i bečati za Rimljane kano da mu je Papinijan djed, a Ulpijan otac...

- Kako vi to mislite o Rimljanima? Molim vas, to nipošto ne stoji. Ja poričem, gospodine moj, da to stoji! Vi biste morali malo više znati kad možete tako smjelo ustvrditi da su Rimljani bili kopija Grka! Gospodine moj, ja - ja vas uvjeravam da to nije istina! Ja vas uvjeravam, vi ćete meni valjda vjerovati, ja to bolje znam, gospodine moj!

Dugonja je razmahao sva četiri kraka, mislim noge i ruke, poput vjetrenjače, a njegov jezik bijaše prazan vjetar koji je kretao vjetrenjačom.

Plavušac ga ustrpljivo slušaše pogledavajući na nj preko naočala kano da traži otkuda li to mrtvo puhalo šumi. I premda je dugonjino tijelo zauzimalo silan prostor, plavušac ga ipak ne mogaše naći. Tim htjede reći: da je na onom mjestu doista praznina otkuda je kokodakao dugonja... Pa on ništa ne odvrati, tek bolan osmijeh zadrhta mu ispod brka, kano da kaže: dok je ova praznina duvala, izgubljeno je dragocjeno vrijeme...

Zatim od Grka i Rimljana prijeđe na srednji vijek, gdje mimogrece spomenu i fiziokratičku školu, kojoj je osobitu priklonost iskazivao, a nije ispustio ni bolonjskih glosatora, gdje bi ponešto zapinjao, pa konačno dovrši sa Zolom, Turgenjevom i drugima.

- Uh, nešto dosadno! - huknu nezadovoljno profesor matematike.

- Ta mi to sve znamo! - ražesti se onaj plemeniti debeljko, dupkajući malim nožicama, a glasić mu je sve siputljivije drhtao.

- Naravno da mi znamo! Šta mi ne bismo znali! - potvrdi dugonja raspruživši daleko svoje krakove i naslonivši se sa lijeve na desnu stranu da može mjeriti plavušca...

- No, eto vam učenjaka! Učenjaka! Što ga sada prekidate, vi Nippeli? Stubenrauchi? I Ungeri?... - primijeti porugljivo "liječnički nalaz" raščinjenoga vegetarijančeva želuca.

- I mi imademo škola u literaturi. Ako ne škola, a to pristaša i oponašatelja pojedinih škola - nastavi plavko prenesav rupčić na usta i ne obazirući se na primjedbe.

- Pustite to raščinjanje, moj mladi gospodine! Vi ste tako izdaleka počeli razvlačiti kano da je to prvi dan predavanju u godini pa se bojite eda li vam neće ponestati gradiva do konca. No, ja vam velim da u nas nema nikakve škole, nikakvih pristaša! Vi filolozi i vi filozofi ponjušite takve stvari, zagledate na uru: da li je vremena? Tada zasučete rukave, razvučete, raskomadate, raščlanite sve, pa prisipljete kojekakvih estetičnih mirodija, pritegnete tuđe ideje koje ste najjače upamtili i prokuhali, pak onda pokrpate, oličite i olaštite stvar poput slastičara kada od nevaljala materijala pravi izvrsnu pitu. Konačno primjerite takav svoj izum o nekoliko zastarjelih sistema, pa eto, pronašli ste velike umove, kojekakve škole, dične pisce, prve pjesnike među prvima, zlatna pera, pronicave duhove i velike nade! A za koju godinu sitnozorom treba tražiti sve te velikane što ste ih tako skovali! I sami više ne spominjete toga svoga poroda, kano da ga je vrijeme nakazilo i kano da ga se stidite! Pa tada opet tražite a još brže nađete nove velikane i klanjate im se poput egipatskih svećenika svojim kipovima što ih sami istešete... A sve je to vaša taština: vi, kako negdje veli Pascal, pišete i halabučite o drugima da tako sami sebe proslavite...

Plavušac u početku pozorno slušaše novoga govornika koji mu je oporo i strogo prekinuo, bolje oduzeo svaku daljnju riječ. Koštunjasto, crno lice pretvaralo se tomu mrkomu svatu u pravi trokut, a duga prosijedjela brada kano da se umramorila na prsima.

- Šta mi tu imamo? - gledaše on u svoj dlan. - Ništa! Na! Kano da je prašinu otpuhnuo s dlana. Ono što vi proglasujete darovitim, genijalnim, punim nade i što ja znam... Nužda i nevolja! Sve je to natepeno pljevom kojekakvih problematičnih teza. Jedni trpaju svoju pamet i zrelom i nezrelom i prijesnom i kuhanom kašom... Sve ondje leži poput dobro složenih i marno poredanih knjiga u blistavu i lijepu ormaru. Ti ljudi ne nahraniše svoj duh onom hranom da blagoslovno djeluje, da stvara nov život u duševnom svijetu! Oni mi se čine poput volova koji tegle silne vreće tuđega blaga i bogatstva, a nerazborit gledalac zja i čudi se bogatstvu volova uzdišući komu li će i kako li će oni u oporuci namijeniti ono silno svoje blago... Drugi ne uhvatiše se ničega stalno i odlučno. Svagdje ih zatečeš. Gdje ne mogu na vrata, oni će na prozor i doći i pobjeći, kako će već sila natjerati. Vi im uzdigoste visoko nos: naduvanje i gola taština probija se neko vrijeme od nemila do nedraga, dokle i svijetu i samome sebi ne dozlogrdi... Pa kano plima i oseka jedni padaju, drugi rastu, dok se sve ne raspline evo u ništa te ništa!...

I mrkonja opet puhne u svoj dlan zaokruživ očima naokolo kano da izgleda priznanja...

Ali nitko se ne izjavi da mu je ugodno ili neugodno, da se slaže ili protivi govorniku. Činilo se kao da ga i ne slušahu. Plavušac se povukao u svoj kut. Dugonja još dalje raspružava svoje krakove osmjehujući se nečemu prezirno, no sam ne bi mogao reći zašto i komu. Debeljko je oborio glavu, a Registar podupro objema rukama obraze kano da će reći: - Hoćeš li skoro dovršiti, novajlijo?...

- Bože, bože! Kakav je to vijek, kakvi su to ljudi! - stadoše nakon općeg mučanja mrmljati starci, naslagani pod stropom. Samo se prepiru, a svi ništa ne rade. Jošte se nije rodilo, a oni već odrubljuju glavu! Pravi Cigani: grizu se, buče i kleveću: tko će jesti pitu, da bi bilo tepsije kako ne ima brašna, masti i vatre da je priprave! Jare im se još nije ni izleglo, a već bleji i dreči livadama... Ah, djeca, djeca!... Gdje je naša bujna mladost? Gdje je naš vilinski zanos i ushićenje? Gdje je zlatno doba našega rada, muke, nastojanja i plodova naših!?...

U visinama je tmurno. Starci mrmljaju, bit će zlo, vrijeme... Pst! Čujmo!... - zaintači dugonja.

Registar strese prašnom grivom svoje glave i dade pripovjedaču znak da nastavi...

U velikom gradu službovaše daleki rođak mome ocu. Kad bi moj otac u njega milosti tražio: deseta prilivoda, šimširova grana sa devete gore; a bi li on u oca što iskao: striče, ujače, najslađi prvi rođače moj! Bijaše taj rođak mastibrk (ali u njega ne bijaše ni brka ni brade) dakle - mastigrlo u nekoga jako visokoga gospodina koga je naš rođak vazda nazivao "lustrišimuš".

Najprije zvali toga našega rođaka "gospodin jinoš Jurić", a poslije, čini se po vlastitom naputku njegovu, valjalo ga zvati "gospon kumordinar Žorž pri lustrišimušu"...

Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božićevati na našim, seljačkim brdinama. Tu bi on, doduše, pokazao se po onoj:

Omnia mea mecum porto, ali taj omnia mea vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad je digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje kano da zrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu upirući pobožne oči u njega. A onaj koji zna sve tajne ljudskih srdaca doista čuje često uzdah kako skromne seljakinje, tako i koje namiguše: - Ah, bože, da me njim daruješ, sretna li bih ti bila!... - Lijevu ruku, obučenu vazda u rukavicu od jelenovine, spušta on elegantno niz tijelo ili je prebaci na križa kada s desnicom posluje. A istom ono olašteno odijelo s pozlaćenim velikim pucetima kano škude! Pa ona mast što mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelom, najpomnije obrijanom vratu... Zatim bijela staza preko čitave glave od čela na drugi kraj do obrijane šije poput ceste što vodi preko brda od jednoga do drugoga podnožja... Konačno onaj miris što čudnovato zaudara od gospodina kumordinara... Čudnovato, da: vonj ko da si gnojnicu tamjanom potkadio... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa namignuli: - Eh, bože moj! Bože moj! Koji li bi prorok mogao negda proreći: što će sve biti danas-sutra naš Jurić! Lijepo li ti ga njemu! Sretna li majka štono ga rodila! Hm, hm, hm!... - A kumordinar, stanovitim osobitim njuhom zadišav i osjetiv takvo laskavo šaputanje, uzdigao bi jošte napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivši usta i nos poput neodlučna diplomate ukočio se i pomislio u sebi: - Gledajte samo, telići, u nova vrata! Imate šta i gledati... - Jedanput je dapače došao u naše selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokučio što ima značiti ta mantija. Jedni rekoše da takvo šta biskup nosi. Drugi ovo, treći ono nagađahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni šekutor, starac kao zemlja koji je ujedno bolesnicima žile puštao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloži svoju lulu: - Ta bog vas vidio! Takve mantije nose vam "promoškomoši" kada varmeđinske skupštine otvaraju... Taj Jurić bogme na visoko puše! - ... Sva historija sastojala se u tome da je naš rođak iz ropotarnice svoga lustrišimuša izvukao staru paradnu juratušku kabanicu i u njoj se oholio među svojim zemljacima... Moj otac napose bijaše tašt na odijelo svoga Jurića. On je vazda ukorak išao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, škrunulo blata ili što drugo, već je otac ponizno priskočio da skine ili otare. - Joj, joj! Budi bog s nama i s našim dušama! Jurić, to valjada mnogo stoji!? Ha! - Ehe, moj Jožica! - I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: - Volove, kravu, kuću, čitavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj! Što ipak to znači: gospodin biti!...

Kumordinara Žorža pobratimilo sve u našoj okolici od manje gospode i "pofarbanaca", a ovi potonji su seoski mesari, krčmari, krojači i druga čeljad što je seljačke gaće i surinu zamijenila šarenim gegama i crnim kaputom.

Isti je župnik našemu Juriću laskao i milovao ga, dapače pozivao ga i na čašu vina, što bi moj otac, prestavljajući kamiš lule slijeva nadesno, ovako protumačio: - Ja, tako je i u gospode! Lustrišimuš je lustrišimuš! A naš Jurić prvi pod njim. Svi ti naši hatači i pikači na selu - hm, to i nijesu baš prava gospoda - imadu rešpekt pak i isti gospodin župnik. Vrag je vrag! I njegove brke treba često nakaditi svetim tamjanom i pokloniti mu se! Hoćeš li da te gospodin sasluša i milostiv ti bude: gladi njegovu psu i glavu i rep i miluj ga kano da ti je brat!...

Svidjelo se rođaku Juriću te je jedne godine u ljetu pozvao moga oca u grad, da može nešto privrijediti težačkim poslom u lustrišimuša. Ionako su zla vremena, a za groš da probiješ goru glavom i rukama, da pregrabiš iz rijeke vodu!

I moj otac ostao u gradu više dana. Ja sam jošte polazio školu, ali to bijaše posljednja godina i već na izmaku...

Uz težačku radnju, dosta lagodnu zaslugom našega Jurića, imao je otac prilike da malo zaviri u divan i raskošan život velike gospode. Momu su ocu često i posred ljeta u najljućoj žezi i najnapornijem radu iznenada zamirisale pretile svadbene pečenke, rujno vino i dobri kolači! Oh, kako je on tada uzdahnuo! Tako čovjeku zimi zamirišu trešnje i jagode. Kako na selu tek u svadbeno doba ili o velikim svecima znadu za bolji zalogaj, tako je toga u velike gospode na pregršte svakoga dana...

Gospodin kumordinar Žorž dao je to osobito oćutjeti momu ocu: pritegao bi ga često od težačkoga posla da o podne i navečer pere tanjure s gospodskoga stola. A otac je tom zgodom naišao na divne zalogaje, sada mirisne, sada slatke od gospodskih zaostataka. On bi oblizao svaki tanjur prije nego što ga je oprao u kropu. - Aj, aj! Aj, aj! - zadovoljno je mrmljao sam sobom... U takvom ga poslu zateče Jurić. - A moj Jožica, što si s pameti sišao da ližeš gospodske sline s tanjura? Fuj! Oh, vi mužeki! Kako li ste zaostali? Kako ste prosti? Ne sramoti me; da te tko vidi, izgubio bih ja svako štovanje i ugled gdje imam tako prosta čovjeka za rođaka! Ta ja ću ti poslije donijeti i pečenja i kolača i riba i vina... Stvari kakvim ti još nikad nijesi napunjao svoje grešno težačko tijelo! A toga da mi više ne radiš! Ni naši psi, ni naši mački neće lizati tanjura!

Ah, vidio sam, vidio! - uzdisaše moj otac. - Ni bijela hljeba neće jesti ti vaši psi i ti vaši mački! Ali čemu da ispirem božji dar s tanjura kada je on tako dobar, a čovjek gladan? No, ti zapovijedaš, čast! Ja slušam...

I oca je naš rođak Jurić gostio jelima i pićem kakva on nije nikada na nijednoj svadbi vidio ni mirisao. Više bijaše Juriću na umu njegova vlastita oholija i taština negoli dobro djelo. - E, da vidiš, moj kukavni rođače, što je gospodski život i da znaš pripovijedati u našem prnjavoru kako li živi u lasti i slasti gospodin kumordinar Žorž, prvi pod lustrišimušom! Gle, uživaj pa pamti! Muž na vašim bregovima kada iscmari purana žilavog poput kobile, drži da na čitavom svijetu nitko ne jede slađe pečenke! A kušaj ti, Jožica, ovo, pa ono, pa to i ljudski zalij rumenikom štono se krijesi poput sunca i kakvom nijesi i nećeš kvasiti svoje mužačko grlo! - pridodade kumordinar a nos mu se već crvenio i noge popikavale, nakon što su lustrišimuš poslije objeda zahrkali kano top...

Kada je mom ocu tako dobro bilo, sjetio se on i nas kod kuće. Pa mu najednom nova misao projuri moždanima...

- Ej, Juriću! Mi smo svoji, rođaci smo. Što da želimo jedan drugomu, van dobro. Vidiš, ti se razvaganjuješ kao turski car. Vele da si prvi pod lustrišimušom. A ja vazda sam u sebi govorim i sada ću ti očito reći: Ti si, Juriću, nad lustrišimušom, ti si veći gospodin nego on! Čuj! U mene je puno djece kao šipka na grmlju. A sirotinja i bosotinja i golotinja. Napinješ se ovdje, navireš onamo pa sve ide puževim skokom, a katkada i rakovim koracima! I svojim starim bajsom nešto privrijedim: skupe se pare, ali nuto, plati štibru pa ti ne ostane ni za sol. Teško, teško, moj brajane, i zlo! A djeca rastu, bože moj! U srcu te zazebe i srsi te prođu kada pomisliš: krv je od tvoje krvi, put od tvoje puti pa šta će od njih danas-sutra biti? Na ono malo zemlje ne mogu živjeti. U dvokrilom, klimavom kućerku bit će im tijesno - -

Gospodin kumordinar stao zijevati te iznenada mahne rukom i prekine dugački uvod moga oca:

- Šta je, Jožice? Kano da si počeo svojim masnim lučcem vući po svom potrtom bajsu i ne prestaješ dok me ne zabole uha... Moj dragi, ima, bog i duša, u mene nešto sitniša a bit će i po koja škuda, a možda će gdjegdje zasinuti i zlatni patakunčić, ali - ja nijesam uzuraš, ja ne uzajmljujem nikome na svijetu, već računam na stare i crne dane kada bi se ovo nacifrano odijelo moralo pretvoriti u prnje i krpež... Ti ćeš mi, znadem, i kamate obećati kakve god bih zaželio, i zadužnicu ćeš mi izdati... Svi ste vi mužeki jednaki, i dušu bi vragu zapisao za kamate kada poželiš novaca pa stoga i propadnete... Ukratko: ne govorimo dalje o tome, ja novaca ne uzajmljujem nikomu!

- Oj, rođače ne tako, ne! Ne tražim ja novaca od tebe, ni truda, ni muke, ni žrtve; samo dobre volje! Poznaješ moga najstarijeg dečka Ivicu. Već je prevalio dvanaestu godinu. Povuklo ga silom i protiv mojoj volji u školu. Ali, hvala bogu, zobao je on slova kano slatke pilule. Danas učitelj kaže da zna više od njega. A piše, mila majko, kano "promuškomuš" ili biskupski sekretar. Vidiš dakle: ti bi Ivicu uzeo k sebi. On će ti pomagati i ovdje i ondje. Pa te uvjeravam da će koristiti kamo god okreneš s njime. Pokazat ćeš mu nešto, poučiti ga, a njemu ne treba dvaput jedno te isto ponoviti, i od njega bi mogao postati dobar gospodski sluga, a onda i "jinoš"... Pa će biti na radost i čast svemu našemu selu, kao što si i ti, rođače Juriću... U tebe je, evo, svakoga obilja. Dječarac može se prehraniti da poliže ono što preostane na gospodskim tanjurima. Prospavat će gdje na tvrdoj klupi. Odijelo, ako i teško, pribavit ću mu dok se uvješti za kakvu službicu.

- Gle, muzikaša Jožice! Baš si dobro izumio. Doista krivo ti čine što i tebe nazivlju "zgubidanom". Pravo ću reći, skoro mi se sviđa tvoja misao. Ionako imadem pune ruke posla, već se i potužih milostivomu, a oni izjaviše da uredim kako najbolje sam znadem i umijem... Evo, ja ću sada sve priopćiti milostivomu, moglo bi od toga ipak što biti. Ja pisati ne umijem, pa samo kvakama i križima bilježim račune za milostivoga, te mi se često čini da štošta ispustim i zaboravim, premda milostivi opažaju svaki put da griješim u svojim računima, a to da je zato jer ne znam pisati. Divno! Tvoj mali Ivica pisat će mi račune i pomagati! Kraj toga rođak mi je... Ustrpi se, Jožice, danas ćemo već saznati na čemu smo!

I poslije večere priopćio je momu ocu kumordinar Žorž da je sve kazao milostivomu. A oni se najviše čudiše tomu da Ivica zna pisati kano "promuškomuš" i da već više razumije nego sam seoski školnik! I - milostivi su dozvolili - vikaše Žorž. - Ali istim časom domislili su se nečemu: "Neka dođe taj tvoj rođak, neka! No učitelj i župnik da mu izdadu svjedočanstvo kako je učio i kakav je dječak!"

I moj otac povrati se veseo kući; ali nije nikomu u domu ništa otkrio, nego umah otišao do učitelja i župnika te im ispripovijedao kakva sreća vuče njegovoga sina Ivicu u veliki grad, i da će postati, ako bog dade sreće i zdravlja, "jinuš". Po našim bregovima brzo puče glas da se ja selim u veliki grad učiti se za gospodskoga slugu, a onda za "jinuša".

Kada je moj otac to majci priopćio, ona tiha i mirna seoska ženica problijedi na smrt, a onda se zažari i plane:

- Joža, Joža! Šta vi to radite? Bog s vama i anđeo čuvar! Najstarijeg mi sina Ivicu trgate od prsa majčinih i da baš on ostavlja kuću? I da baš on bude gospodskim slugom? Doista, rugat će vam se svi naši bregovi.. . Majka se uhvati za srce, podigne pregaču i brizne u gorak plač i jecanje.

- Šta ti razumiješ, luda ženo! On je uman dječak, od njega će barem nešto biti. Neće se tu za ove puste mrljače natezati s našim goropadnim susjedom "kanonikom" i njegovim sinovima. Bit će on svoj gospodin kako je i naš rođak Jurić! Što ti znaš. Misliš da će djeca vazda visjeti na tvojoj pregači? Pa i tebi je valjalo ostaviti oca i majku. Tako nam je svima suđeno. Bilo to prije ili poslije - ali jedanput svakako mora biti. Bolje pako da je prije...

Mene je stezalo bolno, neopisivo oko srca. Ja nijesam mogao plakati, ali u grlu me nešto davilo i dušilo kano da mi je kamen legao u dušnik.

Prije pako nego što sam imao otputovati u veliki grad te započeti nov život, zbila se jošte znamenita zgoda u našem selu...

Isti dan kada se svršavala moja posljednja školska godina s ispitom i kada su sva seoska gospoda bila sakupljena u školi te stajala naslaga otaca i majka da čuju kako im dječica odgovaraju - isti dan nosili su lijes s brda malog "kanonika"... Umro je Perica... Sirotan nije ni bolovao ili, bolje reći, on je bolovao čitav svoj djetinski život te je izdahnuo poput svjećice na božićnom drvcu kada slabim svjetlom tinja i cknije dok ne švigne zadnji plamečak, i ona tiho utrne ne pokazavši ni poteza dima iz sebe... Suhotljivoga Pericu - ne baš iznenada, jer proricahu sve stare žene vračare - stislo nešto, provrla mu krvca na usta i na nos, zatvorilo mu sapu... tek je izlepetao tankim ručicama poput ranjene ptičice kada umirući krilima uzleprše... izvrnuo široko oči iz kojih potekoše vrele suzice... i usnuo zavazda te se preselio k svojim anđelima, o kojima je tolikoput slatko i čudnovato snivao...

Baš je Peričin sprovod prispio kada se naš ispit svršavaše. Jedna školska godina, a meni posljednja na selu, bila zaključena. Učitelj mi je sastavio nekoliko riječi da ih izgovorim pri Peričinom pokopu... Bijaše to nešto novo, nečuveno u našem kraju... Ali učitelju bio je Perica tako srcu prirastao...

Sva gospoda, svi roditelji što dohrliše na školski ispit skupiše se na sprovod i na groblje... Nitko što se pamti od pokopanih na seoskom našem groblju nije imao tolikoga i tako sjajnoga sprovoda... Ta znamo: u selu umre čovjek, žena, i tu ga trojica-četvorica odnesu u priprostom lijesu, iza koga najviše dvije do tri duše naričući polaze do groblja... Kod djetinjih sprovoda pogotovo nema do jednoga čovjeka koji ispod pazuha nosi malen lijes, a u ruci križić. Za njim pako koraca slomljena mati i jadikuje...

Ja nijesam za ispit pogotovo knjige ni pogledao; a bio sam i sve svršio i uredio već davno prije ispita, kako to već biva kod dobrih i marljivih đaka. No sav moj mar i napor posvetih onomu govoru. Činio mi se nepotpunim i ja se zadubih u čitav niz tužnih i plačnih misli držeći da ove ne bi nikako smjele izostati iz mojega nadgrobnoga govora. K tomu živo predočih nekoga susjednoga svećenika koji bijaše nadaleko poznat kano najbolji propovjednik.

- Ivica - šapne mi učitelj u sprovodu - jesi li dobro naučio? Ej, ionako prestaješ ovom godinom biti mojim učenikom, a ostavit ćeš i svoj seljački dom: deder budi danas rodu na glas, a meni na ponos!

- Dobro sam naučio, gospodine učitelju, ali ono nije dosta... ja sam i dodao nešto žalosno, tužno, oh...

- Dodao?.. - zadivi se učitelj. - Šta si ti mogao dodati? Deder da vidim!

- O, ne! Ja nisam ništa napisao. Ja sam samo onako u mislima i u srcu potpuno... I to će samo od sebe doći, navrijeti i prolijati suze... Ja ne mogu i ne smijem toga ispustiti, jer tada bih zapeo... i... a onako su mi vaše napisane riječi kažiprstom, dok je ostalo što ćete čuti: moje! Tako ja mislim i čuvstvujem...

- Dede, dede, Ivice... - mrmljaše učitelj zamišljeno, malone zabezeknuto. - Osvjetlaj nam lice! Dede! Dede... Lijes položiše kraj groba, župnik je blagoslovio i svoje molitve izmolio, a mene potegne učitelj naprijed između ostale djece.

- Dede, Ivice! Ne plaši se!

Uprvši oči u lijes govorio sam dugo... Tek sam čuo svoje srce kako silno kuca, a čitavim mojim bićem strujilo nešto milo i blaženo i pečalno... Ja nijesam bio svjestan i ne bih mogao sebi dati računa što sam govorio i što je to bilo...

Svrših negdje. Prenuh se i pogledah naokolo kano da se probudih iz duboka sna. Opazim seljake i seljakinje gdje im se nadimlju grudi od silna plača i jadanja... Gospoda upiru u mene začuđene oči. Župnik je široko zinuo i kano da izušćuje: Ecce homo!... Učitelj me zagrli: - Sinko, sinko, moj ljubezni, ti si pravo čudovište! - Podrhtavahu mu veliki, pogrušali brci, a u očima navriješe suze... Iza toga stadoše me gospoda gladiti i ljubezno se smiješiti, dok mi je neki nepoznati gospodin, visoka stasa i velikih modrih očiju, utisnuo u ruke dva velika srebrenjaka, o kojima je moj otac kasnije razglabao da su to dvije plemenite križevačke škude koje u današnja zla vremena sve rjeđe kolaju među ljudima.

I pođosmo sa groblja kući. Školski dječaci pratili me kano kakva pobjeditelja. Žene i starci neprestano zavirivahu mi u lice i šaptahu nešto kimajući glavama... Moj je otac daleko iza mene koračao, suzujući svoje obično široke korake samo da me ne prestigne, pa je neprestance tiho i zadovoljno sam sebi hukao: - Gle ti Ivice, gle ti Ivice! No, od njega bi moglo nešto više biti nego je seoski muzikaš. Dapače i što više od gospodskog sluge, od jinuša... - Naš susjed, mali "kanonik", migoljio za toliko daljine preda mnom za koliko je moj otac zaostajao iza mene. On je podvio svoje ruke na prsa, a potrostručio kratke noge samo da ga ne stigne naslaga ljudstva gdje se neprestance o meni govorilo. A ja sam bio junakom ne samo toga dana, nego se još dugo i dugo o meni pričalo... A neka pobožna starica čak s osmog brda bajaše slijedeće nedjelje pri ranoj misi mojoj majci da mi je dok sam govorio čudesno svjetlo obasjalo glavu, kano ono svetomu Filipu na oltaru...

Poslije doznah da je, kada sam počeo pred grobom Perinim govoriti, proburazila od glave do pete nekakva grozničava jeza maloga "kanonika". Da je iza toga progunđao: - No, takvo šta mi još treba! - I onda se pognjurio sam u sebe, smrknuo i zabuljio u zemlju a da više nikoga i ne pogleda i da ni jedne suze za svoga Peru prolio nije. Pak dočekavši jedva dok mrtvo tijelo spustiše u grobak, on da je upravo pobjegao s groblja.

Već se primakosmo k svojim brdima, i svjetina i školska djeca rastajahu se od nas dok bi bakice za mnom uzvikivale: - Ah, sretne li majke koja ga je rodila! Čuvala mu mlađahno zdravljice; kako ga je bog obdario, neće dugo proživjeti na tom grešnom svijetu!...

A kada krenusmo u naša samotna brda, naš susjed "kanonik" malo stao, upro oči u mene, nakašljao se i pljunuo, ali ne progovorio ni riječi...

Tako bijaše među seljacima.

Gospoda pako stadoše se živo za mene zanimati. Istoga onoga dana raspitivahu što mi je otac. Naravski: seoski mužikaš, sirotinja i golotinja. - A, to je veliki pojav! - huknu neki vlastelinski providnik koji potjecaše iz visoke gospodske obitelji, ali je dotjerao do providnika samo stoga što mu je dosadilo veliko gospodstvo pa se odlučio što više ujednostaviti jer je samo u niskom svijetu pravi izvor sreće... Ovako je barem on razlagao dok su drugi vrlo zlobno koješta šaputali... Tako: da je taj gospodin za mladih svojih dana bio pravi tulipan u duševnom svijetu... da je bio nemarnik, lijenčina, kartaš, dapače i pijanac! Pa da su mu jošte tada pripijevali: Gospodine i gospodski sine, čini nam se, pasti ćemo svinje!

Župnik i učitelj pripovijedahu kako me otac misli dati u grad da izučim za gospodskog slugu a, bude li mara i sreće, i za jinuša. Da imam rođaka komu se doduše vrti u moždanima peti kotač, te je puhalo i naduvalo svoje vrsti, ali da je ipak on ishodio kod illustrissimusa da se mogu tamo u kući, a pod paskom i uz poučavanje toga svoga rođaka, uvježbati i izvještiti za gospodskoga slugu ili uopće za takvu pokretninu koja bi mogla služiti kao stanoviti komad pokućstva u gospodskoj kući... Otac moj da je već potražio u župnika i učitelja svjedočanstvo o naucima i o ponašanju svoga Ivice jer to naročito traži illustrissimus...

Sada se gospoda čuđahu, kakva je to sudbina na tom svijetu... - U tom ima nešto, u tom ima nešto! - ciknu onaj dugostasi gospodin, koji me je obdario sa dvije škude. I taj "u tom ima nešto!" ponavljaše on poput Arhimeda, kada je uskliknuo: "Izumio sam - heureka!" I "u tom ima nešto" - tako je ushitilo toga gospodina da je za četvrt sata prestao misliti ne mogavši se nikako snaći da sebi odgovori što dakle u tom ima. Međutim, to je običan, a kažu jedan te isti pojav u velikana koji zamišljaju silne ideje - kano i u slabim glavama koje ništa ne misle...

- Da, nama bi valjalo u našem svjedočanstvu illustrissimusa upozoriti da taj dječak nije stvoren ni za slugu, ni za jinuša, već za nešto više... za nauke! - pridoda župnik k razmišljanju onoga drugoga gospodina i baš je time pružio njemu Arijadninu nit da se sabrao te izvukao iz labirinta one zakučaste svoje izreke: "U tom ima nešto!"

- Jest, jest! - prene se gospodin te udari kažiprstom u visoko čelo dok palcem počeše vršak svog lijepog, nešto nerazmjerno produljenog nosa. - Jest, jest! Pa zašto ne? - ponovi on zanosno i nastavi: - Ta baš u tom dokučujem da tu opet sudbina imade svoje prste, pa tada i ne može da bude drukčije!...

Župnik je raširenom desnicom zakrilio pomno obrijane usnice i bradu, a pronicave oči upro u gospodinove noge. On bijaše pop stare korenike, a dobar i iskren kršćanin, poput prvih apostola: ali mu ne prijaše što je gospodin neprestance naglašavao riječ "sudbina". Čemu ta upravo turska riječ? I on već htjede gospodina ispraviti: "da su čudnovati putovi božje providnosti"... ali baš u taj tren nastavi onaj gospodin odlučno i s osobitim samopouzdanjem:

- Illustrissimus je moj stari prijatelj i znanac. Bogat do neizmjernosti, a novinari pišu, i poznat Mecena. Ja ću ga upozoriti na taj seljački grošić... hoću, jest... - zapinjaše gospodin, osmješkujući se zadovoljno riječi "seljački grošić". Nikada je bolje i prikladnije ne bi mogao izmisliti i izreći, tako ga je barem proniklo u taj čas vlastito uvjerenje. - Danas, gospodo - nastavi on - ima se smjesta ovdje sastaviti spis koji ćemo mi svi svojim imenima potkrijepiti. Taj spis će biti ono traženo svjedočanstvo... I mi ćemo toga divljana toplo preporučiti milosti illustrissimusa. Doista to vrijedi da se njegove plemenite oči dostoje obazreti na neznatnoga muškoga crva, pa da može nastaviti više nauke tamo u gradu... I ja ću se također sam obratiti vlastoručnim pismom, a ne zapriječe li me poslovi, obaći ću što prije osobno starca illustrissimusa te toplo preporučiti našega vrapca sa seljačkoga plota... Da se pako dječaku uzmognu nabaviti najnužnije stvari, ja evo polažem "na žrtvenik naroda i puka" pet srebrnjaka, te ih izručujem gospodinu učitelju...

I nato se uzvrpoljiše sva gospoda nešto zloradom ljubežljivošću posižući u svoje kese i oponašajući onoga gospodina. Pa doista sabrala se tu lijepa svota za budućega siromašnoga đaka...

Bude sastavljeno latinsko pismo te potpisano po svoj gospodi, i za nekoliko dana putovahu župnik i učitelj u grad k illustrissimusu a da nitko do njih nije ništa o tom znao.

Najednom puče po našim brdinama glas da se gospoda zauzeše za mene te će me poslati u veliki grad da učim za plebanuša, fiškališa ili suca...

Moj otac ni ja ne pojmismo što ovi glasovi znače i tko ih je raznio. Ja sam posumnjao da to zloba našega susjeda "kanonika" ishitruje da nam se naruga i izvrgne smijehu, kada iznenada bane na naš brijeg onaj stari šekutor što je ljudima žile puštao i marvi krv vadio...

- Hej, Jožica, dobar dan bog daj! Hvaljen Isus i Marija! Skinider zaprašeni bajs s tavana ter zategni i zadudaj veselo tuš... Dobre li vam nosim glase. Vrijedni su više od lule duhana i pečena purana!... - razrogoborio se starac, a glava i ruke tresu mu se poput hladetine, dok mu duge, sijede, po nazarensku učešljane vlasi vijorile kano lavlja griva nad ramenima.

- Dao bog dobro, šekutore! Kad je svaki dan sve to gore! - odvraća otac krešući kremen da se uhvati iskra gube te da zapali lulu.

- Sina će ti gospoda uzeti te će ga poslati u varoš na visoke škole! Bit će gospodin. A učit će za plebanuša, fiškališa ili suca... Blago tebi, Jožica! Čeka te bijeli krušac i pisana pečenka pod stare dane!

- Eh, nemojte i vi, šekutore, tako. Vi ste crkveni štakor pa i svakomu svecu na oltaru znate njegovu tajnu. Otvarate ljudima žile a marvi - poštujmo sveti krst i čovječansko pošteno lice - vadite, bog i duša, krv, ali vam stoga još ne dolikuje da se rugate meni i mojoj sirotinji... Zamislio sam, dakako, da dijete dadem u gospodsku službu jer mi se čini tako će lakše gaziti ovim mračnim i teškim životom: pa vidite, stavili me na ruglo, ne rugao se njima bog!

- Šta si, Jožice, uzvinuo grlo kano da ćeš propjevati na svadbi. Prestare su moje kosti za šale i budalaštine, brate moj! Eto, ja ravno dolazim od župnika i učitelja. Baš se ljudski uznojih na tom vašem brdu komu nikada ne možeš na kraj doći, kano da vodi u nebesko kraljevstvo iz tih naših suznih dolina... Tvoga Ivicu lijepo opremiše gospoda, a mjesto da će u onoga velikoga gospodina u gradu vježbati se za gospodskoga slugu, on će u visoke škole kano siromašni đak... a školat će ga o svom trošku baš onaj gospodin u koga je tvoj napureni Jurić kumardimar... ili kakva je to riječ... - otare starac rukavom nos. - A doglasujući ti ovo, poziva gospodin župnik i tebe i Ivicu i tvoju gospodaricu da sutra dođete u župni stan, gdje ćete i sve ostalo saznati... Pa ubuduće ne budi nevjerovani Toma, moj Jožica. Tvoje pako dijete i zaslužuje da mu bude bolje nego nama drugima što lomimo ovaj gorki težački kruh... Oh, on se nije rodio da izgine ovdje među nama poput iskre što je s neba pala u mrak tamne i beskrajne šume... Umah tada rekoh ja to ljudima kada sam se ono rasplakao poput ljute godinice od njegove divne prodike na groblju... A tako, svetoga mi Antuna Padovanskoga, ne proplakah čitavoga svoga vijeka!... Sada pak, ljudi, bog s vama i s vašim dušama! Ja sam svoje dovršio...

Starac ode.

U sumraku istoga dneva sjedio je moj otac na travi. Ja se zagledah u zvjezdano nebo. Nekakva strava, zamaglica, drhtat obuze mi čitavo biće... Primakoh se do očeve žuljevite i hrapave ruke, obuhvatih je te je stadoh cjelivati i kvasiti vrućim suzama... otac ih je oćutio, ali je smrknut šutio kano mermer-kamen. A kada sam pošao na počinak prizvala me majka k sebi, obujmila mi objema rukama glavu te je gorka zaridala: - Oh, zar će mi te doista gospoda oteti? Ivica moj!... Joj, kako je to okrutno... - Pa se natiskahu do mene malena braća i sestrica, te me stadoše grabiti za košulju i vući k sebi kano da me otimlju i ne puštaju... Oni sami nijesu znali zašto tako rade, ali osjetih da im drhtahu ručice; jesu li doista ti maleni mudraci spadali među one blažene koji ne znadu šta čine?...

Otac, mati i ja otputismo se u svečanom ruhu na župnički dvorac. Bijaše djelatnik, pa susjedi, radeći u polju, popostajahu i gledahu izvjedljivo za nama. Na brdu maloga "kanonika" družina je kopala zemlju, a naš susjed sijaše ispred nje oziminu.

- Ćaćo, gle, gle! - pokriča Miho, stojeći kraj vreće žita. A "kanonik" stane, nadnesavši ruke iznad čela, i sva družina obustavi motike.

- Dobru sreću! - doviknu moj otac glasom s našega brijega.

- Dao bog, Jožica! A kamo to vi hajete kao da se spremiste u svatove ili na proštenje? - odvrati susjed, pogledavajući na svoga Mihu koji je nešta nerazumljivo mumljao gvireći u vreću sjemenja.

- E, idemo... tako... do gospodina župnika - odvrati otac smeteno, mašući rukama. - Ni sam ne shvaćam pravo šta se to iza brda valja. Ali pozvalo nas radi dječaka, pa eto...

- Bit će dakle istina da ti ga hoće gospoda oteti za škribana, šta li? Hm! Moj Jožica, kakva li je pak to struna pukla u tvojoj torbi? Zar nijesi ti gospodar svomu deranu? Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu! Jok, dragane, ne bih se ja dao u te gospodske petljanije! Tko će sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni će ti dijete pokvariti, udvospoliti. Neće biti ni muško ni žensko; ni gospodin ni seljak. Držimo se mi pluga i motike. Sjeti se ti, ono prije dvadesetak godina turnuše nekamo u fratarsku školu Jugićeva Franceka. Pa bio on i đak-prosjak, zatim sedmoškolac, opčuvaj nas, bože! Onda grabancijaš-đak, potari ga sveti križ. Kažu da je jednom ovamo u naša brda donesao vražje biblije, oživio najprije hljeb pšeničnoga kruha. Hljeb, pripovijedaju, skakao i plesao po stolu kano pijani čauš te izgovarao nekakve nerazumljive riječi. I ne bi bilo još to dosta grabancijašu, već on sazovi vragove i napravi u njihovom društvu tuču, pak je htio svaliti na Mokričane, koji nas odavna bockaju i draže da su naši djedovi na tavanima bunare kopali i kravu vukli na crkveni toranj da tamo travu popase. Ali vražje biblije iznevjeriše ga ili ih nije dobro razumio pa se sva njegova tuča na naša brda sasula. A naši starci potjerali ga vilama i grabljama te isprevrnutim stolcima malo da ga ne utukoše... I on se nikada više ne povrati u rodni dom... Poslije dao se u pobožne fratre pa je povragolio među njima, prevrnuo svece na oltaru, mrtvacima pootkidao nosove u rakama a gvardijanu pljunuo u obraz... Protjeralo ga crkvenim metlama iz manastira. Ušao među sudbene škribane; tu sastavlja krive obligacije. Pritvorilo ga i bacilo u svijet. Odavle prođe u kartaše. Onda je postao varoški fakin, pometao ulice i pilio drva. Konačno krivotvori novce i krade konje dokle ga ne uhvati pravica i ne prebaci nekuda u podvodne tamnice devetoga carstva gdje najjači čovjek ne može prosapiti godinu i jedan dan. Preživi li to kobno vrijeme, predadu ga ljudožderima da mu isišu i ispiju krv; ne preživi li, bolje za njega!... Tako je tamo u njihovom hataru. Ne dajte njega među njih, ja ti velim, Jožica!... Ej, Miho, podaj dvije-tri šake sjemena! Podaj, sinko, nećeš lje ti, ne! Ne bih ja tebe pustio k njima pa da priđe sam biskup po tebe ovamo u naša brda!

I mali "kanonik" nastavi sijati a da se dalje i ne svrati na moga oca, dok se njegova družina opet lati motika. Otac je htio da nešto odgovori, a i meni navaljivahu riječi na usta, no svih troje nastavismo put. Mati je duboko uzdahnula brišući se keceljom. Njoj opet navriješe suze.

Ugledamo napokon našu župnu crkvicu... Mati se prekrsti do tri puta i klecnu ponizno šapćući te bijući se u prsa: - Ah, čast i hvala ti budi, Marijo, majko božja! - I mene obuze pobožno i sveto čuvstvo te oponašah roditeljicu svoju... Mi bijasmo dosta udaljeni od veže župne crkve. Tu se jedva išlo u božji hram o velikim svecima, kamoli svake nedjelje... A našega seljaka zaokupe neka neopisiva čuvstva nabožnosti i strahopočitanja - kad ugleda svoju crkvu. Mi, djeca u našim brdima, koja mogosmo tek rijetko, kada je zaduvala povoljna struja vjetrova, čuti onu nebesku glazbu crkvenih zvona, mi običavasmo nedjeljom potrčati do četvrtog brijega i popeti mu se na vrhunac da vidimo samo crkveni toranj... Iza crkvice opazismo stari drveni dom na sprat s mnogo velikih i caklećih se prozora. To je župnikov dvor. I ta zgrada bijaše za mene od osobito tajanstvenog čara.

U velikom, zelenim busenom preraslom dvorištu ugledasmo župnika u dugačkom crnom kaputu sa štapom u ruci i lulom s velikim kamišem u ustima gdje sudi pravdu dvama kokotima. Oni dijele dvoboj tako žestoko, da već zakrvariše travu i župnikov štap kojim se umiješao u njihovu borbu poput sekundanta...

- Hoj! Stani, Azijate! Pravi Mongol! Očepi ga kljunom, ali mu ne drpaj ruže na glavi i mesa!... Tako... Drži se, Katano! Ti se boriš baš junački i dostojno. Tako su se ponijeli stari hrvatski junaci. Iz Mongola leti perje ko iz blazine, ali još mu nigdje nisi otvorio žile! No, no... hop! hop! šup! šup... tako...

- Hvaljen budi Isus i Marija! - skine ponizno šešir moj otac. - Dobru sreću!

- A, to ste vi - ogleda se župnik. Nas svih troje pohrlimo da mu po seljačkom običaju cjelujemo ruku. On nam pruži desnicu, kojom je držao kamiš, dok je ljevicom mahao, ravnajući štapom kokotima...

- No, Mongole, no! Skoči, Katano! Šup... hop!... Stani! Dosta je: krv je potekla na obje strane... Nećeš, Mongole? Tepac ti! - mahnu župnik štapom. - Ej, jesu li vaši kokoti takvi krvni razbijači? - obrati se župnik k nama. Pa ne očekujući odgovora, stane tjerati i kamišem i štapom jednoga od boraca silnih ostruga i krasne crvene ruže na glavi: - Haš, Mongole... hš! Tri sata probortaj u buturnici dok se ne umiri ljuta azijatska krv... A ti, Katano, nosi se tamo za ambar i napij se bijeloga vina iz mlake, moj Kraljeviću Marko! Bit će bolje i krv će s vremenom prestati... Haš! hš... Julča! Julča! - prikriča župnik, a hrlo potrča grbušna i sitna starica s velikim naočalima... - Mongola metnite u buturnicu. Tri sata neka prokuburi o samoj vodi! Tepac! No... no... hš!... Utrnula mi se lula! - opazi župnik turajući kažiprst u lulu te ispuhivajući kamiš - Na, Ivice, kremena i gube, pa upali!.. - On mi poda sitan stroj. Ja porumenih do ušiju: nisam dokučio kako se tu kremen ukresava da istisne iskru. - Pružider amo; vidim da se ne razumiješ u tu apoteku! Gle, ovako se to ukresuje! - Kvrc-škljoc, i guba je gorjela... - Eto, metni je sada u lulu - I ja se sagnuh i župnik stade na dušak vući dimove i pucketati ustima... - Tako! Evala, sinko... A sada pođimo u dvor! Ajde, ajde, djeco!...

Došavši u župnikov stan, on je prije svega nešto upisao u veliku knjigu na stolu. Iza toga malo razmišljaše, pokroči do prozora i opet će: - Julča! Julča! - Niti dokričao nije, a već se tiho došulja ona ista starica. - Neka potraže u "palači" (tako su zvali po obujmu najprostraniju sobu u domu u kojoj se gostilo za vrijeme proštenja) u pretincu na desnoj strani stola, tamo je zamot pisama, pa neka ih donesu dolje! - ... Sada je stao prebirati nekakve druge papire, složene iza one velike knjige, pa bi na svakom štogod zabilježio i stavljao ih natrag na prijašnje mjesto. Starica se vrati i položi velik omot s mnogo pečata na stol, te zavirivši kroz naočale u obraz svakomu od nas stranih, tiho, da se ni čulo nije, pritisne za sobom vrata.

- No, Ivice, hoćeš li odsele biti tako dobar kako si do sada bio? - uhvati me župnik oštro na oko. Ja sam poniknuo, a krv mi je šikala u glavu i obraze.

- Ti si, Jožice, tražio u mene svjedočanstvo o Ivičinom ponašanju i naucima da ga možeš dati u grad učiti za gospodskoga slugu. Ali, vidiš, sve je to bog ljepše dao. Ivicu ćemo poslati u veliki grad u školu. Od njega se ne traži drugo nego da bude dobar i da marljivo uči kako je i u našoj seoskoj školi učio... Pa tada neće biti on gospodski sluga, kako si mu ti namijenio, nego će on biti, ako bog dade, gospodin! Evo pisma su nam već vraćena, a illustrissimus odgovara da je voljan Ivicu uzeti za svoga pitomca i da će ga dati dalje školati.

- A za što da se škola? - priupita moj otac vrteći glavom kano da ne shvaća.

- Za što? - ustane župnik sa stolca i stade šetati po sobi... - Za koga!? Hm, to je vrlo teško i vrlo lako pitanje, moj Jožica. On se može iškolati i za bana, i za biskupa, i za fiškala, i za liječnika, i za suca, i za plebanuša, bude li valjan i dobar. Bude li zao i nemaran: za fakina i nitkova.

- Evo, susjed naš ima pravo... - progunđa otac.

- Šta susjed? Koji susjed? - uleti župnik.

- Naš mali, s dopuštenjem govoreći, "kanonik".

- Ah, on! Pa šta je taj mudrac s vaših brda opet nadrobio? - smrknu se župnik.

- Eh, tako nekako... da će se školati za velikoga gospodina a iškolati za nitkova. Pa da mi seljaci časno ostanemo pri motici i plugu. A on da ne bi dao svoga Mihe da - s dopuštenjem govoreći - dođe sam biškup po njega!...

- Vidiš ti njega! Vidiš! Kako se opet pača u naše poslove. Pusti ga na miru, moj Jožica! - govoraše župnik, istipajući pepeo iz lule. - Neka njega ne boli glava za našega Ivicu. A po Mihu neće lje biškup doći. Utaman mu strah radi toga... A Ivica nas neće osramotiti! Nas i sebe? Je l' de, Ivice? - Opet me župnik pronikne pogledom gladeći moju glavu. - Za dvije nedjelje eto njega u gradu, eto njega našim đakom!... Ali ovo brđansko ruho, ove čizmice sa čavlima, zobunac s nebrojenim ovim pucetima, taj okrugli pusteni klobučić nije za grad... Sve je to neprikladno za đaka... Sve to valja promijeniti. Zato će naš učitelj s vama na put da takve stvari uredi. Mi sabrasmo i potrebit novac da opremimo i obučemo našega Ivicu!..

Moja mati šutjela je, a njezine misli lutahu nekim dalekim, neponjatnim svijetom, i činilo joj se kano da sniva...

- A ja neću nikada više vidjeti svoga djeteta? - prekine ona iznenada župnika, a suze joj zacaklile u očima.

- Nemoj tako, moja draga! Što ga ne bi vidjela. Svake godine doći će on ovamo u naš kraj na koji mjesec. A ti ćeš mu se od srca radovati, moja draga! - utješi župnik majku.

Rastajući se sa svojim duhovnim pastirom pokroči pokorno mati u kuhinju do one stare ženice s naočalima: - Evo izvolite spraviti... dobro će doći za gospodsku jušicu, za crkvenu pogaču... - I stane ona vaditi iz marame jaja, sir i maslac... - Tako, tako, kumo! - šapne starica ravnajući svoje naočale - pa nose li štogod vaše koke? A čime ih hranite? Evo, u nas puno ih dvorište, ali jaja ni za lijek... Šta sam htjela reći? Hm... Da: ovo je vaš mali. Uzet će vam ga. U školu će s njime? Vidiš, vidiš! Velika vam je to čast, kumo, velika, vama i čitavoj našoj župi. A mali će postati gospodin, pa tada gladi bradu. I vama će on pomoći; kako ne? Premda je danas slabe pomoći od svoje djece! Sve se to nekuda izopači, nagizda, otuđi. Ali neće mali, ne. Znade to dobro naš gospodin župnik, bog mu dao zdravlje i veselje! - uzdahne pobožno starica... - Hm... Nije pravoga zdravlja, kumo moja, ono prekojučer bilo ga nešto stislo. A ja poteci pa poskoči: privari mirisne travice, primiješaj pelina i gorušice! Tako sam uvijek radila kod svoga pokojnoga, bog mu dao duši lako! No gospodin župnik bacio je moj napitak kroz prozor, i mene ljuto ujelo za srce... Eh, tako je. Ne vjeruje se više u domaći lijek, ne... - I starica bi jošte bila tako nesuvislo drobila i zanovijetala da je nije opet župnik zvao, a mi se oprostismo.

Sada je istom po čitavoj okolici pukao pravi glas da će sin muzikaša Jožice "zgubidana" u veliku varoš na nauke i da će tamo učiti za gospodina plebanuša ili fiškala.

U malo vrijeme stvoriše se dva tabora: prijatelja i zagovornika mojih, pa neprijatelja, kudilaca i klevetnika. Brujilo je to osobito okolo crkve i župnoga dvora gdje se nanizalo više kuća takozvane seoske inteligencije.

- Kakve su opet ovo pravice: izvući tamo na brdu iz mužačkoga koca, prosti, bože, hoću reći štalice, zamusanoga mužeka pa ga naheriti i nagizdati i dati školati za gospodina! - vikaše debela krojačica sa tri kvrge na nosu kada je zamišljeno naš susjed "kanonik" pušio i pijuckao u krojačevoj krčmi.

- A na mojega Eduarda nije nitko mislio! - zacijuka ljuto malen i sitan krojačić, živa opreka svoje orijaške bračne polovice, izvlačeći munjevnom brzinom tanku iglicu sa debelim koncem. - Moj Eduard, to bi bio študent, da! Barem će znati hlače obući, ovratnik privezati, kod gospodskog stola ponašati se.

- Ali, draga gospo Marijanko i dragi gospodine Trepetljiko - tako se zvao krojač - prva je potreba da onaj koga hoćemo sa sela u visoke škole poslati valja da ima ovdje kapitala! - pokaza ironično kažiprstom na čelo učitelj koji bi o praznicima prikoračio na čašicu u čestiti inače dom gospodina Trepetljike.

- Pa zar nema i naš Eduard svoju glavu! - zagrakće uvrijeđena krojačica.

- Čast! Dapače, on ima osobito svoju glavu ali magareću, ne budi vam iskreno potuženo, čestita gospo Trepetljiko! Prije bi od napršnjaka vrijednoga majstora i prijatelja gospodina Trepetljike mogao postati crkveni toranj negoli od Eduarda študent velikih škola! Ali zato, ako ne bude Eduard učenjak ili zvjezdoznanac, bit će on valjan krojač i štedljiv krčmar komu neće svako prase odnijeti pipe iz podruma! Tako je već na svijetu, jedni su za ovo, drugi za ono! - razlagaše učitelj.

Sada susjed "kanonik" lukavo žmirnu krojačici ispod oka i mahne lulom prema župnom dvorcu. Krčmarica ga shvatila te podbočivši bokove laktima, nešto se ustežući, zasvirat će ona milahnim jezičcem:

- O, znamo mi gdje se konac počinje izvlačiti, znamo! Kada su ono za vrijeme pokojnoga župnika popravljali crkvu i groblje, kažu da je "zgubidanka" bila dražesna snaša. Ta još joj se i danas pisane jabuke smiju s obraza. A gospodin ondašnji kapelan - sadašnji župnik - i suviše je dao bijele ruke cjelivati od mlade snaše. Pa otuda tako dobra glavica u toga maloga kapelančića, hoću reći "zgubidanovića".

Mali susjed "kanonik" potegnu čvrsto iz kamiša. Već mu utrnula lula.

- Tako biva u vašem gospodskom svijetu! Ali tamo na našim bregovima bijaše za ono vrijeme grozne svađe, pa i batina. Muzikaš "zgubidan" slomio je lučac na leđima svoje drage ženke, pa je dohvatio i bajsom, a odonda mu je i puknut... A stara je riječ da takvi kapelančići imadu osobite moždane, ko da su svetom vodicom poškropljeni - završi tiše mali "kanonik" i zapali lulu.

- Zavežite vi, draga gospo Trepetljiko, najdebljim koncem čestitoga majstora Trepetljike svoj pogani jezičac! On se suviše ustrepeljio, gospo Trepetljiko! - skoči učitelj. - A vi, vrijedni susjede moga dobroga Ivice, mogli biste imati ljutoga okapanja za klevete što ih ishitrujete od puke zlobe!... - I učitelj izađe iz krojačeve krčme a da nije ni "zbogom" rekao.

- Gle, gle orguljaša kako se grebe gdje ga ne svrbi! - žmirnu lukavo na jedno oko mali "kanonik". - Donesite, gospo kumo, jošte oku rumenike. Na učiteljevu žuč vrijedno je koju više istrusiti. Znam ja, znam, kipi to iz školnika puna "zgubidanova" torba! Nosilo se i sira i maslaca i rakije klipare i pijetlova i tukana i raca i gusaka!

- A u župnika masti dan na dan svoj školnički brk. Ona pak njegova kljunaša sviri i prede sa nebogarkom Julčom ko dvije složene papige! - doda gospoja Trepetljika te sjede do kuma "kanonika".

- I tako je dječarac muzikaša "zgubidana" postao mudrac poput Salamuna, kako ono propovijeda župnik u crkvi. A moj Miho je glupan i tupan, tvrda glava ko bat! He, neka je, moj je i moja krv! Na čast zgubidanoviću popovska pamet!... - pljune kroz otvoreno okno mali "kanonik" te stane ukresavati kremen da snova zapali lulu...

Ovako je to brujilo u okolici.

Na našem pak brdu vladaše mir i pokoj. Našli negdje ladanjsku švelju koja šivaše košulje sa "gospodskim naborima" za budućega "študenta", a postolar preko Sutle već je donio postole na gradsku sašivene te me podučio kako ih valja glačati da se sjaju. Majka i moja manja braća priučiše se donekle udesu, ali svaki dan što se približavao moj odlazak i rastanak od njih kano da je više uznemirivao i dublje brazde žalosti izoravao na obrazima moje majke... I taj je dan osvanuo i omrknuo...

Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama, među tim nabuhlim jastucima... Podovi se lašte, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim žicama, čarobno ljeskaju... Pa ove slike... Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene, božanske ljepote!... Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... I tamo se odrazuje ta gola ljepota... Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje... Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid... Odvrni oči od svega!

Kako sam ja u ovom divnom krevetu? Šta je to bilo?

Ivica Kičmanović prikrije oči i obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoše mu na široka mladenačka prsa...

Šta je to bilo?

Ima mi dvadeset godina! Je li moguće?

Zar tako hitro? Uz toliko muka i tegoba? Pa ta rajska noć... Oh , ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi... možda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima... Možda i sada snivam... Nije, nije dvadeset godina...

Šta je to bilo?...

Gozba! Sjajna gospodarska gozba, pa svečani govori, pa pjevanje... onda mir... žarko pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, ona strast... pa tada...? Ah, možda bijaše to samo seljačka svadba? Možda je i moj otac dudao u svoj veseli bajs? Možda to tek mene uvedoše u bračnu komoricu s ljubom mojom... a muzikaši i svatovi još pjevaju za rastanak onu melankoličnu pjesmu:

... Zbogom, zbogom, Jelice, Djevičanstva tvojega Nikad više ne bude!...

Oh, što bijaše...?

Nije to san... nije san... Bože moj!

Jučer je bila u našega illustrissimusa velika gospodska gozba. Moj dobrotvor... (da, svi su oni sladokusci vikali i derali se: "naš dobrotvor"...) illustrissimus bijaše jučer izabran po jedanaesti put jednoglasno predsjednikom društva Poniznosti i ustrpljivosti! Ovomu je društvu svrha: pobožnost, čedna književnost, podupiranje siromašnih i nemoćnih te zaštita životinja...

Kumordinar i moj vrijedni rođak Žorž čitav dan bijaše zabrinut i neprestance mrmljaše kimajući zamišljeno: - Tako me srce boli, tako me srce boli! Milostivi dršće poput najfinijega "sulca", a jezik mu se neprestance zapliće kano ura, kada je valja navinuti... Poskoči, Ivice, tamo, poteci simo! Priudesi one tanjure, priravnaj ove boce! Ded, klipane! Juh, kada ćeš to znati, što umijem ja? Pa "študent"! Ne bude od tebe nikada "rujatuša" (on je mislio reći juratuša)!...

Eh, i meni bijaše žao "našega dobrotvora"... Nije dragi Žorž shvaćao onoga što sam ja znao... Mjesec dana trajahu - gotovo bih rekao porođajne muke našega milosrdnoga... Tu je došao nekakav "pojet", tako ga barem obično nazivlje illustrissimus, donesavši "veliki govor na malenom papiru", kako je on sam rekao... Bijaše to čovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapače ja držim da nikada nijedna dlaka nije proklijala na njegovom licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugački nos nije doduše bio osedlan naočalima, ali on je neprestano zvrljio i škiljio preko njega tužeći se da mu je posvema oslabio vid - a koji ga slušahu, trebali su dakako razumijevati, ako bijahu ljudi nježne ćudi i estetički naobraženi, da je to od silna napora i mozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naličile su mokrim stijenama seljačkih kuća kada ih čvrsto pokvasi kiša - a načepurene ko slamnata streha kada je ljudski iščepunja vihor i vijavica. Inače sizahu do ramena, a već samo u tom sastojao se neoboriv aksiom poezije... Visoka, nešto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istrošena i izlizana, često i zaprljana. Ali nije bilo od nužde nego iz razloga ženijalnosti... O zaboravljivosti do nesmisla neću ni govoriti. Tako je po najjačoj kiši lagano stupao bez kišnjaka da je s njega lijevala voda kano iz žljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepše vrijeme razastro nad sobom poput plašila i letio ulicama kao da zvoni na vatru... Često puta valjalo mu gologlavu iz daleke ulice vratiti se u kavanu gdje bi zaboravio šešir.

Kada je "pojet" dojezdio s "govorom", illustrissimus ga čvrsto uhvati okolo ramena, cjelunuo ga u dugačke vlasi i uskliknuo: Sine moj, ti mi se veoma miliš! O, prvi naš pojet...!

- Ah, illustrissime i dobrotvore naš! Ovo je zaista velik i znamenit govor na malenom papiru, ružno i hitro pisan, kako već piše moja ruka! Misli, izreke, djela - kada se počnu sipati - to samo hvataj u pero! Jer što izniknu, već ih nestane, i druge ih zamijene! Pa hvataj i hvataj: deus est in nobis et nos agitante calescimus illo!... Ph... ph... - obrisavaše znoj veliki duh.

A illustrissimus već zvoni da se ori kuća. Žorž, koji bi vazda nešto kušao i grcao, napne vratne mišice da mu se oči izvaljuju poput kolobara i sretno prevali puna usta preko grla da se sve ljevicom za želudac hvata od muke a desnicom otire usta i bježi...

- Žorž! Žorž! Je li Vanča doma? Umah da je ovdje... - izdisaše teško milostivi.

- No, skoči! Pročetkaj se! Pogladi pred zrcalom! Nikada od tebe rujatuša! No hitro, hitro! Milostivi zapovijedaju...

Ja skočim trima koracima preko stuba u prvi kat i nahrupim na vrata...

- Indolentan mužek! Nećeš li se nikada naučiti kako se ulazi? Ha-n! Natrag na vrata! Pokucaj...

Ja se povučem, a krv mi pojuri u obraze. Pokucam. - Herajn! - struji na nos dobrotvor. Uniđem. - Na-a-a! - Poletim, a na skliskom podu pomakne mi se noga, i ja se stropoštam upravo pred pjesnikom.

- Indolentan mužek!...

- Izvolite ustati! - nakloni mi se pjesnik, nedvojbeno uvjeren da je izrekao duhovitu dosjetku... Dobrotvor se uhvati objema rukama za svoj silni trbuh, prasnuvši u grohotan smijeh... Time držaše da će dokazati koliko li ga se doimlje dosjetka pojetova... Na to se i pojet stade ceriti, rastegnuvši dosta široka ženska usta...

Ja sam u toj njihovoj zabavici odmah skočio na noge i ispravio se izgledajući zapovijed. Svomu dobrotvoru nijesam nikada protuslovio pa izrekao on babilonski nesmisao... Ja mislih svoje... Od drugoga si ne dadoh mnogo zvrndati, i tako je i moj rođak Žorž često iznenada oćutio u svojem ramenu oštre moje zube da je zatulio od boli kao stari ranjeni pas pa bi onda dugo i dugo pazio na svoj jezik. Pojet mi se ionako nikada ne sviđaše. Sad ga urezah upravo krvavim noktima u srce... Okajat ćeš ti svoju tobožnju dosjetku!... No, ja slušah zapovijed da imadem prepisati što prije što većim i ljepšim slovima taj "veliki govor s maloga papira..." Dobrotvor jošte opomenu uzdišući da će to biti neka neznatna otplata za njegova dobročinstva. Ne propusti ujedno zalomiti rukama i probugariti: kako je nezahvalan čitav taj svijet! Koliko li on ne ispoklanja, ne preplaćuje, ne uzdostavlja, ne podiže... a onamo niotkuda naplate i zahvalnosti. Dapače, izbijele na tebe zube poput zvijeri kada si ih gladne nahranio... Jedina nam je utjeha da samo za to živimo!... Ali, odviše je ljudi na svijetu, odviše: kako li je negdje bilo lijepo pod tim božjim i toplim suncem kada življahu samo dva čovjeka na zemlji, a još ljepše kada je samo jedan bitisao! Ta onda i bijaše pravi raj na zemlji...

Pojet zadivljen pobožno sluša dobrotvora, neprestance sagiblje hrbat i klanja se, odobravajući velike misli trbušastoga Mecene. - Izdiri, Vanča! Na posao! Što si se sada ovdje ustobočio? - zakriča zlovoljno na me Mecena.

Muka bijaše prepisivati taj pojetov govor, pa me je žalio i sam plemeniti rođak Žorž, ljuteći se na ono mazalo i čankoliza što se onakvim litanijama usuđuje uznemiravati milostivoga, koji ionako ne može mirno spavati...

Ali istom tada otpoče muka i nauka kada sam ja taj govor prepisao. Milostivi dobrotvor stade napamet učiti, a učio je čitav mjesec dana.

- Vanča, na red! Milostivi zove. Oh, to pakleno, to prokleto šlabekovanje! Lustrišimuš je čisto propao u licu, a ustima neprekidno prebire, kano da je, opčuvaj nas majko božja bistrička, pameću šenuo... Oh, oh... - uzdisaše dobri Žorž.

I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozničavim glasom zapovijeda da pritvorim vrata ključem. Sada mi daje prijepis strašnoga govora, a on se uspinje do stola na povišenom mjestu i mahne rukama:

... Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna, velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo!

... Kako eno dojuri hitra lađa jedrenjača što je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom pučinom; kako eno doleti suri orao sa svoga timora, lomeći i režući Foibosov zrak oštrim krilima poput mača Kraljevića Marka... kako... kako... o, božja kugo!.. - lupi Mecena šakom o stol...

Dotle je illustrissimus napisao govor na podlagaču svoga pisaćega stola i kriomice čitao da mi pokaže dokle bi cum ira et studio ipak mogao doprijeti... "Kako... kako..." Strijela božja!

- Ne kako, nego: tako se je opet primakla ova godina - usudih se ja primijetiti, zureći u prijepis govora.

- To nije istina. Gledaj bolje, telebane!

- Ali, milostivi... - I ja da ću s govorom k povišenom stolu do illustrissimusa da ga uvjerim...

- Natrag! Sodomo i Gomoro! Niti makac sa svoga mjesta! - zaori dobrotvor, a tusti mu obrazi porumenješe do obrva dok mu s čela poteče kiša znoja. Ja sam dobro razumio što znači ta Jupitrova srdžba, i da se primakoh, ušao bih u kriomčarenje tobožnje sile pamćenja našega lustrišimuša.

- Ti nijesi dobro prepisao, nesretni zgubidane!

- Molim, molim! - vrisnuh ja...

- Nijesi, nijesi! Zgubidane, šuti! Zar da mi protusloviš, indolentni mužek ti! To li je zahvalnost za moja dobročinstva?!

Spomenuti mi je da je nesretnom jezičinom moga rođaka Žorža prodrla i do milostivoga tajna nadimka "zgubidan". Dobrotvor bijaše vrlo zadovoljan s otkrićem Žoržovim, dapače potreptao ga je blagodarno po ramenu. I kako je u Meceni bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako je on dobro upamtio riječi "zgubidan" pa mi je često prikričao onom istom nasladom i zloradošću kako to nekada običavaše u našim bregovima susjed "kanonik".

Sada je illustrissimus okrenuo podlagač na drugu stranu, te stade hitrim korakom šetati ispred mene, bacivši ruke na leđa i prekrstivši ih...

- Tolikoput već odlučih zahvaliti se... Poniznost i ustrpljivost... Hm... hm... Istina je sve što jest i što će biti ima se meni zahvaliti: jest! Pa čast! Pa glava! Kako da ja ne budem glava Poniznosti i ustrpljivosti??! Hm... Znam ja, znam da mi nikada neće naplatiti toga dobročinstva, a da i ne računam na kakvu zahvalnost... ali...

- No, Vanča! - obrati se on k meni koji sam ukočeno sjedio i buljio u svaku crtu svoga pisma velikoga govora samo da me ne savlada smijeh, premda sam već cio govor od riječi do riječi napamet znao. - No, Vanča! Kakve li su to duge izreke u tom strašnom govoru da ih čovjek mora izvlačiti kano da kravu vučeš iz vode uhvativši je za rep! I mi stari Hrvati učili smo i govorili u skupštinama, ali ne ovako... Riječi ti se izmiču iz pameti kano puž iz ruke...

- To su takozvane "periode" u Ciceronovu slogu - odgovorim ja...

- Pa otkud ti to znaš, Vanča?

- Učim u školi. Ta ja sam humanista, illustrissime! Nama valja i samim takve govore sastavljati i napamet govoriti.

- Hm, hm! Humanista... Ciceron... perioda... svega toga je nekada bilo. Vrti mi se, vrti jošte i sada nešto po glavi. Mota mi se, da!... Humanista! No, pak bi li ti znao koji svoj govor, Vanča?

- Bih. Ja i taj već znam.

- Šta, ovaj? Kakav ovaj? - zinu Mecena.

- Taj govor što ga vi učite sada...

- O, derane, pa kako si se usudio? Kako si se usudio! Prijevara grdna. Zar je to zahvalnost za moja dobročinstva? Ovo je moja tajna a ti si se usudio, indolentni mužek ti!

- Nijesam ga ja učio nego mi je sam od sebe ušao u glavu čitanjem dok se vi učite... i prepisivanjem...

- Ušao... ušao... u glavu? - stavi dobrotvor ozbiljno palac na čelo. - Ja to ne razumijem: ušao u glavu? Trista ti gromova, kako bi to tebi ušlo u glavu? A ja vučem, tučem i nabijam: pa je to tvrdo i žilavo do vraga! Vidiš, vidiš... ušao u glavu... Pa daj onda ti, Vanča, kada je ušao...

A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oči mu se pretakahu slijeva nadesno kano da si mu rogljama zakvačio šiju. Izgovorivši ja ono gdje pojet sam sebe gustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka čast našemu prvomu narodnomu lirskomu pojeti Rudimiru Bombardiroviću Šajkovskomu (to bijaše literarni nadimak pojete i sastavljača govora; dakako, višeslovčaniji od nadimka: zgubidan) koji je našu čednu književnost svojim golubinjim srdašcem podigao nad egipatske piramide; koji je svojim velikim talentom utješio nesretne, napojio gladne, a nahranio žedne; koji je svojim nebotičnim genijem zaštitio uboge i jadne životinje: vrapce i sjenice, smrzle u ljutoj studeni, konje i magarce koji lipsavaju s ljudske okrutnosti naših biruša i kočijaša..."

- Prestani, Vanča, prestani! - uzvikao se iznebuha illustrissimus... - Ti si pravi Metuzalem! (Dobrotvor je očito izmijenio ime Mezzofantija s Metuzalemom: lapsus linguae ili memoriae. Napokon, milosrđe zahtijeva da se svakomu Meceni šta takvo oprosti.) Ali ja ne razumijem zašto u govoru navodi da je napojio gladne, a nahranio žedne? To je očita pogreška! Ili je licentia poetica?

- Ne, ovo je govornička figura, zove se metonimija - odvraćam ja...

- Jest, jest: monotonija... sjećam se, i mi smo nekada učili... monotoniju... Zašto ne: zar gladni ne piju? Dakle: žedne nahraniti! O naš pojet, naš pojet! Da, Bombardirović Šajkovski! Velik je on čovjek, Vanča! Velik!... Hm... hm... A zašto se ne zove pravim svojim imenom: Imbrica Špiček iz Volovšćine... Hm, Vanča?

- To je tako, kako mene zovete zgubidan...

A, sada mi sviće! Nadimak Bombardirović Šajkovski mjesto zgubidana! Vidiš, vidiš Vanču, vražja glavica poput svojega rođaka Jurića... Vidiš... vidiš... Što bi ipak bilo, Vanča - domisli se Mecena nakon odulje stanke - da ti u glavnoj skupštini našega društva Poniznosti i ustrpljivosti mjesto mene izgovoriš tu dugačku pripovijest našega najvećega lirskoga pojete? Što bi bilo? Ta ti si to dužan uraditi od zahvalnosti za moja dobročinstva!

- O, jesam, illustrissime! Ali takvo šta nipošto se ne smije. Kako bi stari Rimljani bili gledali da je u senatu mjesto slavnoga Cicerona govorio njegov, uzmimo, kakav scribax vulgaris! Pa naše novine, illustrissime?

- Scribax vulgaris... naše novine... hm, Vanča! Naše novine? Šta će one? Nijesam li ja daleko poznati i naširoko u svim novinama opisani dobrotvor? Ha, Vanča? Nisu li se svi ti gladuši i ispičuture tolikoput nasitili i napojili u mene? Ha?

- Nikako ne može da bude to! - otkrešem ja posve odrješito, jer ovo bijahu prava lucida intervalla "kada su lustrišimuš postali slab i mekan poput putra", kako bi dosjetljivo znao ustvrditi kumordinar Žorž. - A tako isto reći će i slavni Bombardirović Šajkovski, aliter "Imbrica Špiček iz Volovšćine" - dokrajčim ja s dobrotvorom.

- Nikako ne može da bude... nikako ne može da bude, veliš ti, zgubidane... Hm... hm... hm... Nosi se, magare, u družinsku sobu! - istrese promijenjenim glasom dobrotvor te pozvoni srebrnim zvoncem. Ono je pozivalo bujnu gospodičnu Lauru...

Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru... Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba... sve to u jedan tren...

Ah, Laura... ta Laura!...

Dični desetogodišnji predsjednik slavnoga društva Poniznosti i ustrpljivosti, velezaslužan muž, daleko čuveni Mecena i dobrotvor nije mogao ni ove godine nabubati sastavljenog mu odgovora. Ne bijaše to za obične ljude nikakva novost ni iznenađenje; ali neumrle članove društva to je više zateklo nego da je polovica staroga svijeta propala u more... - Vidiš, vidiš: kako je veliki starac iznemogao i oslabio... Ja, ja, na koncu ipak smo svi samo slabi ljudi... Ah, taj sjajni muž svoga vremena već ne može ni govora napamet naučiti... - Tako uzdisahu, prevraćajući očima, neumrli članovi društva... A dičnomu dobrotvoru bijaše jedva pedeset i pet godina. On nije nijedne godine za svoga desetogodišnjega neumornog predsjednikovanja pozdravnoga govora u glavnim skupštinama napamet izustio, nego su svaki govor sastavili drugi, a velezaslužni dobrotvor jedva da ga je mogao pročitati uz silan napor i zapinjanje... Ali, principiis obsta! Doista će zaslužiti neizbježivu lomaču onaj Galilei koji će prvi u slavnom društvu Poniznosti i ustrpljivosti uskliknuti: "Ipak se kreće!" Ipak je dični predsjednik i daleko čuveni dobrotvor - - - ne zabljesni, bože, munjom i ne udari strijelom - - - ipak je illustrissimus - glupan!"... A koliko će stoljeća proći dok se rodi u društvu Poniznosti i ustrpljivosti takav smioni i bezbožni Prometej, to jest Epimetej!?...

Skupština je tekla "najponiznije i najustrpljivije". Desetogodišnji predsjednik pročitao je divno sastavljen govor dosta glasno. Što je gdjegdje zapinjao, to pripisujte nabujalosti predsjednikovih misli i ushićenju njegova vanrednoga duha... S mojim prijepisom Mecenova govora bijaše i sam pojeta zadovoljan. On je smjesta pripravan sva svoja nečitljivo išarana djela dati na prepisivanje... Ta presjednikov govor tako je jasno prepisan da će ga i kratkovidac moći s tavana čitati... Društvo je ostalo na istim svojim pravilima. Nikakva prijedloga ne bijaše. Bila bi to "u nebo vapijuća novotarija" koja se ne bi slagala s pravim duhom i smjerom društva... Kako do sada tako i nadalje ima sve teći i razvijati se... Izabraše i opet istoga predsjednika i isti odbor... Na koncu sjednice zatrepere usta dobrotvora s predsjedničke stolice... - Čujmo! Čujmo! - viče najglasnije slavni pojet tako reći ditirambičkim patosom... - Sada bih molio ponizno svu gospodu skupštinare da se potrude k meni na objed: Finis coronat opus... - dovrši predsjednik... Ovo i bijaše pravi i jedini jezgroviti sadržaj svake godišnje skupštine društva Poniznosti i ustrpljivosti. Samo taj zaključak imao je svoju realnu vrijednost... Tada oživješe skupštinari. Kako si prijazno namigivahu očima, jedni zagonetno i suzdržljivo, a drugi posve razumljivo i drzovito, praveći prstima i šakama nekakve figure ispred svojih usta, koje značiše: "Ah, danas će se gutati slasno, ah, danas će se piti božanski!..." Finijim i nježnijim sladokuscima navalila voda na usta da ih malone udavi kaplja od požude... Demokratičniji epikurejci otkapčaju potajice prsluke, te mjere i opipavaju eliptičnu površinu ispod prsiju: e, ne bi li podnjela da je natrpaju za tri-četiri dana budućnosti?...

Baš kuhinja našega Mecene bijaše glavnim uporištem onoj slavi, koja se pronosila širom svijeta o čednim duševnim njegovim sposobnostima, o anđeoskom njegovom dobrotvornom srcu, o tolikim njegovim djelima na svakom polju narodne prosvjete... Goste - bijahu oni sami pisci, novinari i niži činovnici novoga kova - već obuzima i zaljuljava neopisivo nutarnje zadovoljstvo poslije izvrsne čorbe, prvih umaka te prvih čaša božanskoga vina; zadovoljstvo štono se sastoji od smjese neke ugodne turobnosti za onim što će istom doći: zadovoljstvo, što ga omotavaju prelesni oblaci svih mogućih miomirisa, što prodiru iz dvorane kuhinjskoga umijeća i obrtnosti... Već je zaokružio žamor, već izlijeću mirisnim zrakom radosni usklici, već dršće i leprši glasan smijeh i tiho pjevuljenje. Kumordinaru Žoržu napele se lične mišice, a žile mu se nadule na debelom obrijanom vratu s posvemašnje unutarnje jinuške samospoznaje i zadovoljstva, te s ponosom generala nakon prvih sretnih okršaja pase oči na gospodi kano da će reći: "Svi ste vi moji dragi pilići... evo kako zobljete požudno, kako kusate slatko iz mojih ruku..." I gospoda su tako ljubezna s njim; svaki ga štogod priupita ili mu osobito prijazno namigne, grabeći i vadeći iz zdjele na rukama Žorževim... A kumordinar lukavo zažmuri. Njegova tajna je očita: "Ne klanjaš se, ti mekušasti mažilišče, oltaru Juriću, nego punoj zdjeli na njegovim rukama..."

I meni bijaše suđeno sa Žoržom dvoriti i posluživati goste. Otkako postah humanista, napredovao sam od pranja i brisanja tanjura da mogu s rođakom kumordinarom dvoriti kod obilatoga stola i podvezivati illustrissimusu ubrusac ispod brade... Razumijeva se ipak da sam u toj novoj časti ja kao humanista prema rođaku Žoržu bio komad pokućstva novijega kroja i podređene vrsti...

- Pozor! Govori lirski pojet Rudimir Bombardirović Šajkovski! - zamniješe glasovi. - Posluh, čujmo!.. - "A, Imbrica Špiček iz Volovšćine..." - progunđam ja u sebi... Rudimir je već silno krilio rukama. - U njemu pojavlja se genij kada se dobro napije i kada već ima punu glavu... - tumačio je prozaično neki novinar pokrštene duše ali Izrailova podrijetla... - Jeste li čuli danas znamenite riječi, sjajan govor, velike misli, slog mudroga kralja Davida... Jeste li čuli, gospodo, iz usta velikog muža našega vremena, slavnoga nam dobrotvora i predsjednika!? Jeste li čuli... - prođe u vrišteći glas pojet komu je u taj tren vino silno šumjelo u moždanima poput oluje, te je izgubio nit mišljenja... U taj mi čas namignu neki penzionirac koji je sjedio do pojete da mu pružim zdjelu... - Šta je Demosten šta je Ciceron, šta je... šta je... prema vedrom duhu našega Mece...? - Govornik zape. Već od početka silno je krilio rukama kano da hvata zrak. Ja sam se zablejio čas u govornika, čas u dobrotvora; penzionirac je nespretno nagnuo punu zdjelu, a pojeta je uzmahom ruke prevalio te mu ona užasno nakazila odijelo čitavoga donjega tijela... Govor, dakako, bude prekinut. Nastade mješavina, navala, ispričavanje... Rođak Žorž nije propustio pouzdano šapnuti milostivomu na uho da ću ja vazda ostati pravo mužačko tele i zgubidan... priskočim, koliko se dalo, da poslužim nesretnom pojetu te mu hladno prikričah: - Izvolite otrti hlače ili ću vam ja, gospodine Imbrica Špiček iz Volovšćine! - Uzrujano i usplahireno izbijeli pojet najprije krvave oči na me, zatim odskoči kano da ga je ujela otrovnica zmija dok je iz njega curila i pršila na sve strane žuta i crvenkasta tekućina od kobnog prolivenog umaka... - Tko vam reče, hudi čovječe, tko vam reče...? - grčio se on. - Oh, moja glava... moja glava... - hvataše se za kosu... - To je, mladi amice, njegova slabost: kada ga zovnete rođenim mu prezimenom, uhvati ga smjesta omiljavica i srčani grčevi, toliko je užasna proza za njega u tom: Imbrica Špiček iz Volovšćine... - protumači mi ganutljivo neki profesor estetike, maljušan i pognut čovječac, turajući veliku paštetu u usta i hvatajući čašu...

Illustrissimus ne poštedi me ni najmanje. On doduše nije bio tako jak da se digne sa stolca i pokroči do mene, jer bijaše stari i sveti običaj da je svake gozbe dobrotvor "dokazao činom - što je želio inom", pa ga je vjerni kumordinar na koncu svega morao ravno s velike stolice odnijeti u krevet, tako oslabi i duh i tijelo i mišice slavnomu Meceni od duševnoga i tjelesnoga napora... On se nije mogao dignuti sa stolca, ali, izvalivši gnjevne oči, htio me upravo proždrijeti. - Indolentan mužek... indolentan mužek! Tolika čast: dvoriti gospodu... dvoriti pak mi počiniti ovu... ovu... fuj! To li je zahvalnost za moja dobročinstva? To li mi je plaća... oh... oh! - jecaše mili dobrotvor, ali ga nije smetalo da uz svoje lamentacije prožvače slatke zalogaje, a svoje razjađeno srce utješi punim kupama. - Bukvo! Iskazao si čast svomu ocu muzikašu! Ti nijesi ni za bajs, a kamoli da dvoriš i poslužuješ veliku gospodu! Oh, nikada od tebe rujatuša!... - pricvili mi iza leđa plemeniti rođak Jurić...

Čitava se strava ipak skoro dovrši, i opet je nastao prijašnji red.

Pojeti valjalo se preobući i navući neizmjerno široke Mecenove hlače, koje mu sizahu nešto ispod koljena. On je u tim hlačama doista vrlo smiješan bio... Redahu se brbljave zdravice, a "Imbricu Špička iz Volovšćine" zaokupi opet njegov demon, predstavljajući zvijezdu prvog brbljavca svih lirika ovoga svijeta, Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga; on je neprestance odapinjao govore. A čim je više govorio, tim je manje mislio. Glava mu se žarila i pušila kano jutarnje sunce kadno se izvine iz zagrljaja kišovitih oblaka.

Ali doskora već nitko ne mari za pojedine govore, tako da se on i time udovoljava što sam sebi besjedi. Nastaje ono kritično vrijeme gdje je svatko počeo sam sa sobom računati i sam sebi povjerljivo gunđati. Prilike su to u kojima od pojedinaca postaju dva bića, dvije osobe: ljudska duša i vinski genij, bolje reći demon. Potonji zarobljuje prvu... Tu se dvojica živo prepiru; zaključci su im puki usklici, a pretpostavke nelogični i nerazumljivi upitnici... - Šta? Kolumbo? Amerika? Ja vam kažem; nema te nema... šuć muć pa prolij! Jest. Ovako... na!... - I oba borca, osmjehnuv se zagonetno, prijazno si kimnu, iskapljujući na dušak, te ako nešto preliju preko brade, jedva da tu malenkost otaru... Tamo sitno tijelo neznatna urednika zakutnoga no u svojoj okolini vrlo bahatoga listića migolji nekom ukučenom samospoznajom uz veliku ljudeskaru, profesora artium liberalium koji u gimnazijama uči risanje, u pučkim školama krasopis, na trgovačkom tečaju praktičnu ekonomiju i nutarnje financije, na preparandiji gimnastiku, na višoj djevojačkoj učioni teluričke pojave u alpinskom gorju (izvanredni satovi za koje učenice plaćaju ulaznice od deset novčića), u glazbenom zavodu dosta energično poučava i svira na frulu, udešuje u starom kazinu novoizumljene narodne plesove, u orkestru zemaljskoga glumišta tačno i dosta sigurno igra na guslama, za katastralni ured kopira izvanslužbene tlorise, sada preudešuje novo izdanje varaždinsko-međumurske kuharice polag najboljih austro-ugarskih autora, u društvu Poniznosti i ustrpljivosti vodi račune i prepisuje predsjednikove govore za njegov kućni arhiv... - Ja vam odrješito predlažem - oprostite, malo da ne zaboravim izjaviti vam kolika li mi čast da vas poznam sada osobno - ja vam predlažem i velim da bi uharno bilo da vi u svojem listu otvorite rubriku Praktično opisno mjerstvo i namjere civilizovanoga vijeka u kulturi istoga. - A to bi zgodno bilo za moje malograđane koji su sploh opančari, postolari i krčmari staroga kova?... - veoma zabrinuto prekine profesoru riječ sitni urednik... - Ta ja vam i opet kažem da će ovaj prijedlog, oživotvorimo li ga, preporoditi vaš grad, a obrti "na malom" krenuti posve novim, razumijeva se, naprednim pravcem... - A vi ste, profesore, spremni biti stalnim mojim suradnikom!... Spremni? Kako je to pitanje... spremni... Gdje god možeš što privrijediti i zaslužiti, valja da si vazda spreman!... Kako ne? Gospodine uredniče!... - Lijepo, lijepo - čupa urednik jarčevu bradicu - ali naša sredstva, naša sredstva, profesore! I ja u ime rodoljuba i svete stvari gotovo badava uređujem list i pišem tako reći sve rubrike; dok mjesni brijač, uvjeravam vas, vrlo umna i lukava glavica, ali, pasja capa, ne zna pravopisa, piše duhovite feljtone, češljajući nemilosrdno naše abderitske prvake da se sve puši... Oni dakako tajno rogobore i izjedaju se ali javno šute, smijući se na sav glas prisiljeno i gorko: ta ono ne mogu na sebe protegnuti!... Sve pako to biva od straha, jer da se sa bricom zavade, mogao bi im on u nespretnoj svojoj šali i grkljane prerezati... On je naime jedini brico u našem gradu: ili se brij u njega ili budi čupav i nesnažan poput Turčina... A taj odlučni i najstalniji suradnik, gospodine profesore, ne dobiva također ni prebijene pare za svoje feljtone... Nema sredstava, pa šta ćete?.. - Sirota urednik nije ni zamijetio, da ga je ostavio na cjedilu profesor artium liberalium čim je redaktor spomenuo riječ "sredstva"... Pa tako je sitničak sam sebi ispripovijedao čitavu povijest o svojem brici...

Illustrissimus je dugo, dugo dremuckao na svom ogromnom kožnatom naslonjaču, sijekući sada ljevicom sada desnicom zadimljeni zrak okolo svoje glave... "Šta bi... to bi... ono bi... sve bi... dakako!... Vazda jedni te isti grijesi našega naroda!... Haha!" - zijevaše on, sveđ jače sklapajući oči... "Šta bi... to bi... ono bi..."

Plemeniti gosti sada već ne opaziše da se veliki Mecena desi među njima. Žorž, komu se također zarumenješe uha i nos poput skrleta, šapnu mi slatko, jedva ga bijaše razumjeti kako zaplitaše jezikom: - Vanča! Ro-o-đo... moj... pomo... zi!... - i mi sveopćega dobrotvora i jedanaest put jednoglasno izabranog predsjednika društva Poniznosti i ustrpljivosti oteturasmo na velikom naslonjaču u njegove odaje... Svukosmo ga poput malog djeteta i pobožno položismo u velik i jak krevet... To bijaše sveti običaj nakon svake gozbe u Mecenovoj sobi... Gosti se razilažahu na hrpe i pojedince. Neki blagodušniji od njih utiskivahu kumordinaru Žoržu obole u desnicu kano Cerberu... Neki se otisnuše, a da ni "zbogom" ne rekoše, a neki se opet odšuljaše slatko se klanjajući i Žoržu i meni, nazivajući nas "milim prijateljima i znancima". Na jedne i druge režao je očito dobri moj rođak: - Kako se badava najedoše i napiše... gluhi me ne čuju, slijepi me ne vide na zdrave oči i na zdrave uši... Oh, dobri, milostivi naš lustrišimuš!..

Dugački stolovi ostadoše neraspremljeni. Bijaše to prava bojna poljana nakon svršene ljute borbe: tu razlito vino, tamo izvrnuta sol, ondje prazne boce na okupu kano gusti grm u jeseni s koga je popadalo lišće. Gdjegdje koči se jošte rijetki svat: puna i neotčepljena boca. Ona je još jedina trijezna i pouzdana u tom kićenom darmaru... Među praznim bocama nađe se po koja do polovice istočena, a one prazne kano da joj se rugaju: - Jadna relikvijo, niti si muško niti žensko! - Tu u zdjelama jela nenačeta, rekao bi, ograđuju se protiv tvoje surovosti, opominjući te da ih se ne takneš... Tamo opet napola pune pozivlju te ljubezno, mirisno i slatko: - Izvoli, prijatelju... - Prazne zdjele spokojno se ispružiše po stolu, pune svijesti i uvjerenja da dostojno izvršiše svoju tešku i rodoljubnu dužnost... O, želuče, želuče! Što će srce, što duša, što um bez tebe? Ništa! Čitava naša majka zemlja prije svega se okreće oko želuca, a tek onda oko svoje osi i oko sunca!... Ovako bi doista bio umovao moj rođak Žorž da nije stajao u starom "aksiomu" po kojem je zemlja četverouglasta ploha, a sunce potrebni nebeski lampaš što ga nevidljiva ruka svakoga dana nebeskim horizontom vuče s jednog ugla na drugi iznad naše zemlje te ga negdje u dalekom moru utrnjuje...

Kumordinar oborio se svom snagom na poluispražnjene zdjele i boce, namigujući i meni lukavo: - Hajde, Vanča, skoči pa pritoči! Što tako u mene buljiš kao da mi zalogaje mjeriš! Eh, gladan i žedan čovjek grabi objema rukama! Osobito kad se na posao žuri. Deder prigrizni, pogutni, prilij! A onda me pusti nasamu.

No ja sam umah udovoljio želji svoga junačkoga rođaka te odoh u takozvanu "družinsku sobu" gdje zajedno stanovah sa Žoržom. On je pao u iste navade poput lustrišimuša: to je običaj svih starih sluga da oponašaju svoje gospodare. Kada se gozbe svršiše i kada Mecenu odvukoše u krevet, plemeniti kumordinar jeo bi i pijuckao tako dugo dok se i on nije svalio na gospodarev naslonjač te spavajući i hrčući kraj njega pazio i bdio na potrebe lustrišimuša.

Vraćajući se u našu "družinsku sobu" začujem mili glasić: - Ivica, Ivica! ... - Bijaše to usklik Laurin. Oh, Laura! A ja sam evo u njezinim odajama... Kako se sve to slučilo? Što je Laura? Otkuda je ona? Divna Laura!... Što li to bijaše?

U seljačkom našem domu jošte slatko spavaju braća. Jedan podvinuo obje ručice pod glavu a lišce kano da mu sjaji u nekom bijelom snježnom svjetlu... Ah, mjesečevi traci prodiru kroz prozor u našu seljačku kolibicu pa obasjaše te mile glavice moje braće... Onaj drugi ispružio daleko od sebe ruke a po obrazićima sad mu drhtne nešto turobno i mrko, sad veselo i ugodno. Možda sniva da bere mirisne ružice i da se ubo na njihov trn što ispod miloga listića u potaji vreba... Onaj treći neprestance prebire rumenim usnicama kano da lahor ponjihava zrelom i punom jagodom... Ali moja sestrica, zlatokosi anđelak, kako li ona spava! Lišce joj je tamnosvijetlo te jedva zamjetljiva rumen poigrava preko jabučica kano da je prvi ružin pupoljak dahnuo u taj nevini stvorak. Oj miran, lagodan, pun i rajski djetinski san u divnom je skladu s noćnom tišinom naokolo, s bajnom mjesečinom, štono blagohotno i dobrotvorno rasvjetljuje i naš ubogi seljački dom... Ni disanje se ne čuje. Tek zamjećuje oko laganu struju djetećih grudi kano da se maknuo leptir s mirisna cvijeta snježna ljiljana i opet natrag spustio na njegove bijele listiće... Sada mi je zavrzao po pameti san ove noći. Tamno je i sumrtvo. Niti noć, niti dan. A ja hrlim nekakim dugačkim podrumima. Bez kraja i konca su a vidi mi se kano da je podrum našega seoskoga učitelja, samo da se dulji i dulji u neizvjesnost... Pusto je ovdje i hladno. Vlažne zidine zaudaraju zagušljivom vlagom... Kraj mene prolazi silan svijet, a sve šuti i nitko me ne pogleda. Svi su turobni i sumorni. Lica im se i ne vide. Iznenada izvuče se iz zida naš rođak kumordinar: - A, mali, došao si... To je naš veliki grad, tu ćemo te školati. - I on me povuče za ruku, te mi pokaza silu božju malenih učenika. - Vidiš: ono su tvoji drugovi "študenti"...

Dok se ovako ispredala čudna sanja i zujala mi u glavi, začujem glas materin:

- Jožice, vrijeme je da ustanemo. Djeca spavaju, pa nam je laglje opremiti i priudesiti putne stvari nego tada kad se mališi probude i zahalabuče po kući...

- Prerano je. Još se ni mjesec nije nagnuo za Sokolovo brdo, još ni pijetli ne propjevaše po prvi put.

- Ivica spava - reče mati. - Mislila sam da će biti cijelu noć budan...

- Neka, neka, i bolje je tako - zamrmori otac...

- Ženo - iznenada će otac nekim promuklim glasom.

Nastade stanka. Iza toga razvio se govor među roditeljima što ga ja onda razumio nijesam, ali živo ga se danas sjećam.

- Ženo - opet će on. - Teško mi je, ljuto mi je, srce mi krvari. Mira nigdje ne nađoh!

- Dakle, i vama je, Jožice, muka... A ja sam mislila da vi ne znate za takve boli. Vi nijeste ni uzdahnuli dosad za našim dragim Ivicom. No u čas kada nam odlazi stislo vas u srcu... Ta vi ste tomu krivi...

- Nije meni zato teško što on odilazi. Ne, ženo. Drugo je, drugo... Kleta, crna sumnja što mi se uvija u srce kano da zmija sve dublje i dublje plazi u njega. Ženo, valjda znaš koji glasovi bruje i zuje po našim bregima... Gle, ja nikada ni riječce ne spomenuh... ali...

- I pravo je, Jožica, da nijeste nikada spomenuli... Crne i klete su to izmišljotine; a da nam Ivicu ne otimaju gospoda da ga školaju, nikada se takvi pakleni glasovi ne podigoše... Ta zašto prije ne izmisliše takvo što... Vi bolje poznate našega grdnoga susjeda. On je živi Lucifer u ljudskoj koži: sve je to od njega poteklo. Neka ne umre dokle mu ta crna zloba ne izgori na vražjoj duši, na zvjerskom srcu. Klatio se poslije smrti ko vukodlak po svijetu, prebijao se poput slomljene zmije dokle ga ne ubije pravedna božja kazna! Što sam mu ja učinila!? Oh, Joža moj... - zarida mati...

- No, no! Umiri se. Ja ljuće trpim negoli ti koja najbolje znadeš jesi li nekriva. Ali ja? Kako da me ne izjeda crv sumnje?... Ja toga ne mogu znati...

- Ne možete? - uspravi se odlučno moja mati. - Ne možete? Dobro. Vi me, Jožice, poznate od djetinjstva sve do današnjega dana. Nikada ne bijaše ni truna gdje biste dvojili o mojem poštenju. Nikada nije ni u šali izmakla zla riječ vašim ustima kojom bi o meni posumnjali bili... Evo: kada nam to dijete ode u svijet, ja ću sama razglasiti da polazim u veliki grad k njemu da ga vidim, a vi uzmite sjekiru i ja ću poći s vama u najdalju u najdublju šumu. Tamo me vi rastavite sa životom. Nikomu nećete odgovarati, nitko vas neće pitati... Ja sam zavrijedila smrt čim vi ne možete ugušiti sumnju o mojem poštenju... Živite u sumnji pa čekajte kaznu božju i teško kajanje... To vam valja učiniti - ili utući kletu sumnju što su je zloba i satana bacili u vašu dušu...

Uto mene poždene tajna neka sila, i ja skočim na noge: - Japo, vrijeme je! Mamo, vrijeme je da se spremamo!

- Spavaj, Ivice, spavaj! Probudit ćemo mi tebe kada bude vrijeme na put - reče uzdrhtalim glasom otac, a majci tiho šapne: - Svršeno je, ženo! Ja ti vjerujem! Vrag nije nadvladao duše moje. Neka pronose kakve im drago glasove, pravo reče, zloba je, crna zloba! Ne bih čovjek bio a da ne istjeram crnu i kletu sumnju iz srca svoga!... O tom nikada više ni riječi, ženo!...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Luč bi upaljena. Otac, mati i ja već bijasmo na nogama i u poslu... Skoro začuh gdje Prekosutlanac goni svoje konje u strmi naš brijeg, ponavljajući hrapavim jutarnjim glasom: - Hijo! Hijo! Crljenka, na! Hijo... - i konji zatoptaše teškim kopitama, ržući otegnuto u našem dvorištu. - Dobro jutro, ljudi, dobro jutro! - ori se učiteljev glas s kola. - Ej, Jožo, podaj nam na voz kapljicu šljivovke da nakvasimo ozebla usta... Jesenski zrak je hladan, sve proniče kosti!... Brr...

Već nose i trpaju u kola koješta. Konji lupaju o zemlju nogama, kano da opominju: Hajdemo. Jošte majka moja nosi nešto u bijelom zamotu. Zamišljena je i turobna. Čas pregačom otire suzama nakvašeno lice, čas ne miče oka s mene dokle joj se opet nije zalilo suzama... - Evo, sinko moj, bijele pogače na put. Kada se polazi daleko na sajam, na vojsku, na proštenje: pogača je dobar drug. Ah, i ti, Ivice, polaziš daleko. Ja sama ne dohitam kuda i kamo! Ta nikada me ondje ne bijaše! Tek misli moje lutaju i blude za tobom nekuda po nepoznatim mi krajevima... i to mi je teško, teže od kamena, i to mi je velika muka...

Isprekinuto uzdiše i jeca majka obilazeći sada kola sada kućicu našu...

- Muka, sinko. Ali tako hoće bog. Učilo te u školi čitati i pisati: nepoznat meni svijet! Da je nas u svoje vrijeme što naučilo, znala bih čemu te vode u daleki svijet i što te vuče od majčinih grudi... Od pluga i motike! Od brda i dolina! Od naših šuma i vinograda!... Valja da je ono nešto silno, nešto veliko. Oh, nikada ne bih slutila bila da će mi prvi sin trgnuti se iz naručaja i napustiti naš dom! I baš jer ne dokučujem toga: teško mi je, muka mi je! E, bog hoće tako, hvala mu i dika budi...

Srce mi je drhtalo i cijepalo se udvoje. U grlu me stisla ljuta mora. I sam pravo ne razabirah kamo polazim. Šta je tamo? Kakvi ljudi? Kakav svijet? A dobro sam pojmio što ostavljam. Jedno su daleki, tamni, čarobni i neopredijeljeni sni; drugo je život svagdanji, vedar i jasan gdje svaki dan počinješ i dočinješ na poznatom poprištu...

Napokon se i braća razbudiše opkolivši me. Sestrica će sada oko majke: - Kamo polazi Ivica? - Sada oko oca: - Japo, kuda će Ivica? Kamo će Ivica? - Sada hvatahu mene za ruke: - Ne idi, Ivice! Kamo ćeš, Ivice? - ... A starija braća protiru očice te ih upućuju: - A što pitaš? Zar ne znaš da Ivica ide u školu... - Da ide... - odvraća ne vjerujući mala... - U kakvu školu... da ide, što vi to znate...

Otac bijaše nijem i zamišljen. Vidio sam gdje mu je stalo da se što prije otisnemo s našega brijega. Poznavaše on slabost majčinu, pa je gledao da žena ne provali u vrisak i jaukanje dok smo još kod kuće...

Postavili me među oca i učitelja... Prekosutlanac potjera konja sa svojim suhozvučnim: - Hijo! - a mati i braća jošte potekoše za kolima: - Zbogom, Ivice! - Majci zape glas... Ustavi se ona s braćom na brijegu... Mali još vikahu s brda: - Zbogom, Ivice! - Oni držahu da tako valja da bude, pa se upravo derahu svojim djetinjim glasićima u jutarnje predzorje... Obazrem se i na susjedni brijeg. Isprva bijaše sve ukočeno i tamno, ali doskora prosine iz kućerka maloga "kanonika" luč, sjajući u jutarnji polumrak kano oko vještice na kraju šume... Iza toga zalajaše psi i pognaše se preko brijega, reći bi, dojuriše da ustave naša kola...

I konji letješe sada šumama, sada selima, sada pustim krajevima. Jutarnji zrak i rosa svega me proniknu svojom hladnom vlagom: ta ja sam tek imao postolice na gradsku sašivene na svojim nogama. U tananoj košuljici i gaćicama stadoh drhtati i zubima tresti od hladnoće. Otac me privinu na prsa ispod svoje surine od darovca, a učitelj mi omota noge starim svojim kaputom. Obujmiv očeve grudi, na kojima oćutih da mu srce tuče polagano ali silno, kano da kovač udara gvozdenim kladivom po nakovalu... Tako doskora i usnuh...

Visoko bijaše već poskočilo jesensko sunce na obzorju kada se probudih pod očevom surinom. Ugodan topao zrak strujio je naokolo a pred sobom ugledam u ravnici crkvu i dosta gusto selo.

- Prodrami se, Ivice, prodrami! Ta prospavat ćeš cijelo svoje prvo putovanje pa se nećeš znati vratiti kući! - prikriča poput ždrala učitelj zijevajući teško.

Ja otirah oči zureći u konjske noge kako sitno i hitro prebiru cestu. Ta ja se prvi put u životu vozim na konjskoj prilici! I stigosmo u selo; stadosmo u krčmi. Otac izvuče pečenoga purana i pogaču iz torbe. Išlo nam je baš u slast... - A sada, bože pomozi! - naglasi učitelj iskapljujući čašu - još dva brijega i poldrugo selo pa ugledasmo veliki grad. Ivice, sjećaš li se kako si učio gradove i njihove stanovnike i kako sam vam predstavljao veliki grad? Kano da si sazidao beskrajnim nizom crkvu do crkve sa silnim prozorima: to su ti gospodske kuće, to ti je grad! A sada ćeš ga vidjeti!

Kada dođosmo na vrhunac posljednjem brežuljku, klikne učitelj: - Gle, Ivice!

Od prvoga pogleda potrese mi nešto čitavim bićem. I nada, i čeznuće, i strah, i veselje, i turobnost, i potištenost, i ushićenje ovlada sa mnom... Sve mi se to pričinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oživljavahu u svoj svojoj ljepoti crkveni tornjevi, visoki dimnjaci tvornica - ja i njih držah zvonicima - onda išarani krovovi, pa neko svjetlucanje i bliještenje: da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ili se naprosto odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana?... Toga ja nijesam znao odgonetnuti... Sada mi se stala u duši rađati čarobna slika vilinskoga grada sa svim svojim divotama, obajanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama...

Ovako začaran od prvog pogleda i razmatranja velikoga grada, prenem se iz sna istom tada kad se naša kola već kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje po četicu gradske djece gdje se igraju, prepiru, viču, trče... Alaj mi se svidješe ti mali, blijedi gospodičići; one male djevojčice štono mi se pričinjahu poput prikaza u bibličkoj povjesnici... Sav taj djetinjski puk velikoga grada gamzio je u sitnim gegicama, skoro nezamjetljivim cokulicama, u okruglim nahero klobučićima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova se turobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima kano da iz njih sišu svoj zajutrak... Takvi mi se duboko usjekoše u srce: bit će oni svi valjda siromašni študenti, a moji novi drugovi...

Najednom prekine Posutlanac takvo snatranje svojim: - Hoj, na, crljenka! - A mi zakrenusmo u dvorište neke gradske prizemljuše, kojoj izvirivahu veliki prozori upravo iz zemlje, dok glave učitelja i moga oca sizahu do krova. Istovarili su me s kola, a učitelj nas povede stubama nekuda u podzemlje, kano da ulazimo u podrum... Tu uđosmo u veliku sobu, načičkanu mnogim slikama kojima doskora stadoh odgonetavati značenje... Uza zidove se prostirahu dugački stolovi sa izlizanim klupama, dok se na obližem ormaru koče silna dva pehara u društvu nebrojenih boca i čaša. Zagušljiv zadah i zapah nekog polumirisa udari mi u glavu. Posred sobe vrtjela se debela, zažarena žena oko limene sprave, peći, šta li, na kojoj cvrčahu kobasice te izrezano meso... dok je isto tako debeo čovječac sitnim koracima skakutao sada k stolovima, sada k peharima, strigući lukavo malenim očicama kano da si mu kukuruzna zrna utisnuo ispod niskoga čeoca. Na pomno obrijanom njegovom tustom i crvenom licu jedva si što drugo mogao zamijetiti do dva ščetinjasta, pristrižena čuperka ispod maloga zavrnutoga nosića... Ova dva čuperčića, kano da si ih silom tamo utisnuo, imala su značiti gospodski brk... On je dopraćikao umah k nama napustivši druge goste što ih je zabavljao. Stade nam prijazno kimati i žmigati i u isti čas mene gladiti po glavi i milovati: - Ej, danas je lijep, vrlo lijep dan; ali što će vam na dalekom putovanju i najljepši dan, kada čovjek ogladni i ožedni! - zapjeva on tanko poput djevojke. - Zapovijedate... rumenike ili bijeloga? Razumijeva se, da ćete i pečenja? Hi, hi! Kako to moja stara prži i miješa... Uh, slijepac bi napipao njezine divne kobasice i kamenu bi se poračilo onih rumenih rebaraca što se baš sada eno puše izgledajući tko će prvi zabosti u njih svoje bijele zube!

- E, pa neka je bijeloga, kad smo već u gradu! A onda neka je i tih vaših rumenih rebaraca i koja kobasica! - odvrati učitelj.

- Tako, tako! - odskakuta krčmar veseo... Dokle nas je starac dvorio, ispripovjedi nam kako je teško umirao neki liječnik komu bijaše dvadeset i pet godina, a gradski senator da je upravo pred njegovim vratima iščašio nogu prije osam dana kada je pregledavao dućanske vage i krčmarsku mjeru, ali da je, budi hvala gradskomu patronu sv. Roku, već ozdravio... Sve to dakako ne bijaše u nikakvom savezu s izvrsnim kobasicama i rumenim rebarcima...

Odavle zaputismo se po gradu... Tu se svakim korakom stvara novi vidik... Silne i strašne kuće i dvorovi... Prozori su im veći nego dvoja vrata naših seoskih potleušica. Krovova ne možeš ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice široke, čiste, potaracane kano naša crkva... Pa ta silna vreva ljudi! Tu se sretaju, tu trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. - Zar je danas vašar ili proštenje? - kliknem ja. - Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra do mraka. A u svakoj toj kući obitava više ljudi nego u devet naših sela... - protumači mi učitelj... Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj šeširić nazivajući: - Hvaljen Isus! Hvaljen Isus! - No nitko ne odvraća pozdrava. Najviše njih me i ne pogleda. Netko se nasmiješi, netko me prezirno izmjeri; a jedan "gospodin" - lakti mu virili iz otrcana kaputa i čepac od cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: - Gle, gle! Mužeka dovukoše prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klepan da po našim trgovima volovi pasu a po gradskim ulicama krave tule i guske gaču... pak: "Hvaljen Isus!" No, ispast će ti jezik ako budeš dovečera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!... - Prvomu svećeniku koga sretosmo, pohrlio sam da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: - Dijete moje, takav ti običaj ne vlada ovdje... - A svi prolaznici koji to zamijetiše prezirno se podsmješkivahu...

- Ivica moj - stade me upućivati učitelj - ovdje u gradu ne pozdravljaj svakoga koga sretneš, osobito ne sa "Hvaljen Isus!"... Tu je mnogo ljudi pa kada bi djeca svakoga prolaznika pozdravljala nastala bi čitava galama. Onda ti ovdje nisu svi kršćanske vjere. Imade tu sto vjera pa i takvih duša koje ne imaju nikakve vjere... Svi ovi narugat će se i tebi i tvome pozdravu. A bolje je da i ne izustimo svetoga imena nego da mu se pogani rugaju...

Ja sam zanijemio od te nove nauke svoga učitelja te prestadoh pozdravljati prolaznike... Napokon smo ušli u dom "lustrišimušev".

- Dakle, Ivice, ovdje su palače našega milostivoga dobrotvora, koji te primio u "siromašnu školu". Tu ćeš ti ostati danas - tiho i plaho šapne mi učitelj kada se uspesmo prvim stubama. One su tako čiste i bijele kano mramor na našem crkvenom oltaru... Moj otac teško uzdahnu... Ustavismo se u prizemlju, otkrismo se sva trojica i odahnusmo. - Skoro ćemo ugledati lice njegove presvjetlosti... mrmoraše učitelj popravljajući kosu na glavi te prisukivajući svoj bujni brk. Otac je također nekoliko puta kašljucnuo, kano ono u crkvi kada svećenik prekida prodiku da se on i slušatelji odmore... Svuda u domu vladaše otajstvena tišina, samo negdje u daljini nešto zatutnji kano da je vjetar prošumio u dalekom dimnjaku ili kano da je negdje na tavanu nešto veliko i mekano palo... Škrinuše negdje vrata i proviri na njih... naš rođak Jurić!... - A, a, a! Serbus, serbus! - izljubi se kumordinar s mojim učiteljem: oni bijahu visoki pobratimi po gospodskom običaju... Sada će sustezljivo i teška vida pružiti kažiprst također i ocu: - No, Jožice, zar si ga ipak doveo! - Nato se i na mene osvrne, ali jednim okom samo... Očito je nešto očekivao. Otac je razumio, pa me potisnu naprijed da kumordinara cjelunem u ruku. Žorž se ni najmanje ne otezaše da mi pruži ruku na poljubac. - No, no! Samo ne tako po mužački zabunjeno! Pazi da ne zaboraviš pa da se ne zabelesaš i pred milostivim našim gospodinom! - Blagodušnije će rođak Žorž.

Uvede nas u svoju sobu sa dva prozora u dosta prostrano, ali golo dvorište. Dugački, četverouglasti nepokriveni starinski stol proteže se od jednoga do drugog prozora sa dvije isto tako dugačke i široke klupe, od kojih jedna stajaše uz zid. O čelo stola koči se kožni već otrcani stolac. Posred sobe je vedrica, puna neke kaljužaste sapunaste vode. Naoko nje poliven i poštrapan je star, neravan i zamazan pod, kano da se tu nedavno netko kupao ili ispirao rubeninu. Jak i velik krevet još je posvema razvaljen i zaudara neugodnom, okiselastom toplinom kano ležišta, u kojima su ishrkali pijandure i vucibatine sladak i dubok san...

- Ali tebi se valja obući u kaput i hlače na gradsku. Nećeš valjda ovako u košuljici i gaćicama pred lustrišimuša, kano da si došao kravu musti ili vole iz staje tjerati na pašu... - okrene me od lijeva nadesno naš rođak Jurić, pogledavši nekud porugljivo oca i posmjehnuvši se učitelju.

- Hoćemo, hoćemo mi njega obući - odvrati učitelj. - Baš razmišljam o tom kamo da krenemo. Onako što valjano, prikladno i jeftino. Bi li nam ti, brate, bio na pomoći? Ti zaista poznaješ sav grad i njegove prilike.

- Ja da vas vodim? - mrmljaše komurdinar, te izvadi dugačak već krezubi češalj iz stolne sunjice i stade oprezno i marno začešljavati svoju kosu, natirući je iza svakoga češljeva poteza mirisavom, crnom komadinom mastila. - Zavirit ću malo amo i tamo, a tada ćemo vidjeti, hoće li se moći... - izlizavaše on dalje zadnji dio svoje glave, mrgodeći se te rastežući usta kod svakog začešljaja kao da mu netko vlasi čupa. Sada izvadi dva zrcala, te jedno stavi pred oči, a drugo iza glave, digavši ga visoko tako da je mogao prednji i stražnji dio glave tačno vidjeti i rasuditi. Zatim je u vedrici na sredini sobe isprao usta, navukao kaput sa svijetlim velikim pucetima, pročetkao se sav i onda nekud izletio napolje. Nije dugo postojalo vrijeme, a on se vrati s visokim klobukom na glavi, s kojega odsijevaše iznad pozlaćene vrpce nekakva srebrna zvijezda. - Takve sjajne i cifraste klobuke samo ministri nose! - prišapnu mi bojažljivo otac kad već bijasmo na ulici. Žorž i učitelj stupahu naprijed, uhvativši kumordinar posljednjega ispod ruke. Ja i otac vukosmo se dosta udaljeno iza njih, klapajući po našem seljačkom običaju najprije otac, a pet-šest koraka iza njega opet ja. Na svakome desetom, dvadesetom koraku pozdravljao bi nekoga naš rođak Jurić osobitim zamahom svoga gizdavoga klobuka. Nekima je dovikivao: "Sluga pokoran!", nekima "kistinand!", nekima: "horzamstdinar", nekima naprosto "serbas!" Ovi posljednji ili bijahu njegovi kako ih on nazivaše, "kolege", to jest ostali kumordinari, ili bijahu "rujisti", poznanstvom kojih se osobito dičio Žorž, uzdišući da su mu doduše ta učena gospoda "tucpruderi", ali da je on svakomu drugome vjerovnik. Moguće da bijaše u tom štogod istine; nego se poslije u životu hvalisava rođaka Jurića uvjerih da velika većina tih rujista bijahu kojekakvi otpušteni konobari ili pako dnevničari dvojbenoga kalibra.

Tako dođosmo u dućan nakrcan robom od poda do stropa. Bože moj, što je tu svega bilo!

Ispuza nam u susret pognjureni starčić, prosjede brade i sitne glavice, koja se okončavala u silnom, malne preko usta zavinutom jevrejskom nosu. Glavica mu bijaše sva uvučena u crljenu kapicu tako da ne razabrasmo ispod nje ni jednoga vlasa.

- Zvolila, zvolila... Zvega ja imala tost... najfinija hlač... najpolša kaput... najjeftinija lajbaka... svega... svega!... - stade potomak velikih proroka skakutati po svojoj butigi izvlačeći robu ovdje i ondje te hvaleći je u isprekidanim trgovačkim psalmima našega vijeka i svoga podrijetla, kano da skačeš bos po otkosu trave. Dakako da sve to daleko zaostajaše za psalmima svetoga kralja Davida...

Naš rođak ne možda stoga što bi ga vrijeđale izlomljene i nakažene riječi Jaihtelesa nego da se vidi njegova gospodska prilika i ukus, počne isto tako zlo štrbenckati jezikom Faustovim, kako i Jaihteles njegovim materinskim... Sada je istom stao maljati starčić. Zanjušivši umah da će biti onaj seljak moj otac sve skakutaše oko njega... Moj otac kimaše i osmjehivaše se kano da razumije sve to škrebetanje... - Muhm, ja, ja! - mrmoraše on. - Feršten si?... - ukopisti se okretni Žudija. - Ja, ja! Veršteke, veršteke! - odvraćaše otac lukavo muzikaškom hinjenošću... - Verštek, verštek - ober niks reden... jo natirlik... ajn pauer... - rasvijetli tminu kumordinar.

Stadoše me oblačiti i natezati po dućanu. Otac je htio da budu rukavi za pol rifa dulji od ruku, isto tako i gege. Kada se podere na laktima i na koljenima, možeš onim što preostane od duljine zakrpati... A sve da je prostrano jer dječak raste dan na dan...

Nato je Jaihteles opet udario u psalme Davidove canticum canticorum...

- O, vi kumek tobra kospodar! Pravo imala... A meni sve jedan, vekša ili manjša... Imala ja, kumek, dosta toga... za čitavoga vašega sela obući... A kaj to učila vaš sin? Za šoštara, šnajdara, tišlara... Kad bi šnajdara, i ja njega vzela.

Kumordinar i učitelj opirahu se ukusu moga oca glede širine i duljine, a Jaihtelesu protumačiše da ću ja biti študent...

- Štodent, štodent... - okrene sada Jaihteles opakliju svojih psalama... - No, to druga stvar! Onda to, moj draga kumek, ne pu išla tak... duga rukavi, duga hlača... to grda stvar za štodenta... šoštarska ili kakva meštarska dečko, to sa njega dobra pil... ali ne za lepoka štodent.

Teda-negda me obukoše. Sada se stadoše pogađati... - Ispod polovice! - prišapnu Žorž. - Znamo što je židovska roba! - mrmlja otac tajanstveno.

- Što će dakle stajati to capatinje? - prouzroči opet moj otac da proteče med i mlijeko krasnorječja zlatoustog Jaihtelesa.

- Šta koštala pitate, kumek! Hm, malo kaj koštala sa ono kaj vredila! Čekaj, ja račune pogledala da vidite kaj mene koštala... ja iskala profita jako mali. Danas ionako tergovec nikaj profitirala...

I on izvadi nekakve papire, te ih turi najprije pod nos kumordinaru, zaštrbenknuv mu opet koliko da njega stoji odijelo... Žorž se malo nahmuri, kimnu mudro glavom i pljunu na drugu stranu... On nije znao ni čitati ni pisati... Učitelj samo prepase oči preko te Jaihtelesove šarenice...

- Ergo, dvajst četiri i pol mene koštala. Ja njega dala za dvajst pet...

- Koga vraga? - izvadi moj otac lulu iz torbe, te stade istresati pepeo po Izrailovoj butigi... - Ta ja za dvadeset i pet forinti mogu kupiti junca! To je nešto drugo nego taj šareni krpež! Svuci se, dečko! - viknu on energično. - Umah će Židov omekšati! - promrmlja u svoj kamiš i okrene se da će iz butige...

Jaihteles poteče za ocem, uhvativši ga za rukav: - Kaj ste ga vi, kumek, tak nagla? Bute ga vidla kaj vam budu ga gosponi rekla... Ni to tak kakti krava kupovati... - I on se okrene najprije k Žoržu, a onda k učitelju; ali oni oba kano da i ne opaziše gdje se kramar poziva na njihov gospodski autoritet... Oni, doduše, promatrahu odijelo, kumordinar ga je čak nekolikoput i ponjušio, ali ne pristajahu uz cijenu. Dotle sam već zadovoljio očevu nalogu, svukavši odijelo.

- No rekla nekaj, kumek! - udari trgovčić o dlan očev kano da trguje volovima. - Ja rekla dvajst pet - rekla i vi, kumek! Vem smo kršćena ljudi da se moremo pogodila!

- Znadete li što - pribra ga otac na oko i stade natezati sada rukave, sada džepove, sada vlačnice - pet forinti, pa bog!

- Ne znala ja kaj vi to govorila, kumek! - razljuti se tobože Jaihteles spremajući robu.

Učitelj se sporazumi s rođakom Žoržom i hladno će trgovčiću: - Ravnih deset forinti da prestane svako cjenkanje! - I počne brojiti novce.

- Odviše je, pustio bi on i jeftinije! - promumlja otac, pokoravajući se volji učitelja u koga bijaše novac štono ga sabraše ladanjska gospoda za siromašna đaka.

- Kenug, kenug! - dodavao je lapidarno Žorž, otpravljajući se napolje.

- Mene ga je šal... ja ga ne morem dala - spremaše Žid svoju robu.

Svi odosmo iz dućana.

- Ne zamjerite! - doviknu otac.

- Kumek, ne našla nigdje takova solidna roba!

- Ta vidim i čujem kako je slana! - dosjeti se otac.

- Zvat će on natrag! Poznam ih ja - poduči nas kumordinar.

I doista, tek što se udaljismo nekoliko koračaja, eto posve nepoznata zarasla čovjeka za nama. On uhvati oca za rukav te ga tobože pouzdano stade nagovarati.

- Čujte vi mene, kumek! Ja sam velik prijatelj našemu narodu, osobito seljaku. Povratite se vi samo natrag! Nigdje ne ima trgovca njemu ravna. On je najbogatiji u gradu pa mu nije stalo do dobitka. Koliko li puta našem čovjeku za manje proda negoli je sam kupio! Povratite se, ja ću ga nagovoriti. Nešto će on popustiti, nešto vi dodati, pa je pogodba gotova! - I taj stranac odvuče oca natrag.

- Mešetar! - žmirnu kumordinar na učitelja.

- Povratila se kumek! Poštena kumek - opet će Žid, izvukavši odijelo moga budućega gospodstva.

- Je li, kako rekosmo? - segnu otac desnicom i mahnu po krotkom Jaihtelesovu dlanu.

- Petnaest forint!

- Rekoh, ne porekoh! - otpravi se otac iz dućančića.

Mešetar i trgovčić pogledaše se i razumješe se.

- Prijatelju! - poviknu mešetar, uhvativši moga roditelja za torbu. - Prijatelju, znaš, mi smo svoji ljudi. - Nijesam te nikada vidio! - prekine otac brbljavca iskrenom surovošću. - Ne gulimo kože jedan drugome - nastavi mešetar, ni najmanje smeten. - Pustimo do vraga trice i kučine! Zar ćeš ti za jednu forintu napustiti ovo lijepo odijelo kakvo ne nose ni grofovska djeca! Žrtvuj svome malomu sinčiću jošte jednu ciglu forintaču. Eh, da je meni takav sinčić, žrtvovao bih sto puta po forintu! Čestiti naš stari trgovče i kršćanska vrijedna dušo - pograbi mešetar Jaihtelesa - i ti ponose miloga roda našega - stade vući mešetar oca za torbu, te im stisne ruku u ruku i presiječe taj vez: - Jedanaest forinti!

- Man'te me se! Deset! Ni novčića! Rekoh. - I otpravi se opet moj otac, naravnavši torbu na leđima.

Mešetar i trgovčić sada se odsudno pogledaše, a Jaihteles tobože očajno poviče:

- Vrag nosila i trgovinu i takova gšeft! Na! Da ga ni bila mala siromašni muška študent, ne bi ga ja dala! - I baci odijelo mešetaru na ruke. Ja poletim za učiteljem i Žoržom, javim da se pogodiše, i svi se vratimo u dućančić. Tu me opet stadoše navlačiti i oblačiti. Otac strpa moj seoski prslučić sa šezdeset i dva svijetla puceta u torbu, te uzdahnu teško... - Na, kakvoga je to mlada gospon! On ga bog i bogme vašega sin nije bila! - kliktaše Žid. A kad mu odbrojismo deset forinti, on se i ponizno i vatreno izrukuje sa svima, a najdulje rastajaše se s ocem.

- Kumek, za drugoga put! Pošteno ga pogodila, pošteno ga platila!...

I ja se od pete do glave prometnuh u gospodina. Da, samo još se glava nije pogospodila. Valjalo je i pusteni seljački klobučić izmijeniti. Tu je po svom ukusu i oštrini, ni najmanje ne cjenkajući se, izabrao mi rođak kumordinar šeširić i platio ga. Ja svomu dobrotvoru suznim očima opet zahvalno poljubih ruku, to jest izlizanu, gotovo prnjavu kožu starih rukavica...

Iza toga uhvatiše me učitelj i kumordinar jedan za desnu, a drugi za lijevu ruku, te se povratismo u ilustrišimušev dom. Tu me pouredi naš rođak, a tada pohiti najprije sam k milostivomu. Učitelj me još jednom upozori na pozdravni govor, što sam ga imao izreći svome dobrotvoru. Žorž se povrati. - Hajdemo! Samo hrabro! - podbode me on, dok bijaše nama svima osim njega tijesno pri srcu. Žorž pokuca mjesto nas, otvori vrata, te učitelj sigurnim korakom, a ja i moj roditelj dopuzasmo na olaštene podove poput britve. Opazio sam sve nas u silnom ogledalu sučelice. Ah, kakve nas je odrazivalo to izdajničko zrcalo! Otac se upravo prestravi kad ugleda svoj čitavi lik u njemu pa stade naglo pipati glavu i torbu da li je to doista on. Malo da ne zaboravismo ilustrišimušu iscjelivati ruku da nas nije turnuo naprijed naš dobri duh, kumordinar.

I uhvatim hladnu i glatku Mecenovu ruku da je cjelunem, ali on je ustegne; a ja počeh svoj pozdravni govor. Dobrotvor me umah prekine:

- No, vi ste došli? Ovo je taj mali dobrijan Jilirec? Pa hoćeš li ti, mutlavče, biti čemu? No - no - to ćemo vidjeti! Prije svega budi dobar i pomaži Žoržu! A sada hajde! - ilustrišimuš mahne najprije desnicom a onda ljevicom, kano da tjera od sebe dosadne nametnike. Mi opet pohrlismo cjelivati mu ruku. Ali on nam, prelazeći iz jedne odaje u drugu, iznova domahnu: - Hajde, hajde, Jilirci, vidjet ćemo!...

Izlazeći iz sjajnih Mecenovih soba opazim na učitelju da mu klonuše obadva kitnjasta brka. Taj kratki domjenak s dobrotvorom nikako mu se ne sviđa nego ga ogorčuje... Meni bijaše neugodno, kumordinar se osmjehivaše a moj otac, češući se sada iza jednoga sada iza drugoga uha, rastumači: - He, takva su sva velika gospoda! Odsijeku amen, mahnu rukom, kimnu glavom i postao je svijet! Neće valjda oni zanovijetati i zvrndati kano mi prosti stvorovi oko puna vrča vina!

Prvi dan upamtih samo to da je u ilustrišimuša velik i izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk da štrlji kano da si trn pokosio.

Mi se vratimo u sobu kumordinara, bolje, u takozvanu družinsku sobu. Tu nam se jošte ukaže ženčica osrednjega rasta, nabožna, bijela odugoljasta prelijepa lica.

- Poljubi našoj "frajlici" ruku! - naglasi Žorž. Ona mi je podade; bijaše suha, veoma dugih prstiju...

- Ti si, dakle, naš novi študent? A da li rado boga moliš? - uzdigne ona skrušene oči. - Oj, dječače moj, to je prvo da se svakoga večera i svakoga jutra pomoliš svevišnjemu za zdravlje i dug život našega milostivoga gospodina! A kako ti je ime?

- Ivica - odvratim krotko

- Ivica! Upravo mi godi. A vi ste mu otac? - upre ona oči pune milosrđa u teške seljačke postole a onda u torbu moga oca.

- Tako je barem upisano u krsne knjige! - sažme ramenima moj roditelj.

- Ah, Ivice, sada bit ću ti ja drugom majkom, a Žorž drugim ocem! Svi pak mi molit ćemo dragoga boga za milostivoga našega dobrotvora! - Tu mi ona pogladi vlasi i lica, dočim me uštinu najprije za desno, a onda za lijevo uho da mi projuriše tijelom neki čudnovati srsi. A nato nas ostavi u družinskoj sobi. Kumordinar Žorž zaokruži kažiprstom tri kolobara na čelu, ocrtavši tom alegorijom duševno stanje "frajlice"...

Za nas nije više ni pitao Mecena. No kumordinar Žorž upravo nas je gospodski pogostio u svojoj družinskoj sobi, da znamo što je on u domu ilustrišimuša.

Kada nato srva milostivoga nakon ručka po običaju svakoga dana teški san, povede nas kumordinar u varoš. Tu sam prvi put kušao neko gorko i kiselo piće. Zvali ga pivom. Ona mi se pričinila najsličnija soku od kisela kupusa. Nijesam mogao dokučiti kako se može toliko toga ispiti. Moj otac nije zaostajao da prazni čaše isto tako brzo kako i gospoda Jurić i učitelj. Svoj trojici planuše oči i obrazi, a otac već udari u svoj seoski muzikaški humor.

Sada nas odvuče kumordinar u kavanu. Prije nego uđosmo u nju, pouči mene i oca naš rođak, dimeći veliku smotku, da se ne trebamo otkrivati u kavani, da je ondje svatko gospodin tko god tamo dođe. Zatim upali i otac smotku. Bijaše tu puno gospode kano na kakvoj bogatoj svadbi. Vikalo se, šaptalo, pjevuljilo, smijalo, fićukalo. Činilo mi se po bibličkoj povjesnici kano da svi ti ljudi grade babilonski toranj ondje, jer ja ne razumjeh vike i razgovora, a oni tako kriljahu rukama, sažimahu ramenima i kimahu glavama da sam držao da se ni oni sami među sobom ne razumiju.

Sjednemo oko nekakog okruglog stolića pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobožno opipavati crveni baršun na kom je sjedio. Vidio sam kako mu podrhtavahu ruke kano da se boji ne bi li se sve to tako fino, nježno i mekano provalilo pod njegovom težinom. Zamijetio sam da mu novo piće, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galama šumi u glavi kano da mu se ona pretvorila u mlin... - Nijesam pravo znao, snivam li ili bdijem. Činilo mi se da sam došao u najljepšu crkvu te me ponudiše da sjednem na oltar... - znao se toga kasnije sjećati moj otac na našim seoskim bregovima...

Sada prileti k nama, kano da ga hodače nose, gospodin, duboko se klanjajući. Kumordinar Žorž štrbecnu mu nešto čega barem ja i otac ne razumjesmo. Gospodin se okrenu i kada je odlazio, prividje mi se da leti velika lastavica... Jošte se i ne snađoh u svom ispoređivanju, a već on nosi silu toga... Ah, bože moj, što je opet to? Sve on lijepo ponamjesti pred nama. Stadoh proučavati šta je sve to i što ću ja raditi s time. Pogledam učitelja i Žorža - oni već srkahu... Eh, bit će nekakvo novo piće. Misleći da bih zakasnio ako se ne požurim za učiteljem i kumordinarom, pa ja, ni pet ni šest, uhvatim najprije posudicu s onom crnom tekućinom - bijaše to kava - te je hitro iskapih. Suze mi potekoše od muke. Bilo je piće vruće i gorko. Eh, tako valja da bude, pomislih, tamo smo pili hladno poput leda, gorko i kiselo piće; ovdje opet vruće i gorko. I ja u tom nađoh potpunu simetriju. Zatim pograbim onu drugu posudicu te i nju posrčem. Takvo nešta već sam negdje pio! Ta to je mlijeko!... O, bože, čega sve ta velika gradska gospoda ne sahrane u svoj želudac?... Da bude djelo savršeno, izlih čašu s vodenom tekućinom u praznu treću posudicu. I to piće iskapih na dušak jer bijaše hladno... Nije li to voda? Bog je znao, možda je ipak samo voda! Slador prepoznah te ga jednostavno sasuh u svoj džep: to će i poslije dobro doći!... Iznenada me zaokupi pomisao na našega susjeda "kanonika". Ej, da me vidiš, susjede, sada, alaj bi se zlobno kesio!

Drugačije bijaše to s ocem. Kako god bijaše već trom od pića, ipak njegova ishitrena muzikaška glava umah upozna situaciju. Što će Žorž i učitelj s ovim čarolijama, tako ću i ja... Opazi kako oni premeću to posuđe amo-tamo te nešto nalijevaju i prelijevaju. On se ni najmanje ne zabuni, nego prelije vodu u praznu posudu i popije. - Je li to voda? čapkne ustima. Neka bude što mu drago, sretno je prošlo! Zatim izlije mlijeko u istu posudicu te iskapi na dušak. - A, opet nešto drugo! Miriši poput mlijeka! Mh... mh... - Izlije sada kavu pa i nju da će na dušak. Ali, kako bijaše vrela, opeče ga i prisjedne mu u grlu. Narav je pako narav, i njezinih zakona nijedna sila ne obustavi. Kako je prisjelo mojemu roditelju, on strašno kihne i poštrapa crnom kavskom tekućinom i učitelja i kumordinara Žorža i mene i samoga sebe... - Ništa! Ništa! - provale od muke dvije krupne suze iz svakoga oka očeva. - Sve se na svijetu događa, kamoli se neće pri ovakvim komedijama!... - te izvadi posve hladnokrvno pogaču iz svoje torbe, položi je na stol i stade njom utaživati onu iznenadnu provalu svoje naravi... Ja sam nato pobrao i njegov slador u svoj džep.

Naš rođak kumordinar sav je pomodrio od jeda što je otac tako nespretan te ga tako osramotio, ali ne reče ništa. Učitelj se samo osmjehivaše: - Eh, Jožice, čudna ti je sva ta muzika u velikom gradu! - Zamijetismo da su gospoda kod obližnjih stolova prasnula u smijeh. Ali moj otac izravno domahne rukom: - A što se toliko cerite, moja gospodo, ovakve fabulije u nas doma tako običajemo popiti... Sitna malenkost i ništa drugo... Svaki kraj, svoj običaj... Vi onako, a mi ovako; drugi možda svakojako! Fabulije!...

Vratismo se opet u Jurićevu družinsku sobu.

Sunce se prigibaše na zapad, i ja se rastajah s roditeljem svojim i dosadanjim učiteljem. Otac htjede još jedanput stupiti pred lustrišimuša da mu zahvali i mene preporuči, ali toga kumordinar Žorž nikako ne dopušta... - Milostivi ne znaju što im čini ljevica, a što desnica, oni imadu sada drugoga posla nego da slušaju tvoje litanije i lamentacije... Ti si se i malo nakresao te pomičeš tu torbu kano da nosiš svoj otrcani bajs... K tomu su milostivi poslije popoldašnjega spavanja uvijek zlovoljni. Ajde ti samo natrag u svoje bregove. Malomu će ljepše biti ovdje nego kod kuće.

Izašao sam za ocem i učiteljem na ulicu. Tu me oba izgrle.

- Budi nama na čast i ponos i cijeloj našoj župi, Ivice! - pogladi me učitelj.

- Tako je, sinko! Budeš li prav, bit ćeš i zdrav. Bolje biti živ nego kriv! Moli se bogu i budi dobar! A ja ću skoro opet ovamo da te vidim, a možda će i mati sa mnom! Zbogom, sinko Ivice! - I ocu bijahu vlažne trepavice, no on potrese unatrag glavom kano da će reći: Ništa! Ništa!

Dugo, dugo sam ukočeno gledao za njima, dokle ne zamakoše za ugao. I otac se do tri puta ogleda na mene.

Vratim se u družinsku sobu. Kumordinara ne bijaše ovdje, a ja podvinuh ruke ispod čela, lice mi je planulo, i stadoh gorko jecati i plakati. U tuđem svijetu među tuđim ljudima, a tako daleko od oca, od majke i braće svoje!... Sada mi prolete u pameti oni slatki časovi u našem seljačkom domu kako smo, kad bi već gusti mrak potamnio zemlju, sva djeca prislanjala uha na golu zemlju našega brijega eda li čujemo korake očeve, koji se imao odnekuda vratiti; ili se pako sjetih onih časova kada letjesmo sa svoga brda poput ptičica, isprhavši iz gnijezda, gdje opazismo svoju dobru i tihu majčicu kako dolazi s proštenja i nosi bijeloga krušca i slatkih kolačića. A evo, kako se to iznenada promijenilo! Kako su daleko, daleko od mene i otac i mati i braća moja!...

Izađem na hodnik, a odatle razaberem šum i halabuku gradsku. Sunce se potpuno sakrilo iza zidina... Kako neizrecivim, nešto sjetnim ushitom gorjela mi duša tamo na našem brdu kada gledah gdje sunce tone u more - tako barem tumačiše sebi seljaci - i zarumenjuje zapadna nebesa. Danas oćutjeh bolno da takva prizora u velikom gradu neću moći gledati iz dvora svoga dobrotvora.

Vratim se opet u družinsku sobu. Nekoliko puta došao i rođak Jurić unutra te je nešto srdito i nezadovoljno ispuhivao u zrak, pričinjajući se kano da me ne opaža... Skoro se uhvati prvi mrak, a ja se naslonih na tvrdu klupu uza zid te žalostan usnuh.

Ne znam koliko je vremena trajao moj san. - Hej, mali zgubidane, na noge! Gle ti njega, on počinje sa spavanjem u našoj kući! Lijepo! - dosta surovo stade me drmati i navlačiti kumordinar za noge. Skočim iz sna. U sobi bijaše svjetlo.

- A kakva pak to imaš pomoćnika? Gle, gle, baš je ljepušan dječarac! - primijeti krupno grlo stranca koji je sjedio u sredini sobe. Ja ne mogah umah razabrati kakvi su to novi svatovi.

- Ančice, prostri stol i namjesti ostale potrebne stvari. Ja ću još malo k staromu zaviriti pa evo me doskora među vama - reče Žorž, odilazeći iz družinske sobe.

Onaj krupnoga glasa razvagani se sada vaskolik na Žorževu krevetu: - Dušo i srce, dođider amo! - dovikne on jednoj od ženskinja.

- Što hoćeš, lijenčino? - odazove mu se krupan stvor Evina koljena.

Sada zapredoše čudne razgovore, isprekidane usklicima, povicima i dvoličnim smijukanjem. Ja puno toga nijesam mogao shvatiti. I Ančica se umiješa, počevši prostirati stol i namignuvši meni da joj nategnem stolnjak na svom uglu. - Ah, hvala bogu, moj Žorž je tako dobar i krotak... Pravi je svetac - nastavi Ančica stisnuvši desno oko a lijevo uprvši u mene kano da me pita: "Razumiješ li ti, mali, naše dvolične razgovore?" - A drugi su đavoli, prosti bože, same su im opačine u glavi! - dovrši ona.

- Čujte vi nju! - huknu podrugljivo onaj s kreveta, podvinuvši pod glavu krupne ruke - kako ona mjeri svoga miljenika i njegovu krotkoću! Eh, blago si ga našemu Žoržu! Mi drugi nijesmo kao on!

Ančica dalje priređivaše stol.

- Gle, gle! Kako ovo dvoje tu u kutu guče! Nevini, dragi golubi moji. Istom prhnuše iz gnijezda! - ruga se Petar. - Ej, da. Blago si ga njima! Tomica je tek koraknuo iz seoske mesnice svog oca. Što on razumije o svijetu? Janje! A ova mala Evica! Rasla u kući stolarevoj onoga našega drevnoga varoša kojega su sinovi sami fratri i kapucini!... Jedva se usuđuju stisnuti ruke... poljubili se zaista još nikada nijesu! Na - barem ovako - krokne Petar do njih, uhvati ih za glave i naravna im usnice: - Ogrlite se, dragani moji! Ha-ha-ha!... šta stišćete tako grčevito dlane? Pitajte vi Ančicu, a i moju Helenu, da vas savjetuju! Ta mi sluge i sluškinje i nemamo drugo u ovoj "suznoj dolini", ako se ne ljubimo! To je sve! Ostalo ionako posvojiše sebi gospoda!... - stade Petar pucketati prstima obiju ruku... - Ej, ti, mali kostrišu, što si mi ga zinuo kano da gledaš babilonski toranj! - obrati se Petar k meni.

Ja sam doista razgledavao sve te goste koji su tako iznenadno prekinuli moj san i onu turobnu, da ne rečem gorku tišinu prvoga dana moga školovanja u Mecenovu dvoru...

Petar bijaše visoka, plećata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka, duge nebrižno počešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave i malih zategnutih brkova. A Helena krupna, srednjega stasa djevojka, grudi i ramena upravo atletskih, lica okrugla, a nosića vrlo nježna. Usne odavahu sav dražesni čar njezinu životu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš, uživanje i naslada...

Ančica, nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je živi tip lukavštine, himbe i neke razbludne previjanosti! Jao si ga našemu kumordinaru Žoržu!... Iz njezinih najfinije zašiljenih usnih kutova i vragoljastih očiju, štono se neprestance krijese poput varnica, odiše iskustvo, apodiktično samopouzdanje i drzovita smjelost do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu... Jao si ga kumordinaru Žoržu!...

Napokon ono dvoje: Tomica i Evica.

Da nije u prvoga muško odijelo, a u druge žensko, ne bi ih mogao razlikovati. Dapače, u Tomice gotovo su više djevojački obrazići, negoli u Evice, jer ona, kako je najčišća crnka, razabireš joj već izdaleka stanovit garavi mašak na tananim usnicama, dok u Tomice plavca, to jest bjelokosa bucmana, nema budi kakvu brčiću ni traga ni glasa. Jedva zamjećuješ koju trepavicu, ali obrve pogotovo ne... Obadvoje naličilo je djeci koja tek upoznaše da su različita spola...

- Ne kvari ti njih, Lucifere! - vrlo otegnutim i lijenim će glasom Helena. - Čim kasnije upoznadu život, tim bolje. Oh, da smo mi na njihovu mjestu - znali bismo drugačije računati!

- Oh, da sam ja na Tomičinu mjestu... - uzvrnu Petar oči uvis i uzdahne.

- Vidiš ti njega, vidiš! Zaman ne služi pobožna i dobra gospodara! Da sada pokaže kako ga teško vara... - oglasi se Ančica.

- O - bolje bi mi bilo objesiti mlinski kamen o vrat i sunovratiti se u vodene dubljine negoli da zavedem golubicu Evicu i golubana Tomicu! - baci se na koljena obijesni Petar te se počne prevrtati, krsteći se palcem po latinskom obredu i bijući se šakom u velika prsa...

- Takvim prevrtanjem vara on i svoga gospodara da ga onda drži najpobožnijim i najboljim slugom u gradu... - opet će Ančica koja se još uvijek vrti oko stola.

Uto uniđe moj rođak Jurić s košem na leđima. Petar se digne s kreveta odvinuv sada ruke ispod glave. Kumordinar skine koš i stade iz njega vaditi boce pune vina, gospodski kruh i razno pečenje.

Petar se hitro okrene, uhvati punu bocu, otčepi je i malo da je nije do dna iskapio... - Oh, plemeniti naš kumordinar Žorž! - mljacnu Petar mokrim jezikom... Zatim žmirnu lukavo i švignu s objema rukama nekim značajnim kretom u zaparenom uzduhu družinske sobe...

- Tako! A sada na posao, moja gospodo i gospodične! - oholo će kumordinar izvadivši posljednji komad sa dna koša. - Gle ovoga maloga kako divlje zurla u nas! Hej, zgubidane, tako nakićena stola nijesi vidio ni na najotmjenijoj svadbi tamo u našem siromašnom hataru! Je l' de? Kako mi se samo držiš poput mokra psića u čunu! Nećeš ti u nas tek knjige čitati! He, he... - uzbrbljao se rođak Žorž.

- Zar se taj mali zove Zgubidan? - uštinu me za obraz Helena. - Baš je lijep dječarac!

- Nije istina! - otresem se ljuto. - Ne zovem se ja Zgubidan! - briznem gotovo u plač.

- No, no, gospodičiću! Istom se danas okaputio i gospodske gegice navukao, već mu ne bi smio čovjek prsta pokazati. Ej, ej! Mnoga će šiba preko tebe prosviriti; mnogoput trebat ću te za ušesa nategnuti i prstima pročepunjati dok iz mužeka nešto istešemo! Ne ide to tako, kano da si čašu vina prelio u žedno grlo - hvastaše se kumordinar Žorž.

I oni se posadiše za stol, a rođak Jurić na čelo. Kraj njega po strani Ančica, a do nje onaj bijeli mladić što ga nazivahu Tomicom. Do zida provuče se Helena, do nje Petar, a do Petra Evica te se stadoše gostiti i natakati.

- U zdravlje tvoga staroga lustrišimuša! - iskapi na dušak Petar i stade se hvalisati: - Blažena li mene među ženama! Na desnoj strani Helena, na lijevoj Evica, a Petar u sredini - u raju! Uh, da me vidiš, dobri moj gospodaru, kajišem bi me privezao na pokorničku stijenu svoga vlažnoga podruma! Hulja li sam ja velika! - i on pecka i uznemiruje neprestance sada Helenu, sada Evicu, dok mu se svaki čas sukobljuju pogledi sučelice s vragoljastim Aničinim očima.

Kumordinar baš ništa ne opaža. On je ponosit da jede za trojicu a pije za četvoricu... Već mu curkom teče polublatan znoj preko čela, vrata i obraza, pomiješan s mirisavom masti glave njegove.

- E, što se ti ne priključuješ k nama, opapučeni gospodičiću? Vidi ga, vidi kako je gizdav! Hej, mali... kako si ga ono prozvao, zgubidane... ajde, prituci se tamo do Tomice - gotovo da ste vršnjaci, tako vam bijela janjeća vuna pokriva dječaračke glavice - pa založi, pa pritoči, da prije porasteš do ljudine! Eh, kako će ga tada negdje drugim okom pogledavati djevojke, Hi-hi! Čuvaj se!

- Na, mali! - uhvati kumordinar silnu komadinu pečenja i zalogaj bijeloga kruha - povuci se kamo u kut, pojedi to, pa se napij hladne vodice! Vino nije za djecu. Ne spada on k našem gospodskom stolu... Dječarac je na mojoj brizi; ta daleki mi je rođak žalibože... Rođaci te prvi nađu kada te što trebaju... I preko mora posižu za tobom... Šta ćete, čovjek je već takav da si svašta natrpa na glavu...

Ja se niti ne makoh s mjesta.

- No, što si se ustobočio kano lipov svetac? Uzmi pa se najedi. U muzikaša Jožice bogda je pustih i nezačinjenih žganaca! - ražesti se rođak Jurić.

- Ni piti, ni jesti neću! Umoran sam, spavao bih - odvratim surovom Žoržu.

- Spavao bi! Hm... Nećeš, boga mi, ni u palači ni na dušecima...

Kumordinar nato ustane, izvuče iz svoga kreveta nekakvu šarenu krpetinu. - Na, ovo podvij pod glavu! - Zatim potegne s druge strane kreveta stari poderani plašt. - Evo, đače učenjače, time ćeš se pokriti! Eno ti jošte polovice klupe do zida, a ti se protegni prema pokrivalu i spavaj. To je najbolje za takvu čeljad...

Nekako hitro i grozničavo poredim si takav kukavni ležaj i ne pomislivši da se izujem i svučem odijelo. Stisnem se na klupu uza zid i nategnem preko sebe plašt. Iz njega se izvije zaležala nakiselasta prašina koja me tako stala gušiti da počeh i kašljati i kihati... - Nazdravlje! - dovikne Petar.

- Vidiš ti njega, kako je neuredno započeo! - skoči opet sa svoga sjedala kumordinar, gdje se već bio udobno posadio otkako mi je izvukao iz svoga kreveta onu krpetinu i plašt.

- Svuci se, tepče jedno! Zar ćeš obučen spavati? Lijepo će ti biti odijelo! Zar te zato pretočismo danas u gospodičića! Zar se zato cjenkasmo u dućanu? Ti ne vrijediš polovicu onoga što sam platio za tvoje odijelo.

I on korakne do mene, te me nemilosrdno uhvati za noge i stade skidati s njih postolice. Ostalo sam dršćući svukoh sa sebe, a Žorž sve pograbi, smota u klupko i baci pod svoj krevet. Onda teško uzdahne i povrati se na svoj stolac zalivši brigu i muku za mene punom kupom koju mu je dotle brižno natočila Ančica.

Iznova se zamotam u plašt, ali sna ni za lijek. Svlada me neka grozničava drhtavica, a u glavi stalo mi šumjeti i zvoniti kano da padoh iz kakve strašne visine.

- Ti si vražji čovjek, Žorže! - iskesi bijele zube Petar, pa natoči. - No, rekli smo, u zdravlje tvoga staroga lustrišimuša! A, šta će nam on? U zdravlje tvoje, Žorže! - I Petar izlije vino u svoje tijelo da sam sasvim dobro čuo kako mu je božji dar klokotao kroz grlo u želudac. - Blago tebi - nastavi Petar - ti lustrišimuša hitro zaljuljaš na počinak! Rekao bih da ne vlada on tobom već ti njime! A to je i pravo! Tako bi valjalo po svem širokom svijetu. Ne rodismo se mi za gospodare, već gospodari za nas.

- Čemu da govorimo o tome? Velika gospoda - i mi sluge, sve je to nekuda jednako! Navade njihove i navade naše... eh, tko ih gleda i znade kako ja, ima pravo i govori istinu ako tvrdi da... - Tu zape kumordinarova riječ. On je htio reći ali mahnu rukom, zažme ramenima i prinese nov zalogaj k ustima.

- Šta ne govoriš? Reci nam sve... Da ti ja istom pripovijedam! - graknu Petar, nagnuvši prema kumordinaru razbaukanu glavu.

- Pst... Pst! To je velika tajna. Mogla bi me stajati službe! Da je nijeste izbrbljali... Je li onaj mali usnuo? Prigledaj vas koja...

Helena se donjiše k mome ležaju, klekne i prigne se te me žarko cjelune... - Divan dječarac! - oćutjeh njezin dah na obrazima. Za njom se prikuči do mene i Ančica: - Divan dječarac! - Zatim jedna drugoj na uho nešto rekoše i stanu se tiho cerekati i smijati, a Helena potrese mojom glavom... - Spava dječarac kano zaklan! - skoče one obje na noge, dovršivši svoje izviđaje.

Žorž opet istrusi čašu, izvali oči i počne opisivati tako živo Mecenu da iste sluškinje Helena i Ančica ponikoše, prikrivši rukama oči i obraze. Grčevito hihotahu gvireći između prstiju na muškarce.

- Prestani, Žorže prestani - zaklopi Ančica usta kumordinarova - - - Neka nesnosna težina pritiskala mi moždane u glavi. Činilo mi se kano da mi gvozden obruč ovija čelo, tako me je nešto nevidljivo stezalo...

Stotinu prašnih kola kano da mi pred očima juri, škripajući i cvileći jedna za drugima uzastopce. Polunesvjestica poput more navaljivala i kljucala mi u sljepočicama kano da će ih razvaliti. Tako me se doimahu razgovori raskalašenih slugu i sluškinja koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle, nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu kamo me sa sela dovukoše, o tom mojem dobrotvoru za kojega mi je valjalo još kod kuće jutrom i večerom moliti bogu... o društvu te pokvarene družine gdje ću, kako vidim, provoditi mladenačke dane svoga siromašnoga školovanja... Sve se to isprekidano vuklo po mojoj duši poput jesenskih magla okolo gorskih potočića, štono se sada dignu uvis, zastirući visoke vrhove stabala, kroz koje prodire slabašno sunce; sada opet spuštaju se vlažno i hladno na zemlju i sljubljuju se za žustrom i bistrom vodom potočića, a obzorje se opet pomrači i sunce se sakrije...

- Pa što je to! - potrese poput lava svojom crnom grivom Petar, a oči mu se pretvoriše u ognjene kolobare. - Pa šta?... Ta sjećam se kako sam se još kao dječarac - poput onoga kostriša što ondje spava - krao i šuljao grmljem i šikarjem da mogu gviriti u djevojke gdjeno se kupaju i igraju u hladnoj vodi potoka. Oh, sunce božje!

- Razne sluge, razni gospodari! - oglase se naivno Tomica i Evica u jedan glas da se i oni čuju.

- Deder, da čujemo! - nagne se preko stola Petar. - Novo zvono kod našega stola! Skidajmo kape! Znaš li ti što o svome gospodaru!? Ha?

- Ja služim gospodaricu, staru udovicu, koja samo voli...

- No, no! Tomicu! Ele, sada ćemo istom čuti pripovijest!

- Ne. Moja gospodarica voli samo pse i mačke. Devet mačaka i devet pasa njezino su blago i veselje, a što ja više milujem ove njezine pitomce, to je i meni ljepše...

- To baš nije ugodno kada se sluzi prije valja zaljubiti u kakvu mačku ili kuju dok steče ljubav i prikladnost gospodarevu! - mudruje kumordinar, a jezik mu se zapliće poput vjetrenjače kada prestaje vjetar duvati.

- Ali ja, ali ja! - uzdigne Petar glavu i nasloni je na zid. - Bilo nekada, pa je prošlo! Sada sam u pravom manastiru, služim pobožna gospodara i treba da se pretvaram, to jest da budem pobožan poput koludrice, sve za lijepu plaću! Moj posao ipak je ugodniji od gojenja mačaka i pasa! Posao? Ja zapravo i nemam posla! I ja vam i dijelim s gospodarom sve na polovicu. A to me baš podržava u njega! Tko bi inače uzdržao tako jednoličan i dosadan život! No, izmaknem li se s takvog lanca, onda dakako sve u propanj poput konja kada si ga oduzdao i pustio u široki svijet... Eh, bijaše to nekada drugačije! Nekada bilo, sad se spominjalo! Da vam pripovijedam?

- Znamo, znamo nešto o tim dražestima - mahne rukom Žorž i posegne za vinom, kano da će reći: Ne treba. Bolje da se što ozbiljnije prihvatimo jela i pila.

- Pripovijedaj! Pripovijedaj! Da čujemo! - zahtijevahu ostali, osobito žene.

- Prije četiri godine - podboči Petar objema rukama glavu i nasloni se na stol - služio sam ja u gradu C... Bijaše me više onda nego sada. Da si me pecnuo, pukoh od bujnosti! Gospodar moj, čovječac plješive glavice, čangrizavac i vječno nadisalo, živio s kapitalom, ne zanimajući se ni za što. Čitavo jutro je šetao, pušeći ženske cigarice, a poslije podne do večera prolabortavao u kavani. Pol godine prije nego što ga stadoh služiti oženio se prebogatom kćeri nekog vlastelina iz Kranjske... Kada nastupih službu, gospođa bijaše negdje na putu, u svoga roda, šta li... i tako sam ja službovao gotovo mjesec dana a da ne poznavah svoje gospodarice. - Danas će doći gospođa! - prokašlja se moj gospodin i dobavivši se daha nastavi: - Da si mi se junački ponio! Njoj, rekao bih, nijedan sluga nije u volji. Valja mi vas mijenjati svakih osam dana. A to mi dosađuje! Ti si mlad i okretan, možda joj omiliš! Drži se. Ja sam zadovoljan s tobom, ali sam bio i s tvojim predšasnicima; no ona ih je tjerala svaki osmi dan po jednoga! Drži se, mlad si! Ona ne trpi ni starog sluge, ni stare sluškinje, ni starog psa. - Gospođa je doputovala u mraku. Dražesno šuštanje ženskoga odijela i ugodan miris neke osobite svježosti i mladosti oživio je kuću. U prvi čas spazih samo kako se na stubama neprestance plješiva glavica moga gospodara sagiblje do njezinih ruku, a za njom koraca vitka djevojka, lica joj ne zamijetih u mraku. Bijaše njezina sobarica. - Novi sluga, anđele! - guknu čovječac, a ja, sin sudbenoga podvornika, razumjeh se u svoj posao, i pohrlim da "milostivoj" cjelunem ruku. Ah, divna žena! Takve ne vidjeh nikad u životu i neću vidjeti! Ona me hitro promjeri, samo joj se obustavi pogled na mojim prsima, na obrazima, i oči nam se sretoše; ja junački izdržah bljeskanje njezinih očiju, a ona, nešto udivljena, zadovoljno kimnu mome gospodaru. Kod večere sam dvorio - potegnu Petar, osmješkujući se samome sebi, rukom preko čela i glave - a gospođa je često svraćala svoje lijepe žarke poglede na mene. Ja sam i toga večera gospodara u njegovoj sobi svukao, i on je već tada drijemao. Iza mene zaključa vrata, i još sam čuo kako se bacio u krevet zlovoljno mrmljajući nešto nerazumljivo. Gospođa me svaki čas pozivaše da učinim to i ono, premda su takvi poslovi patrili sobarici. Osobito me trebala onda kad bi sobarica kamo otišla. - Sada opet taj svat stade kititi krupnim rečenicama svoju tobožnju ljubav. Kumordinar bi ga kadšto ozbiljno slušao, zamahivajući glavom kano da ne vjeruje Petrovoj pripovijesti. Helena griskaše smeteno ispupčana mala usta, dok joj nosne nozdrvice zlobno podrhtavahu...

Tako se duljili družinski razgovori i ne znam do kada trajahu. Mene je ipak napokon srvao težak san, isprekidan nekakvim mutnim sanjama.

Svoje dane proboravljah u družinskoj sobi s rođakom Jurićem. Moj dobrotvor nije nikada pitao za me. Stadoh polaziti škole, ali nisam bio svjestan, jesam li dobar učenik ili ne. Učitelji bijahu prema meni hladni i nekako surovi, dok su gradske moje drugove tetošili i gladili. Kumordinar, jedini moj uzgojitelj, niti je pazio, niti je pitao da li ja učim i što učim... Valjalo mi sve kućne poslove obavljati ili mjesto njega, ili mu pomagati. Čistio sam cipele, uređivao družinsku sobu, prao tanjure, pročetkavao odijela, nosio vodu itd. Napose imao sam kumordinara dvoriti, te mu ujutro izglačati cipele, pripremiti punu vedricu za pranje, udesiti postelju, češljati i mazati glavu, a tu bi me često ispljuskao da mi sve zubi cvokotahu. Često sam zanemario poći u školu, a mnogoput i zakasnih. Zaman se potužih rođaku Juriću. - Šta! Lari-fari! Učenih ljudi i velike gospode je dosta, ali valjanih i poštenih slugu je malo! - odvraćaše on. Kako prvoga dana moga dolaska u veliki grad, tako i poslije konakovah na tvrdoj klupi. Svake nedjelje sastajaše se raskalašena družina, muško i žensko, kako one prve noći, i tu sam slušao najbestidnije pripovijetke i gledao krupnu i grešnu ljubav izopačenih stvorova.

Često prenoćivahu u istoj družinskoj sobi seljački težaci i težakinje što danju obrađivahu zemljišta ilustrišimuševa blizu grada. Nisam pojmio čemu ih je tašti kumordinar vodio u družinsku sobu na konak; možda zato da i njima pokaže što je on i tko je on. Ta bi me čeljad povukla u najsurovije i najraskalašenije svoje šale. A moj plemeniti rođak samo se zadovoljno cerio: - No zgubidane, skoči, uštini, ne boj se cura! Ehe, drugi li sam vam ja bio momak kada mi je stalo pucati perje kako tebi!... - I težaci i težakinje porazvališe se po sobi. Kiseo i gorak vonj uznojena odijela, njihovo izdisanje, pušenje muškaračko najprostije duhanske biline - sve je to napunilo družinsku sobu da sam upravo omamljen usnuo na svom tvrdom ležaju. A kumordinar znao bi napuniti seljačke čuture nekom smjesom od vina, octa i vode, pa bi se time težaci i težakinje častili u mraku, dodavajući jedno drugomu i hvaleći darežljiva kumordinara, a on se šulja sa svoga kreveta među njih i s njima složno vuče iz čuture, pa zameće debele šale, dok i ne usne na podu među njima.

Naš dobrotvor ilustrišimuš bijaše neženja. Preziraše brak možda radi svog mutnog podrijetla. Njegov nesuđeni otac, čije je samo ime nosio, bijaše providnik na vlastelinstvu velikaša T... Providniku umre prva žena, koju bi umarao i grizao što mu nije porodila djeteta. Bijaše to slaba, pobožna radina ženčica. Ona je providniku odvraćala da je on sam kriv što ga ne može razveseliti djetetom... Spokojno se odselila na drugi svijet, oprostivši svome bračnom drugu sve uvrede i pogrde... Njemu pak bijaše ugodno kano da je sa svojih leđa odbacio trh. A na novi bračni savez mislio je još za života pokojnice. I nije potrajalo dugo vrijeme, a providnik je obnovio svoj stan na velikaškom vlastelinstvu novim i izdašnim pokućstvom. Druga mu žena bude živom oprekom prvoj. Ona slabašna, a ova jaka, bujna i žilava crnka da se, štono kažu, zemlja tresla pod njezinim stopama, a kućni uglovi njihali s njezine sile... Ona pobožna i radina, a ova lijena kano stajaća voda, pa joj se sve bujnije zaobljuju ramena i divne grudi. Sve žarče sijevaju oči i obrazi. Providnik se namjerio na nju u dalekim krajevima tuđe zemlje, ne pitajući je mnogo za prošlost i za porijeklo, ali toliko je znao da je i ona vrlo mlada udovica. Uljegavši ona u krotki tihi dom providnikov hitro se raširi kano zmaj te zavlada čitavim vlastelinstvom. Prvoga obori do svojih nogu novoga supruga providnika. On je oslijepio i oglušio s njezine ljepote pa od osora prije zagrižljivca postade sada janje, mužić puzavac komu se sva briga života pretvori samo u to kako bi najizdašnije udovoljio svim hirima i željicama svoje krasne gospodarice... A u nje bijaše puno hira i velikih želja... U kratko vrijeme upozna ona sve vlastelinstvo i sav okolišni svijet i zaplete ljubavne mreže... Nadaleko ne bijaše mlada muškarca, budi oženjena, budi neoženjena, koga ne bi ona zarobila i okovala raskošnim okovima svoje strasti i požude... Ona je tako lukavo i umjetno takve prilike udešavala da nije baš nikakve crne mrlje na sjajnom obzorju novoga braka zamijetio njezin začarani trhonoša - providnik... A robovi ljubavnih mreža podavahu se nekim nesvjesnim i slatkim strahom i nekim tajnim drhtanjem njezinim silnim zmajevitim zagrljajima...

No sve se to skoro promijeni...

Puče glas da se iz daleka svijeta vraća na gospoštiju velikaš i vlastelin. On je proboravio u tuđim gradovima čitav svoj vijek te mu ogromno vlastelinstvo tako reći ne bijaše ni poznato. Ni providnik nije poznavao svoga gospodara. U čitavoj okolini nastade grozničava žurba... Gospodarske zgrade obnavljahu i popravljahu. Najžešće se trsilo oko gosposkog dvora a napose oko velikaških odaja. Tu je svime ravnala i zapovijedala providnikova gospođa... Ona bi se često duboko zamislila i upirala svoje velike, crne i uvijek vlažne oči u neku beskrajnu daljinu, kano da izgleda nešto milo, ugodno, veliko i iznenadno... Najstarije ljude na vlastelinstvu i okolici raspitkivala bi silnom radoznalošću o velikašu, njegovu životu i njegovoj prošlosti... Ali ne mogaše saznati drugo nego da je kano dječak ostavio dvorove, a da se nikad poslije nije povratio. Dokle god preudešavahu dvor i pripravljahu se za dolazak velikaša, bujna providnica povukla se nekuda sama u sebe, ne mareći više za svoju okolicu i svoje štovatelje. Često i često posvema umorna s tajanstvenim uzdahom podavala bi se ljubavi svoga bračnoga druga. Nijema i snošljiva ovinula je ruke okolo njegova opaljena vrata; a on sav sretan i blažen opažaše da joj nije njegovo draganje dosadno kako je to gotovo vazda do sada bilo...

Na dan kada je dolazio velikaš na svoje vlastelinstvo skupili se seljaci i drugi stanovnici u svečanom ruhu da dočekaju visokoga susjeda i gospodara. Kraj toga ne zaboravljahu običaja kojega se opominjahu njihovi stariji da pri takvim zgodama daje gospoštija veliku gozbu okolišnim seljacima i stanovnicima.

Providnik je sam ravnao čitavim dočekom, dok je gospođa providnikovica priudešavala seljačkim djevojčicama kosu i cvijeće kojim je trebalo posuti stazu kuda će prolaziti velikaš.

Providnik bijaše već tako umoran da je tek mogao pogledavati čas na ovo, čas na ono već gotovo djelo, otirući silan znoj s krupnih obraza i niska čela. A gospođa providnikovica, čim je dopro znak iz obližnjih mjesta da se približuje velikaš, povuče se u svoj stan da odatle kriomice iza prozora zirka sve prilike današnjega dana.

- Šta misliš, nije li pokunjen providnik kano da ova zvonca što romone iz gospodskoga dvora u slavu gospodareva dolaska, odzvanjaju opijelom njegovu gospodstvu? - sukaše lisne brčine stasit i koščat seljak od kojih šezdeset godina, špan gospoštijski, mrmoreći u uho uniformiranome lugaru što je stigao do njega.

- E, tko bi ga pravo znao! - mahnu potiho lugar, priudesujući svoju pušku. - Meni se baš danas pričinja nekuda veseliji, valjda mu je pošlo za rukom složiti svoje grbave račune! Kažu da ga je devet groznica treslo, pa da ipak nije ni maknuti mogao s kolima dokle mu ne priskoči njegova vragometna polovica...

- Devet živih vragova pleše u glavi toj ženi! - okrenu špan svoju novu crvenu torbu na bok.

- Juh! Poznam je ja, moj Vide! Da ste vi mlađi - i vi biste je poznavali!

- Ali u posljednje vrijeme kano da ju je ostavila bjesnoća... Međutim, već je dugo što iza tebe dođoše drugi na red.

- A da! Varate se, Vide. Ni s kim ona ne zapliće baš tako glasno i jasno, a i ne svršuje rugoborno. Kada se osigura sa sve četiri strane svijeta i čovjeka mila joj uhvati, tada se do sitosti užije svoje vlastite bjesnoće. O, bože, oprosti! - uzvinjivaše lugar crni i gusti brk desnicom, upirući zamišljeno vatrene oči ravno u stan providnikov.

- Čudno je u svemu to da on, takav lisac i takva haramija, i ne vidi i ne čuje što biva u njegovu oboru - opet će špan.

- Zna vam ona čemu on živi a čemu ona. On pograbi i skuplja u hrpu dok se dade - a do sada, boga mi, i dalo se. Ona pak svoje poslove prikriva tako vješto i lukavo: ej, njezina je pamet živi muškarački Lucifer, a njezino tijelo - pravi ženski Turčin!

- Takvu je ženu tražio pa je i našao! Nije tada čudo što se tajno šapće da je pokojnicu zadavio? Mučenica. Bijaše ona slika i prilika čednih, mirnih i dobrih ženica naše okolice: ta u nas se rodila i othranila dok je ne ugrabi ta vučina. Šta je poslije dovukao iz svijeta, neka mu bude! Bog kazni i dariva sve u svoje vrijeme - završi špan nadnesavši ruke iznad očiju.

Jači žagor zavlada u općinstvu, jače i sitnije kucahu zvonca iz gospodskih dvorova, a s obližnjeg brda stadoše odjekivati hici iz mužara.

- Idu! Idu! Idu! - potcikivahu seljaci, skidajući klobuke i pritežući ih ušima.

Iz daljine motahu se oblaci prašine sa glavne ceste. Iz tih oblaka izvije se kočija staroga kroja poput barke te se stade polagano njihati uskim putem štono vodi u vlastelinski dvor. Četiri konja zapinjahu; očito je da im je staza pretijesna.

Kada su dospjela kola do povorke seljaka, sađe velikaš te se pješke uputi do svoga dvora. Bijaše on visoka i krepka ljudina, svježa i pronicava pogleda.

Seljaci vikahu u sve grlo, a seljanke cjelivahu mu ruke. On se činio umornim, a sve ostalo mu je dosađivalo. I slučajno omjeri pogledom prema oknima providnikova stana. Življe mu sijevnuše oči, popravi zaponac oko vrata i opet svrhne očima na one prozore.

- Bog mu dao zdravlje, kako li je krasan gospodin! - pročavrlja krupna seoska mesarica, naseljenica i zakupnica, kojoj su dvije dosta nespretne i nesretne bradavice, svaka na svojoj strani lica, stražile tubast i širok nos.

- Kakav li si smrtan grijeh izbrbljala, moja Terezijo! Gdje može da bude ikoji živ čovjek krasan? Krasan je samo bog, hvala mu i dika budi, i njegovi anđeli čuvari! Beno! - pouči mesaricu njezin Adam, malen, ali širok čovjek poput bačve, uzmahujući gotovo četverouglastom glavom zdesna nalijevo.

Providnikovica je dobro zamijetila da ju je opazio velikaš, a kada je unišao u svoj dvor s pratnjom što ga zaokruživaše, ona se okrene sva zažarena od prozora i stade veselo trti ruke i ogledavati se u zrcalo. Dosta smiono ušuljao se uniformirani lugar u providnikov stan. Gospođa popravljaše bujne kose i ne opazivši tko je unišao, kadno je hitri lugar uhvati ispod ramena, privinuvši je čvrsto k sebi...

- A, to je drskost! - ciknu ljepota i udari nožicom o pod, istrgnuvši se iz zagrljaja mladićeva. - Nosi se, ništarijo jedna! - pokaže ona odrješito vrata. - Tko si ti!? Tornjaj se smjesta, inače ću dozvati svijet...

- O, o! Ljubeznice moja, zar tako? Bez ikakva računa? He, he! - okesi se ljuto lugar.

Uto se žena zaskoči poput bijesne lavice i turi mladića preko praga, zalupi vratima zaključavši ih. Lugar gledaše zabezeknuto kano da ga je iz vreće istreslo, ne vjerujući sam sebi. Zatim digne visoko stisnute pesnice, zagrozi se prema vratima i glasno zaškrine zubima poletjevši napolje.

Drugoga dana stade velikaš upoznavati svoje silno vlastelinstvo. Razgleda i providnikove račune. On je na providnikovo čudo razumio bolje od njega sve stvari o kojima se u tim računima radilo, pa je puno prigovarao, i nijesu ga oni zadovoljavali. Sa samim providnikom bijaše osor, te je dosta glasno pripominjao da će mu se ubuduće gledati na prste...

Smrknuto i zabrinuto potužio se providnik uveče svojoj bujnoj i lijepoj gospođi te je umah počeo prigledavati i umovati o svojim vlastitim stvarima...

- Bilo što mu drago - promrmlja on napokon, obujmivši dražesti svoje žene - ja sam prikupio koricu hljeba za buduća vremena pa mi baš nije stalo hoću li ili neću ostati ovdje!

- O mi ćemo ostati ovdje! - usklikne providnikovica. - Ti se uvijek prenagljuješ, i sve ti se pričinja crnjim negoli uistinu jest. - Providnik se tek malo nato potpuno utješio i umirio kada mu se supruga sasvim predala uživanju bračnih slasti...

I nije prošlo mnogo vremena, a providnika velikaš najviše uzljubio. Što je pak vjernoga slugu uvelike udovoljavalo bijaše to da je gospodar slijepo primao i odobravao njegove račune, hvaleći bez kraja i konca zdušno mu upravljanje i žarki mar koji posvećuje dobrobiti vlastelinstva i procvatu gospodarstva.

Godilo je providniku što ga velikaš često slao u svijet da obavi njegove osobne poslove - a on je zato zamijenio njega u dvoru kano supruga njegove dražesne gospođe. Ona je tako vješto i lukavo privukla velikaša na svoje grudi da je pomahnitao za njom. Obližnja vlastela držahu svoga susjeda mudracem ili čudakom. Nikoga on nije obilazio, nikoga primao, nikuda putovao, nego je uvijek čučao u svom najljepšem dvorcu u čitavom ovom kraju. Zato njegova vrlog providnika nijesi nikada mogao naći kod kuće. Po stanovitoj tajnoj osnovi i naputku otpustiše sve dosadanje službenike te ih zamijeniše novim, stranim ljudima. Providnik ne stanovaše dalje u svom posebnom dvorcu, koji preudesiše u nužno gospodarstveno zdanje, nego mu se valjalo seliti u "grad" - tako zovu vlastelinski dvor - gdje mu velikaš ustupi za stanovanje čitavu trećinu dvora.

Nekoga predvečerja bijahu opremljena velikaška kola za daleki put. Sunce se već spuštaše na zapad, a okolo gospodarskih zgrada zavladao bučan žagor vlastelinskih radnika. U kola prinašahu silne torbake, a domala pokaza se i providnik u putničkom odijelu, a iza njega gospođa mu...

- Ah, kada li će jednom prestati ovo neprestano tvoje putovanje? Ta nikada te nema kod kuće. Ja sam baš prava udovica! - laskaše Dalila svomu bračnomu drugu i hinjaše sjetu i zamišljenost.

- Kakvo li si mi dijete! Nijesi se valjda jučer udala? Upamti da je ovo neprekidno putovanje prava sreća za naše buduće dane: naš se imetak neizmjerno množi pa se ne boj da će nam svanuti crni petak kad se jedanput rastanemo sa službom! Budi pametna, moja mila! - pogladi joj suprug divne obraze svojom garavom rukom, izgrli je i skoči u kola...

Već bijaše duboka tama pala na velikaški dvor i okolicu njegovu. Po nebu ganjahu se crni oblaci i škrapahu rijetke ali krupne kaplje kiše. Visoko u zraku šumio i zavijao vihor. Na dvoru vladaše mir i pokoj, samo je gospođa providnikovica zurila iz tamne sobe u mrku noć. Lica joj plamćahu, a grudi se nadimahu. Nemirna i uzrujana očekivala je nekoga, a bujno i obilno joj tijelo podrhtavalo kano da je mori neka tajna sumnja i ljubomor. Najednom se trgne... Iz daljine nasluhne konjski topot, a vlastelinski psi skoče i zalaju u noć...

- Ah, dolazi! - prošapta žena, povuče se od prozora, upali svjetlo pred ogromnim ogledalom te pouredi svoju bujnu krasotu i neodoljivu dražest, pa osmješkujući se odrazu svoje divne prilike u zrcalu, hrlo utrne svjetlo te otapka sitnim nožicama, odgurnuvši u mraku dragocjene zastore...

Konjanik dohrli pred dvor. Konj je teško drhtao i sav se kupao u pjeni. Po velikom dvoru ovdje i ondje sine obilato svjetlo. Ogromna se vrata otvore, a dvoranici polete do svoga gospodara. On skoči sa sedla, pogladi ljubezno ata, upre oči u prozore providnikova stana, koji se isticahu tajanstvenim mrakom među rasvijetljenim prozorima stana velikaševa. Konjanik si pogladi brkove te nešto primijeti u tuđem jeziku... Opet se velika vrata na dvoru silnim štropotom zatvore, a doskora utrnjivahu po čitavu dvoru noćne luči, dok opet sve ne zaokupi gusti mrak i grobni mir...

- Amalijo!.. - šapne velikaš, obuhvativši toplo tijelo providnikove žene. - Ti slatko snivaš! Ej, tako li misli tvoja duša na mene!

Ona privinu strastveno njegovu glavu na svoje grudi. Očekivala ga i dobro je čula gdjeno se tiho i lagano otvoriše potajna vratašca u njezinu spavaonicu, za koja je znala samo ona i velikaš.

- I tvoja mi još milost prigovara da ne mislim na tebe! O, moj jadni - i grešni živote. Ta on je sav uza te privezan, mili moj! Ah, ja sam luda, ja sam mahnita. Računala sam na udaju, a ne znadoh što je ljubav - - jao meni, milosti, da te nikad ugledala nijesam! Ne, ne! Zašto te već u porodu tvom opazila nijesam!... Bog upravo mene osudi na takve muke štono mi razapinju ubogu žensku dušu!...

- Amalijo moja - uzdahnu velikaš - koji li te opet zli sni zaokupiše? Kakvi su to usklici? Što znači ovo tužakanje na jade tvoje? Zar si ti jadna što se nas dvoje tako žarko ljubimo? Što?...

- Pusti, pusti... Ja sam kršćanka: u molitvi osvanula mi zora, u molitvi omrknuo mi mrak. Tako me naučila kreposna i vrla majka i otac moj. I ja, ja sam supruga - i ja ljubim drugoga! A prisegoh pred oltarom vjernost... Oh, ljubezniče moj, duša me boli evo tu u onim istim grudima u kojima za tebe kuca tako plemenito srce!... Da, ono ne traži računa ni odgovora budi u vjeri, budi u boga, budi u bračnim dužnostima! Ono samo živi, samo gori samo za tebe, ljubezniče moj... jao, pa kako će se to sve svršiti...?

- Smiri se, smiri, moja dražesna luđakinjo! Mani se tih snatrenja! Zar da se naši rajski časovi imadu svršiti? Pa zar da oni izgledaju bolan i tužan svršetak! Stani, stani, ljubo moja! Čemu se brineš za svršetak? Ta on nije na dogledu dokle nam traje život naš!...

- Nije na dogledu?! - zajeca žena u tami i strastveno obuhvati velikaševo lice svojim oblim rukama. - A zna li tvoja milost da će pod ovim mahnitim ženskim srcem skoro zakucati i drugo srce, plod naše tajne grešne ljubavi! Oj, plemeniti moj ljubovniče, oćutjeh i teško li te izgledah da doznaš i moju neizrecivu sreću - i moju užasnu bol, strah i očaj!...

- Oj, ljubo moja! Što li mi ti ne otkrivaš? Ovo je tek rajski glas saveza našeg! Žarka ljubav - i plod njezin - je li to strah i očaj? Ne, ne! To je samo neizreciva - kako reče malo prije - sreća i blaženstvo!... O, po tisuću puta si mi slađa i milija!... Kako da je naša ljubav grešna? Njom ne diše tvoj bračni drug za tebe - ni ti za njega ... Prisegla si vjernost pred oltarom? Na što vjernost? Na ono što nijesi poznavala ni ti, ni tvoj drug! Pa zar mi ne dajemo njemu sve za što se on rodio... - šaptaše isprekidano začarani velikaš, grleći i obuhvaćajući sve žarče i sve jače grešnu ženu svoga providnika...

Na dvoru stade zviždati, zavijati, bučiti i lomiti strašan vihor koji se oborio s nebeskih visina na zemlju... Zasine nebo i za jedan tren obasja bračnu postelju providnice, okaljanu preljubom... kano da je božja munja htjela pokazati srdama oblačnih visina što li sve ne sakriva crna noć "u suznim zemaljskim dolinama"... Iza toga daleko negdje zagrmi i šum potrese nebesima, a zemlja zatutnji od svesilja gromovnoga udarca. Oblaci grunu daždom, kano da se prolomilo nebo, a jošte gušća tama obuhvati svijet... I opet plane nebo, i u taj tren sraziše se pogledi ljubavnika te im zaokupi srca neka tajna strava kano da iz utrobe noćne poskakaše sablasti sa zubljama iz kojih plamte paklene munje i kano da sikću glasom zmije u raju: - Grijeh, grijeh, sladak grijeh! I vi ste naši... i vi ste naši!...

- Upalimo svjetlo, dragi moj, da ti gledam u junačko lice! Tako kratkotrajno sine mi u blijesku nebeskom - pa mi je nekuda neopisivo strašno!... - šaptaše žena kojoj srce brže stade kucati, a uda drhtati. I ona se izvine iz velikaševa zagrljaja te upali svjetlo...

- I tako je pravo! - kliknu velikaš prigušenim dahom, kano da hoće otresti sa sebe neku trzavicu štono mu se prilijepila za dušu poput more...

- I tako je pravo! Sini, svjetlo, da se nagledam danas slatke ljubovce svoje kada mi objavljuje tako nove i tako sretne glasove o plodu ljubavi naše!

Polunaga krasota uzdignu visoko svoje oble, ružičaste lakte. Crna joj se kosa rastoči po divnim ramenima i pokri golotu vrata i leđa a na problijedjelom licu plamćahu silne crne oči, uprte u velikaša... One se širiše i bivahu sve veće... Žena je tako naivno i djetinjski razgalila sve dražesti svoje...

- Oh, grešna svetice moja! Oh, sveta grešnice moja! Ljubo moja, Amalijo moja! Vjeruj, ti si sve moje na ovome svijetu!... - šaptaše velikaš, obujmivši nanovo Dalilu izdanoga Samsona - svoga providnika - i grleći strasno do ludila njezina ramena, njezine oči, grudi njezine...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- Stari moj, supruže moj! - kleknu providnica do svoga Samsona koji se zadubio u dugačke i tmaste gospodarske račune - vratio si se s puta, a da me ne upita: "Kako ti je, dobra i vjerna ženice moja? Nosiš li šta teško na srdašcu svome? Nosiš li šta mračno u dušici svojoj?" Ah, supruže moj, ti suviše putuješ - pa zaboravljaš na svoju Amaliju! - ćeretaše podla žena, cjelivajući nespretnu providnikovu ljevicu, a na usnim kutovima pojavi se zloba i lukav osmijeh. Ruka njezina druga vonja kiselinom znoja i ljutinom nekog teškog mirisa, kano u naših seljaka kada se odmaraju iza mučnoga poljskoga rada. Činilo se da poređuje tu ručetinu sa glatkom, lijepom, oblom i sjajnom rukom velikaša...

- No, šta je - šta je, mala moja, draga moja? - ispusti providnik račune i okrene se prirođenom surovosti k ženi svojoj. - Što znači ta neobična tvoja nježnost? Kako da protumačim te sjetne zavoje riječi tvojih? Hm?

- Provedri mračno čelo, mužiću moj! Tvoja davna želja - - tvoja toliko izgledana - - zahtjev tvoj, radi čega si već roptao na nebo i na zemlju - -

Dalila obori umjetno oči i zamukne.

- No, zaključider jednom, mala moja! Ja te ne mogu pravo razumjeti! - uznemiri se providnik.

- Ej, misliš li ti da ću navijestiti tako sretne i vesele glasove za nagradu suhoparnosti tvoje? Nećeš, ne, dragi moj! - stade žena obijesno žmigati očima i kimati lijepom glavicom, sažimajući nehajno ramenima, a na ustima joj opet uzdrhta ironičan i sažalan smiješak. - Baš nećeš... - mahne ona rukom. - Vidiš ga, još ne dokučuje - hrlo će Dalila iza kratke stanke - što treba da čovjek čini i zna, a da priđe u nebesko kraljevstvo?... - drsko i glasno smijaše se ona, sagibljući i pružajući mu na bračni cjelov obraze svoje...

- No, tako valja! - poskoči sada obijesna žena i šaputaše na uho svome bračnome drugu... Sretnom i blaženom providniku šiknu najprije tamna rumen na debelu kožu lica njegova, zatim mu stale podrhtavati nozdrve i usnice, oči pouzdigne, a onda mu se zališe nekom toplom i mutnom vlagom i počeše trepetati kano da je dugo gledao u sunce... Pred njim se uznjiha uzduh i čitav svijet a u zjenicama kano da mu je zasjalo tisuću krijesnica. On raskrili prema ženi ruke, jednom je obujmi oko vrata a drugom oko pasa te hrapavo, surovo, glupo, sretno i blaženo ruknu u sav glas:

- Ženo draga moja, sve moje, Amalijo moja! Ipak jedanput!..

U taj čas osvane na vratima velikaš.

- Oprostite, ja nijesam znao da iznenadno nahrupih na mile i tajne obiteljske prizore! Oprostite - oglasi se on udvorno i htjede se udaljiti.

- Ah, vaša milosti! Vazda sam spreman, vjerni i pokorni sluga vašega gospodstva! Ništa, ništa! - tepaše providnik. - Pa čemu da tajim: tako je, i dobro je da je tako! Oj, milosti, budite nam i nadalje sklon i dobrostiv pa čujte sreću najsmjernijega sluge svoga! Sirotinja sam bio, jesam i bit ću - ali danas, danas, danas, milosti vaša, ni s kim na svijetu, ni s vama ne bih se mijenjao!... Evo, ovaj mili, ovaj dobri stvor - druga mi je žena, Amalija moja! Oh, bijaše gorkih i crnih vremena na ovom vlastelinstvu gospodstva vašega. Imah ženu, marnu, sitnu, jadljivu i boležljivu. Svega bijaše, ali onoga ne čega treba da bude u braku. Šta će ti pitoma voćka koja se suši i nikada ne rađa plodom? Treba je posjeći i sažgati u vatri... I bog se sjetio svoje velike izreke. Providnost njegova posjekla neplodno drvo, pepeo bijaše, pepelom se opet stvorila. I meni je odlanulo. Tražio sam opet i našao sam! Milosti vaša, blagoslovite, moja Amalija mi naviješta da se ispuniše moji davni sni. Ona pod srcem nosi plod našega slatkoga braka! I to su nam drage tajne obiteljskoga života! Oj, milosti vaša, oprostite pokornome slugi svome da vam se ispovjedio evo! Od danas će on biti sto puta vjerniji i harniji gospodstvu vašemu, od današnjega dana istom počinje on živjeti pravim životom muža i čovjeka!...

Velikaševo lice smrknu se na ovaj ushit svoga providnika. Amalija uhvatila se za stolac, a nježne mišice lijepa obraza podrhtavahu kano da joj se negdje daleko, daleko u duši pomaklo nešto živo, čemerno, okrutno... kajanje, šta li? Biva to onako kada starim tiranima kod puna stola u kićenoj sviti prijatelja podle i niske duše kuju lovor-vijence za njihovu dobrotu, veledušnost, plemenitost i blagost... a za odjek tomu zadršću i zazveče u najdubljoj i najcrnjoj tami podzemnica teški okovi mučenika što izdišu.

Velikaš pogleda ispod oka svoju krasnu ljubovcu, ali njezine sanjarske oči bludište nekuda beskrajnim prostorjima pečali, iznenađenja, sjete, praznine i neodređenosti. Velikaš je promrmljao nešto, nu on se sam nije razumio. Uhvati vrata i srnu napolje. On ne pozna ovu okolicu života našega! On me nije razumio! O, jadni moj gospodaru, što će ti sav taj ogromni imetak? Što će ti sav taj veliki svijet kojim si se skitao? Što će ti život kada ne shvaćaš moje sreće - o ženo moja!

I providnik opet zagrli svoju Dalilu. Ona bijaše nijema poput mramora i hladna poput zemlje.

- Da, da! Ti si zabrinuta, ti si zamišljena, ženo moja! Majčine muke i majčina sjeta zaokuplja srce tvoje! O, da! Tko da pronikne one duboke, čas mračne, čas radosne misli mlade majke! - zanosila se pomlađena providnikova duša lutajući i pršeći nisko iznad kaljuža i bara ovoga jadnoga svijeta poput ptice kad joj podrezaše krila... Ta duša rukama posizaše k zvijezdama nebeskim, a nije oćutjela da gazi do pasa po kalu i blatu ljudske himbe i laži...

Nekoga dana radio silan seljački svijet na velikaševim oranicama. Kada se žarko Ivanjsko sunce popelo na polovinu neba, prestade radnja i seljaci posjedoše na hrpe da se odmore i da hranom okrijepe umorno tijelo... I vlastelinski providnik bio je ondje... Iznenada obuze seljake strava, poskaču sa svojih mjesta, ostave hranu i stanu bježati kao mahniti, a žene udare u očajan vrisak... Od sjevera leti uplašen i uzbješnjen velikašev at baš prema jazu strašnoga i bajovitoga mlina "Ponorca". Tu stvaraše uvala zemlje dubok ponor na dnu kojega teče malen potočić koji za kišovita vremena okreće otrcano i napola potrto kolešce kukavna mlina... Jašilac velikaš napinje sve sile, da obustavi uplašeno i uzbješnjeno zvijere... ali ono hrli upravo prema uvali: na, sad će se i konj i konjanik stropoštati u duboki jaz... U čas skoči providnik baš na rub uvale, pograbivši konja za nozdrve... Sva borba trajaše tako kratko vrijeme da si je jedva zamijetiti mogao... U tren kada je providnik, jedva dok bi prekinuo vlas, zaustavio zvijere, odskoči velikaš, uhvativši se očajno za glogov grm štono se ustrmio upravo pred ponorom... Bijesni at gurnu pred sobom providnika i obadva se stropoštaše u ponor... Užasan krik potrese zrakom i sve umukne... - Jao! Propali su, propali! Strahota... U tom paklenom jazu postradaše već tolike žrtve - ciktahu prestravljeni seljaci, lomeći rukama i približujući se k mjestu nesreće...

Polunesvjesni velikaš držaše se čvrsto za glogov grm, a iz bijelih ruku i obraza promilavala i curila krv. Ljudi priskočiše te izvukoše velikaša... Da je popustio glogov grm, da su mu oslabile ruke i mišice, i on bi se bio strovalio u ponor s providnikom svojim. Na dnu ponora ležahu krvava i smrvljena tjelesa velikaševa ata i providnika... Seljaci skinuše kape i po drevnom običaju tiho se pomoliše za pokojnikovu dušu... Prije četvrt sata surovo se izdirao na njih da su lijena gamad i živina, da ih treba tući i batinati, da seljak i težak nije čovjek! Taj počinje istom od gospodina!... Nekima je čak svojim okovanim štapom pogladio leđa da se svijahu od boli... A taj krotki skot eto pokojniku sve oprašta. Na njegove oči naviru suze žalosti i smilovanja nad nesrećom... Ta živina moli se za njegovu čovječju, gospodsku dušu da joj višnji oprosti grijehe...

Na velikaševu vlastelinstvu odlanulo je svim nižim službenicima; ta providnik bijaše najviši. Velikaš nije gospodario niti nadzirao, svemu gazdovaše neograničeno pokojni providnik. On bijaše okrutan, surov, nepravedan i podmitljiv; a drugi službenici šaptahu bojažljivo da je i nepošten. Službenike bi mijenjao svakoga mjeseca i tjerao ih u svijet štono se veli trbuhom za kruhom, ne gledeći e da li je pojedini samac ili otac obitelji. Odlanulo je i ubogomu seljaštvu i obližnjim susjedima jer providnik bijaše otimač i pravdaš do boga, silnik prema svakomu slabijemu od sebe... Vrijeme prošlo pa se spominjalo. Na vlastelinstvo prispije nov providnik, starac gvozdena tijela i patrijarhalne bijele brade poput snijega. Sva se okolina izmijenila, jer svijet i službenici poznavahu toga starca, pripovijedajući o vrlinama i dobroti njegovoj. Velikaš napustio svoje vlastelinstvo i opet se povratio u svoj veliki svijet. S njime je nestalo za vazda i lijepe providnice, sada udovice...

U svijetu porodi udovica velikašu dijete kojemu se toliko radovaše nesretni providnik. Ovo dijete bijaše kasnije naš dobrotvor illustrissimus.

Njemu bilo oko dvadeset i pet godina kad je ostao sam na svijetu i kad mu je velikaš namro silni svoj imetak i ono vlastelinstvo. Naobrazilo ga, kako se to već dalo i moglo u ona vremena, a bijaše i bistra glava. Ali našavši se najednom osamljen te promjerivši svoje silno bogatstvo, provrije u njemu materinska krv i on se poda razbludnu i raskalašenu životu. Čas se tepao po velikim gradovima, čas se vraćao na svoje vlastelinstvo, gdje mu vjerni sluge pripraviše sve štogod se moglo uraditi u takvim velikaškim dvorima gdje je kraljevao grijeh, opačina i razbluda u svim svojim neopisivim čarima.

I Mecena na svom dobru doživi tragičan događaj koji je on sam prouzročio; i odonda otpočeo je njegov novi život.

Ne među njegovim kmetovima, nego među susjedima u tihom pristalom seljačkom domu cvala i bujala divota seljačke ljepote. Sami seljaci nazivahu je "gizdavom vilom Doricom", ali jer je ona već odabrala svoga vojna i udala se za nj i ukućila se, nijesu više zapinjale muškaračke oči o "gizdavu vilu". U ona vremena, kada se u našem puku jedanput djevojka udala, tad bi ona obračunala sa svijetom i svijet s njom. Privezavši se za dušu svoga bračnoga druga, radila, trudila se i podnosila s njime sve jade i nevolje seljačkoga života. Zlo je sagibalo nekad vitko, prpošno i zamamno djevojačko tijelo k umornoj starosti. Dobro bi rijetko prosinulo njezine već navorane obraze. Takvi dani zabijeliše ipak onda kad bi joj se ženska duša skromno i tajno svetom nedjeljicom pomolila u crkvici višnjemu i kada bi ovako vjerom utješena ugledala svoju dječicu. Mladići što su možda za djevičanstva joj kadšto pouzdahnuli za njom, našalili se, darovali joj božićnicu ili uskrsnu pisanicu, nakon njezine udaje kretahu svojom novom stazom, odabravši i sami nove drugarice svomu životu. I jedno i drugo kada se poslije zamijetiše gdjegođ, obuzela je valjada neka tajna sjeta, neko čeznuće... To bijahu slatke uspomene mladovanja i djevičanstva, ali sve bi hitro uminulo u tvrdim i izmučenim seljačkim grudima i povratilo se k starom, kao ono ružičaste pahuljice oblačića nakon sunčanoga zalaza štono sve više tonu i iščezavaju pod crni plašt neizmjerne noći. Tako bijaše i s "gizdavom vilom Doricom". Ali nesrećom zapelo o nju požudno oko mladoga našega Mecene. Što zato ako je ona udata? Baš da štujemo lude seljačke običaje i navade koje oni nazivaju svetima? Zašto da i tu ne prodru prilike velikoga svijeta? Boraše se mladić sam sa sobom te čvrsto i bijesno odluči da "gizdavu vilu Doricu" predobije milom ili silom, pa dogodilo se što mu drago! Vjerne sluge mladoga gospodina, spremni udovoljiti svakoj njegovoj pohoti, kako da se i tu ne pobrinu za svoga gospodara! Njegova strast pretvorila se u živo bjesnilo... Dugo se umovalo i snovalo, ali sve uzaludno. No, kada već sve žice napeše - i kada sve popucaše: onda se snađe crni Jakov, vlastelinsko mazalo i najodaniji tajnik mladoga gospodina...

- Vaša milosti, danas! - raskrije se smjerno i šapnu pouzdano gospodaru koji pregledavaše gospodarstvo.

- Danas? Kako, vragometna glavo? - obrati se gospodin k njemu, a oči mu sijevnuše.

- Milosti, pitajte onda kako kad bude lovina na ražnju - žmirnu lukavo crni Jakov, rastegnuvši široka i ružna usta. Iza toga otpuza svat, a udaljivši se nabije klobuk na glavu te se otputi svojim putem.

- Ej, ej! Što li se sve ne prohtije toj gospodi? A, pa tako je! Gospoda su gospoda - prvi pod bogom. Luda Dorica! Hm. Ja sam ponajprije na svoj kraj pritezao: bude li ovdje puna šaka brade, ostat će nešto i za mladog gospodina. Ali ona? Brus! Ostrugnula me laktom po nosu da sam sve crkvene svijeće vidio pred očima. Čekaj ti, naša vilo! Nećeš? E, boga mi, hoćeš!... - Tako mrmljaše sam sobom crni Jakov, spješeći svojom stazom.

- Kakvu li to nerazumljivu pjesmu brundaš, ti gospoštinjsko potucalo i povucalo, hej? - izbijeli seoski tat Mikula i ciganski drug iz grma svoje bijele zube iznad kojih se zacrljeniše krvave zuberine poput skerleta.

Opazivši crni Jakov njegovo vitko i jako tijelo nešto se smete i malo zadrhta, kano da ga je strava uhvatila.

- Moja je pjesma moja, dragoviću! A kakva je tvoja pjesma? Je li sve u redu kako bijaše dogovor?

- Ja se, doduše, već dugo rvem s vragom, ali mu se nikako prodati neću. Jeftino je sve to, moja crna i garava dušo! Udesih stvari i podmetnuh na svoje mjesto; ali, da ti pravo kažem, neće mi se miješati u gospodske račune. Vi ćete me zaplesti u svoje mreže pa ćete me onda mirno pustiti da me probatina gospoštinjski sudac kano vraga u vreći... - isceri se seoski tat.

- Ele si, Mikula, tikva! Zar te ne puštamo da kradeš po širokoj volji seljačke kokoši i purane? Pa gdje dođe do gusta, zar te ne izvinemo iz škripca i posvjedočimo ti jošte: kako si vražja glavica i tepac koga treba čuvati za sva bolja vremena! No, šta da tu mudrujemo poput baba na gumnu! Evo opet popudbine! - dobaci crni Jakov zvečeći zamotak tatu Mikuli. - Samo naprijed! Ti svojom stazom, a ja svojom! Tamo da se sastanemo! Sve po dogovoru - dragoviću moj - danas valja svršiti to čitavo evanđelje!...

Zatim tat Mikula protegne dugačke korake preko polja, a crni Jakov nastavi svoj put dalje cestom - - - - -

Pred seoskom sudnicom vuklo se nekoliko seljaka te jedan drugoga upozoravahu spokojno i hladnoćutno:

- Gle vraga! Gle vraga! Mikula? No! Pst! Ne zamjeri se tatu ako želiš da ti kokoši i purani mirno spavaju. Gle, gle. A tko ga to svezana tjera? Nije li glavom škriban našega susjednoga vlastelinstva? Bogami, jest! Ej, lisice Mikula! Je li te živi đavo napustio da skočiš preko plota gospodskoga kokošinjega tabora? Zar ne znaš, jadane, da odanle mirišu barut tri milje daleko? I da ima lanaca i lisičina da će ti kosti popucati! Evala. Svezalo ga i sapelo konopom. Valja da ga je ovaj crni jastreb gdje na putu ulovio! Pa kako se drži ciganski drug Mikula? Kao da stupa među svatovima! No, no: otkiselit će ti juhu i u pelin pretvoriti pečenku u našega suca!... - mudrovahu seljaci pred sudnicom.

Crni Jakov dotjera Mikulu, a pandur ga hitro složi u takozvanu "kladu", metnuvši mu obje noge i obje ruke u procijep. (U prijašnja vremena, ne varam li se, sve do vremena uvedenja ustava, imale su oblasti "klade" pred svojim zgradama. To bijahu dvije široke, teške i jake hrastove grede, sastavljene jedna s drugom tako da je na svakoj bio prorez polovice male škulje. U prvu polovicu tih škulja umetnuli bi ruke iza dlana i noge iza gležnja, a gredu što sadržavaše drugu polovicu škulja, položili bi na onu prvu i na koncu prikvačili i zaključali taj čudnovati i jednostavni stroj sredovječnih mučila. Nesretnik je sjedio na zemlji, dok mu se ruke i noge nalažahu u tim škuljama "klade", bolje: u procijepu.)

Crni Jakov ode sada u sudnicu, a za malo vrijeme izađe sudbeni juratuš s velikim guščjim perom iza uha, a uz njega dva pandura...

- A, ti si taj škanjac što ispija krv tuđim puranima, he? - nakesi se juratuš, nizak, učen čovječac sićušnih obrazića komu se samo isticao tup i širok nos, stršeći u zrak poput velikoga čepa na malenom i praznom buretu... Mikula ne odvrati ništa na taj pozdrav, nego samo kradom poškilji na crnoga Jakova.

- Ti si ukrao na vlastelinstvu L. osam purana, je l' de?... - opet će juratuš.

- Nijesam! Sa dvije ruke koje evo sabiste u te klete škulje ne može se uzeti ni ponijeti osam gospodskih purana! - pljunu Mikula baš u lice "klade", buljeći u zemlju.

- Nijesi? Lako zato! Poškakljajte mu malo palce lisičinama, da se momak osvijesti! Istinu je duboko sakrio u tatsku dušu! Panduri izvadiše, naravnaše i zavinuše lisičinama.

- Ej, stanite, stanite, ljudi i gospodo! Stanite, ako znate za boga i za poštenje! - izlanu pokorno tat Mikula.

- Dakle? - ukopisti se juratuš.

- Pišite litanije! Bog mi oprosti grijehe, a on oprašta svima koji se pokaju: ukrao sam ih upravo osam! Poštujmo sveti krst, ta nijema je zvijer, ne budi vam potuženo! - I opet pljunu lukavi tat Mikula.

- Pa jesi li sam bio ili još kakvi ortaci? - vriskaše veselo juratuš komu je pero škrgutalo, a vlasi mu raspuhivao vjetar.

- Šta ortaci? - iskesi se Mikula i žmirnu lijevim okom na crnoga Jakova. - Ta ja imam zdrave dvije ruke i hitre dvije noge poput jelena: pa da za osam glupih purana trebam još ortaka, ne daj bože!

- Vidiš, vidiš, kako navija! Brine se za buduće dane! Poškakljajte ga, momci, jače! Lako za to.

Panduri zavinuše, a lisičine tužno zaškripiše...

- Ublažila vas majka božja! - kriknu Mikula namrgodivši lice. - Kad ne znate baš ni za kakvu šalu, a vi prestanite! Palci su ovo, doduše, moji, ali nijesu od gvožđa nego od mesa i kosti, kakono i vaši! I tatski palci su ljudski. Ne dao bog da vaše tako navijaju i stežu. Dalje nije moći. Ah, moj dobri druže, Mato Zorkoviću! Neće ti zabijeljeti zora, nego će ti omrknuti crni petak! Što ću ti ja? Pomozi si sam, pomoći će ti i bog!

- Šta? Šta? Jasno, da čujemo! - skoči juratuš.

- Svakomu svoje. Zaklela se zemlja raju da se svake tajne znaju! - zavapi tat Mikula, skrenuv opet pogled na crnoga Jakova. - Da, gospodo, pišite: Mato Zorković pomagao mi loviti, nositi i zakretati vratove gospodskih purana. Šta ćete? Kažu ga poštena, radina i valjana u selu; ali prohtjelo mu se puranovine, pa basta! Ako gospoda sve imadu što požele, nije tako suđeno nama seljacima!...

Panduri se pogledaše a seljaci naokolo stadoše ne vjerujući kimati glavama.

- Pa onda, kad je svemu kraj - počne tat vrtjeti glavom od lijeva nadesno - da vam bude čitava stvar na dlanu: još i sada sakrito je nekoliko tih nevinih purana u plastu sijena poštovanoga Mate Zorkovića!...

Sve je to požudno nacrtao gospodin juratuš, a onda podigoše panduri "kladu", tat Mikula se uspravi, a oni mu lako sapeše lisičinama ruke. Juratuš se povrati u sudnicu, a nakon kratka vremena otputiše se svi, pa i crni Jakov, u selo gospodara Mate Zorkovića, te ravno u njegov dom.

Premda bijaše radni dan, sabralo se putem izvjedljive djece, žena i muškaraca i tako se do kolibice Mate Zorkovića prikupio čitav provod. Pa se šaptalo, gurkalo, sažimalo ramenima, uzmahivalo zamišljeno glavama i nagađalo ovo i ono...

I prispješe do kuće Mate Zorkovića. Tat Mikula buljio neprestance u zemlju, pljuckajući sad nalijevo, sad nadesno.

- Ej, na noge! - zakriješti juratuš - ima li koga u kući?

Na taj povik izađe vesela i bodra lica lijepa Dorica:

- Dobar dan, slavna i vrijedna gospodo! Što vas dobra nosi u naš priprosti dom?

Sitni se juratuš lecnu, stane ruljiti svoj stršeći nos i šapne najprije sam sebi: - Vanitas vanitatum! Dužnost je dužnost... strogo i ozbiljno!

- Ništa dobro, nego zlo, moja ženska. Gdje je Mato Zorković? - vikaše juratuš...

Žena se prepala, smrknula, zadrhtala: kakvi li su to iznenadni svatovi. Projuri joj dušom neka tamna i zagonetna slutnja. No hitro se osvijesti, ponosno dignuvši lijepu glavu uvis te doviknuvši tanko i glasovito: - Eno moga Mate u polju. Na, već dolazi ovamo. Neka bude zlo, ta to je svagdanji gost ubogim ljudima: ali poštenje je naše i čista duša! - usplamtješe sjajne Doričine oči. Crni Jakov proždiraše tigarškom požudom taj divni ženski lik, zadubljen u teške misli i tajne osnove.

- To će se umah vidjeti! - kopaše surovo juratuš dugačkim i suhim prstom svoj zaštrljeni nos koji mu je postajao još ružniji.

Doskora je prispio Mato Zorković, jak i visok seljak, krotka lica, ali odrješita i jasna pogleda.

- Dobar dan, milostiva gospodo! - skine Mato klobuk.

- Vežite ga! - ciknu juratuš pogledavši zlobno lijepu Doricu.

Ona vrisnu i uhvati se za grudi: - Mato moj! Smiluj nam se, bože i Marijo!

Seljak pritegnu obje ruke na svoja prsa, te će posve hladnokrvno:

- Prava, zdrava i poštena da me vežete? Budi bog s vama! Gospodo i ljudi, to je pomutnja! Mene da vežete?

- Vežite ga! - tiše će juratuš, a panduri se primakoše k seljaku. On im poda ruke, okrene glavu prema ženi pa je smjerno utješi:

- Dorice, mir! Kušnja božja. Čovjek ne dokučuje gdje sve bogu skrivi. Ženo, mir! Zakon, vele, da je od boga i vlast, vele, da je od boga! Vidjet ćemo što sve to znači. Duša nam je čista, pak neka bude i mirna pred olujom koju donose vjetrovi iz nepoznata nam svijeta... - Matu Zorkovića cijenjaše i poštivaše čitavo selo kao pametna, valjana i najrazboritijega seljaka.

- Mato Zorkoviću! - kreštaše sada juratuš, kada svezaše panduri seljaka - ti si s ovim poštovanim svojim drugom Mikulom ukrao na vlastelinstvu L. osam purana?

- Tko? Šta? - škrinu Mato. - Ja da sam ukrao, ne čuo vas bog, vi svi mahnitate, ili sam ja pao s crkvenoga tornja na glavu pa ne znam što to oko mene biva? Ja ukrao... Tko to reče?

- Ovaj poštovani drug tvoj, Mikula! - zacvili jače gospodin juratuš. - Ne navijaj i ne mudruj. Takvoj filozofiji hitro lisičine zavrnu jezikom! Da vidimo! Pričvrstite ih onako čestito. I panduri se latiše posla. Seljaci se stadoše zgražati. Žene udariše u plač, a uplašena djeca bježahu, ogledavajući se izdaleka na taj tužni i kobni prizor. Dorici omrknu čelo, ali plakala nije. Samo doviknu svome drugu: - Mato moj, ja ne plačem! Božja kušnja, ti si nevin!

- Mir! Šuti, babo! - izdere se juratuš. Oči crnoga Jakova sraziše se katkada s huljskim pogledima tata Mikule...

- Nategnite i poškakljajte! - rugom će patuljak juratuš.

- No, jesi li pokrao purane s vrijednim svojim drugom Mikulom?

- Nikada! Nikada! A vi čupajte živo moje meso s usijanim kliještima: nikada!

- Poškakljajte jače i žešće! Kada mu ispod nokta prokipi mužačka krv, izbljuvat će tajnu svoje tatske duše!... - surovo će juratuš.

- Stani, gospodine! Ako ti znaš i vladaš zakonom: to, kako ti pravo, tako bilo tebi zdravo i porodu tvomu! Ali me ne nazivaj tatskom dušom. Bog je velik i kad se on sori na ljude nepravednike, jao si ga njima tada! - odvrati seljak, a taman oblak sjedaše mu na izmučene obraze.

- Vidiš ga, on će mi još evanđelje čitati! Stisnite, neka pucaju nokti!...

Ispod nokta briznu mučeniku topla krv... On se i ne maknu.

- Ha? Hoćeš li sad priznati, filozofe? - vrisnu ljutito juratuš.

- Nikada! - odvrati prezirno seljak i skrenu glavom prema svojoj ženi. - Samo mir, ženo, božja pravda veća je i silnija od neba i zemlje!...

- Sada naprijed! - tiše i zabezeknuto će juratuš, a nos mu se još jače uštrljio uvis... - Da vidimo gdje su sakriti purani. Uzalud mu njegova tvrda i okorjela kvrga-glava!

Tat Mikula vodio ih do plasta sijena. - Tražite ovdje! - zamahnu on rukom. Panduri stadoše prekapati i izvlačiti sijeno, a napokon izvukoše pocrkale purane...

- O, bože, što li sam ti toli teška skrivio!... - zavapi Mato Zorković. - Čije li je prokleto maslo? I zašto je to sve tako udešeno?!...

- Sada ga prikopčite k poštovanom drugu Mikuli, a purane im privežite o ruke neka se kite i diče junaštvom svojim, pa hajde ravno u našu sudnicu!... Naprijed! Dorici je ponestalo daha. Počne se hvatati za grlo, prsa, i sruši se uz stijenu kolibice svoje. Seljaci i seljanke tiho i zamišljeno odoše k svojim kućama. Sad ih zaokupi sumnja, pokimavahu glavama kada u sijenu pronađoše purane, svaki je svoje mislio i svaki je na svoj način tumačio i dokučivao tu tajanstvenu zgodu. Ali baš nitko ne priskoči k ubogoj Dorici.

Nitko? Crni Jakov nađe se uz nju. Navlaživši lijepoj ženi mokrom maramom sljepočice, uzdignu ona vjeđe i uzdahnu.

- Osvijesti se, ženo! Nesreća je, ali pamet u glavu. Ja vidim da tvoj Mato nije kriv, da je to neka spletka toga seoskoga tata Mikule. Nije pak tvoj muž prvi ni posljednji koji bi mogao trpjeti ni kriv, ni dužan, i osramotiti se. Ustani, ženo, osvijesti se! Ne čekaj ti na boga i na pravicu. Bog je daleko i visoko, pa se briguje za nebo i zemlju, a na ljude zaboravlja! Pravica? Hm. Ona često spava kano da je zaklana. A često joj gospoda zavežu oči baš onda kada joj dolazi pod ruku prav i zdrav, pa ga ošine da mu moždani prskaju iz glave. Neka apelira! Na koga?

- Ništa, draga moja - odahnu iza dulje stanke crni Jakov - ništa, već ti slušaj mene. Put pod noge, pa za mnom! Potvorio ga tat Mikula da je s njime pokrao purane na našem vlastelinstvu. Što ćeš? Ta historija može se vući od nemila do nedraga, a tvoga će Matu batinati na mrtvo i stezati u lisičinama, kako evo danas, do sudnjega dana... Moj gospodin i gospodar na vlastelinstvu milostiv je, dobar je, milokrvan i mlad... Ti suzama i riječima, a ja kojom zgodnom i pametnom, pa je tvoj Mato već danas slobodan i doći će ti kući - pjevajući! Osvijesti se, saberi se, mlada ženo! Slušaj me, nećeš se lje kajati!...

- Kamo da idem, čovječe božji? Komu? Pa zašto da ga molim? Ta moj Mato je čist kano ono nebesko sunce! Bogu ću se ja moliti i nikome drugome! - uzmahnu rukama gizdava vila.

- Držah, kako si lijepa da ti je takva i ženska pamet! Prevarih se. Tko veli da je Mato kriv? Ali, dokle ga pravica vagne na svojoj krhkoj vagi, načekat ćeš se ti, draga oholice ženska, i najesti crne pogače što ti ju je umijesila nesreća i zao udes. Ovako, da slušaš mene, jošte je danas Mato slobodan i prav - a riješit ćeš ga paklenih muka što mu ih sprema tobožnja pravica. Dva-tri slova moga milostivoga gospodina, a Mato je prije doma nego li se ti vratiš iz vlastelinstva - nagovaraše žestoko crni Jakov ubogu Doricu, dozivajući susjedne žene i seljake neka i oni kažu ne ima li pravo i nije li to jedini spas da što hitrije oslobodi svoga Matu... Vjernomu sluzi grozničavo podrhtavaše lice. Stala mu je kopati po glavi misao kako će trebati izvesti drugu, puno težu osnovu, ako ne uspije ovdje...

Gizdava vila klonula glavicom griskajući prste, dok su na poziv crnoga Jakova nadošle seljakinje i seljaci odobravali slugin savjet. To da je doista jedini pametan put kojim će najprije spasiti svoga nesretnoga druga...

Dorica se napokon skloni te namoli nekog seljačkog starca da dođe s njom u dvore susjednoga vlastelinstva.

Crni Jakov žurio se kano da ga srde tjeraju, šapćući sam sebi: - Svrhu sam polučio! Oh, samo da mi još putem ne izmakne žrtva!.. Gizdavu vilu, kojoj čas zapinjahu koraci s neke tmaste i tajne slutnje, a čas joj nada tjeraše plamen u obraze, tješio je lukavi sluga nebom i zemljom i svim, što je mogao ishitriti u svojoj lažljivoj duši... Isti seljački starac, bijele glave poput ovce, kimnuo bi kadšto pouzdano i spokojno: - Ta drukčije ne može ni da bude! Kako da ne bi njega prava i zdrava još danas pustili na slobodu! On da krade tuđe purane? O, bože moj! Ja znam kad se rodio, i otada vazda ga pratim brižnim očima; ne bi on ni crva ni mrava zgazio na putu, a kamoli da dira u tuđe! Bože moj, kako li se to sve mijenja na ovom svijetu!... Pravica je krivica - a krivica je pravica!

- Tu je! Imamo gizdavu vilu! - dopuza crni Jakov u polumračnu sobu onda mladoga Mecene.

- Da je ovdje? - skoči raskalašeni gospodar, a krv mu stala igrati čitavim tijelom, sapinjući isti dah u grudima. - Ej, huljo kleta, ako li lažeš, remenje ću rezati s tvojih garavih leđa!

- Jest, ona je pod ovim časnim krovom, milosti vaša! A vjerni sluga prije će propasti u crnu zemlju negoli slagati pred svojim gospodarom.

- A kako li si mi to opet ishitrio, luciferska crna glavo? - počne gospodin trti bijele ruke.

- Hm! Kako! Pa da nije nešto pameti u toj ružnoj glavi, zar bih ja bio najpouzdanijim slugom milosti vaše? No, pečenka je tu, ražnju izmaći neće. Sad mogu reći kako se sve to snovalo i kovalo... - I nato garavac ispriča čitav događaj što ga je zamislio. - A lijepa Dorica došla je ovamo u naručaj milosti vaše da isprosi slobodu i poštenje za svoga Matu - dovrši slavodobitno sluga.

- Neka dođe, neka dođe gizdava vila! - viknu nestrpljivo mladi razbludnik. - Majstor si ti pa ja i plemenito nagrađujem tvoju vjeru i brigu tvoju! - i gospodar dobaci pohlepnome slugi kesu. - Sutra se vidimo! Gizdava vila isprosit će milost, kako ne? Neka mine ova noć, a sutra će već biti slobodni i taj Mato i taj tepac Mikula! A ti, najprepredeniji majstore, grijat ćeš se i nadalje na milosti gospodara svoga! Hajde! Da nitko ne smeta gizdavoj Dorici dokle bude ovdje tražila pravicu za svoga bračnoga druga! Ha-ha! Po starom običaju - znaš - zagrozi se gospodar prstom kad je odlazio previjani sluga.

- Dorice, sada naprijed! Samo hrabro i junački. Milostivi gospodin je široke volje. Bit će milosti puna pregršt! Znao sam ja, gizdava moja vilo, samo naprijed! - cerio se zlobno i ružno grdni sluga, uhvativši za ramena lijepu ženu. - Oh, da je meni dijeliti milosti - kako mojemu gospodinu - hi-hi! Dorica se stala pouređivati, a onda povuče seljačkoga starca:

- I vi ćete, Martine, sa mnom! Lakše će nam vjerovati milostivi gospodin...

Starac se krotko otkrije, gladeći si desnicom bijelu glavu.

- Šta još ne? - skoči iznenada crni Jakov. - Kakvi su to opet hiri, luda ženska glavo! Niti sam je rekao da je ovaj starac s tobom, niti je milostivi gospodin dozvolio da mu on dođe prodikovati. Čast našemu starcu, no on te neka čeka da te otprati sretnu i utješenu opet kući i da zna pripovijedati o dobroti našega krasnoga gospodara. Hajde samo naprijed! Pomisli na nesretnoga svoga Matu! Ulazi!

Gizdava vila prekorači prag odaja mladoga i bijesnoga Mecene. Iza nje biše vrata zatvorena i zaključana.

- Starče, dođider na čašu gospodskoga vina! - doviknu crni Jakov sjedoglavu seljaku štono se skučio ispod stuba gospodskoga dvora, izgledajući lijepu Doricu dok se vrati obdarena slobodom svoga supruga.

- Hvala! Hvala, dobri moj gospodine! Okovala vam se ova u zlato. Baš sam se umorio, prateći na iznemoglim nogama ovamo ovu našu nesretnu, ali dragu susjedu... Dao bog samo sve dobro. Valjani su to ljudi, gospodine moj! - I starac se odvuče za crnim Jakovom preko pet hodnika i preko nebrojenih prostorija, dokle dospješe u neku vlažnu spilju gospodskoga dvora. Tu starac ljudski nagnu iz puna vrča.

- Juh, kako to grije! Bog vam dao zdravlje i veselje! Tu u vas bit će čestit i blažen život! - pljucnu zadovoljno starac mokrim ustima, štono bijahu prije suha i pusta poput gladne godine.

- Samo povucite, starče, koliko vas volja. Pehar je pun i dubok! Ovdje ima takve kaplje više negoli u vašem studencu žive vode! Samo povucite - nije toga svakoga dneva. Židovima je bog samo jedanput prosuo slatke mane, kako ono govori Sveto pismo! - nutkaše crni Jakov žedna starca, koji je vinom tažio i svoj glad.

A starac se nije dao dugo nagovarati. I umorne oči stadoše mu se stiskati na drijem i skoro mu je ponestalo svijesti.

- Samo, samo to... - tepaše on... - naša draga gizdava vila pitat će za me, tražit će me... Recite joj, vrijedni gospodine, da sam tu. Dobro mi je, ugodno mi je... Oh, mi ubogi seljaci! Neka samo dođe ovamo! I ona valja da potegne iz toga slatkoga pehara... A njezin vojno... poštenjak! He... he! Sve će se dobro svršiti... On da je krao purane!... Fuj... - klimataše starac, držeći sveđ čvrsto slatki pehar... - Recite joj, recite... - Starac klone na stol, ali pehara nije pustio...

Crni se Jakov odšulja napolje poput himbene mačke. Tiho i oprezno puza po stubama pred zabravljene odaje milostivoga gospodina i prislanja uha na ogromnu bravu...

- Uh! - zahripi kukavac... - Vrisnula je, zajauknula je... Ah, sada stenje... Ej, ej! Ohola mužačka vilo... puna pregršt milosti! Alaj si mi luda! Moglo je to biti a da se nismo mučili i napinjali. Moglo je to biti a da nije ovdje umiješao svoje duge prste i proklete moždane seoski tat Mikula... Moglo je to biti a da nije trebala brizgati rujna krv iz palca tvoga dragoga klipana Matije! Eh, rekao sam ja: meni prvi kraj, pa će dosta ostati za moga gospodina! Ne treba da baš gospoda u svemu budu prvi! - Ali da! Gizdava vila Dorica!... Smotali smo te! Tuži sada bogu - ili vragu!... Hi, hi, hi! Ala je vrisnula! Ala je jauknula! Što ćemo? Zemaljska gospoda - jesu zemaljska gospoda! Oni su bog - oni su zakon! Oni su sud - oni su apelacija! Oni su pravica - puh! Pravica? - Oni su krivica!... Na zdravlje ti bilo, gizdava vilo Dorice! Na zdravlje!... Sutra si moja. Dočekat ću te poput haramije gorskog vuka! Bačeni zalogaju - suvišak s gospodskog stola! Baš mi gori želudac - baš mi se usta zalijevaju vodom!... Teško li pregaram. Tu bih za prvenstvo pred svojim gospodarom sve dao, sve poklonio! Ali, ti si kriva, gizdava seljačka vilo, osvetit ću se!... Hoj - hoj!... - stisnu supijana nakaza vlastelinskoga škribana krute pesti i škrinu zubima, šuljajući se natrag po stubama do spilje gdje je zahrkao pijani seljački starac uz pehar paklenoga pića...

- Brr! Toljago kmetska što li si mi se složila kraj pehara? To li je tvoje čuvanje vaše seljačke gizdave vile? To li je tvoja svijest? Duša tvoja? Ti stari kmetski apostole? - - Skoči na noge! Ta dosta je vina u gospodskim podrumima. Oteše nam ono što je najbliže raju - a mi se topimo u njihovu vinu!... - stade kričati zažareni škriban.

- Šta se izdireš, glupane!... Istrusi samo, a onda ćemo mi drugi... Znaš! - mrmoraše omamljeni seljak, mahnuvši rukom iznad glave i prevalivši pehar.

Ostatak vina prolio se, a pehar oteturao i tresnuo o pod... - Šuti, ludo, glupane... vino... vino... Iho!... Naša lijepa Dorica... iho... - topkaše starac nogama i rukama, ali pijane glave nije mogao podignuti sa stola.

- Šta ću s ovom seljačkom mrcinom? Opio se kano klada! No, to sam i htio... ali sada... Eh, lako za to! - iskesi se crni Jakov...

Već je pao crni mrak na vlastelinski dvor. Sve je zamuklo u dvoru i naokolo, a crni Jakov izvlači pijana starca iz dvorske spilje, uhvati ga oko pasa i natovari na bedeviju, štono je mirno stajala kano da si je stvorio od drveta. I crni Jakov poskoči, pritegnu pijanog seljaka k sebi i potjera bedeviju u crnu noć.

Za kratko vrijeme iza toga zaštektaše psi u selu Mate Zorkovića. Konjanik, crni Jakov, skrenu u najbliži grm nedaleko od kolibe Zorkovićeve, skoči s bedevije te izvali pod grm starca, koji spokojno nastavi svoj san kano da se na mekanoj postelji okrenuo na drugu stranu...

- Hvala ti, pouzdana dušo, dobro si čuvao našu gizdavu seosku vilu! Nazdravlje!... - I vjerni sluga udari nogama o trbuh bedevije, okrenuvši natrag i pojurivši put vlastelinskoga dvora. ... Prvi prosjev zore pretvaraše noćnu tminu u sijerasti jutarnji sumrak... Po selu zaklopotaše pijevci svojim krilima i stadoše kukurikati onim melankoličnim pjevom, naviještajući seljačkom puku dan i sat kada mu valja prodramiti se, skočiti iz ležaja i pripremiti se na svagdanji teški rad... Starac se prodrami te stade trti oči rukama... - Bože moj, hvala ti i dika budi! - prekrsti se pobožno i sumnjivo. - Gdje sam ja? Šta je to? Kano da me oblak bacio?... Napolju! Gdje je moj dom? Gdje je moja oskudna postelja?... Da li snivam?... - počne zijevati starac, pipajući bijelu glavu, dršćući od zime... - Ta sav sam nekuda vlažan: prokvasila me noćna rosa. A hladno, hladno je u mojim kostima... Nuder, šta je to bilo? ... Odvukli Matu Zorkovića... Kako odvukli? Radi krađe. Njega, radi krađe! Hm, ludost! Onda me pozvala gizdava Dorica... Upravo mene? Da, pozvala me da je pratim do susjednog vlastelinstva da isprosi milost, šta li, za svoga Matu? I pratio nas i nagovarao onaj crni jakreb... Doveo nas u dvore, nekakve proklete zidine... A onda? Dorica ode prositi milost, a mene odvuče onaj garov... i pun pehar... i ja ovdje? Čarolija - vještice!... Zaman ne zovu to vrlo čeljade gizdavom vilom...

Starac ustane i puhne u zrak kano da mu je netko ustavljao dah...

- Tu je kućerak Zorkovićev? Ondje je naše selo i moj dom? Šta je sve to? Ja ipak ne snivam... Eh, bilo što mu drago, meni je hladno, hladno... Idem u svoj dom, u svoju kukavnu posteljicu, ali je ipak u njoj toplo... Idem... Kada svane bijeli dan, onda ćemo bolje vidjeti i razumjeti što je sve to bilo? Na što sve te čarolije?... - Bjeloglavi se starac prekrsti još jedanput i stade moliti Očenaš i Zdravomariju... pa teškim korakom otetura u svoj dom... Samo kućni pas doplazio je za njim, ližući mu s poštivanjem i odanošću s noćne rose prokvašene seljačke gaće od konopljena platna, nedavno ubijeljena i krupno satkana.

Bijeli dan je osvanuo ali sunce se još nije pomolilo na istočnom zreniku. Crni Jakov skoči s ležaja vrlo udobna u svojoj izbici i počne protirati oči. - Dan je! Dan, a meni tako šumi i kljuje u glavi. U sljepočicama kano da ruju crvi! Uh, svega bijaše dosta, i onoga ludoga seljaka isturah odavle te ga bedevija ponese malone u njegov dom. No, i grm i zelena trava dobra je postelja za hrapavu mužačku kožu! Fuj! Čemu sve to? Hm, ludo pitanje. Ne šumi, ne kljuj tako u glavi! Na, strpi se samo malo, dokle saberemo pamet i sile!...

Nato crni Jakov korakne dva koraka do pehara i salije na glavu vodu. Nakvasivši pokorno voda tu ružnu i kvrgastu glavu, protoči se lijepo po zemlji i sabere se nekako ljenivo u kut škribanove izbe koja bijaše nagnuta na jednu stranu. Tu stvori mutnu lokvicu kano da je u se sabrala svu grešnu dušu previjana vlastelinskoga sluge.

- Aha! Sada će biti bolje! Vi, požderusi, vi mali i veliki crvi što na jagmu kljujete i rujete po mojoj glavi, mislim da će vas utažiti ova hladna popara... Tako, tako, doista prestaju. Jošte se nije pomolilo sunce! - zijevne tromo crni Jakov - sada će valjda biti dosta tomu našemu gospodinu! Eh, muškaračka Putifarka skoro će toga ženskoga Josipa izbaciti i isturati preko praga napolje! Hi, hi, hi! Gizdava vilo Dorice, hoćeš li pripovijedati svome dragome Matiji... hoćeš li? Aj, šta da se za to brinem! Treba da i ja uberem svoj ujam! O, hoću, tako mi mog ružnog i garavog obraza, hoću! Eh, šta ćemo, ne možeš me sravnjavati sa svojim Matijom; bogami, ako ga i strpasmo onako lopovski u sudačku buturnicu, ipak je momak od oka! No nisam dakako ravan niti našem mladom gospodinu, a osvetit ću se ja, osvetiti! Šta je trebalo svih tih osnova, zanovijetanja i čak uplitanja seljačkog tata Mikule! Moglo je biti drugačije, a ti nijesi htjela!... Da vidimo! - škrinu napokon crni Jakov i skakaše po svojoj izbici poput divljega vepra. - Dugo, dugo traje sve to - šaptaše zlovoljno polupospan Jakov. - Đavo si ga znao ne bi li lijepa Dorica zakopala svoje bijesne nokte u bijelo grlo mladoga gospodina prije negoli je prisili na vjerolomstvo... Eh, ipak je škakljivo. Sada je crni Jakov polaganije šetao, a napokon se domisli ne bi li bilo dobro obući se. - Ne, ne onako! Stanider ti! Stani!...

Tu je nešto začuo crni svat. Grune preko praga i odšulja se poput mačke do stuba...

- Eh, svršeno je. Zalupnula vrata. Čekat ću baš ovdje da joj pogledamo u junačke oči... da je pogledamo...

Gizdava vila, pognjurena, satrvena, uništena, jedva se micaše niz stube. Duboko joj upadoše oči. Neko tiho, pregarajuće nerazumljivo ludilo kano da joj izjeda lijepe poteze lica. - Bože, bože... - šaptaše nesretnica... - To je san, grozota! Šta?!... Ha, ha, ha! - udari u strašan, bijesni rozgot. - Ta mi smo ništa! Ta mi smo smet, skot!...

- I moj će dio biti! I meni pripada dio!... - škrinu prigušenim glasom crni Jakov, obuhvati lijepu ženu oko pasa i pohrli s dragim teretom put tamne izbice kano pobješnjela zvijer sa svojom žrtvom.

Gizdava vila razrogačila oči na taj neočekivani napadaj... Umorstvo je dokrajčeno: a evo, ova nerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje već umoreno tijelo... Žena iznenađena i nesvjesna u prvi tren iščupa pune šake crne i blatne grive iz glave vlastelinskoga škribana, a onda zadere svoje nokte u njegova ušesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promilila kroz ženske prste. - Grizeš... ujedaš! Ali, ipak ćeš i meni platiti!... dunu bijesno crni Jakov kada je već preko praga svoje mračne izbe provalio sa žuđenim plijenom... - Osveta je moja!... Gizdava vilo Dorice!

Tko bi poznavao ljude u srce i dušu? Bog, hvala mu i dika budi, nitko drugi - mudrovaše seljak među svojim drugovima što lijeno posjedaše na jaku i debelu klupu pred općinskom sudnicom koju su u potrebi izvlačili panduri na sredinu dvorišta i batinali na njoj uboge osuđenike. - Evo, Mato Zorković, najpoštenija duša u selu, pa krade s tatom Mikulom kokoši. Govorili i natucali što vas volja, čist posao nije čim iskopaše iz sijena ukradenu živad!... Eh, zakon je zakon, a bog je bog: sudac kroji zakon, a bog zapovijeda! Muh... nijesam pravo rekao! Bog kroji zakon, zakon zapovijeda, a sudac kroji pravicu...

- Baš ti naši najpošteniji, to su pravi!... - pljunu drugi seljak prezirno i zaškilji naokolo ne bi li ga tko vidio i čuo... Mato Zorković! Tko bi ga znao? Ljeskova mast valjda će izmamiti istinu napolje... Samotno živi u svojoj kolibici. Gizda se on i žena mu. U nje lijepo lice i obli struk; u njega muževna jakost i odrješitost; pa se to grli i mazi poput golubova. Čemu tako samotno? Da koji put skoči među nas, eto svjedoka: Mato bijaše te i te noći kod kuće, pa bi tat Mikula ostao praznih rukava. Ovako bit će zlo. Gizdava vila Dorica ne može pravo svjedočiti. Njoj ne vjeruje zakon ni sudac, a bog ne progovara svake subote!...

Tako preklapahu seljaci crno i bijelo, lijevo i desno, izgledajući pravicu u svojim stvarima...

Mimo sudnice prošao je seoski župnik, otirući s mekanih obraza krupne kapi znoja. Spješio je sa svojih livada put župnoga stana, domahujući izdaleka velikom modrom maramom: - Na - mrmljaše teško i sporo - već je sunce prevalilo preko polovice neba, a on se jošte ne sjeća da treba zvoniti podne...

- Uistinu, zvonar nije nikada prije zvonio dokle mu ne bi naložio gospodin župnik.

Uto zacilikne zvono s drvenoga tornja seljačke crkve a škripanje greda čulo se čak do sudnice...

Župnik stisnu modru maramu i sklopi ruke na anđeoski pozdrav...

Seljaci prekinu svoje razgovore, hrleći pred župnika da mu iscjeluju ruke...

- Ave Maria, gratia plena... Bene, bene, moje drage ovčice... Samo se lijepo pomolite bogu - odvrati župnik seljacima i nastavi svoju latinsku molitvu...

- Hvala bogu, vidi se da je gladan kada je već izdaleka tako žestoko uzmahivao maramom pospanomu zvonaru da već jednom udari u svoje crkvene gusle... - zijevnu sudački pandur u trijemu sudnice, skinuvši službenu kapu i prekrstivši se smjerno...

- Štefina! Štefina! - pomoli juratuš sitnu glavicu na vratima.

- Zapovijedajte, milostivi!

- Pusti napolje Matu Zorkovića! Neka se nosi doma, otkuda je i došao!

- Pusti napolje?... - zinu pandur, pogrebavši se iza uha... - Što... što... što nije tat? A purani?

- No, šta si se raskrečio ko da ti lopatu uvališe u pandursko ždrijelo?... Pusti napolje Matu Zorkovića, pa basta!... Jesi li čuo, zijane?

Tužna i blijeda lica popostao je Mato pred seoskom sudnicom...

- A što sada? - okrene se k panduru. - Jučer sapeste me, iskrvariste me, evo još mi se ni nevina krv ne osuši na prstima! Onepošteniste me: a što sada?...

- Ajde, ajde doma, zvekanoviću! Slobodan si pa šta ćeš jošte? Oprostilo ti, pomilovalo te, pa ajde! Pjevaj si, jujuškaj, samo da je tako!... - mahnu ključevima okorjeli pandur.

- Tko me je pomilovao? Tko mi je oprostio? Ja nijesam ništa skrivio! A moje poštenje?

- Lari, fari! Ne napijaj kano da si u kmetovskim svatovima! Hm! Poštenje - poštenje! Taj bi se i bunio, kano da se još kod seljaka radi o poštenju?... Aj, bog da živiš, brajane moj! Ajde, ajde! Hvali bogu i gospodi da te ne povalismo na onu klupu, onda lje ne bi ispitivao za svoje poštenje! Kada čovjek ustane s ove tvrde klupe onako sa dvadeset i pet ljeskovača - onda mu se ne rači pravdati o poštenju!... Ajde, ajde! Ne zanovijetaj i ne predi gdje konci pucaju! Bježi kući dokle grmi i bljeska. Ne čekaj i ne oklijevaj dokle grune tuča i krupa!...

I pandura nestalo u sudničkim hodnicima...

- Pa tu vlada pravica? - namrgodi se izmučeno lice poštenoga Mate Zorkovića, a pesti mu se zgrčiše, i on se udalji od sudnice, zaputivši se put svoga sela i doma svoga... Pognjurena, satrvena, iznemogla skutrila se na hladno tlo kolibice svoje - nekad gizdava vila Dorica, a sada posljednji stvor na tom crnom i kletom svijetu. Pridušeno ludilo, igrajuće bjesnilo izjedalo joj srce i dušu... U glavi kano da joj gvozdena ruka hvata i stiskuje pamet preko koje svaki čas proleti nekakva topla magla te joj zamračuje vid... Pričinja joj se kano da više ne postoji, kano da je napustiše sva uda, kano da je i tijelo ostavilo...

Mato stupi u dom i kliknu tužno: - Ženo draga, Dorice moja!...

Ona i ne podignu očiju...

- Mani me se!... - prostenje groznim i promuklim glasom... - Mani me se!... Ove proklete oči, ovo prokleto tijelo, ovo prokleto lice moje!... - i žena zagrebe noktima u svoje vlastite obraze... - Oh, da su ga crne koze rastočile, oh, da su mi oči ispile ljute zmije.

- Ženo draga, šta je? Zar ti je bog pamet pomutio?... vrisne preneražen Mato Zorković.

- Mani me se!... zaškrinu nesretnica... - Na, slušaj: što je sve to bilo. Čemu ti gromovi?... Slušaj! Samo još dotle da me ne ostavi pamet! Samo još dotle budi mi jasan vid! Samo još dotle izdržala me duša i srce na besjedi!... Čuj, nesretniče...

Nato se žena uhvatila rukama okolo nogu bračne postelje, razgalila čitavu povijest od jučer do danas. Mato Zorković huknu i ruknu nerazumljivo i grozno... Na ubogu ženu nije ni pogledao... Poleti na tavan, poleti k plastovima sijena, poleti i k drugim zgradama selišta svoga... Sve to bijaše kratko i hitno... Onda pograbi tešku i jošte novu, nedavno nabrušenu sjekiru i kano da ga vjetrovi odnesoše put lugova i put velikih šuma...

Nije dugo potrajalo vrijeme, a iz slamnatih krovova izvije se dim.

Ispod dima stanu lizati crveni plamenovi na sve strane poput "gorućih jezika"... Plastovi sijena buknuše a nekakav težak, no trom i tih vjetar prostruji zrakom. Samo djeca, gdjekoji starac i žene gospodarice bijahu u selu... Stade vrisak i vapaj: - Vatra! Vatra! Vatra! Pomoć, pomoć, pomoć!...

Najprije dotrčaše djeca bosonoga u zamrljanim košuljicama... Čučnuše na seoskim puteljcima i čudom stadoše gviriti u silan požar... - Oh, kakva li je to peć! - kliknu neki malješac, živahna, ogorjela vrata a bijele glavice, pa kad mu drugi derani ne odvratiše ništa, potegne natrag u šupljinice nozdrvica blatne sluzove svoga nosića štono mu navirahu na usnice te stade drvcem kopati po stazi, kano kakav Arhimedes naivnoga i nevinoga dječinskoga svijeta...

- Podajte vedrice! Pograbite brente! Da polijemo! Možda im što spasimo!

- Vidite, nikoga nema doma. Njega odvukoše jučer a ona je pošla da isprosi milost, pravicu... ali se još povratila nije... Oh, nesreća, nesreća... kada zamahne, onda jao i pomagaj!...

- Vode! Vedrice!...

Tako se vikalo i lomilo rukama.

Neki pohrliše na vodu, ali daleko je to bilo: neznatan studenac i plitka mlaka. I dokle doturaše dvije-tri brente vode, već je plamen obuhvatio drvene stijene kolibe. Za plastove sijena nitko nije ni mario, kravicu i volove izagnaše napolje...

- Povucite! Priskočite! Polijte ondje!..

I grunuše dvije-tri vedrice vode. Ali to bijaše kano da je nekoliko kišnih kapljica škronulo u zažarenu pustaru pijeska...

- Tu nema pomoći! - dahnu jaka i krupna žena, doturavši novu brentu vode... - Zalud vika i trud!

- Nema! Nema!... Ljudi božji, zlo se survalo na naše prijatelje kano potop nebeski... Propali su oni, propali!... - trčao je onaj starac što je jučer Doricu pratio na vlastelinstvo, jadikujući i naričući a suze mu se pretočiše na bijele brke...

U taj tren zastenja mukli ženski glas iz kolibice.

- Smiluj nam se, Isuse i Marijo! U kolibi ima živi stvor!... Pomozite, izvucite! Oborimo vrata!...

I vrata se otvoriše a iznutra prosuklja gust i crn dim. Gizdava vila Dorica, izgrebenih, okrvavljenih obraza, gologlava i razbaukana, sune među svjetinu...

- Ha! Ha! Ha!... Gori, gori, gori! I tako je pravo... Isčupali nam srce, izvadili nam dušu, zatukoše nam pamet!... Ha, ha, ha! Svemu tomu krivi su lijepi obrazi i crne oči gizdave vaše vile Dorice!... Ha, ha, ha! Lijepa!? - siktahu oskvrnitelji... - Lijepa!... Samo majka božja je lijepa - a mi? Skot i smet!... Dajte mi srce! Dajte mi dušu! Dajte mi pamet moju!... Uhvatite seoskoga tata Mikulu... on je to upalio: neka izgori živ! Pograbite onu kletu crnu nakazu - u dim s njime! Udavimo ga!... A ja ću oskvrnitelja, on je moj! On je moj!...

Ljudi se ugibahu pomahnitaloj Dorici, uzdišući i odgonetajući njezine vapaje i usklike.

- Sve ja znam! Sve ja razumijem!... - počne sada odmatati onaj starac što je jučer otpratio Doricu.

- I ti si tu! - upilji u nj gizdava vila krvave i bijesne oči. - I ti si tu! Sprovod bijaše veseo, da! I zakopali ste me! Pa kuda si umaknuo, nevoljo stara... Kamo te sakriše?... Ha! Ha! Ha!... - prasne opet u ludi smijeh i stade se kretati na jednoj nozi... Iznenada joj sune nešto u glavu...

- Ali vjenčanu krunu u škrinji? Ne, ne! Sve neka proždrije oganj; ona mi neće izgorjeti, ne!... Dorica poleti među plamteće grede i posegne nekuda rukama. Užarena greda oskliznu joj se preko desnog obraza i ramena... Ona užasno jauknu i sruši se među grede... Plamen joj se uhvatio za kose i odijelo.

- Jao ljudi! Ne dajmo da živa izgori! - vikahu očajno seljaci i žene.

- O, sada te pak ne dam! Sada mi te oteti neće! Sada me neće prevariti kako to jučer uradiše! - vapio je starac, njezin jučerašnji pratilac, srnuvši u vatru... I natčovječnom jakošću iznese nakaženo žensko tijelo iz vatre i sam se sruši pokraj nje. Starcu obliznu plamen brke i zadnji dio bijele kose na glavi. Planula mu i lanena košulja na ramenima... Ljudi opkoliše i starca i Doricu te najprije pogasiše plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica je nešto isprekinuto i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice ispržila joj vatra do kosti i desno oko - štono se veli - do moždana. Seljakinje skinuše s plota ljesu i ponesoše nakaženo žensko tijelo u dom seoske vračare.

Na selištu Mate Zorkovića sve je izgorjelo do crne zemlje, a pod večer kada se ljudi povratiše sa svoga rada ili sa tlake, zgrnulo se gotovo čitavo selo te stalo što vodom, što nakopanom zemljom trnuti ugarke od greda...

- Jedino mi samo kopa po glavi: otkuda taj izvanredni požar na Matinu selištu? Pa po bijelu danu? Njega da nije nitko vidio? On da se nije iz sudačke tamnice ni vratio svojoj kući? Kako bi to moglo da bude? Kuda ga nestalo?... Priznajem da nijedna moja krađa ne dosiže ove lopovštine; ali ja nijesam bio sam. Gospoda, i te kakva gospoda! A bijahu darežljivi i dijeliše blagoslov baš obilato! Zveči to čudnovato u mojim džepovima... Eh, s Ciganima mešetariti nije tako izdašno! Pletu i metu, lupaju i žagore te garave duše: ali, novaca! Tu su više nego Cigani! U jednu ruku utisne ti groš, a iz druge potegne nevidom dva... No, moja Marula? Eh, hajdučkoga joj ciganskoga oka... ljubi i grli kano đavo! Vruća je poput pakla!... A krade, mila majko, to samo izmiče... Prospavaš u zagrljaju, ali isprazni sve: ne bi našao groša, ma da si ga baš u petu sašio!... Ima danas toga nešto suviše u mene, ona me sigurno čeka...

Popostane seoski tat Mikula, uzdigne glavu i upilji oči u mjesec.

- Suviše sam potegnuo iz vrča! Zna pripremiti dobru kapljicu taj garavi škriban Jakov... hi, hi! Veli da svomu gospodinu još nikada nije udesio tako slatka zalogaja!... Samo ta gizdava vila Dorica da ima šape poput divlje mačke... Veliki gospodin nikud nikamo na zrak, dok mu ne iscijele grebotine na obrazima i na rukama... A crni Jakov malo da nije ostao bez ušesa... Hi, hi, hi! Vražja Dorica... Šteta da ju je onako vatra nakazila kako se pripovijeda! Šteta... Pravo ti budi, mene si uvijek mrzila i prezirala... Bijah Matin takmac... Ali da: tat! "Nijesam ja pile, ni guščica da me odnese seoski tat pod svojom surinom!" Tako mi se narugala... Ej, pa si dobila svoje... Nije mi te žao, boga mi, nije... Samo da se nije to sve tako krupno svršilo... Neki zloslutni srsi potresu me katkada od pete do glave. A po duši i savjesti uzvitla se kadšto tajni strah... često me i polije hladan znoj... Brr... Ali: lari-fari!...

Marula moja Dušice ciganska! Ljuba si moja, Marulo najljepša!

Samo me nemoj okrasti... Eh, hoćeš, boga mi, opet... Ta to je ciganska krepost i najžarča ljubav!... Pa, svetoga mi Filipa, i ja bih tebe okrao da ima česa u tebe osim šarenih ciganskih prnja! Pokazao bih ti ja da sam veći majstor od vašeg čitavog ciganskog kraljevstva... Ali nećeš! Stanider!... Ovo što po džepovima tako ugodno zveči prava je gospodska roba: oh, kako se krijesi!... Ej, mjeseče! Upravo si pošteno zasjao danas! Negdje li te kunu sove i šišmiši - pa i moji drugovi: tati!... No, ti, seoski pandure, baš si se noćas raskoropečio na nebu. Lako tebi, ti si visoko, ali jao si ga nama kada nas ščepaju!... Juj, juj! Lijepe li su mi one crne, tmurne i vihrovite noći pravih, poštenih tatova!... Prošuljaj se, ugrabi, podvini - bježi!... Pa te noć zamota u tajanstveni svoj plašt, a seoski kudrovi, razbudivši se prekasno, stanu žalosno štektati i zavijati. Gazda skoči na noge, izbulji oči, pipa mrak: - Bit će nešto, psi su nemirni... - Dršće kano prut. - Tama ih štiti, opalit će me po glavi iz potaje, pa svemu je kraj! - Ipak dohvaća vinjak, motiku, sjekiru ili željezne vile... A kad tamo: - Okradeni smo! U pomoć! - I skoče susjedi, zijevaju i savjetuju se mudro na koju li će stranu u potjeru? A kada je tat već daleko odmaknuo, oni se teško složiše da će jedni na istok, drugi na zapad! Svi su hrabri, a u duši svi čuvaju svoju kožu!... Teda-negda krenu u potjeru ovi na zapad, oni na istok... Baš zlo smjeriste, junaci moji! A ja sam s plijenom na sjeveru - i kesim se u tamnu noć. Ulovili tata, junaci?... Brus!... Klapaju umorni s istoka i zapada i brundajući zijevaju pospani: - Ukrali, pa ukrali!... Šta ćemo? Ukradeno, izgubljeno! Laku noć - i dobro jutro! - A sami od gola straha i prepasti raduju se da sviće dan. Najednoć se neki mudrijan sjeti na koncu: - E-e! braćo! Vidiš vraga, tati su mogli pobjeći jošte na jug i na sjever! Čemu se tome ne dosjetismo već prije i ne razdijelismo se na četiri strane svijeta, tada ih sve imasmo kano piškore u loncu!... Sada je već prekasno!... Šta ćemo... Laku noć - dobro jutro!... No što se zabrbljah sam sa sobom, pa sa svojom pameću i dušom? A zaboravljam kamo da sakrijem novce pred cigankom Marulom... Evo me u šumi! Znam ja tu svoja stabla i samotna duplja, znam!... E, vidiš, baš pošteno radi taj nebeski lampaš da se sakriva za oblake... Ovaj mi polumrak više prija: bojim se da sove i šišmiši možda ne vide kamo sakrivam svoju kesu...

U taj čas zašušti grmlje i granje kano da netko plazi... Tat se zabezekne i stane: priviđenje? Zec ili lisica? Šta bi drugo?...

- Stani, huljo! - zagrmi promukli muški glas.

Tat Mikula zadrhta i škljocnuše mu koljena... Mjesec se izmače iza oblaka te prikazuje u potpunu sjaju tatovo lice i lik protivnika mu Mate Zorkovića...

- Šta bi stao? Šta tražiš od mene? - zahripi tat.

- Račun, lopove! - dignu sjekiru Mato Zorković.

- Račun! Račun! Kakav račun? Šta sam ja tebi dužan? - koracaše natraške tat Mikula.

- Šta si ti meni dužan?! Ne miči se natraške, jer ovaj čas prsnut će ti glava na trista komada, huljo!

- E, e! Lako tebi! Kako vidim, sjekira sjaje u tvojim rukama! A to, boga mi, nije ni popečak, ni lopar! Pa šta tražiš od mene? - iskesi se tat.

- Račun, rekoh - otresnu se Mato.

- Račun? Hm. Lijepo, račun? - uzmiče tat pod sjenu drveta - pa ja ću račun... da, da... račun - i tat stade u bijeg što su ga noge nosile...

- Nećeš, huljo! - skoči Mato Zorković i dohvati ušicama sjekire tata Mikulu upravo po lopatici...

- Vidi, vidi! - popiknu se tat i zastenja. - Račun! - krinu Mato uhvativši tata za zatiljak.

- Ne guši, more! Kako da ti dadem račun kad si me stisnuo gvozdenim mišicama i zapečatio sjekirom? Eh, dobro li si uzgojen, dragoviću moj, to sve kipi i vrije u tebi...

- Račun, lopove! Ili ćemo svršiti ovaj čas!

- Ne budali, prijane! Duga je noć, dulja negoli naš kukavni život! Strpi se, strpi...

- Što sam ti skrivio, zlotvore? Reci! Vucario si se selima, krao si! Nikada te i ne pogledah, pa si mogao mirovati od mene! Bi li bio ikada zabludio u moje dvorište, ponjušio poput tvorca u noćni uzduh među mojim kokošima, počastio bih te, braneći svoje, štapom ili čvrstom šakom, pa neka te prati dalje crni đavo na tvom krivudastom tatskom putu! Ali, zašto si mi svario tu crnu, paklenu čorbu? Zašto si upropastio ženu moju - mene - sve moje na svijetu? Hej? Lopove!

- Ne viči toliko! Noć je, doduše, gluha, zemlja spava, a nebo drijemlje... ali, na... Jedno i drugo... Ja nijesam kriv da je tvoja žena gizdava seoska vila... Ja nijesam kriv da si ti pošten i valjan momak, da ti se sunce smije od radosti! Huj, tako! Jedni ovakvi, drugi onakvi... Pa šta ćemo?... Da li znaš da i ja uhađah za gizdavom Doricom dokle bijaše djevojka? A ona: "Ustran, tate! Rugobo!"... Vidiš, ne rugaj se čovjeku, dokle ga stvorilo na sliku i priliku božju!... On nosi i pakao i nebo, i ljubav i zlobu, i srdžbu i radost, i gnjev i blagodušje u srcu svome!... Tat amo, tat onamo: ali da ja nijesam bio tat, tvoja Dorica lje ne spozna tvoje poštenje, tvoju valjanost!... I tako mene je minula gizdava vila, a zagrlila tebe!... No čemu mi se onako narugala? Čemu li me uvrijedila... Pa šta ću vam ja?... Ugledao je veliki gospodin. Crni Jakov, ljući tat od mene, ishitruj i ovo i ono, te mene ulovi na ljepak gospodske kese... Pa mi izmudrili i gizdavu vilu ulovili... Ostalo i sam valjda znadeš, drugačije ne bi uzmahivao tom tvrdom sjekirom iznad moje glave... A sada me pusti u miru. Bilo pa prošlo! Bilo - pa se spominjalo! Amen...

Tat Mikula zapiljio je poput zmije lukave oči u sirotu Matu Zorkovića i opazi, kako se ubogar zamislio... Trgnu munjevitom brzinom iz potaje nož i smjeri ga baš u grudi nesretniku...

- Ha! Lopove! - odskoči Mato Zorković. - Upropastio si mi ženu, unesrećio mene... a sada i to! Ej, stani, zlotvore... I Mato osinu oštricom sjekire po tatovoj desnici, i Mikula zajeca, a ruka mu klone, i nož ispadne u travu... On segnu prema Matinu grkljanu ljevicom... Sjekira švignu i ljevica se pusti niz tatovo tijelo.

- A joj! Zamahnio si ljuto! - prostenja plačnim glasom tat. - Sada su svršeni računi, ta iz mojih žila brizga krv kano da si puranu presjekao vrat. Pusti me, Mato!... - Ali ovaj izvadi konop, prebaci ga preko vrata tatu te ga pritegnu na granu obližega stabla.

Seoski tat Mikula zamumlja nešto, grlo mu stalo grcati, uzlepeta rukama, noge mu se uzdigoše iznad zemlje... A mjesec svijetao i jasan sinu na čistini noćnoga neba, bacajući tugaljive zrake na lice tata Mikule, pomodrelo poput trnule... Marula ga nije dočekala. Prošlo nekoliko dana, dokle se namjeriše pastiri na truplo tata Mikule... Oni bježahu u selo, vičući uplašeni iz svega grla: - Seoskoga tata Mikulu objesilo o hrastovu granu. Presjeklo mu obje ruke da mu se jedva drže o koži... Grozota...

Nadaleko puče glas o sudbini gizdave vile Dorice. Za Matu Zorkovića nagađahu ovo i ono, ali nitko nije znao kamo se dao... O tatu Mikuli kazivali da ga je objesila božja pravda - ili lakomi Cigani s kojima je drugovao i dijelio plijen... Nije se niti duša našla da se pomoli za grijehe njegove. Vele da ga je još prije pastira nanjušila previjana Ciganka Marula, oplakala njegovu sudbinu, pretražila džepove, izvadila i sakrila kesu, te utješena, dapače vesela i široke volje vratila se k svojoj družbi... I Cigani odseliše se iz onih krajeva... Najslobodniji puk ovoga svijeta!

Kada je crni Jakov doznao za udes lijepe Dorice, a poslije o tatu Mikuli, njega zaokupi strava i tajne slutnje da ga je stala groznica tresti... - Ludost, ali tako ipak jest! - šaptaše sam sebi garavi škriban. - Ne pritegoše tata na tanku granu Cigani. Aj, jok! Sve to meni kopa po glavi: ludost! Uhvatio ga taj iznikli seljak Mato Zorković... Nije baš ugodno kad ti ovako crne misli kljuju po glavi: ali, mogao bi i na me doći red! Valja mi se čuvati i pripraviti! I crni Jakov, čim bi pao mrak na zemlju, on nikuda i nikamo iz dvora. A često utišavaše svoju savjest i neki tajni i nedokučivi strah ljutim vinom iz gospodskih podruma... Nikada nije pošao iz dvora a da nije bio naoružan nabitom kuburom.

Na njega zaista vrebaše podivljali Mato Zorković. On se skitaše dalekim i mračnim lugovima i šumama. Tu bi ulovio pticu, ukresao vatre te je iscmario na drvenu ražnju i utažio glad. Tamo je opet nabrao korijenja što mu bijaše kraj bistroga gorskog vrela pravi užitak. A vazda je preo i snovao jedino to kako da ulovi gospodskoga škribana Jakova.

A dugo i drugo vuklo se vrijeme, i lukavoga sluge ne mogaše iščekati nigdje te nigdje.

Zaboravilo se na gizdavu vilu Doricu. Zaboravilo se na kobni udes tata Mikule. Zaboravilo se i na šumsko potucalo, nesretnoga Matu Zorkovića...

Vlastelinski škriban crni Jakov udešava svome gospodaru opet novu lovinu i vraća se prvim sumrakom jesenske noći pjevuljeći potiho u dvor gospodara svoga. Nešto je tmuran; danas nije žednomu gospodaru pripravio lovine pa zato drobulji nekakvu nerazumljivu pjesmicu a čas opet mrmlja i naklapa sam sobom. Kad je dospio na pješačku stazu, štono vodi nedaleko mimo mlina "Ponorca" i one duboke uvale, skoči iza široka panja kraj puta blijedi lik Mate Zorkovića.

- Hvala bogu! Ipak jednom! Moj si, pakleni svate! Alaj te izgledah dugo! Alaj se namučih, prokleto zvijere! Dobru večer, garavi Jakove! Poznaš li me, ha?

Crni sluga potegne korakom natrag ali dohvati kuburu. Ona u tren zasinu, planu i prasnu. Mato Zorković tisnu ruku ispod želuca, no bijesan poleti na crnoga svata. - Šta? Svjerila nijesi, ali držim da si i pogodila? - škrinu crni Jakov.

- Jest, pogodila. No ti nećeš ostati na životu! - vrisnu Mato i uhvati škribana za grkljan dosegavši vlastitu mu kuburu te je divskom jakošću, slomivši bijele zube prednjake, turnu čak u grlo crnome sluzi... Garavi đavo grcao, hripao, izbijelio strašne oči, ali sve uzalud. Bijesnome seljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj, ali on još dublje tiskaše kuburu u dušnik crnome škribanu...

- I ja ću s tobom, prokleta ništarijo! Slutio je pa se dobro naoružao - mrmljaše Mato a smrt mu sjedaše svojom groznom težinom na moždane, na oči. - Oh, samo to! Samo to! - šaptaše seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oživjela, i on stade vući ugušenoga škribana na rub "Ponorca". I dovuče ga... I vrisnu i zahropta i dahnu i klonu, pa se u taj tren zajedno strovali s crnim Jakovom u strašnu uvalu "Ponorca"... Satrto kolešce kukavnoga mlina već je dugo i dugo sustalo... Samo bi se tihi lahor zadijevao na nj kada ga je slučaj nanesao u taj prolom. Voda je davno usahla, jer je sušna godina a kišilo nije dugo i dugo. Ubogi seljaci na žrvnjima ukrupno samelju toliko žita da barem donekle utaže svagdanju glad.

Nakažena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vuče se podbočena prosjačkim štapom kroz devet sela... Vele da je luda. Ali dobra je to luđakinja... Vazda mramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka... Tiho dopuza, šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se što daruje. Ona ništa ne prosi. Ljudi već znadu tu zagonetnu prosjakinju - luđakinju. A njezin život je priča što kola od usta do usta. I oni je primaju na konak, prostrvši joj slame i sijena; oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona u godinu dana obade sve kuće po selima nadaleko i široko, i opet se vraća natrag, otkuda je započela... A puk kaže: - Evo, dragi bog se brine za bijednu sirotu kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak žive svojim životom!...

Bijednu nesretnicu kadšto srva grdna i užasna bolest padavica... I tu se sukobi ludilo s grčevima srca... A dobre seljakinje prolijevaju suze, natežući palce i mećući žlice drvenjače jadnici u usta...

Vele da se jedanput sakupilo mnogo gospode na nekoj ladanjskoj svetkovini, a tu bijaše i mladi Mecena veseo, obijestan, silovit, neodoljiv... Iz skupa seljačkoga svijeta istetura nakažena Dorica kad je začula glas mladoga gospodina...

- Udijeli! Udijeli, gospodine! - prišulja se ona do gospodina, raspoznavši ga po glasu... Seljaci zanijemiše. Što to znači? Nikada nije ona pružila ruku i umolila za dar!...

- Udijeli, udijeli, krasni gospodine! - Upilji prosjakinja ono jedno oko u mladoga Mecenu, a suhi prsti stadoše joj poigravati poput hijenskih pandža... I ono izgorjelo oko rastvaraše svoje krvave šupljine...

- Udijeli! - vrisnu prosjakinja treći put, skoči i zatisne svoje nokte u živo tijelo mladoga gospodina... On se od prepasti sruši nauznak, a luda Dorica stade bijesno kidati štogod je uhvatila...

- Srce mi vrati! Dušu mi vrati! Poštenje mi vrati! - rikaše gluhim i promuklim glasom luđakinja...

- Vrati, vrati dušu, srce!... Poznaš li, gospodski tigre, gizdavu vilu Doricu!... Vrati - vrati!... U prvi čas proburazi strava i gospodu i seljake... Sada prosjakinja zagrebe i u glatko lice mladoga Mecene... On bolno zastenja... A gospodska topla krv briznu preko zamrljanih nokata prosjakinje... Gospoda i seljaci skočiše i jedva otrgnuše pobješnjelu luđakinju od njega... A nju srva u taj čas grozna njezina bolest: padavica. Smiluj se, bože, nesretnici!...

Mladi gospodin problijedi na smrt, otirući krv s grebotina. Gospoda i ženski svijet odvraćahu se od prizora... On se ipak nikome ne ispriča, nikome ne razjasni taj iznenadni prizor... Hrlo prikriča svojim ljudima, koji spremiše kola, a on, da se nije ni oprostio, skoči u kola a konji poletješe put njegova imanja... Iza toga napusti svoj vlastelinski dvor i gospodarstvo i vrati se opet u veliki svijet... Nesretnu Doricu povukoše natrag u njezinu općinu, a pripovijedaju da je kod županijske oblasti postojala nekakva novčana glavnica i od nje uzdržavahu ubogu luđakinju dokle se nije dotukla u svom selu...

Silno imanje prešlo je u tuđe ruke, a gospodin Mecena, nakon što se dosta naklatario po širokom svijetu i zasitio svega, nastani se u gradu...

Kad su mutni i munjevni oblaci prolijetali nad domovinom, zadjelo se vrijeme i u muževno doba našega Mecene, i on bude takozvanim "promuškomušem", u onom zlatnom vijeku svoje vrsti...

No i tu illustrissimusu hitro dozlogrdi, i on napusti taj službeni halabučni život te se povuče u svoj lijepi dom što ga je sazidao u gradu...

Ovako bogata u starijoj dobi zateče ga struja novih ideja i njezinih pokretača, golotrbih ali zdravih i junačkih sinova našega puka te njega već oslabjela u tijelu i duhu ponese ta struja na svojim leđima poput lađe štono nad burnim valovima može još samo tako dugo letjeti, pa makar bez svakoga cilja, dok je prazna i lagana... Njega istakoše kano velikoga dobrotvora svojega doba... - Naš Mecenas atavis - klicahu tako često patuljasti velikani u njegovu raskošnom domu.

Prvih ljetnih dana, navršio sam tada devetnaest godina, prikuči se rođak Žorž k mojim ramenima i šapne tajanstveno: - Vanča! Mjesec se mijenja. Danas ćemo vidjeti mlađaka! Iho! Naš lustrišimuš tako je široke volje da čak za te pita...

- Kakav mlađak, rođače!

- Eh, ne razumije muzikaš! Nova štićenica našega milostivoga gospodina dolazi danas u naš dom... Toliko valja da pamtiš kako se u nas mijenjaju svake godine rođakinje i štićenice: rijetko se koja hranila našim kruhom preko dvije godine... No, o tome možemo poslije govoriti. Sada, Vanča, skoči k milostivomu...

- Ti rasteš, zgubidane! Vidiš ti njega, svaki dan je viši! - stade me mjeriti Mecena od pete do glave. - Malo radiš, a puno jedeš, momče! Žorž te mazi - i suviše! Pa... što li sam htio reći... Boga mi, čitav delija... - Na to je Mecena umuknuo, te stade šetati zamišljeno.

Ne mogah shvatiti što znači taj njegov govor, to mrmljanje i uzdisanje zato što sam ja tako narastao...

- Zapovijedate, illustrissime? - prekinem dugotrajnu šutnju.

- Vanča! - okrenu se Mecena prema meni. - Vanča, pazi mi se! - zagrozi se prstom starac. - Danas dolazi moja rođakinja i štićenica u moj dom: da si uljudan i uslužan, jer inače, moj mužački svate, trbuhom za kruhom!... A onda... - Tu nije Mecena znao što da kaže. Čelo mu se nabralo od razmišljanja. - A onda... - ponovi on tri puta - a onda... - izdahne jedva... - da si vazda bio dječarcem! Jer dokle budeš malen, dokle se ne bude osjetila tvoja momačka dob, dotle ću te voljeti, dotle sam ti dobrotvor! Pamti, Vanča!... Hm... Još bi valjalo štošta prikričati, još... Čujem da dozrijevaš, da ti kojekakve budalaštine kopaju po glavi... da polijećeš za gradskim djevojčicama, da dopisuješ... e?... Vanča, tu te ja ne bih mogao dugo ispitivati za račune, nego bih te smjesta ljudski dao prošibati, pa onda ovako iz moga doma! - pokaza Mecena nogom na vrata, a usnice počeše mu podrhtavati.

- Sada na posao, zgubidane! Promozgaj dobro što si čuo. Imaš li tu soli - pokaže Mecena prstom na svoju glavu - onda ti je dosta i jednim okom gledati. Ne ima li soli - - onda - - onda... Tornjaj se na posao, pa sagni malo leđa i hrbat da se ne dižeš tako u visinu kao prazna slama!... Ajde... ajde!...

Obrazi mi planuše, srce zakucalo, a grudi mi obuze neki tajni drhat. U prvi čas hoću prigušiti svoju vlastitu spoznaju, hoću sam sebe prevariti da ne shvaćam i ne dokučujem riječi svoga dobrotvora. Ali to se nije dalo! Dapače stade mi sve jasnije svitati. Čemu one isprekidane izreke? One čudnovate riječi? Dugačke stanke i zlovolja Mecenova? Dovučem se u družinsku sobu.

- Bilo je prodike, hi, hi! - žmirnu na oba oka lukavi Žorž. - No, zato se ne trebaš tako preobrazivati. Nije to ništa novo u našega milostivoga. Vanča je narastao do momka, opernatio - pa i brci pucaju! A milostivi gospodin... he-he! Mudri su oni, kako ne? Bože moj! I meni se tako prodikovalo u mlada vremena. Ali ja! Kumordinar Žorž nije rastao na repištu, ni krumpirištu! Šta mene briga za štićenice i rođakinje milostivoga? Pokloni se, pogni hrptom, pa pljuni - i ne diraj u gospodske stvari ilustrišimuša! A bijaše tih rođakinja, mila majko! Rekao bi da se kupahu u vinu i mlijeku i da su na ljubicama spavale! No, Žorž ostade Žorž! Danas više nijesu sujevjerni milostivi gospodin. Oni su me potpuno prokušali... Vidiš, Vanča, tako su upitali mene da šta je s tobom? Da rasteš kao nevaljalo stablo. Pa koliko da ti je godina? - Devetnaest! - začudio se ilustrišimuš... - Do vraga! - lupnuo je na to nogom. - Do vraga! Ljeta jure kano žeravi kad se sele od sjevera na zapad... Ta čini mi se kano da bijaše jučer kadno ga dovukoše sa sela ovamo... Pa, Žorž, no ti me razumiješ... počinje li u dječaku vreti momačka krv? Šta?... - A meni na to pitanje sune u glavu đavolija i da milostivoga razigram, ja ću njemu posve ozbiljno: - Oh, kao da je vragu ispao iz torbe! Pravi muzikaš, košto mu je i otac. Ne budi im potuženo: već je stao lijetati za gradskim djevojkama. A vidim da mu se i one ne tuđe, dapače lukavo namiguju i slatko se osmjehivaju... Bit će tu svašta: ja se baš ne razumijem u pismo, žalibože, ali teško da se varam kada spominjem da tu i djevojačke črgolije dolaze u njegove ruke i da on na njih odvraća... Da, dječak se sasvim nekuda izmijenio... - Na ovo moje otkriće - pogrebe kumordinar debelu šiju - ilustrišimuš stade hitro koračati po svojim sobama gore i dolje... - To sam još trebao! Ovakav indolentni mužek!... Žorž! Ti znaš da će skoro doći u naš dom moja rođakinja i štićenica, i da se za nju imadu obnoviti sve sobe koje će biti njezine, a staro pokućstvo izmijeniti finim i ukusnijim! Znaš? - Znam! - odvratim ja pokorno. - Deder mi ti pazi na toga svoga Vanču! Mlada krv, mladi ljudi! Pazi, jer ja ću ga umah istjerati iz kuće da je samo neznatna sumnja! Ti me već razumiješ. - Razumijem, razumijem, milostivi!

- Vidiš, vidiš! To mi je trebalo: ovakva tepca... Hm... - mrmoraše milostivi gospodin, a ja tarem ruke da sve iskre vrcaju kad se, nađoh na hodniku... Dva dana bili su milostivi zamišljeni: tvoja mladost kopala im po glavi i napokon, evo, pozvali te na račun... ha - ha! A ti, muzikašu!? Što li si mi se tako načepunjio? Ne boj se, dragane moj... A danas još vidjet ćemo mlađaka! Ej, nećemo lje mi pokvariti veselja našem milostivom dobrotvoru... Sve to bijaše prodika samo onako: šuć, muć, pa prolij! Toga pakla bi nam još trebalo, da se miješamo u račune našega ilustrišimuša! Šta je nama do tih njegovih rođakinja i štićenica! Stisni oba oka i ne gledaj u sunce da ne oslijepiš! Začepi oba uha i ne slušaj talambasa da ne oglušiš!.. Ugledaj se u me, zgubidane, pa nećeš nikada glavom o zid! - razbrbljao se bez kraja i konca umni rođak kumordinar.

Nijesam baš puno pazio na Žorževo ćeretanje. Ali sve te priprave za dolazak Mecenove štićenice usplahiriše moj duh, pa otada i nijesam mislio na drugo negoli: kakva je ta štićenica, rođakinja, šta li?...

Već se hvatao prvi sumrak po gradu, a u našoj družinskoj sobi zavladala je polutama, kada nahrupi kumordinar Žorž.

- Vanča! Vanča! Na noge! Ona je ovdje! Baš putna kola stadoše u dvorištu, a ja hrlim da joj pomognem, da je uvedem u naš dom! Skoči, Vanča! Oba da joj pohrlimo u susret! Ajde...

- Ne idem! - okosnem se na kumordinara.

- Ne ideš? Zgubidane! Čuvaj se milostivoga, velim ti.

- Baš stoga ne idem!... - i stisnuh se do prozora, gvireći nijemo u dvorište.

U Mecenovu dvoru nastade žurba te začuh koračanje na hodnicima.

Gusta tama pala na zemlju, a dugo i dugo nije se povratio rođak kumordinar. Ja tvrdo odlučih i ne koračiti napolje.

Teda-negda eto Žorža sa svjetlom.

- Vanča! Jesi li još tu? - uzdignu on visoko iznad glave svjetlo kano da me traži. - Bit će ti žao, muzikašu moj! Juj, kakva li je to ljepota! Bože, bože! Zasinut će po čitavom našem gradu poput kakve nove zvijezde na noćnom nebu! Vanča! Ja ti velim da ovakve djevojke ne ima nijedna barunija, nijedna grofija ovoga svijeta! Zaman ti nijesu naš milostivi prodikovali i otčitali epištolu...

Nato kumordinar pospremi dugački družinski stol po kom bijahu razbacane moje školske knjige i papiri. Sve on blagodušno strpa u kup.

- O, moj Vanča, kad ćeš ti meni naplatiti što ja radim za tebe? - uzdahne on te metne u hrpu mojih knjiga finu i ogromnu zdjelu, polovinom ispražnjenu, a polovinom napunjenu hladnim pečenjem.

- Na, Vanča, ključ! - tiho će Žorž, prekapajući po svojim džepovima. - A, eto ga! Izvadider iz one naše apoteke nekoliko boca, da popijemo koju obilniju u čast nove mladenke! Baš me veseli da smo dobili takvu božićnicu - bolje pisanicu!... Vanča, oba se izvalismo iz tvrde mužačke zipke: u našim brdinama godine i godine ne vidiš lijepo žensko lice! I ono što bi još moglo sinuti, sve to omrkne pod surovim i krupnim platnom, u teškim cokulama i pod grdnom prostotom. Ako tu što preostane, a ono skuči motika i trh pod svoj jaram! Nema govora o ljepoti žene koju nije rodila i uzgojila kadifa i svila, pa gospodska kolijevka! Badava.

Tako mudrovaše Žorž, zalažući velike komade pečenja i točeći krasno Mecenovo vino da su iskre vrcale iz njegova vijenca...

- Deder, Vanča! Što si mi se vraga šćućurio kano žir pod krupnom kapicom. Na, privuci pečenje, istrusi nekoliko čaša ovoga gospodskoga zlata. To je sve što imamo!...

Ipak ne slušah svoga vrijednoga rođaka, danas tako darežljiva i razgovorljiva. Koliko li sam puta najslađe ručao i večerao a kumordinar je iznenada potegao zdjelu i začepio boce, mrmljajući zlovoljno: - Zgubidane, alaj si počeo mlatiti! Ej, stani malo, zajest ćeš pamet, onda do bijesa teška knjiga i sva mudrija... Milostivi su osobito naručili neka pazimo na tebe da se ne prejedeš... Mužek, kada se pretovari kod gospodskog stola, počne gnjiti poput guža!

Dok se častio kumordinar Žorž, mune mi glavom čudnovata misao. Valja mi je još noćas vidjeti! Pa se stade sama po sebi razvijati i odmatati čitava osnova u mojoj duši. Legnem na svoje svagdanje tvrdo ležište podvinuvši ruke ispod glave i pričinjah se da sam usnuo. Rođak Žorž gutaše za trojicu, ispraznivši sve boce što sam ih izvukao iz družinske spremnice. On me, dakako, nije više nukao da večeram s njime, a vidio sam očito kako me već toliko zaboravio da već nije ni zamijetio da još dišem u istoj sobi. Utaživši bjesnoću glada i žeđe ustade te preko stola mrmoreći primijeti: - Gledaj, spava, a da se ni svukao nije. Neću te, boga mi, ni ja buditi, gospodine moj! Gdje i kako si prostro, tu i spavaj! Kad se probudiš, valjda ćeš osjetiti tko si i gdje ti je glava... - Sada se opet nagnu nad poredanim bocama, svaku digne i potegne i potrese: - Ništa! Ništa! A ti si dobra dojilja, dragice moja! U tvome vimenu jošte ima ptičjega mlijeka! - pospano zijevaše kumordinar iscijedivši i onu sretnicu. Onda zakrivuda teškim koracima do kreveta, tu potegne ispod jastuka svoje omiljelo zrcalo, začešlja kosu i pregledavajući zube prednjake i kutnjake isplazi svoj krupni, crveni jezik. Potegavši ga dva-tri puta natrag, opet ga izbaci napolje te ga svega palcem i kažiprstom opipa. - Tako mi stoljetnoga kalendara, ja ne znam pravo što je to... ili mi se pričinja?... Ne, ne. Ovo nije pričina. Kada god prisrknem malo obilatije prije spavanja, oteče mi jezik da ga jedva valjam i motam po ustima!... - Iza toga se svuče, po svagdanjem običaju omota glavu šarenim rupcem i doskora usnu...

Čim se uvjerih da kumordinar spava, a to sam znao po njegovu zaglušnom hrkanju, pravo reći rikanju, iz koga bi ga jedva trgnuo top da si ga ispalio ispod kreveta: prošuljam se sa svoga ležaja do vrata, a odatle se hodnikom popnem uza stube na drugi kraj dvorca te se ustavim pred sobama u kojima prebivaše današnja došljakinja... Popostah na hodniku. Srce mi počne hrlije tući a bojazan zaokupi mi dušu i malo da se već nisam vratio otkud sam došao. No brzo me mine ta plahost i ja u crnoj tami napipam u kutu hodnika velik mramoran kip iza koga zijevaše u zidu malena spilja da se čitav čovjek mogao u nju sakriti. Uvučem se u nju i opet izađem da promjerim korak po korak od prvih vrata do nje. I sada započnem svoju vragoliju. Izujem se i metnem u spilju svoje cipele. Onda dopuzim k prvim vratima što vođahu u odaje nove štićenice našega Mecene; tu stanem, tiho huknem, a onda udarim, što sam igda mogao, o vrata do tri puta šakom... Čudna jeka zašumi po čitavu dvoru. Ja se sam uplaših i nešto podrhtavah, dokle se zavukoh u svoju spilju iza mramorna kipa... Tu iščekivah uspjeh svoga izuma... U čitavu se domu nigdje nitko ne miče... To me ljutilo i grizlo. Već mišljah kako da opet navučem svoje cipele ili da se bos odšuljam natrag u svoj tvrdi i siromašni ležaj... Sada ću malo dalje, na druga vrata, odlučim. Hajde ja opet na posao. Primaknem se k drugim vratima i uzdignuh ruku da ću opet grunuti, kadno se u taj tren iznenada otvore prva vrata i veliko svjetlo šikne po čitavu hodniku... Ja, poražen, zacvokotah zubima te se zgrčim među vratnim zidovima... Moj zasnovani uspjeh ne samo da se nije izjalovio nego se izvrže u silnu pogibelj. Izašavši Mecena iz odaja nove štićenice, pokroči hodnikom prema vratima gdje sam ja čučao, uzdigne k ustima svjetiljku i utrne je... - Hvala bogu! - odahnem u mraku. Poberem svoje cipele, ostavim spilju iza kipa, te se pognjuren, iznemogao i turoban vratim u družinsku sobu. Sretni kumordinar još je čvršće smolio i hrkao. Zavukoh se na svoj tvrdi ležaj, ali nisam čitave noći usnuo... Rano skočih na noge, poletim s knjigama u vrt, ali tu mi se zgnusio čitav svijet i knjige i nauk i ljudi i gospoda i taj dobrotvorni Mecenov dom i Mecena.

Dok sam ja tako u sebi zadubljen sjedio na hrastovoj klupčici, ovlaženoj rosom, nisam ni opazio da je netko unišao u bašču. Prenem se, začuvši tihe i lagane korake i šuštanje odijela, te ugledam ženski lik. Ja se sav smetem, a krv mi pojuri u glavu. Htjedoh pobrati svoje knjige i krenuti iz vrta, ali one mi ispale iz ruku i razletješe se listovi od raskinutih knjiga po rosnoj travi. Tu se približi ona i nazvavši mi "dobro jutro" lijepo se sagne i stade sabirati rasute listove mojih knjiga.

Ja se negdje zažarih poput makova cvijeta... Dobro sam znao da je ona nova štićenica i rođakinja u Mecenovu domu... Noćas je htjedoh silom vidjeti i malo da ne nagrajisah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu: - Podajte mi knjige ovamo! - Ja ih pružim, još više smeten nego prije, a ona me sada istom pogleda tako pronicavo svojim velikim plavim očima i stade po stranama ulagati listove u knjige. Ne upitavši me ni za ime, slažući listove, ukori me dražesnim posmijehom: - Oj, oj, neuredna li đaka! Dragoviću moj! E, to je prvi pojav genijalnosti... Mladu mu dušu zaokupljaju druge misli i drugi snovi negoli je red i mar za školske knjige... Nije li tako? - pogladi me ona po rukama i opet upre one velike oči u mene.

Već tada poznavah sav život našega dobrotvora, a u družinskoj sobi s kumordinarom Žoržom naučio sam još više toga u društvu pokvarenih i izopačenih slugu i sluškinja. Dokle je to žensko biće tako ljubazno oko mojih knjiga čavrljalo, ja iznenađen promatrah njezin krasan lik, a ujedno punila mi se duša jedom i gorčinom... Kumordinar je pravo sudio! Bijaše ta nova štićenica krasno biće! Ako joj je šesnaest godina, ipak nije prevalila sedamnaeste.

Potegnem knjige k sebi i progunđam: - Vi ste nova štićenica i rođakinja našeg dobrotvora?

- Ja sam Laura G. - odsiječe ona nekako trpko. - A vi? Đak. Dakako, to svjedoči taj kup knjiga. Vi ste po svoj prilici bliži rođak gospodaru ovoga doma?

- Ne. Uzelo me od milosti, seljačkoga sina, da me uzgajaju poput takozvanog "siromašnog đaka"! - odgovorim.

- A kako se zove taj siromašni đak?

- Ivica Kičmanović!

- Ivica! Ivica! - uskliknu rekao bi ushićenim glasom djevojka. - Sirotan Ivica! Eh, tada smo braća: ja sestra, a ti brat! Oboje sirotani! - I ona me uhvati za ruke i tako me milo gledala, nu ja tome pogledu nijesam mogao odoljeti, već ponikoh nikom.

- Brat i sestra - ponovi ona tiše. - Ne pristaješ li? Ej, pa kako će to lijepo biti! - I ona, ne očekujući moga odgovora, živo me cjelune u usta, u čelo, u oči... Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke. Polije me rumen do ušiju i ja se hrlo i oprezno ogledah ne bi li se gdje u blizini desio milostivi Mecena ili njegov alter ego, kumordinar Žorž... Ali sve bijaše mirno, tek je lagahan jutarnji struj ponjihavao granjem i cvijećem.

- Sestro! - šapnem plaho i uhvatim obje njezine oble ručice... - Sestro! Ja sve to ne razumijem... A što će reći? - zapnem ja, sjetivši se noćašnje moje zgode...

- Tko? - uleti mi djevojka u riječ. - Tko? Ivice! Tko?

- Ništa, ništa, gospodično!

- Reci, Ivice, sve! Ispovjedi, brate! - privine se ona dražesnim stiskom do mene. - Ne zovi me gospodičnom. To je tako ružno. Ja ćutim da smo mi bliski kano da se zajedno rodismo i zajedno othranismo! Meni se tek čini da se negdje na dugo i dugo rastasmo, a evo danas opet nađosmo se zajedno! Ja sam samotna grana na ovome svijetu. Nemam nigdje baš nikoga!... - zaliju se naglo suzama njezine oči... - Pa evo, sada će nam obadvoma biti lijepo i ugodno...

- Da, nama će biti lijepo i ugodno! - uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako držasmo, ne progovorivši ni jedno ni drugo. Ja oćutjeh da postajem neko drugo, novo biće. Duša mi se zanijela daleko, daleko preko brda i dolina tamo u naše seljačke bregove i lugove. Ah, da nam je tamo biti zauvijek samima... I snatreći tako opet je pogledah. Ona bijaše udubljena u misli, a lišce vidjelo joj se tako nevino, tako svježe i nježno... I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se naglo prenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teško, kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo da nije... štićenica i rođakinja toga staroga Mecene!... Rođakinja!?

Ona skoči, problijedi u licu i posivi, a ustašca joj stade stezati neka užasna trzavica... - Zbogom! - odsiječe kratko. - Vi ne razumijete mene - vi ne znate ništa, gospodičiću moj! Zbogom! Učite... učite... - I ona me pusti, leteći tihim i žurnim koracima u Mecenov dom...

Sada me obuze stid pred samim sobom. Što li to uradih? Što me uhvatilo da se ponijeh tako ludo i ružno?... Uvrijedih je, a kako li sam mogao?... Pogružih se sam u sebe. Misli moje kano da je zaokupila tamna noć: ni jedna nije bila jasna. Sve se to kružilo, motalo, vijalo i tuklo; dok mi je krv žestoko strujala svim žilama i ljuta navirala u glavu...

Već je jutarnje sunce iznad gradskih kuća pomolilo svoj svijetli obraz i obasjalo čitavu bašču... Ja pokupim svoje knjige te pojurim ravno u školu a da nijesam ni zavirio u družinsku sobu... Oćutjeh neki novi, neopisivi život u sebi. Sam se čas naslađivah tom iznenadnom promjenom, čas opet ogorčivah nekim tamnim, turobnim, dalekim i neizvjesnim slutnjama...

Poslije toga prvoga domjenka prošlo je nekoliko tjedana a da nijesam nigdje susreo Laure. Svakoga jutra podranjivao sam u bašču, nadajući se da će opet doći; ali zaman! Dokle god bijah u domu, ona nije izlazila iz svojih odaja. A Žorž, koji je sve to više u zvijezde kovao njezinu ljepotu, reče mi da kadšto dolazi u bašču, i to samo onda kad sam ja u školi... Jednom da ga je ispitivala za mene...

- Vidiš, Vanča! - nastavi kumordinar - ti se ne smiješ tuđiti od nje. Mogla bi ti naškoditi u milostivoga gospodina! A ona je tako mila i lijepa da je čovjeku posve drukčije u njezinoj blizini! - ... Ja nisam ništa odvraćao na Žorževa razmišljanja o lijepoj Lauri, ali sam plamtio i gorio od želje da je opet vidim, da se opet sretnemo... Dugo odlučivah što da uradim, i odlučih...

Sestrice moja! - tako sam počeo listić - dugo, predugo se ne vidjesmo. Što si sa mnom uradila, neka ti bog oprosti. Ožegla si me svojim slatkim cjelovima u vrtu onoga jutra kad se prvi put sastasmo... Šta je tu bilo? Što li sam ja ludo i nezgrapno izbuncao u onoj sreći koja je tako iznenadno i tako kratko poput dobroga genija munula mimo mene... sve ja to ne znam. Ali jedno ćutim gorko i bolno da te više vidjeti ne mogu i da ti izbjegavaš svakom našem susretaju. Jošte danas odlazim odavle... pa sada, sestrice, možeš lijepo svakoga jutra onako rano kao i onoga prvoga dana uraniti u naš vrt, ja ti smetati neću... A ne da ti žarko sunce pali mila i nježna lišca: jer ti polaziš bašču samo tada kad mene nema ondje... Tako... Zbogom, sestrice moja!... Bratac Ivica

Zamotam listić i skočim preko stuba na hodnik te se lagano prikučim do njezinih odaja. Tiho se prišuljam k vratima i pokucam još tiše. Začujem njezin glas, naglo otvorim vrata, bacim pismo i pobjegnem što su me noge nosile...

Već prvoga jutra vrebah da li će izaći. I doista se ne prevarih. Začuo sam lagano šuštanje njezina jutarnjega odijela po hodniku i spazih da silazi u bašču... Iza toga tiho i oprezno primicah se i ja u vrt...

Ona je sjedila na našoj klupčici oborene glavice koja se jedva zamijetila ispod širokih i velikih krila slamnata šešira. Tiho se dokradem iza nje i opazim da nešto čita... Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam, doduše, bio sam sa sobom načistu što ću i kako bi se sve to moglo svršiti, ali nešto naumih ne znajući ipak pravo što ću. Došuljam se iza leđa te joj iznenada zaklopim rukama oči... Bilo je dosta nespretno jer joj je i veliki slamnati šešir tom zgodom pao, no ja, oćutjevši tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu, njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajući još uvijek prstima drage očice, stanem je cjelivati u vlasi, u vrat, u ramena, u leđa... Ona odvinu moje ruke, okrene lišca prema lijevom ramenu i opazivši me ciknu smeteno i nerazumljivo...

- Sestrice draga, sestrice moja! - dahnem strastveno.

- A, gospodičiću! Šta to od vas biva? Ne bojite li se da će vas vidjeti milostivi vaš dobrotvor? Možda rođak Žorž? Možda koji profesor vaš?

- Sestro! Okrutnice! Nijesi li me ti prva nazvala bratom svojim, a ti da budeš sestricom mojom? Pa zašto se tako okrutno skrivaš i bježiš preda mnom?

Prihvatim obje njezine ruke i počeh ih cjelivati. Tu ugledam svoje pismo kako ga je zgrčila ružičastim prstićima.

- Polagano, polagano, đače moj! - ukori me ona. - A što će reći njihova milost, gospodin Mecena, kad ugleda štićenika svoga Ivicu?... Ti zliću, a ne brate...

- Pomirimo se, sestrice moja! - izlanem ja - pomirimo se!

Ona prasne u bahantičan smijeh. U taj tren joj pogledam u oči, i ona mi se pričini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoše. Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću nego mi se prividješe kano da će ugristi... Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete me srsi...

- Pomirimo se! Pomirimo se! - porugljivo ponavljaše ona moje krotke riječi...

Nato obadvoje začusmo kako negdje u dvoru škrinuše i zaštropotaše vrata. Ona se lecne, a ja ugledam Žorževo pospano lice na ulazu bašče. Kumordinar se ustobočio i krupno zijevajući grebao svoju debelu šiju sada ljevicom, sada desnicom.

- Lauro! Zbogom, do vidova! Ali kada opet?

Ona lagano maknu ramenima i kano da se zamislila. - Puno, puno toga imamo razgovarati! - klikne tiho. - Kad saznaš sav moj život, tad istom bit ćemo pravi brat i sestra...

- Valjda da smo oprezni i da se sastajemo što rjeđe... ah, što rjeđe... - drhtaše moj glas i naglo zamakoh na drugi kraj bašče.

Kumordinar je još uvijek buljio u zrak kano da traži kakvu zvijezdu. Onda se prokašlja sve na silu, neka se vidi i čuje da je on ovdje... Sada skrene očima u daljinu pa opazivši žensko odijelo, progunđa nešto nerazumljivo i stupi tri-četiri koraka naprijed... - A? Vanča! - ugleda mene. - Ti bježiš? - šapnu. - Hm, bježi, kad ju je ugledao! Ja lje neću nikada - i Žorž usiljeno kihnu i jedan i dva puta, kao da je htio reći: - Čuj ponajprije da je kumordinar ovdje.

Ja izmakoh na vrata i nađem se u družinskoj sobi. Otvorim hitro prozore da prostruji svježi zrak, te se naslonim nijem na hladni zid, i to mi je godilo... Oćutim da sam umoran i slomljen. Bilo mi je pusto i dosadno, i kao da mi je netko sve misli istrgnuo. Nijesam znao česa da se prihvatim... Najednom me zaokupi neka groznica i drhat... Sjetim se svoga lista i kako ga bojažljivo dobacih u Laurinu sobu i kako umakoh... I to mi se pričini tako ludo i nespretno... Sad mi neke njezine riječi tako porugljivo zujahu u ušima... Nije li sve to samo igra iskusne i mudre djevojke s neukim đačetom? Nije li sve to bruka na školski prah i tintu kojom su mi zamrljane knjige, ruke, pa gdjegdje i odijelo... Ludo je to i glupo je to!

Iz takva snatrenja trgnu me Žorž.

- Ej, zgubidane! - prodrma me on - što si mi se tu prislonio kao svetac što ga zbaciše s oltara? Vidiš ti njega! Znam sve, muzikašu moj. Ti rano raniš i sastaješ se s našom štićenicom, je l' de? Ha, ha, ha!...

- Šta li vam se to magli? Vi još spavate, dragi moj kumordinar! - odsiječem trpko.

- No, ne boj se, rujatuše, ne boj se! Kamo sreće da je tako... Htjedoh te samo podražiti. Ta vidim te gdje si se uza zid šuljao bježeći pred ženskim haljinama... Nijesi ti za rujatuša, brate; u fratre ćemo te dati, u fratre! A ja, vidiš, nijesam još tako star, ako mi već majčino mlijeko i ne vonja iz usta; vrag je star, a ne čovjek na sliku i priliku božju. Ja, brate, ravno k njoj: - Dobro jutro, lijepa gospodično! - Dobro jutro, gospodin kumordinar! - odvrati ona. - Ja: - Baš je lijepo i ugodno jutro, ah da svi tako rano ustaju kako naša gospodična! - Ona: - Da, baš je lijepo i ugodno jutro! - Ja: - Ah, da naš milostivi barem jedanput tako rano skoče na noge mjesto da spavaju gotovo do podneva! - Ona ništa, već se otpravila iz vrta. - Ja: - Pa već odlazite, lijepa moja... a nijeste li zamijetili ovdje našega đaka siromaka, Vanču? Uh, kako li taj mladić strepi pred ženskim odijelom... On još s vama doista nije progovorio ni riječi. - Ona me nekako čudno ošinula očima i ostavila vrt... Nije doduše odvratila ni riječi, ali ja znam da joj se sviđala moja razgovorljiva ćud! Tako, moj zgubidane. Ženska, pa bila otkuda mu drago, kojega god soja i roja, njoj se hoće razgovora i šale i okretnosti. A ti, bumbaru, odlunjao si iz vrta kano da će te ujesti za nogu mlada i krasna sirotica!... Fratar, velim ti, a ne rujatuš!...

- Do vraga! Što ste me stali bockati i dražiti! - okosim se ljuto. - Da znade milostivi kako moj odgojitelj i rođak okreće opakliju, no ja baš ne znam što bi se svemožnomu kumordinaru dogodilo...

- Ne brini se ti za mene, zgubidane! Ja hoću, kada već stadoše pucati brci, da budeš čovjek, a ne šmeglja! Znam ja svoje!

Otada počeo sam živjeti novim životom u Mecenovu dvoru. Domjenci moji i Laurini bijahu rijetki, ali sve slađi i iskreniji... Mi se priljubismo jedno uz drugo te bijaše teško razlučiti je li to prijateljstvo ili bratstvo i sestrinstvo. Ili je tinjala ona tiha, bojažljiva, neodređena vatra koja, što dulje traje, sve više usplamćuje dva srodna srca djevojke i mladića... Bijaše naša sreća da nas nitko nije zamijetio...

Laura mi otkrije podrijetlo svoje ovako:

- Kada stadoh pamtiti prve pojmove svoga života, nađoh se u sjajnom stanu sa svojim ocem i staricom sijedom i pognutom, oštra lica i slaba vida. Sjećam se oca, stasita i krepka čovjeka od kakvih četrdeset godina. Majke nijesam poznavala. Godinu dana iza moga poroda nahladila se kod nekog izleta te ostavila oca i mene. Staricu nazivasmo Ivanom. Ona me odgajala i učila, te redila i pazila kuću. Otac se bavio poduzećima, pa je gotovo uvijek izbivao od kuće, a kada se na koji dan povratio, jedva mu je preostalo od briga i napora da me izgrli i da protepa po nekoliko riječi sa mnom... Sve se njegovo pouzdanje za moj odgoj i nauk stjecalo u strogoj starici, koju je on štovao u kući poput ikone; a sav njegov rad i nastojanje išlo je za tim da steče što veći imetak i da opskrbi svoje dijete... Jednom, držeći me na koljenima, privinu me iznenada na svoje grudi i stade jecati. - Oče, što je tebi? - Obuze me djetinjski strah, uhvatim ga oko vrata, pa i ja proplakah i ljuta bol srvala mi srce, a da nijesam dokučivala zašto. - Laurice, ti ćeš ostati sama na svijetu... sama... oh, pa šta ćeš sama, siroče moje? - uzdahnu otac, privijajući me sve jače na svoje grudi... Ja svega toga nijesam razumjela, te jedva zatepah suznim očima: - Kako, tato, da ću sama ostati? Zar ti polaziš opet na put... no pa ti ćeš se vratiti kao što si se vazda vraćao... - On zamuknu, otrvši oči... Nekoga dana čula sam iz susjedne sobe, gdje razgovaraju otac i Ivana... Otac: - Starice, moji poslovi su u najljepšem redu. Djetetu sam namro toliko imetka da može živjeti i da neće trebati prositi kruha te se prebijati od nemila do nedraga. I vama je ostavljen lijep groš. Hoćete li dok ste u životu ostati uz moje dijete te ga paziti kao oko u glavi, odgajati i poučavati, kako je to i dosada bilo? Hoćete li mu uvijek ostati drugom majkom?.. - Starica: - A, bog vas vidio, dragi moj gospodaru, kakvi su to danas razgovori? Vi ovako jak i krepak kano hrast, koji ćete preživjeti mene za sto godina - i bog vas uzdržao - vi tu govorite kao da se ispovijedate na samrtnoj postelji! - Otac: - Ne hasni tu krstariti, čestita Ivano, ja to slutim: kao grom će udariti i taj vaš hrast oborit će se i survati... Ja to slutim! Dapače, ja to znam... Srčane boli tako svršavaju, pa tada valja čovjeku pripravnim biti... O, moja vrijedna starice, kako je često meni! Zaglušim, obnevidim, stisne me u grlu... Ali, čemu to? Vi mi ne odgovoriste na moja pitanja? Dakle? - Starica: - Ta kakva odgovora trebate! Dobro znate da mi je dijete priraslo k srcu kano da sam ga rodila! No, bog vas čuvao crnih misli. Vama treba odmora, gospodaru moj... pa će sve to prestati. - Otac: - Odmora, da! I ja ću ga naći - i ja naginjem k tomu vječnomu odmoru. - Starica je ipak bila nekuda usplahirena i nespokojna poslije toga... Onaj zagonetni i nejasni razgovor duboko se zasjekao u moje srce i dušu. Neka neopisiva bol i mračne slutnje zarile se noktima u moje biće. Postajala sam turobna, zamišljena i mučaljiva.

Ali doskora prevrnu se čitav list. Moj bi otac često dolazio mrk i ljut kući. Tu je uzdisao i računao te se hvatao za glavu. Zatim običavaše sve te račune i pisma rinuti od sebe, kao da ga je zmija ujela. Onda bi poletio k meni, uzdignuo me na svoja jaka prsa i cjelivao... Društvo i poduzeće u kojem bijaše moj otac članom propalo je. Nas zahvati teška nevolja i bijeda. Stali nam opsjedati kuću sudbeni izaslanici, provalili u sobe nekakvi prljavi i očajni ljudi... Ja sam vidjela kako miču naše stvari, ogledavajući ih i pipajući. Kimaju glavama i tajanstveno šapću... Počela je sudbena dražba. Otac, izmučen i pokunjen, uhvati me za ruku: - Ajde, dijete moje! Tu nijesmo više mi gospodari, tu nije više ništa naše! - Svijet nam se ugibaše kada izlazismo ostavljajući svoj dom. Žene se turkahu naprijed i upirahu u mene suzne oči.

Dugo, dugo iđasmo. Otac je kadšto otro znoj s obraza, ali nije ni riječi progovorio. Tako smo prispjeli u zabitnu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kućarica. Silna djeca, bosa, gologlava, zaprljana, ružna i slabašna, igrala se ulicama. Kada opaziše mene i oca, napustiše svoje igre i počeše zjati u nas: - Gle, gle, kako je lijepo obučena! Kako li se sjaji... I meni je tata obećao da ću o Uskrsu biti umivena i čista i da ću u novom odijelu s njime ići na misu... - vikala je glasno neka djevojčica koja nas je pratila s čitavim čoporom djece... Uđosmo u jednu od tih bijednih kućarica. Popeli se uskim i trošnim stubama. Tu otac otvori neoličena daščana vrata, i ja ugledam staru odgojiteljicu Ivanu.

- Ja sam uredila kako se dalo, gospodaru.

- Uredila - uzdahnu sa žalobnom porugom otac - o, moja starice!

Ivana se okrene do prozorčića i stade pregačom otirati suze...

Stari naslonjač što ga u našem prijašnjem stanu prebacivalo po tavanu; prost stolić, dva stolca i kukavan krevet - bijaše sve pokućstvo u toj sobici koja vonjaše po dimu i vlagi. Svod je bio tako nizak da je mome ocu valjalo sagnuti glavu kada stupismo unutra. Prozorčić, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskaše se čudnovato od žarkog ljetnog sunca koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijući prodrijeti u tu tavansku spiljicu...

- Gospodaru moj, kako znate, ja polazim odavle daleko k mojemu rodu. Gospodaru moj, zbogom!

Otac se laktima nasloni na bijedni onaj stolić i ne odgovori ništa.

- Laurice, Laurice! - zajeca starica i pritegnu me drhtavim rukama k svojim obrazima.

- Ivano, babo moja! - počeh ljuto vriskati, sluteći da se ovdje nešto čemerno i kobno događa i da će me starica ostaviti... Ja se nisam dala otkinuti, ali starica me krepko stisnu za obje ruke, preda me ocu i poleti iz kukavnoga našeg novog stana...

Kada pak ugledah gdje ocu curkom teku suze niz problijedjelo lice, obujmim mu desnicu te gorko, gorko proplakah. Sada me otac odnese na postelju i sjedne kraj mene: - Dijete, što si briznulo u suze? Smiri se! - i on nasloni lice na moje vlasi. - Ah, kada ti, oče, plačeš... - Ništa! Ništa! - otiraše on i moje i svoje suze. - Smiri se, dijete moje, bog je dobar i velik!

Svlada me umornost i san, te ja slatko usnuh na roditeljevim rukama. Ne znam koliko je toga dana odjurilo u nepovrat kada se probudih. Opazim s užasom da sam ostala sama u izbici. - Oče! Oče moj! - zajecah prestravljena, ali mi se nitko ne odazove... Poletim napolje i spustim se niz one jadne stube. U prizemlju bijahu širom otvorena vrata, i ja ugledah veliku, neskladnu i čađavu sobu. Zavirim plaho u nju i kliknem opet: - Oče! Oče moj! - Sada istom zamijetim u kutu krupnu, bosu i jaku ženu, gdje hitno na usta nagiblje nekakav lončić kao da joj se osobito žurilo kada je začula moj glas...

- No, no, mala!... - otiraše si lijevim rukavom usta te se valjaše teškim koracima prema meni... - Nije tako zlo, nije! Doći će tata, doći će... On te je meni preporučio da pripazim na tebe... Ja sam gospodarica i vlasnica ove kuće. Ne boj se, pile moje, što dršćeš? - pogladi me žena hrapavom rukom po vlasima... - Hajde, hajde! Povest ću te na ulicu. Tamo je i moj mali Ferkonja... - I žena me uhvati za ruku i izvede na ulicu.

- Ferkonja! Ferkonja! Hajduče, gdje si opet?

Iz čopora djece koja zgrtahu prašinu u kupove, a onda je pregrštima bacahu u zamrljane stijene kućarica vičući: Puk! puk! puk! - što je značilo pucanje - iz toga čopora izvuče se dječarac tako zaprašen i zamusan da mu se moglo zamijetiti samo jedno veliko oko poput živoga ugljena u pepelu...

- Šta je, mamo? Šta?... Na, oni će ispucati moj prah! Stani, umah ću doći!... Nećete, ne, ispucati vi moga praha, lupeži jedni! Ja sam ga teško sabro... - I dječak se vrati natrag k hrpi i počne bijesno bacati pregršti prašine, a za njim i drugi... Sada se zaprašila čitava ulica tako da se vesela dječurlija kroz oblak prašine razabirala kao nekakvo neodređeno klupko...

- Hajduče... hajduče! - ciktaše nježna majka. - Hoćeš li skoro ispucati taj svoj prah... Ferkonja! Ferkonja!... - deraše se sve jače gospodarica našega novoga stana.

- Šta'š, mamo!? - stvori se pred nama dječak. Sada tek opazim da je dječarcu lijevo oko zatisnuto. Na ono oko bijaše ćorav.

- Ćorko, na! Evo ti žene! Baš je pristala kao kraljica... Vodi je, pa se igrajte! - surovo će Ferkonjina mati, a on me ščepa garavim rukama za rukav i odvuče u gomilu... Djeca me zaokupiše: - Joj, kako su u nje lijepa puceta! Kako li se sjaju i svijetle! Moja mama mi reče da se tako sjaji zlato i srebro. A u zlatu i srebru obučene su samo grofice male i barunići mali! Jesi li ti grofica? Ili si barunica? - počne me navlačiti i potezati obijesna dječurlija muška i ženska, te mi prahom zaprljaše čitavo odijelo... Sada odrasliji dječaci pozovu Ferkonju na stranu, pokazujući na puceta moje odjeće... Ferkonja kimnu zadovoljno, privuče se k meni, uhvati hitro zubima jedno puce i odgriznuvši ga poleti k drugovima koji izdubiše jamicu i stadoše strastveno igrati se na puceta...

Ferkonja posvema zaboravi na mene. Ženska dječurlija povukla me u svoj krug, te saznavši za moje ime, udomaćile me... Stadosmo igrati "trgotanje". Sjećam se i danas toga imena. I ja se obveselih, i lica mi se zarumenješe u tom novom svijetu zemskih anđela: nikada se naime ne igrah u tolikom broju djece...

Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snuždena i zasukana. Zamrljanim, polupoderanim, rukavima trlja znojna lica i tubasti nosić... Nove moje drugarice izabraše me u igri kneginjom... A Ferkonja požudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjeće, i on, ne pitajući za čast kneginje, zaleti se k meni: - Šta će tebi, ženo, ta svijetla puceta? Izgubih jedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri! One hulje ne smiju da odu dokle ga ne dobijem... - Ženska djeca stanu hihotati: - A, a, Laurica je žena Ferkonjina! Lijep par! Ćorko i kneginja! - Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama te jednu bubne po leđima, drugu nategne za ušesa, treću prodrma, četvrtoj pokaže jezik, petoj dugi nos: - Nećeš ti, dundo, ni ti, klepetušo, ni ti, dromedare, ni ti, kladivo, biti mojom ženom, ne!... - I Ferkonja odjuri među hazardaše... A naše djevojačko kolo opet se zavrti. S nama igrahu i oni dječarci što još napola izgovarahu riječi i koji bijahu tako mirni, strpljivi i milodušni da se više ubrajahu među žensku negoli među mušku djecu... Ja zapinjah u igri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko čelo navuklo je drsko ponašanje toga ćore Ferkonje... Kakva ću kući? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojoj suknjici fale čitava tri puceta! Što će reći otac?...

Ferkonja doleti i opet... Ono jedno oko čudno mu se caklilo i škiljilo. Ne bijaše pokunjen, nego bijesan, silovit, krut i ljut. Ne progovori ni riječi, već zubima zakvači sada jedno, sada drugo, sada treće, četvrto i peto puce i trgaše ih upravo razbojnički... Ja briznem u gorki plač...

- Šuti! - opali me Ferkonja baš po ustima. - Šta će tebi puceta? Ta ti si moja žena. Zar nam nije mama tako rekla? A mama te je izabrala da mi budeš ženom. Ja te, bome, nisam tražio! Onda pak, što je moje, to je i tvoje; a što je tvoje, to je i moje! Tako kazuje i moj tata kad navečer dotrabunja kući... Alaj ćemo se veselo smijati i kukurikati kada im ispripovjedim! Alaj će mi tata gladiti obraze i glavu od zadovoljstva! Ne boj se, moja mala, sva puceta dobit ću natrag, pa će ti ih moja mama već prišiti na to ljeskavo odijelo...

I Ferkonja opet odmagli u svoje društvo. Suznim očima gledah kako strastveno bježi u njihovo kolo... Primijetim gdje se oni dogovaraju i nešto šapuću. Osobito neki dugački delija, koji zapravo već nije patrio među djecu, kriljaše i mahaše rukama...

- Koliko ih još imaš? - dere se on iz svega grla na Ferkonju. - S jednim ili sa dva, već ti rekosmo, da ne igramo! Dakle!..

- Pet! draponjo, pet! Čuješ li? Ne samo da ćeš moja puceta povratiti nego ćeš i svoja koštena izgubiti. Pet svijetlih vrijedi više nego svi vi sa svim svojim koštenim pucetima!...

Igrači se opet razumljivo pogledaše: - Eh, naš ćoro Ferkonja upravo se obogatio danas! - reče netko.

- Dobio bogatu ženu, pa joj striže puceta zubima i noktima! - nakesi se delija i pogladi lukavo svoj šiljasti nos.

- Nastavimo! - viknu Ferkonja.

- Nastavimo! - odvratiše drugovi.

- Ali na dvadeset i pet koračaja od jamice! - I stade Ferkonja mjeriti, rastežući svoje krakove, samo da je veća daljina.

- Na dvadeset! - viknu onaj delija.

- Neću! Ili dvadeset i pet ili ne igram s vama!

- Pa neka je dvadeset i pet! Ta i onako će izgubiti sve! - mahnu gorljivo jedan od igrača.

- Ti ćeš izgubiti svoju jezičinu kano pijani mlinar kolotečinu! - naljuti se Ferkonja. Oblile me gorke suze. Ah, kako me taj ludi i ružni dječak oplijenio! Što će tata reći? Zašto me pustio samu među ovim ljudima?... Ali djevojčice skaču oko mene: - Što si se snuždila, kneginjice? Ferkonja je ružniji negoli luđi. Da, on nije lud! Sva će on puceta natrag dobiti... Ajde sada nalijevo, da nastavimo igru... - I one me povukoše za rukave, a ja zaboravih na suze, na puceta, na Ferkonju i na tatu...

Vrtjeli se, skakali, letjeli dugo i dugo, kada nas iznenada prekinu jauk i lelek među igračima. Oni se junački počupaše...

- Vrati mi zlatna puceta, lopove, tate! - derao se Ferkonja na onoga velikoga draponju, a jedno oko vrtjelo mu se u glavi poput vira na burnoj vodenoj površni.

- Mani me se, ćoreša, jer ćeš zube i to drugo oko sada tražiti u prašini! - zagrozi se drapavac, dižući pesnice...

- Vrati, lopove! Vrati, tate! - vrisnu uvrijeđeni Ferkonja pa se zaleti na draponju i zubima bijesno zagrize u njegove lakte... Ovaj zatuli i ošine dva-tri puta Ferkonju po čelu da mu je kapa daleko odletjela. Ferkonja potrese glavom te se Golijatu zapilji pravo pod grlo... No Golijat odvinu njegove oštre nokte i opet ga ošinu po lijevom i desnom obrazu. Moj novi drug klone iznemogao, a dok Golijat misli da se sretno riješio napasnika, ovaj još jednom segnu ispod draponjina nosa - tu se nalazilo prišteva i krastavih, napola zasušenih rana, kao kad hrpica gljiva obraste koru stabla - i Ferkonja taj bolni grm jednim potezom nokata svojih raskinu tako vješto te Golijatu briznu krv i sukrvica. On zarika uplašeno i stade bježati s pucetima što ga noge nosiše... Hihot i vriska dječaka poprati draponju. - Ferkonja ostade Ferkonja! Eh, olupio i ostrugao mu je čvalje da ga ne bi vražja britva obrijala tako. - Oni uistinu samo od zlobe tako potcikivahu jer ih je Golijat toga dneva opet sve operušao na pucetima, a on bijaše građanin iz neke šesnaeste ulice u ciganskom prnjavoru... Tko će htjeti sutra igrati s njime, valja mu se brinuti da navečer otkine puceta s jedinih hlača što će ih otac, stric ili koji drugi domaćin odložiti navečer sa svoga umornoga tijela...

- Ti si danas kriva svemu tomu! - srnu na me bijesni Ferkonja.

- Šta sam ja kriva? - zapanjih se. A on me udari zgrčenim šakama po leđima da posrnuh i jedva se uzdržah na nogama. Uto skoči onizak, širok i jak dječarac, lijepa crnomanjasta obraza i velikih očiju:

- Stani, ćorava nakazo! Zašto biješ ovu malu? Što ti je ona kriva? Pokrao si i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti je ona kriva!

- Ona je moja žena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada ću je tući da će sve zvoniti! I moj tata tako radi kada god ga snađe zlo i nevolja. Žena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo, pusti me na miru!

- Neću, ne, ćorava haramijo! - popne se dječarac do grla Ferkonjina, potrese s njim kao s vrećom, te ga obali u prašinu i kleknu na njegova prsa...

Ferkonja stade zlobno režati poput psića: - Pa šta ćeš sada, Damjane? Hoćeš li me udaviti? Ja ću sve reći svomu tati, čuvaj se! Uhvati li te on, kožu će s tebe živa derati i svlačiti! Ne drmusaj me tako, ja maloj neću ništa više učiniti, pusti me!

- Zakuni se, ćorko, da nećeš male napastovati, jer inače izbit ću ti i ovo jedno oko! Znaš li!...

- Neću, neću! Pusti me! - cvili Ferko, a oko mu se širi i toči s lijeva nadesno.

- Digni tri prsta i reci: "Kunem se!"

Uvidjevši Ferkonja, da sili njegova protivnika ne ima kraja, digne doista tri prsta...

- Zakuni se, ćoravi svate!

- Kunem se! - ponovi Ferkonja zagušenim i ljutim glasom...

- Na što se kuneš, haramijo?

- Na što hoćeš!?

- Kunem se da neću vrijeđati, napastovati, tući i zlostavljati ove male kneginjice kojoj sam pozobao zlatna puceta poput ptice grabilice! Zakuni se tako...

- Kunem se! - i Ferkonja opetovaše riječ po riječ...

Sada ga pusti dječarac, a Ferkonja, čim se izmotao na slobodu, sunu potajno moga viteza nogom pod rebra i počne bježati prema domu, pun osvete, zlobe i mržnje...

Da ne ostanem među djecom sama, poletim i ja za njim...

Plaho dotrčah za Ferkonjom u siromašnu kućaricu.

- No, kako ti bijaše, mala moja? No, Ferkonjo, je li se poigrala s drugovima i drugaricama? Šta si se zavukao u kut kano krivi pas? Nisi li se možda posvadio i potukao sa svojom lijepom, sitnom ženicom? He, ćoreša moj! - nagovori mati svoju diku, a iz usta zaudaraše joj strašan vonj.

- Ona je kriva! Svemu je ona kriva! Tako kaže i tata moj tebi, mamo, i ja sam je čestito dudnuo po leđima; ali me spopade za grlo onaj Agnezin čupavac, te je uze u obranu; malo da me nije zadavio!

- Vidiš, vidiš vraga i njegovu mater! - dunu u zrak nježna majčica. - He, da, zidarov je sin; jak je poput klisure. Pa šta ti je mala skrivila, ćorkica moj, hej?

- Šta mi je skrivila? - pogrebe si junak zamrljani gotovo četverouglasti nos. - Vidiš, na, skrivila mi tako. Tko joj dade ona svijetla puceta? Sada ih dakako nema više pa tko joj je kriv? Sama. Otkinuh i jedan i dva i tri i četiri i pet; draponja: makni kažiprstom onamo, palcem amo, a mezimcem na sve strane, i pogodi! Lopov, sve je dobio od mene. A ona je tomu kriva: čemu ih je imala? Zar moja žena da nosi zlatna i srebrena puceta? Ludo! Gdje ih ti, mamo, nosiš? Kako bi ih tata pozobao da ih ima, kako nema, u tebe! Pa šta će njoj? Vidiš da je ona kriva...

- Dobro, dobro, Ferkonja moj! Baš si mi delija, hvala bogu! Upravo se ponosim da te imam... Mala, mala... Dakako da je ona kriva! Ej, mudar li si kano popovo prase: srce me zebe da nećeš doživjeti starih dana poput roditelja svojih! Odviše si nam pametan, delijo naš!

Mene opet obliše suze.

- A što ti, čubonjo jedna! Plačeš, mrgodiš se, suze prolijevaš? Hm. Gospodsko dijete... Ha, ha, ha! Uistinu, nekakva fina svojta... No, stanarina mi je plaćena... Ej, gospodično, pa na što da se tužiš. Žena treba da sve podnosi: i kletvu i porugu, i batinu i šaku!... A ti si bila danas Ferkonjina žena, ja ti barem tako rekoh...

- A ne vidite li da mi je odgrizao sva puceta s moje odjeće! A šta će moj tata, kada dođe? - briznem jače u plač...

- Vidiš, vidiš kako je sve to mekano, suzno, bolno i jadovito. E, sada razumijem da je gospodsko...

Ženura ode do nekakva dugačkog, otrcanog i nečistog stola. Tu otvori sunjicu štono se protezaše duljinom čitava stola te pobere nešto u šaku, metne u usta iglu s koje visaše bijeli konac...

- Na, mala gospodično, na! Da se ne ljuti tvoj tata, prišit ćemo nova puceta! Nijesu doduše kao ona tvoja - bog i duša, niti ih ne vidjeh pravo, ali Ferkonja veli da bijahu zlatna i srebrna, a to je dosta kada on tako veli!... Ova su za zimskog haljetka mog Martina, ali su jaka pa bi mogao volove u njih pripeti... deder, ded! Budi samo mirna...

I ona povuče krupnu nit kroz moje odijelce, te sa tri četiri poteza prišije puce za pucetom, progrizavši zubima svaki put nit kad bijaše gotova s pojedinim... Ali neprilike! Ni jedno od tih majstorskih puceta nije se moglo zapeti...

- Hm, hm! - mrmljaše žena, nakesivši se u zrak - tko bi mislio? Ej, da! Sve je tu maleno, fino, svetački, kao na oltaru: ne ide, pa ne ide! A tko ti je šivao ovu gospodsku ludoriju? Đavo ga raznio skupa s tobom na sto komada! - Nato uhvati s visoke i široke prašne peći velik zarđali nož, skine moju odjećicu, te naprosto svaku škuljicu od malenih puceta raspori naširoko! - Tako, no, bit će bolje... Sada, dakako, umah zakopča one velike kolobare od puceta, na kojima bijaše više blata negoli veličine i težine samoga puceta. - Hajde, hajde, snašice moja! Lje se nećeš bojati svoga zločestoga tate: opravica je dobro skopčana, baš ti pristaju ti gvozdeni kolobari!

Uto se začuju izvana teški, polagani koraci, a doskora stupi u sobu čovjek ružna oblika. Sve bijaše na njemu izlizano, pokrpano, nečisto i nezgrapno. Kad je ušao među nas, nije nikoga pozdravio. Potegne iz kuta prosti stolac, te se posadi na nj, ne skinuvši ni klobuka s glave koji je doduše naličio pokrivalu za glavu, ali ćeš teško razabrati da li je to krpa ili kriljak... Po sobi se hitro rasprostre neki ljut, prokiseo, gušeći vonj koji je umah nadvladao sve ostale što ispunjavahu te bijedne prostorije...

- A, a! - graknu on, uperivši na me svoj crvenkasti i pomodrio nos koji je na rtu svršavao debljinom potpune smokve - a, a! Kakvo li je to pile zabludilo u našu kuću! - i pljunu ogavno prema meni.

- Nova stanarica, stari! Novi stanari već se doseliše!...

- Aha, naši tavanari... Pa tko je sve? Imadu li više takva drobiša?

- Pravo još ne znam. Čini mi se da će biti nekakav udovac, šta li, pa onda ova mala prkonjica...

- Neka, neka... - promrmlja on - A gdje si ti, ćorane moj? Šta se to vučeš uza zid kao da si ukrao popovski groš u crkvi?...

- Nešto mu nije pravo. Počupao se radi ove male s onom Agnezinom vucibatinom: e, pa kako već biva, kopilani su jaki. I zidar je ljudski iskamusao Ferkonju...

- Pravo mu budi - huknu vrijedni roditelj - kad se dao kopilanu. Drugi put neka mu raspori trbuh ili kamenom razbije glavu! Oko za oko, zub za zub! Ćoreša moj - hej - tako valja da se živi u svijetu! Pa kako to, radi ove male? Šta bijaše s tom malom? Zar ti je ona ljubovcom? Samo ne tako žurno i tako rano!... - zaprijeti otac šakom.

- Mama mi ju je dala za ženu, i ja sam je poveo među drugove i drugarice! - okrene sada Ferkonja lice od zida. - A ona je kriva i nitko drugi, ona! ... - Tu poleti divljan prema meni i udari me šakom po obrazima...

- Vražji dječak! - nasmija se trpko roditelj; a ja briznem u plač i vrisak.

- E-e-e - stani, stani! Ako te malo cvrknuo, nije te ubio: bit će zdravije lice! Gospoda su ionako suviše blijeda! - digne se on sa stolice i pokroči do mene da će me pogladiti i utješiti, ali se najednoč osupne...

- A, otkuda na tebi puceta s moga zimskoga haljinca? Hej, ne cmizdri se, nego odgovori! Tako? Lijepih li stanara, pa još k tome tavanara, istom dođoše, pa već počeše krasti... Govori!

Ja se ustrašim od te surove vike i potrčim plačući do žene već po nagonu djeteta da ću u nje naći milosrđa...

- No, no, stari... čekaj... nije tako... Poslah je s Ferkonjom da se igraju na cesti. Na njezinu odijelu bijahu svijetla - srebrna ili zlatna puceta, kakvo je ono pod grlom što joj je preostalo jošte... A naš ćoran, ta znaš kakav je, slika i prilika tvoja, odgriznuo do pet puceta s odijela male i prosvirao ih u igri... Da ne bude belaja: mala je plakala i jaukala za svoja zlatna puceta, odjećica bijaše joj raskopčana, a ja sam joj prišila nekoliko njih s tvoga zimskog haljetka! Nešto su krupni - ali su jaki!

- O, ti, mrcino! - okrene se od mene domaćina i stade vikati na nježnu Ferkonjinu majčicu da se sva kuća tresla. - Ti, pijanduro! - nastavi on - opet si se iz lonca nažderala rakije ili vina! Je li ti đavo zavrtio u glavi da si išla moja puceta prikopčavati na tu malu cmizdravku? Zar sam ja ukrao svoja puceta? Šta ti misliš, kravo jedna, šta ti misliš? Pitam te ja!

Niti nježnija, niti krotkija ne bijaše prema svome bračnome pjevidrugu mila majčica Ferkonje... Krupnine njegove odvraćala mu strašnom vikom i deranjem, pače prijetila sa šakama. - Zar sam ja ništa u kući, ti, zacopani ljudoždere! Nećeš, ne, dugo sa mnom! Ako sam pila, svoje sam pila! Ako je bilo baš iz lonca, ja sam ga kupila!

Ferkonja je za toga nadvikivanja i deranja zadovoljno noktima grebao po zidu i po stijenama obliže peći. Njega je očito zabavljao i veselio taj heroični sklad među ocem i materom...

- Hoću, hoću! - prijetio se pesnicama revni otac obitelji, grabeći opet onaj zarđali nož.

- Što ćeš? Što ćeš! - planu majčica i pritegnu me k sebi.

- Odrezat ću natrag svoja puceta, pijanduro!...

- A ne znaš li da ih je maloj otkinuo i proigrao ćoronja, tvoj vrijedni sinčić; zmije ti, bog da, oči ispile. Ne znaš li, klomotalo jedno?

- Šta mene briga! Ako ih je on otkinuo, pravo je imao: ja se u njegove poslove ne miješam! Ali ja hoću svoje natrag! - I on posegnu šapama za mnom, no Ferkonjina majčica uhvati me čvršće te iznese iz sobe na tavan u našu sobu ubogarku.

- Na, tu budi, pa se ne boj ništa! Što tako dršćeš, snašice moja! Neće tebi nitko odrezati tih puceta! Bijaše to samo puka šala. A sada lijepo čekaj, dokle se vrati tvoj tata.

Ona me ostavi samu, tresnuvši krhka vrata za sobom. Ja se složim uz krevet na goli pod i ondje usnuh plačući i jecajući... U snu putovah nekuda daleko, daleko sa svojim roditeljem... letjesmo, uspinjući se visoko iznad brda i dolina. Pričinjalo mi se kano da me previsoko zaniješe krila u prostorije gdje nema zraka i gdje mi zapinje dah, i tu ustrašena vrisnuh, ali me otac pritegnu uza se, i mi se opet spustismo u neku zelenu, beskrajnu ravnicu... Iznenada niknu iz trave jednooki Ferkonja, tražeći zlatna i srebrna moja puceta... ja da ću se privinuti k ocu, ali mjesto njega upopriječio se mrkonja, derući se: Ferkonja ima pravo! On je moj sin, pravo ima! I taj mrkonja mahaše groznim nožem povrh moje glave da je sve zviždalo po zraku... Procvilim poput sinje kukavice za ocem svojim: kada li se pomoli onaj lijepi dječarac Damjan! O, ne bijaše on dječarac! Junak nad junacima... Mi svi bijasmo veliki ljudi u tom mojem snu... I kad ga zamijetiše Ferkonja i onaj drugi, nagnuše bježati što su ih noge nosile, pretvarajući se oba u vukodlake, a rep im se vukao naširoko i nadugo po zemlji. Tu priskoči Damjan, pa podsijeci te ružne repove, ali oni još dulji narastoše, izmatajući se oko nas... Sada me uhvati Damjan - on bijaše posve sličan mome ocu - i mi se digosmo iznad zemlje i opet poletjesmo u visine... No ona dva vukodlaka, Ferkonja i otac njegov, porastoše od zemlje tako visoko da mi tek lepršasmo oko njihovih glava kao ono noćni leptiri okolo plamena svijeće... A sve me Ferkonja lovio i dohvaćao svojim pandžama: - Nećeš mi uteći, ne, mala! Zaman si poletjela visoko, nećeš mi uteći!

Uto zajecam i trgnem se iza sna... na stolcu goraše svijeća, a za stolom sjedio je otac, poduprvši glavu rukama...

- Oče, oče moj! - kliknem ja.

- No, jesi li dobro prospavala, Laurice moja? - prene se otac i pohrli k meni. - A jesi li gladno, dijete moje? Ajde, ajde... protari očice, pa ćemo lijepo večerati, ti si doista gladna, sirotice moja! - I on me roditeljskom nježnošću skine s kreveta.

- Samo, dijete moje, drugi put ne lijegaj kraj postelje na taj kukavni pod... Nađoh te uz krevet i metnuh na postelju, a da u snu ni osjetila nijesi...

Sada je moj roditelj razmetao po stolu slastice i druge miomirisne hrane, ispitivajući me kako mi bijaše za njegove odsutnosti. A ja mu sve iskazah suznim očima... On se namrgodi, ostavi me začas kod večere i poleti k našim vlasnicima kuće u prizemlje... Ne znam što je tu bilo, očeva glasa nisam čula, ali se moglo razabrati surovo deranje i nadvikivanje Ferkonjina oca i njegove matere: - Mi smo gospodari u svojoj kući! Nama nema nitko ništa propisivati i nalagati! Komu nije pravo, neka sebi pomogne. Široko mu polje i daleka kuća od nas! Ako smo prosti - prosti smo, takve nas je stvorio bog! Ali smo zato svoji - i gazde svoje kuće. Gdje je još tko čuo da se gospodari i vlasnici kuća moraju pokoravati svojim stanarima, i to još tavanarima?... Nijesi, boga mi, ni ti iz loja isplivao dok si se nastanio na našemu tavanu! - vikao je Ferkonjin roditelj za mojim ocem kad se uspinjao na tavan u našu kukavnu sobu...

Otac bijaše blijed i izmučen, a usta mu podrhtavahu. On me zagrli i prolane grozničavim i tihim glasom: - Laurice, sjutra ćemo odatle! Ah, kako sam i mogao zabluditi među te grozne i bezbožne ljude, među taj smet!

- A što bismo mi bili smet! A kako vi to možete reći? Smet je ono što vjetrovi donesu i natruse u kući da ne znaš otkuda i čemu! Pazite se vi - - začusmo glas Ferkonjine majčice pred našim vratima. Ona se došuljala za ocem i prisluškivala naš razgovor.

Otac skoči i plane; ali ja mu se ovinuh okolo ruke te ga ne pustih napolje... On se opet smiri, snuždi i slomljen spusti na stolac, metnuvši me na svoja koljena... Samo je kadšto teško uzdahnuo, ali dugo, dugo nismo progovorili ni bijele ni crne...

Ne znam kako i kada sam usnula, no ujutro skočim i stanem protirati oči... Dan bijaše sumoran i tužan, a napolju lijevaše kiša kao iz kabla... Uzdigoh oči prema ocu i uhvatim ga za ruku da je poljubim. Ona bijaše hladna poput leda i ukočena... Prolete me srsi i neka užasna strava i slutnja...

- Oče, oče moj! - viknem ja i potegnem roditelja za hladnu i ukočenu ruku... Njegovo blijedo lice kao da se trznulo, ali on niti je odao riječi, niti se probudio... Sad se uspnem k njegovim obrazima, obujmim ga oko vrata i cjelujući ga jecah i vapih iz svega glasa:

- Oče, mili moj oče, probudi se, što tako tvrdo spavaš? Nikada još nijesi tako tvrdo spavao! Oče moj! Oče moj! - Ali lica bijahu isto tako hladna i ukočena kao i ruka... Poletim na vrata te puzah niz uske i lomne stube iz našega stana. Noge mi klecahu, srce mi silno udaraše, okolo moje glave vrtio se čitav svijet... Sunem u gospodaričinu sobu, u razizemlje...

- Gospo, gospo majčice, gospo!...

Tu opazim kako je Ferkonja razvaljen na klupi jošte spavao...

- No, šta je? Šta je opet?... - odjavi mamurno Ferkonjina majka.

- Smilujte se, gospo, smilujte se! Tata, tata moj, jao, neće da se probudi...

- Ha, ha, ha - uzrogota se žena. - Pa šta ću ja tvome tati, ako li neće da se probudi? Ajde, ajde na tavan, pa budi svoga tatu koliko te volja! Jučer te predao pod moju pasku i valjda će me vući pred sud što si izgubila dva-tri puceta sa svoje fine gospodske odjeće... Ajde, ajde! Budi ga i ne vrišti ovdje da mi ne razdramiš moga umornoga ćore... Ajde, ajde!...

- Jao, smilujte se, gospo, majčice, smilujte se! Mene je strah ići natrag. Ja sam već budila tatu, ali on me ne čuje. Hladan je kao led... ne čuje me!..

- Ajde, ajde!... - opet će ona okrutno te se udalji iz svoje izbe.

Ogledam se po sobi i mune mi u glavu misao i nada... Skočim do Ferkonjina ležaja, prodrmam ga i kliknem: - Ferkonja, Ferkonja! Probudi se, ustani!

On rastvori ono jedno oko i skoči na noge:

- Šta je? Šta je, mala? A, ti si to od jučer? Pa čemu me budiš?

- Ah, pođi sa mnom, pođider da probudimo tatu... Mene je tako strah da sva dršćem... Pođi!...

- Da probudimo tatu? Kakva, čijega tatu... - zijevaše Ferkonja lijeno, tarući ono jedno oko...

- Moga tatu da probudimo, Ferkonja, jao, čuj i smiluj se!

- Tvoga tatu? Hm, čudnovato. Pa šta će meni tvoj tata? Pa čemu da ga budimo? Neka spava, sam će se probuditi već...

- Ajde, ajde sa mnom! - Stanem ga vući za ruke - ja ću ti dati zlatnih i srebrnih puceta koliko samo poželiš čim probudimo tatu!

- Hoćeš li zbilja?

- Hoću, Ferkonja, samo ajde brzo!

I mi se već uspesmo stubama na tavan, kada odnekuda prikriča Ferkonjina mati:

- Kamo ćete? Kuda ga vučeš? Nijesam li ti rekla da ne vičeš da mi ga ne probudiš! Nikuda ne idi, Ferkonjo, njezin će te otac još prošibati za ona puceta što si joj odgriznuo s odjećice...

- Idem, mamo, idem! Ta ona će mi sama dati svijetlih puceta, čim probudim njezina tatu...

I mi stupismo u sobu... Moj roditelj ležaše nauznak kao i prije, a ja ga opet stadoh vući za hladnu ruku i prodrmavati: - Ustani, tato, ustani, probudi se!... - Ali ništa...

- Ferkonja, na, skočider ovamo da zajedno probudimo moga tatu!

I mi ga svom snagom stadosmo vući za ruku tako dugo dok se moj roditelj nije oskliznuo i skotrljao s kreveta te pao na usta - ali se nije probudio...

- Bjež'mo odatle, bjež'mo! - kliknu iznenada prestravljeni Ferko i poleti na vrata, a ja za njim. I mene obuze užas i teške crne slutnje.

- Mamo! - saleti Ferkonja svoju majku - onaj čovjek na tavanu, hladan je kao led; on je valjda umro... Hodi, hodi da vidiš.

- Umro... umro... - uhvatim se i ja za krilo te tuđe majke i počnem hroptati i jecati s te grozne, strašne riječi a da sama pravo ne dokučivah smisla njezina... - Umro, umro! Smilujte se, gospo, pomozite, majčice!

- Što li ne buncate, djeco? - začudi se nekuda ublažena ona otare usta i ruke te se otputi u našu sobu na tavanu. Ja i Ferkonja puzasmo uplašeni za njom.

- Uistinu, nesretno dijete moje, tvoga tate neće nitko više probuditi. On je mrtav! - promrmori gluhim glasom žena, a suze zališe joj oči. Ja padoh ocu na grudi, grleći i cjelujući njegovo hladno, mrtvo lice: - Tata, tata moj, probudi se, jao meni!

Ferkonjina mati uhvati me za ruku i odvuče iz naše izbe. Vrata je zaključala i povratila se s nama u prizemlje. Tu nam naloži da budemo obadvoje mirni jer će se ona povratiti skoro, te zatim mene i Ferkonju pusti u svojoj velikoj sobi, zabravivši vrata za sobom... Moje djetinjsko srce obuzela je i stegla neka tajna i ljuta bol. Kao da nisam svega toga pojmila, a opet mi bijaše strašno i grozno... Ferkonja je odlunjao u kut i zavukao se na svoju klupu, ne progovorivši ni crne ni bijele.

Ne bih mogla reći dokle je to trajalo, kad ključ na vratima zaškrine i u sobu stupi Ferkonjina mati sa svojim bračnim drugom. On je zadubljeno pogledavao mene, dok sa suprugom izmjenjivaše nekakve znakove, a zatim obadvoje izađoše. Ferkonjina mati opet zakračuna za sobom vrata. Ja sam čula njihove korake. Oni odoše na tavan... i dugo se ne vratiše...

Ferkonjina mati bijaše osobito prijazna sa mnom kad nas je otkračunala; a otac Ferkonjin, koji se nešto kasnije s tavana povratio, prikuči se k meni i stade me milovati svojim hrapavim rukama. Čim se pako žena nešto uredila, navukla cipele i glavu pokrila crnom maramom, uhvati mene jednom, a Ferkonju drugom rukom, te nas povede nekamo na kraj druge isto tako kukavne ulice i ovdje me izruči zgrbljenoj i nemoćnoj starici, koju upravo zatekosmo u molitvi...

- Teto - prikriča joj na uho - počuvajte mi ovo dvoje djece dok se vratim!

- A, a! - zašumi starica kroz nos. - Dok se vratiš... hoću, hoću.

I Ferkonjina mati ode, dok se odnekuda izvukoše dvije-tri velike mačke, te se počeše protezati, repovima zamahivati, samilosno pogledavajući na mene i Ferkonju.

Ja ne vidjeh više svoga roditelja. Ferkonjina mati, ostavivši nas čitava dva dana u one starice, kad se opet vraćasmo u njezin dom, reče mi ukratko: - Tvoga smo tatu zakopali a ti, Laurice, ostat ćeš u nas jer nemaš nigdje nikoga svoga, pa ćeš odsele biti Ferkonjinom sestricom... Je li ti pravo? - Ja joj nijesam ništa odvratila. Meni bijaše kao da mi srce obzidaše ledom. Neka grozna hladnoća obuze moju dušu, čitavo moje biće. Vazda sam šutjela kao mermer-kamen. Moje kretnje bijahu mehanične, bešćutne. Tko mi je što naložio, ja sve tačno i hitro osvrših, a onda se opet povratih u sebe. Samo san bijaše moj pravi život. U njemu mi se javljaše otac... i to je tako ugodno bilo, ali kada bijah budna, nikada se ne mogoh dovinuti i razabrati što je to moj roditelj milujući me sa mnom u snu govorio. Čim bi svanuo dan i čim bih se probudila, strese me groza, jer dan, jer život bijahu za mene prava strahota. Samo noći, samo sni moji bijahu mi utjehom i nadom!

Moji dobrotvori, novi roditelji, a osobito Ferkonjin otac, što više rastoh tim je bio suroviji sa mnom. On bi me znao i tući bez svakoga razloga. Tu ga je Ferkonjina mati ukroćivala nekom, samo njima razumljivom prijetnjom. Došavši jednom napit kući tražio je mene. Ja se vazda ugnuh u takvim zgodama.

- Gdje je ta naša štićenica? Je li što radi? Šta bi radila? Kako da radi cura gospodskoga soja! Sve si to ti, babo, kriva. Čemu je naprtismo na glavu? Zar nam nije dosta naš Fekonja? Ja se čitav dan trudim i mučim poput teglećega vola, pa za druge! Ej! ti Lora, kako li se zoveš, ajde ovamo!

Ja ne odvratih ništa, već prigrlih svoj posao, pomažući gospodarici u kućanstvu.

- Ne čuješ li? Da, ti nećeš slušati! No ja ću ipak vidjeti hoće li se mene slušati... - I on se dignu stisnutim pestima. Jedva ga držahu noge... Poskoči prema meni. Ja se još više zadubih u svoj posao...

- Što ti prkosiš meni, skrbniku svome? Meni, hranitelju svome? Ha!... i surovac zamahnu na mene...

Iznenada mu odbije ruku Ferkonjina mati koja je začudo sve dotle šutjela...

- Kakva te je avet opet obuzela, ti pijana lumbardo! Jesi li zaboravio kako spasismo kuću, kako li se opernatismo?... Da si mi se smjesta pobrao, inače, tako mi majke božje, ako nećeš lipsati onamo! - pokaže ona nekuda na sjever... - Šta ti je djevojče skrivilo? Ona više koristi negoli ti koji ionako što priradiš umah i proločeš. Koliko li pak vrijedi tvoj rad, neka sudi onaj koji bude plaćao tvoju lijenost... Nosi se, jer inače bit će drugoga plesa!

Ja se uvjerih da je Ferkonjina majčica gospodovala nad svojim bračnim drugom, otkako me primiše u svoj dom kao svoju... I sada se on mrmljajući i psujući povukao... Zatim je dugo, dugo nešto smišljao, uhvatio svoju posivjelu kapu, dva-tri puta zakašljao i lagano oteturao iz kuće...

Ferkonja pako što je više rastao tim postajaše ružniji, a meni sve bolji i prikloniji... On se pače protivio i ocu i materi kada bi navaljivali na me. On je također već negdje izvan kuće radio i privređivao. A svake subote, kad je digao svoju plaću, kupio bi meni po kakav dar. - Primi, primi to od mene, Laurice! Tako mi je ugodno i slatko kada ti štogod od mene uzmeš... Podaj mi ruku, dragu ručicu svoju!

I ja mu voljko i blagodušno pružih ruku, a on upiraše ono jedno oko u me tako strasno da me prožigalo do dna srca... U takvim trenucima hitro mu izmakoh ruku i pobjegoh...

Jedne nedjelje pođosmo na proštenje k "šumskoj djevici Mariji"... To bijaše stara, drvena kapelica s prizidanim tornjićem na omanjem brežuljku sred velike šume koja se duljila u nedogled...

Na nekoj čistini pod stoljetnim dubovima odabrasmo mjesto da otpočinemo i blagujemo. Naše društvo sastojaše se od Ferkonjina oca i matere, nekoliko susjeda pa od mene i Ferkonje.

- Djeco, vi ćete s gorskoga vrela donijeti vode u ovim novim peharima što ih kupismo na proštenju - reče mati Ferkonjina.

- Ali ja ne znam, majčice, ovdje za gorsko vrelo - odvratim ja.

- Naći ćete ga! Idi ti samo za Ferkonjom, on će ga već naći.

- Vidi on i na jedno oko bolje nego drugi na dva! - doda Ferkonjin otac, koji tako često spočitavaše surovo svome sinu njegovu manu kao da je Ferkonja svojoj nesreći kriv.

Meni poda Ferkonjina mati svoj pehar, a Ferkonja uze drugi od naših susjeda, i mi se zaputismo u duboku šumu...

Dugo smo išli šumom i duboko zalutasmo u nju. Maleni šumski puteljci vabili nas sad nalijevo, sad nadesno. Ali Ferko nije mario za njih, nego ih je presijecao i sve više srtao u divljač šumsku. Često bijaše tako gusto isprepleteno granje da nam se valjalo provlačiti kao zmijama. Tu bi Ferkonja preplazio prvi, a onda je gledao s nekom strasti i nasladom gdje se ja teškom mukom provlačim i borim s granjem... Ono jedno oko širilo mu se i krijesilo, a nakon ljute borbe podavaše mi obje ruke: - Ajde, ajde, Laurice! Ti kao da nijesi šumska vila, tako to šumsko putovanje ide sporo i nekako baš ne od srca... - Mi prevalismo do tri šumska brda, uspesmo se i na klisure obrasle mahovinom, a preletjesmo nebrojene proplanke i doline. I dvije-tri uvale zinuše pred nama: tu bi me svaki put uhvatio Ferkonja budi oko pasa, budi za moje ruke, a ja sam drhtala od straha.

- Ferkonja, ja ne idem dalje; ja ne mogu više! Vratimo se! Mi ćemo zalutati - vratimo se! Mi nećemo nikada naći toga vrela! - zahtijevah ja, bacivši se od umora na šumsku crnicu, posutu velikim i rijetkim biljem s nepoznatim cvijećem.

- E, da! Baš sad ćemo se vratiti! Tako dugo ići i mučiti se, a onda vraćajmo se s praznim peharima! Tad bi istom bilo smijeha i rugaveti! Na noge, mala, na noge, dokle prispijemo do našeg cilja! - I ružni mladić čvrsto me ubujmi oko ramena, i ja osjetih njegov vrući dah na svome vratu i... cjelov...

- Ferkonja! - vrisnem iznenađena i uvrijeđena - ja nikud dalje! Evo moga pehara, a ti sam nađi to kobno vrelo i vrati se ovamo gdje ću čekati na te.

- Ha, ha, ha! Vidiš ti nje, prkonjice, naše gizdave Laurice! Kako li si još dijete, draga moja. A bi li ti sama pogodila iz te šume da se ja ne vratim ovamo gdje ćeš me iščekivati? Ej?

- Ja sama da pogodim iz te duboke šume? Nikada! Koliko li smo presjekli putova, koliko obašli brežuljaka, proletjeli proplanaka i guštara! Ta ja više i ne pamtim, s koje strane dođosmo i na koju stranu je krenuti da opet izađemo na božje svjetlo!

- Ele, tako ti je - hladno će Ferkonja. - Šta ja znam kojim li ću putem natrag kada nađemo vrelo? Pa bih tako mogao tebe mimoići dok me budeš ovdje iščekivala.

I on me povuče za sobom. Ja pako, uvidjevši da je tu uzaludna borba, nastavih s njime dalje putovati. Ali sada ne jurismo kao prije. Ferkonja često postajao, otirući znoj i osmjehivajući se nekim zagonetnim smijehom: - Odmori se, Laurice, odmori! Što li me gledaš tako plaho poput košute, ta stići ćemo na vrelo i donijeti vode! Nije ti baš tako lako putovati ovakvim šumama, ako i godi srcu taj put!... - I on bi me doista nježno uhvatio za ruku. - Ajde, mala, naprijed, ajde! Mrgodiš mi se nekuda kao da sam te ugrizao... Što se tuđiš kao da se ne othranismo i ne odrastosmo u jednome domu!...

Teda-negda - sunce se već prigibaše na zapad - nađosmo vrelo... Bijaše to duboka i hladna šumska dolina između dva ogromna brda kojima nijesi mogao dogledati vrha... Visoka i silna stabla sterahu vječnu sjenu i hladovinu nad čitavom okolinom toga vrela... Voda izviraše iz velebnoga panja iz koga tu i tamo provališe zelene grančice... Tajanstveno i neopisivo je žuborilo to vrelo, navirući iz panja i gubeći se u šumsku dolinu. Taj žubor bijaše jedini glas u tom zabitnom i samotnom svijetu, u toj grobnoj tišini, tek bi se kadšto odjavio šum vjetra koji bi uzljuljao visoke vrhove jakih stabala...

- E, vidiš li, Laurice, da naiđosmo ipak, ako i kasno, na vrelo! O muci grozdovi vise, draga moja, pa se ne treba umah mrgoditi i ljutiti!

Ja kano da i ne slušam svoga pratioca, nagnuh se do panja, isprah novi zemljani pehar, natočim vode i prinesem k usnama da ću utažiti žeđu...

- Evo opet! Kako li si luda! Ovako umorna i upaljena pa da se napiješ ove vode, hladne poput leda! Stani, prpošna glavo! - I Ferkonja uhvati za moj pehar te prolije vodu. - Sada nam valja prije svega otpočinuti i ohladiti se, draga moja, a onda ćemo se okrijepiti vodom i nastaviti svoj put...

- No, to će se lijepo načekati vode otac i mati i susjedi naši! - primijetim ja.

- Pobojat će se da smo zalutali! - odvrati nekako ironično Ferkonja i opet me obuhvati oko tijela...

- Ferkonja, šta je tebi! Pusti me! - izvinem se ja...

- Pusti... Pusti... Pa što ti ja radim! - stade on ciktati nesigurnim uzdrhtalim glasom te se natisne za mnom dok me nije ulovio... Sada me on silom privine k sebi. - Laurice, ah Laurice, zar ti ne znaš, ništa ne znaš?... O, smiluj se!... - i on obujmi moj vrat i...

- Pusti me smjesta, rugobo! - odrinem ga ja... On mi se uistinu gadio...

- Ha! Ja sam rugoba! - prasnu on u pakostan smijeh. - Da, ja sam rugoba: no vidjet ćemo, prkosna ljepotice, tko je rugoba! Ti ipak iz te šume nikuda i nikamo bez mene... Vidjet ćemo...

Nastane tišina. Ferkonja se nasloni na obliže stablo i stade rezuckati njegove grančice. Ja se zadubih u vrelo kako je bistro proključavalo iz svoje matice i kako se žamorom odijelilo od nje. Dugo, dugo nije nijedno od nas prekinulo toga mučanja. Ja ispod oka pozirah na Ferkonju, a njegovo lice bijaše tugaljivo i blijedo. Ja sam slutila da misli na uvredu što mu je nanesoh malo prije... Iznenada skoči i stade se uspinjati na tanko i mlado stabalce, koje se od težine previjaše k jednoj strani. Ferkonja mu se uhvati za vrh i svine stablo k zemlji... Sada ga počne sve više navijati. Ono je škripalo i cviljelo... - Ali to ide teško!... - mrmljaše ljuto Ferkonja... I stablo pukne u sredini svoje mladenačke jakosti... - Vidiš, ipak te slomih! Tako je... tako će biti!... - kliknu zadovoljno Ferkonja i upre oko u mene... - Tako će biti, ohola i gizdava Laurice! - škrinu ćoreša zubima, a obrazima prolije mu se tamno rumenilo...

Ja, kano da sam prečula, nagnem se nad vrelo i napunim svoj pehar... Srknuh vode: oj, kako bijaše to krasna voda! Nikada u životu nijesam pila takve vode... Ferkonja se primakne k meni, pograbi za moj pehar i napije se iz njega...

- Ala je to ugodno! - promrmlja muklo podavajući mi natrag pehar. Ja ga opet napunim i otputim se na povratak. Ferkonja nasloni svoj pehar na panj i sjedne na kamen, obrastao gustom, zelenom mahovinom, pričinjajući se kano da i ne gleda za mnom... Ja se otisnuh dosta daleko u šumu, misleći da će i on za mnom.

- Ferkonja, ded vratimo se, već je vrijeme! Hvala lijepa, gdje nas oni tako dugo izgledaju, mogu i pomrijeti od žeđe! - Doviknem mu ja iz daljine.

- Iščekivanje će im ugasiti žeđu, pa će se lijepo opet vratiti doma! Ja dosta lunjah i glavinjah šumom dok nađosmo vrelo, a sada ću lijepo otpočinuti. Nećeš li me čekati, a ti hajde s milim bogom sama! Ja znam da bez mene iz ove gore ne možeš izaći... Ajde, ajde, kad si takva junakinja...

- Ferkonjo, šta je tebi danas? Dobro, dobro. Pamti, ja drugi put s tobom nikuda i nikamo!...

- E, dakako! Pa šta bi ti s odurnom rugobom kuda? - odvrati mi on nekako sumorno i žalosno...

- Ferkonjo, ti si još pravi dječarac, a već si tako velik i star... Ja te nazvah rugobom zato što si zametnuo nekakve nepoznate mi šale, kakvih ne bijaše dosada u tebe! A ja sam se imala i zašto ljutiti na tvoje vladanje...

On mi ne odvrati ništa, nego ostade miran na svom kamenu. Ja također sjednem, a pun pehar prislonim na stablo izgledajući Ferkonju da nastavimo put... čudan strah i nemir zaokupi moju dušu. Srce je silno kucalo u grudima, a tijelo podrhtavaše od neke prepasti i zlih slutnja. Sve se nečemu domišljah kao da ću proniknuti u kakvu tajanstvenu i duboku tajnu: ali se ne domislih ničemu, ne proniknuh ni u što... Iznenada me proburazi neka topla groznica; ja se trgnem i, taknuvši se pehara, on se prevrne i prolije...

Nato se vratim k vrelu da opet napunim svoj pehar... Tu sjedi Ferkonja ukočeno na svom kamenu kano da me i ne opaža gdje prolazim kraj njega do vrela... Napunivši svoj pehar uzmem sada njegov, isperem ga i također napunim vodom. Zatim uhvatim Ferkonju za ruku i potegnem s kamena:

- Ferkonjo, ajde zaboga, vratimo se! Eto, već je sunce prignulo na zapad! Što će reći tvoji roditelji? Što susjedi naši?

- Pa dobro, ja idem, a ti me vodi! Rugoba sam i poluslijep: ja ću za tobom, a ti nas izvedi iz šume! - mrmljaše prezirno i porugljivo on.

I ja pohitim naprijed. Ferkonja uhvati svoj pehar te se lagano pomicaše za mnom kano da mu se nije dalo.

Tako se verasmo dugo i dugo, a da nijesam znala kamo idemo i gdje ćemo izaći. Šutio je Ferkonja, i ja sam šutjela. Sunce je već zapadalo, šumi pako ni kraja ni konca. Sustah umorna te se obratim prema Ferkonji. On gledaše u zemlju, smješkajući se podmuklo, zlorado i polugnjevno...

- Jao, gdje je konac toj strašnoj gori! - uzdahnem ja i posadim pehar kraj sebe na zemlju.

- Pa ti ga tražiš, a ja za tobom! Kuda ti - tamo i ja - naruga mi se on.

- Ferkonjo, jesi li poludio danas? Što li ti je? Dosada si vazda bio tako razborit! Što ti je danas dunulo u glavu?

- Tako, moja mala! Grdobi svašta zavitla po glavi - ali ti se ni najmanje ne smućuj, lijepa golubice, samo naprijed, da vidimo! Ja od tebe ni makac...

- Ferkonjo, zaboga, što si naumio? - zavapim ja. - Ne vidiš li da već sunce zapada, a evo cijelom gorom pala je već hladna sjena!

- Neka bude! A šta napokon vrištiš? Zar ne vodiš staze ti - pa ajde, da vidimo gdje i kada ćemo izaći...

- Oh, slutila sam ja da ti ostaješ vazda ona stara zlica i dušmanin moj! - briznem u plač.

- Rugoba, zlica, dušmanin... E, pa što ćemo? Svi nijesmo lijepi, golubice, draga sestrice i prijateljice...

Ne odvratim ništa, već dignem svoj pehar i krenem dalje. Ferkonja je izostao isprva. Poslije oćutjeh da baza za mnom...

Po gori stade se hvatat mrak. Ja spješih dalje i dalje... Krv mi naviraše u glavu, a strah mi obuzimaše dušu. Što će to biti? Kako će se svršiti ovo putovanje?...

Prispjesmo na neku šumsku čistinu što se već jedva zamijetilo, jer je u šumu navalila prava noć, puno crnja i strašnija ovdje negoli na polju ili selu...

- Djevojko, dalje ne možemo! - zahripi bijesno Ferkonja i baci pehar da je tresnuo o stablo a voda se šumom protočila iz njega... Sada me obuhvati čvrstim rukama, dok živo oćutjeh u mraku grozničav drhat njegova tijela i žestoko kucanje srca...

- Šta ne možemo? - otiskivah njegove ruke - ta mi ćemo ipak jednom izaći iz te šume, pa išli do bijeloga dana...

- Oj, Laurice moja, ti i sama ne poimaš kuda li si zalutala; a da ti vodiš dalje, teško da bi ikada izašli iz te gore među ljude...

- Vidiš, kolik si zlotvor! Pa zašto nijesi ti vodio i natrag kako si nas vodio ovamo? Oh, jao meni, da nijesam nikada pošla s tobom u tu strašnu goru!... Ali sada ajde ti naprijed, a ja ću za tobom... Do zore ćemo valjda izaći...

- E, ja nijesam ni duh, ni anđeo, da po noći glavinjam uvalama i prodolima, te da gdjegod zaglavim u kakvom gorskom ponoru...

- Pa što onda misliš, nesretniče?

- Ništa zla. Noćit ćemo ovdje u šumi na božjem zraku...

- U gori noćiti! - ciknem ja s grozom. - A ne znaš li da je puna gora zvjeradi i ptica grabilica?...

- Znam, pak onda?... Šta će meni zvijer, što ptica grabilica?... - nasmija se u mraku Ferkonja.

- Ti se ne plašiš, ali ja?

- Gdje si ti, ondje sam i ja. Ne boj se, mala moja, ja ću te već očuvati pred ljutom zvjeradi i pticama grabilicama!...

On nato pruži za mnom ruke, no ja se izmaknem, ali on poteče za mnom i ulovi me...

- Ferkonja, ludove jedan! - zamahnem desnicom te ga udarim po obrazima...

- Ona meni kamen, a ja njoj kruh! Ona meni prezir, rug i pljusku, a ja njoj sve drago i milo ovoga svijeta!... Laurice moja, ta tko je bliži negoli nas dvoje? Laurice, ili moja... ili...

- Ne razumijem tvojih ludih i ružnih razgovora; pusti me u miru ili znaj da ću se peharom braniti i tresnuti ga o tvoju glavu! Miči se, rugobo jedna! - vrisnem razjeđena te dignem pehar prema njemu...

On je nato mrmljao nešto nerazumljivo dok se ja udaljivah da ću dalje svojim putem...

- Laurice, zar mi nijesmo othranjeni pod jednim krovom? Zar sam ja tebi tako stran i tuđ? Kuda ćeš, mahnita glavice, u noć? Ostanimo tu i pričekajmo dok svane. Zalutasmo, a sada ne možeš iz rukava prosipati i danje svjetlo i pravi put... Ti si me grdno uvrijedila i ljuto ujela za dušu te ja ne pazih kuda to ti zastranjuješ po gori. A da ti pravo kažem, i stalo mi je do toga da ti se osvetim, mala moja!

- Nikada! Volim zalutati još i dublje negoli s tobom proboraviti ovdje. Ti si...

- Munjena glavice, ne budali. Ja ću te lijepo čuvati, a ti se odmori ovdje po širokoj volji... Dalje se ne može dok ne prosinu prvi traci zore, da barem možemo razabrati s kojega brda gdje smo i na kojoj strani.

Ja se udaljim od njega za kakvih sto koračaja i klonem na čistinu zemlje. Dugo i dugo sam bdjela... On je ostao na svojem mjestu daleko od mene... Napokon me stao svladavati drijem, a onda san, koji je tiho i blago prevario moje oči i umorno tijelo... Dokle trajaše taj slatki san, tko bi ga znao...

Još vladaše crna i duboka noć, kadno se prenem iza sna, dirnuta živim stvorom. - Tko je? Što hoćeš? - skočim iza sna. - Gdje sam?...

- Ništa, ništa, mala moja! Laurice moja! Samo ti lijepo spavaj, skoro će i svanuti... - Sada osjetim vrući dah na mojim obrazima, a Ferkonja silnom snagom obuhvati moje obje ruke koje podigoh na obranu...

- Pusti me, kleta i crna grdobo! - jecah, otimajući se zagrljaju ružna mladića. - Pusti me, jer ću ti noktima iskopati i to jedino nakazno i razroko oko! Pusti me, hijeno!

- Pa ti, golubice bijela i lijepa, ništa ne vidiš u tom mraku... Baš takva noć prija gdje se ne razabire ruglo i grdoba - stade strastveno prišaptavati moj pakleni drug.

Ja bijah pobijeđena i iznemogla. Lupeška osnova grdobe Ferkonje slavila je slavlje...

- Svemu je kraj! - obuhvati me ćoreša objema rukama oko vrata - tebi dakle ne preostaje drugo nego da mi budeš sada ženom! I vidiš da ja nijesam zlo mislio. Ljubio sam samoga sebe više negoli svoga bližnjega - pa te ovako oteh drugima. Koga je bog nakazio, njemu se valja ponajprije brinuti za samoga sebe i ni za koga drugoga! Ti si me prezirala, mrzila, odbijala, rugala mi se! Pa eto, i ja sam čovjek na sliku i priliku božju, kano i oni drugi!... Laurice, sada si moja i ničija druga!

- Nikada! Nikada! Najgadnija nagrdo ovoga svijeta! - Nato mu se jedva oteh, pljunem mu s gnušanjem u lice i pobjegnem u duboku goru...

- Ha, ha, ha! Neću da te slijedim i lovim... Pokajat ćeš se ti gizdava moja golubice... Pokajat ćeš se čim ugledaš svoje lijepo lice gdje u zrcalu mirne gorske vode... Ej, šta ćeš? Ni ja nisam kriv da već ko dijete izgubih lijevo oko u rvanju s obijesnim i jačim dječarcima od sebe... Idi, idi! Gora je tamna i duboka... Ti se lje ne možeš više pretvoriti u gorsku vilu... Idi, idi, Laurice!... Jednaka nam je sudbina... Ili mojom ženom ili ničijom!... Idi, idi! - praskaše grdnim i zvjerskim smijehom u tamnu noć ćoravi nasilnik, a riječi njegove od jekivahu dubokom gorom kao da urliču i skaču vukovi veseleći se nad plijenom i žrtvama svojima...

Ja potekoh daleko, duboko u goru... Pamet me ostavljaše, duša mi bijaše na jeziku, srce mi se stisnulo i sapinjaše me u grlu... Oćutjeh da mi se pomakoše noge, da se poskliznuh, da poletjeh zrakom i prazninom... i osjetih strašan udar i potres u glavi i u čitavu tijelu... A tada mi omrkne pred očima, i ja se onesvijestih... Noć i mrak... praznina... smrt...

Već je svanulo divno šumsko jutro kad se prenuh iz nesvjestice i uzdigoh oči prema nebu. Ptice su veselim pjevom pozdravljale blijedi dan te mi se pričinjalo kano da drveće oživje, kano da svaka šumska grančica ima svoju pticu što proslavljuje jutarnju radost i pozdravlja osvitak dana... Osjetim neku tajnu hladnoću i kao da mi je srce prozeblo i prestalo kucati. Hoću da se osovim, ali u taj tren zašumi nešto u mojoj glavi, a onda me srva ljuta bol u rukama, nogama i u čitavu tijelu... Pouzdigavši se teškom mukom, opazih ondje gdje mi ležaše glava skrućenu krv... Prođem prstima preko svojih kosa te zamijetim da mi se kose slijepiše od vlastite krvi... Iza toga napipam ispod slijepljenih kosa ozljedu na glavi... Dva-tri koraka dalje strujao i žumorio je sitan gorski potočić. Ogledam se naokolo i s grozom ugledam da sam na dnu duboka ponora... Visoko iznad glave opazim jošte trag gdje mi se noge poskliznuše... Sada pokušam da stanem na noge, no uhvati me jaka i teška bol tako da ne mogoh nikako stati na njima... Briznu mi suze te dugo i dugo plakah, naričući i stenjući... Neznatne grebotine počeše me pripicati na rukama i nogama, a nutarnji bolovi kano da se ublažiše ponešto. Opet napnem sve sile, zakvačivši obje ruke o grančice obližega stabalca štono se slabašno uzdiglo iz ponorova tla i tako se uz ljutu muku i napor osovim na jednu nogu, oćutjevši da je ona ipak ostala zdrava, dok me u drugoj zahvaćala boljetica, sada u gležnjima, sada u koljenima, da mi potamnjivaše vid... I malo da me nije i po drugi put oborila nesvjestica na zemlju dok se dovukoh do gorskog potočića. Tu navlažih bistrom i kao led hladnom vodom glavu, čelo i lice, i kano da mi jenjavaše bol... Počnem se ogledavati oko sebe kako ću iz ove duboke uvale, te s užasom opazim da bez ljudske pomoći neću nikada moći izaći iz nje... Srsi me prođoše od te pomisli čitavim tijelom i kao da probudiše moje muke koje stadoše izdaleka, tiho, pa sve bliže i bjesnije pokljucavati, griskati, rezati i piliti sad u nogama, sad u rukama, sad u glavi... Poput nebrojena skupa sitnih mravaca počelo me bockati, kopati i vrvjeti u mislima sve što se dogodilo... Obujmim glavu i klonem iznemogla, ubita i satrvena opet na zemlju... A milijuni ptica pjevaju tako milo i skladno, a potočić žuboraše tako tajanstveno...

Ne znam dokle trajaše taj bolni polusan i poluživot... Najednom oćutim da se nedaleko netko miče i šuška. Zadršćem od straha i uzdignem glavu... Visoka, tanka, otrcana i suhonjava starica, sagnuta tijela, pruženim rukama dubla je zemlju i čupala bilje... Kriknem i zajecam... Starica se osovi, nekakvo zašiljeno i zavinuto oruđe ispane joj iz ruku, ustuboči se i zabezeknu... - Živ je ipak to stvor! - progunđa oporim glasom nadnesavši zaprljanu od zemlje ruku iznad čela, a onda pobere svoje oruđe i primicaše se k meni...

- Tko si božji u toj dalekoj pustoši? U toj dubokoj provali? - upita ona. Njezino dugačko, blijedo i mršavo lice, šiljasti, nad usta zavinuti nos, staklene, sitne i zelenkaste oči napuniše me grozom... Jedva se snađoh da prošapćem:

- Nesretnica sam izgubljena! - I stadoh joj isprekidanim jecanjem i uzdisanjem pripovijedati kako me poslaše u goru, kako zabludih i kako u noćnoj tami padoh u taj ponor. Ferkonjino ime joj zašutjeh.

Prikaza ne odvrati ništa na moju pripovijest, nego se sagnu, razgleda i opipa ozljede na glavi i na nogama, zatim izvadi iz krila nekakvu krpu, razdere je na komade, navlaži i ožme u gorskome vrelu, probere nekoje trave među ubranim biljkama te ih stade tiskati mršavim i gvozdenim rukama tako da je iz njih potekao poluzelen i polužut mlaz... Sada mi nakapa ponajprije ranu na glavi, a onda druge ozljede...

- Budi mirna dok se to osuši! - promrmlja i opet se vrati k vrelu i stade nanovo umakati i ožimati krpe... Onda mi čvrsto omota glavu i druge ozljede i podigne me sa zemlje... Pokročim dva-tri koraka, i ja se spotakoh, te bih i pala bila da me hrlo ne podupre starica.

- Ej, teško će to biti, djevojko moja, teško! Ali, deder se ojunači i ohrabri! - pa me uhvati oko pasa. I mi se micasmo uvalom naprijed, dok ne zakrenusmo nalijevo, gdje postajaše sve uži uži prostor.

- Sada istom eto prave muke! Ovdje je spilja, bolje rupa, kojom nam se valja provlačiti puzajući poput zmije. Ali ne boj se, djevojko! Ja ću naprijed, a ti za mnom. Kad propuzamo ovu kamenitu rupu, onda se tek izmotasmo iz te gorske uvale...

Ugledam doista pred sobom rupu koja je kosim pravcem vodila u dubljinu zemlje. Vlasi mi se počnu ježiti od pomisli, no stara se već uvuče u zjalo, te samo još viriše bose i hrapave njezine noge iz rupe, pa i toga nestane.

- Ajde, djevojko! Muka će biti i dugo će taj prolaz trajati, ali znaj da iz toga ponora drugoga puta nema! Ili živ umrijeti u tom gorskom grobu ili se spasiti ovim izlazom!...

Trpki glas staričin tako je čudnovato odjekivao i sve slabiji bivao da mi se pričinjaše kao da mrtvac iz groba dovikuje i poziva da ga slijedim... Nato se sagnuh, napnem sve sile i počnem puzati za staricom...

- Kad iznemognu sile, onda se uhvati za moje noge i provuci se što dalje možeš... - zamrmori starica, a vlaga i neki mrtvački vonj udari mi u nos i usta.

Tako mi puzasmo neprestance kosim pravcem, i ja sam držala da putujemo ravno u utrobu zemlje.

- Sad odahnimo, djevojko! Tu ćemo se uspeti na nekakvu osovinu i obaći greben!

Odmorismo se i onda uspinjasmo kano da plazimo na krov. Tu bijaše tako tijesan prostor da se jedva pomicasmo naprijed. Nestajaše zraka, a mene uhvati muka i vrtoglavica da se malone uguših. Zastenjem jadovito i ljuto...

- Ohrabri se, ojunači se, djevojko! - oglasi se moj provodnik - još časak, pak svladasmo i tu užinu. - I tek što je starica to izgovorila, uhvati je ljuta kihavica... Ja napipam njezine hladne i vlažne noge, zgrabim ih čvrsto, potegoh se naprijed i tu mi udari u glavu hladan zrak, kao da je dunuo najstudeniji vjetar s leda i snijega... To mi povrati snagu, i tek što ispružim ruke da se povučem dalje, kadno pukne pred očima velik prostor, i mi se nađosmo u podzemnom hramu u koji prodiraše kroz svodove slabo svjetlo tako da ogromne stijene tih prostorija omataše nekakav tajanstveni i strašan polumrak.

Starica mi pomogne uzdići se na noge, i ja polagano koračah za njom, hvatajući se za njezina ramena, jer sam kod svakoga koraka oćutjela bol u nogama... Dugo, dugo prolažasmo tako, dok opet ne dospjesmo u tijesan i uzak prostor gdje se prostirahu beskrajne stijene na jednu i drugu stranu... Iznenada zablještiše mi oči od danjega svjetla, a nad sobom opazim plavetna nebesa. Uzdahnem i u duši se zahvalim bogu.

Mi spješismo naprijed. Starica mučaše kao kamen, samo bi se kadšto sagnula da izdube kakav korijen ili da ubere koju biljku, pohranjujući je brižno u svoje krilo...

- Jao, majko, hoćemo li još dugo putovati po toj užasnoj gori? Hoćemo li se ikada vratiti opet među ljude? - procvilim ja, osjetivši umornost u svim udima i tešku slabinu i ljutu glad.

- Među ljude! Među ljude! - kano da je zaciktala starica, okrenuvši se čitavim dugačkim i suhonjavim tijelom prema meni i zapiljivši svoje sitne i žacave oči u mene... - Među ljude? - ponovi prezirno stara prikaza te se upopriječi preda mnom... - Da, da! Ti mi još i ne pokaza odakle si, što si, kojega li si soja i plemena. Da, niti mi pravo ne reče kako si dospjela u goru, kano da je vile ili vještice baciše u onaj crni ponor! Samo mome bilju zahvali da se namjerih na tebe, inače pogibe živa u onome grobu. Među ljude! Među ljude! - okrene se ona od mene i nastavismo put.

Gotovo čitav dan verale se nas dvije po gori. Rijetko bi starica prekidala našu šutnju, ali je često skretala s puta nalijevo i nadesno te bi tu izdubla kakav korijen, a tamo ubrala cvijet ili otkinula stabljiku biljke. Već podveče spustile se mi s posljednjega gorskoga brežuljka u duboku dolinu... Sada bijaše tako strmo da se samo sklizasmo jedna za drugom... Sada mi puče pred očima nedogledna ravnica preko koje se vijugaše bijela cesta kano da si zelenilom povukao mliječni mlaz, ali nablizu ni nadaleko se ne razabiraše budi selo, budi kakav kućerak, budi crkvica, budi koji živi stvor. Kraj mi bijaše posve tuđ i nov...

- Kamo ćemo to doći, spasiteljice moja? Koja li je to okolica? - priupitam s uzdahom staricu. - A gdje nam zaostade "šumska djevica Marija"?

Stara se lecne i progunđa nešto nerazumljivo i trpko, kano da joj bijahu nepovoljne posljednje moje riječi.

- O, pile moje! Gdje li je ta bajka - "šumska djevica Marija"! Preko gore ne bi se sviđalo nikojemu živomu stvoru putovati do nje. Ni ptici se neće račiti letjeti onamo! A tko bi i mogao putovati gdje nema ni puta ni odmarališta. A nije ga ni rodila majka koji ne bi zalutao u njezinim dubljinama... Hoćeš li pak obilaziti ljudskim putovima stići ćeš onamo jedva za kojih pet dana... Posve negdje na protivnoj strani prostire se grad i ta čudnovata "šumska djevica" - dovrši starica, a posljednje riječi procikta nekom trpkom porugom. Pričinilo mi se kano da je zasiktala zmija...

- A kako se zove taj novi kraj u koji silazimo? Stanujete li vi u njemu? - produljim ja, a tjeskoba mi obuzimaše srce.

- Kako se zove? - ponovi gluho starica. - Hm, kako se zove? Nikako, pile moje, nikako! Pustinja, samoća, drugi svijet! A gdje stanuje baba Huda, to ćeš skoro vidjeti, pile moje!... - I ona dahnu teško u zrak, kano da mi reče: Ne dosađuj mi takvim pitanjima - te se stade hrlije spuštati niz brijeg koji se prema podnožju pretvaraše u liticu...

Sada ugledam u dolini tik do gorskoga spusta gusto drveće koje nalikovaše grmlju, a među njim se pomoli neopisiva, bajovita prikaza... Ne bijaše to kućerak... Poput plasta sijena dizaše se uvis, a prema dnu nalikovaše ogromnome košu...

S litice spustismo se na proplanak obrastao gustom šikarom, trnjem i dračem, preko koga vođaše jedva zamjetljiva staza... Iz daljine kao da dopiraše glas ljudski, neki mrmor, šta li? Starica je pojurila i ne ogledavši se na me... I mi se stvorismo pred onim košem...

S drveta isplaziše do četiri velike mačke... Starica svaku pogladi: ovu po glavi, onu po hrptu, tu po vratu, i one stadoše zadovoljno drndati... Negdje na drugoj strani urlaše divljačkim i hrapavim lavežem psina. A čulo se i zvečanje lanca, što je značilo da je prikopčan. Veliki oroz, kakva nikada još vidjeh, stade kokodakati, zaletjevši se za mnom...

- Mir, pašo! - viknu na nj stara - mir! - Oroz je posluša te odmagli u grmlje, prizivajući svoju družinu.

- Ovdje je naš dom, pile! - psikne starica i omaknu za košnicu, te mi dođosmo na njezino pročelje.

Po travi se protegoše tri muškarca, a nedaleko od njih na istruloj gredi posjedale do četiri žene...

- Aho, ima ih opet! Vidi, vidi! - muklo će starica i počne nešto tražiti po džepovima...

- Dobar dan, Huda! - iskesi zube grdan rutavac, pritegavši k sebi štaku... Tu zamijetim da je pozdravljač kljast, dok mu s dugačkoga i jakoga tijela viriše dvije sitne nožice kano da si zabo dvije šipke u veliku bundevu...

- A, opet ti ovdje, bundašu? Što te doturalo ovamo iz daleka svijeta, hej? - oglasi mu se stara, otvarajući nekim čudnovatim oruđem zdepasta vrata što bijahu utisnuta u onaj ogromni koš koji je malo prije nazvala svojim domom! Na svakoj strani od tih vrata gvirila po okrugla, malena rupa - što je valjada značilo okna - tako da je taj njezin dom na svom pročelju naličio mrtvačkoj glavi...

- A šta, bundašu moj, još ne izrastoše nove, mlade noge! Ej, ej, polagano li rastu. Ja se sve nadam, da ćeš zaigrati kolo, a kad tamo, kljačice nikuda i nikamo! - nastavi stara pouzdan razgovor s onim kljajom.

- Oh, oh! Huda - Huda! Ne dao bog da mi porastu nove i mlade! Ej, tada bi odzvonilo i mome lijepome životu; zdrava prosjaka tjera svatko s kućnoga praga: - Nosi se, lijena klado, ispičuturo! Ili si hajduk, ili tat, ili pijandura - raditi! raditi! - Samo slijepac i kljast ima pravo biti gospodinom prosjakom! Iho!... Pa i lijepo se živi. Ne putuje dakle k tvome brlogu bundaš da mu porastu nove mlade noge već da mu, Huda, skuhaš one zelene masti da utažim klanje po tim sitnim koščicama, jer to izjeda, glođe, struže i reže poput bijesna pseta kad god zabugari na obzorju zlo vrijeme i mećava. A onda ode bundaševa široka prosjačka volja do vraga - jedini njegov imetak i bogatstvo!... - prodikovaše ružni prosjak, bacivši izderanu kapu u travu... A kada mu Huda nije ništa odvratila, već se zavukla u svoju košnicu, obrati se bundaš k onim ženama što su sjedile na gredi šapćući jedna s drugom.

- Hej, žene, recite vi, nijesam li ja još ipak momak! Ha? Što se laktima gurate kao kokoši kad opaze oroza? Huj! Kljasti su istom živi vrazi! Šta ne - mlada "frajla" - uh - cvatu joj lica poput klinčaca a oči sijevaju da bi oslijepio - šta "frajla"? Nije li tako? A koji bijes tebe nosi k Hudoj - da ti iščupa djevojačko srce te prazninu onda melemom zalijepi?... Ha, ha, ha! - stade se grohotom ceriti grdoba bundaš, škiljeći ružno na mene i davajući nekakve dvolične i bestidne znakove rukama i onim nakaznim nožicama.

Uto zapiskuta Huda kroz rupu svoje košarice:

- Pile moje, ajde amo, ajde! Ti si mi umorno, gladno i žedno! A potučeno si mi, ajde amo, ajde!... Bundašu, jezičinu podupri štakom svojom, razumiješ li! Nijesu tvoje šale vazda sol - kako ti misliš - nego su često i posušene grude blata, a kada ih tvoja jezičina-kolotečina razmoči, onda zaudaraju da čovjek mora nos začepiti! Jesi li me razumio, bundašu?

- Jesam, Huda, jesam!... Ih, kako si ljuta kano i tvoja zelena mast, a zubata kao tvoj šarov eno na lancu! - okrenu se ružni prosjak na trbuh i ušuti...

Poslušam staricu i pođem u košnicu. Tu bijaše sve čisto, skladno i uredno.

- Dalje, dalje, pile moje! - I ona me povuče za sobom u drugu sobicu. Od potpune tame ne razabrah ni prostora ni predmeta u njemu. Sada Huda potegne na stijeni nekakvu dasku, i svjetlo i zrak udari naglo u tminu. Začudim se kako mi je iznenada pukla pred očima velika i prostrana soba s vrlo ukusnim, upravo gospodskim uređajem. Opazim da je starica oprala ruke i obraze... Onda izvadi iz pretinca krasan hljeb i mirisavo pečenje, nekakvim kolobarom zabravi vrata, te me posadi za okrugli stol i sama sjedne meni sučelice.

- Pile moje, jagodo moja! Ništa se ne žapaj, nego lijepo jedi da se okrijepiš i da ti ojačaju iznemogle i klonule sile - a poslije ćemo razgovarati i upoznati se pobliže!

I Huda umah vlastitim primjerom pokaza kako je i sama gladna... nato izvadi iz kuta jedne stijene crnu i svijetlu bocu te natoči u visoke čašice tekućinu štono se krijesila poput živa plamena.

- Smoči usta, pile moje... To ugasi smjesta žeđu, a pravi je melem... Dede, dede, jagodo moja!

Nikada prije ni poslije ne orosi takva kaplja usta moja... Krv mi prostruji čitavim bićem, a živo osjećah kako mi je negdje rumen zabuktila u obrazima.

Huda, odgrne nisku postelju, priudesi nešto ovdje, a nešto ondje, pa će opet:

- Pile moje, sada lijepo otpočini; ja polazim k svojim ljudima. Mnogo ih je, a vidim da ima i stranaca. Na one mi valja osobito paziti! - Ona pokroči prema jednoj stijeni, zavine nečim, a stijena zinu kao da je ponor pukao, i Huda se spusti po stubama te izniknu u zemlju. Jedak i oštar vonj sunu iz podzemlja, pomiješan s hladnim i vlažnim uzduhom kao da je smrt huknula iz te spilje... Dosta je dugo potrajalo da se stara nije vratila iz podzemlja. Najednom zaškripi i zacvili nešto, a stijena se opet zaklopi i zatvori i bude sve kao i prije. Hude je nestalo kao da ju je progutala zemlja.

Da otpočinem, naslonim se na krevet, ali me zaokupiše misli tako da se često trgnuh, a neki strah i groza potresla mi čitavo biće... Samoća bivaše mi sve neugodnijom, i ja poletim iz sobe napolje kao da me nešto tajno i strašno odatle tjeralo...

Izađem pred kućerak na ono mjesto gdje se prije tako živo hrustio onaj kljast prosjak, no tu ne bijaše ni žive duše. Bacih oko i lijevo i desno, te na drugoj strani začujem razgovor i hihotanje pa se uputim za tim glasom... Prođem i stazicom štono krivudaše šikarom te prispijem na proplanak, nekoliko hvati širok i obrastao gustom, sitnom travom poput baršunastoga saga. Ondje ugledam sve one prijašnje goste, a među njima i kljastoga prosjaka. U malenom brdeljku koji se pouzdigao nad površinom u slici velike grbe bijaše izdubljeno i priudešeno ognjište. Oko njega vrtjela se starica Huda, ne mareći što joj tmast i crn dim suklja ravno u oči i obraze... Na ognjištu bijaše naložena vatra, a oko nje pristavljeno nekoliko tavica, lončića i poveći kotlić u sredini. Sve to više se cmarilo i cvrčalo negoli kuhalo i peklo. Stara bi na časove polila vatru nekakvom tekućinom, a tada bi prosvrdljavala tušta dima, te iza toga lizao bi one tavice, lončiće i kotao sumoran žutkastozelen plamen, bivajući u časovima crven poput krvi... Huda bijaše žustra poput vjeverice... Ovdje nešto prilijeva, tamo miješa, ondje prisiplje prašak, ovdje smotava u klupko dugačke i osušene biljne stabljike te ih oprezno poturiva u kotlić, ondje odmiče tavicu da ohladi, a onda u nju prilijeva iz crna lončića, i sve to uscvrlji, uskipi, zašumi, a crna zagušljiva para udara iz te smjese te sa dimom prši visoko u zrak...

A njezini gosti - budi sami bolesnici, budi takvi što dođoše za bolesnike tražiti lijeka - zabezeknuti promatraju te čarolije u kojima se vari ljudsko zdravlje i melem štono će možda kome tome prilijepiti dušu o tijelo da ne izleti na usta... Oni uzdišu, namigivaju, odobravaju, izgledajući dok im stara udijeli kome bočicu napitka, kome masti, kome prašine.

- Aj, ti si, mala, ovdje? A zašto se ne odmaraš i ne prospavaš? - opazi me Huda nakon poduljega vremena.

- Neće mi san na oči, a pusto mi je! - odvratim.

Stara sada polije vatru i sve utrne. Zatim počne nalijevati bočice tekućinama, a druge posudice puniti koju crnom masti, koju zelenom, a koju žutom...

- Podaj meni, Huda, prvome! Bolan li sam ti ga ja! Ovo sve ipak hoda, pa makar koji i šepavo, a ja se vučem poput puža ili poput crva tom suznom zemaljskom dolinom, pa me onda još kadšto počne štipati i ujedati od boli da bih žive jakrebe grizao od bjesnoće!

- Jagodo moja, idider amo da mi pomogneš!

A ja se prikučim kaminu.

- Na, ovo starome mome bundašu, da ne jauče toliko...

I odnesem oveliku posudicu masti ružnome prosjaku.

- Tako, tako, ljepoto moja... Nu, pričekaj malo... - I bundaš izvadi zamazanu i začađanu čarapu, pa mi poda dukat... Ne znah što da uradim...

- Vidiš je - izbijeli nezadovoljno zube prosjak - uzmider samo: to patri Hudoj, našoj dobroj majčici! Zar misliš da nam ona za božju milost kuha i vari zdravlje!... A jok! Ni ja se ne pečem zaman na suncu, vičući u sav glas! Ej, plaćaju to meni slušaoci i prolaznici!

Uzeh dukat i ponesem ga starici. Ona ga hladnokrvno spremi u pregaču. Sve ostale lijekove podijelila je ona sama svojim mušterijama, naučajući svakoga kako će upotrebljavati njezine meleme i masti. Mušterije s mukom tiskahu joj nagradu za lijekove i odlažahu, nazivajući ljekarici dobro i dugo zdravlje, te sve milo i dobro na ovome svijetu...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Hudoj ispripovjedih sav svoj život i svoju nesreću do najtanje niti. Kada dovrših, dugo me gledala, ali nije odvratila. Ostavi me začas nasamu i nekuda ode. Povrativši se upita me trpkim glasom:

- A kuda sada, mlada ženska glavo?

- E idem u svijet, potražit ću službu.

- Službu, hm... A bi li htjela ostati u mene? Sirotinja je tu, samoća i pustoš, ali sve ćemo jednako dijeliti. U mene nećeš biti sluškinjom, nego mojom pokćerkom. Ako ti se pako rači moj zanat, možeš i ljekarije naučiti... Ludi svijet u koji pretačeš iz bilja zdravlje nadjenut će ti ime vještice... Pa što zato? Ipak oni dan na dan opsjedaju ovu pustinju. A tražili bi oni lijeka pa da znadu da sam živa sotona koja im ga varim i dajem. Za svoj život čovjek će ti radije trgovati s vragom nego pomoliti se bogu, i više će vjerovati vragu negoli će izgledati od boga.

I ja ostadoh u pustinji te pomagah starici sabirati bilje i kuhati lijekove. Ona me učila poznavati biljke i priređivati meleme; ali ja u tome nikuda i nikamo... Mnogoput bijaše starica zlovoljna radi svoje nedaće, no ne prekoravaše me...

Tako proboravih sa starom ljekaricom do tri godine...

Jednom se ona povrati iz gore umorna i iznemogla... Bilja i trava nije donijela po običaju...

- Jagodo moja, meni je pozlilo, a što ćeš ti raditi u toj pustinju, u tome brlogu? Držala sam i nadah se da ću te uputiti u ljekarije... ali tebi nije ta nauka prijala... Bi li ti, draga moja, htjela otputovati daleko, daleko odatle?... Ja ću se pobrinuti za tebe u dobra starca, bogata i samotna... On mi je... davni znanac, rođak... Tako nekako... Ondje bit će ti dobro... Hoćeš li?...

- Kako je, majčice, vaša volja! Što odredite, ja ću slušati...

- Tako, tako, jagodo moja! Privezala si mi se za dušu, pa zar da se poslije mene prebijaš od nemila do nedraga među zlim ljudima...

I starica se zavukla u postelju, stala očito slabiti i podrhtavati... Ona bi čitave dane šutjela, a često odilazila u svoj tajni podrum kamo ja nijesam nikada stupila...

Nekoga dana dođe u našu pustinju poduprta o štap baka, visoka, pognjurena i rekao bi slična ljekarici Hudoj... One se razumješe a da nijesu ništa govorile te se otputiše u goru... Ta strana starica ne povrati se više u naš brlog...

Huda dođe u predvečerje navijestivši mi da ću za koji dan na put onamo kako mi je ona govorila...

Pognjurena baka opet dođe, ali sad mi je bilo poći s njome na put i ostaviti brlog ljekarice Hude... Moja spasiteljica bijaše studena, mučaljiva i iznemogla...

- Jurka - dahnu ona baki - u prvome mjestu nabavi mojoj jagodi što gođ ljepšeg nađete: neka se mala ponapravi poput kraljice! A tebi, moja draga - obrati se suho i mrgodno k meni - pripremih ovaj mali kovčežić. Težak je te imade lijepih stvari u njemu. Uzmi ga sa sobom da me se sjećaš, jagodo moja...

Meni briznuše suze i poletim k starici da je zagrlim... Ona me tako reći surovo otisne...

- Mani se toga, mala moja! Ti polaziš u daleki svijet. Tamo će ti bolje i ljepše biti... Ajde... ajde!...

I ona pohrli otvorivši na stijeni tajni otvor u svoj podrum, zatvorivši za sobom stijenu...

- Ajde! - istisnu baka nekakav neugodan podzemni glas... - Ajde! Huda je uvijek jednaka... - i baka se otputi prema izlazu. Ja uzeh kovčežić, koji bijaše uistinu težak...

Putovasmo dugo nekom uskom stazicom dok ne prispjemo na cestu. Tu stajahu kola, u koja mi posjedasmo, a baka nije ni riječi progovorila. Malen stareljak sitne glavice i široka tijela udari bićem, i konji poletješe...

Putovali smo svoja puna četiri dana i četiriput izmijenismo konje i kola... Baka je savjesno ovršila naloge vračarice Hude... Nakon dva dana putovanja prispjesmo u gradić L., i starica me tu posvema prenovi i nakiti da jedva sama sebe upoznah... Putem mi je kadšto govorila o tom, kako me čeka lijep život i sve ugodnosti u velikom gradu, a o svemu je drugome šutjela i na moje upite ne odgovarala ništa... Tako dospjesmo u ovaj grad, i čim uđosmo u nj, baka naputi vozača kamo će krenuti i gdje će stati, i ona mi nijemo poda ruku a da ni riječi ne progovori. Izađe iz kola te se izgubi u gradskim ulicama... Tako sam prispjela u dvor milostivoga Mecene...

Kada su jedanaesti put izabrali velikoga dobrotvora predsjednikom društva Poniznosti i ustrpljivosti, kada se svi gosti raziđoše, kada je i plemeniti kumordinar Žorž zahrkao uz Mecenu u njegovim odajama - ja se vraćah u družinsku sobu...

- Ivica, Ivica! - kliknu Laura i uhvati me za obje ruke... Tihi sumrak spuštaše se u dvor Mecenov...

- Sve je mirno! - šapnem ja. - Vojska se razbila i raspršila. Mecenu utuklo vino i jelo, te raspružen i pobijeđen sniva dubok san o jedanaestom izboru predsjednika... Kumordinar Žorž, dijeleći navade i običaje sa svojim gospodarom, svalio se u njegov naslonjač, te se Mecenov Haron ne probudi više do jutra! Eto dakle: sve je mirno, i mi smo sami i zapušteni na tom božjem svijetu!... - i privinem Lauru na svoje grudi... Koja li smjelost u mene? Dosada se naši domjenci sastojahu jedino od pouzdanih, prijateljskih i milih razgovora, ponajčešće u bašči...

- Sve je mirno! Ali brat Ivica je nemiran i rutav! - izvinu se Laura iz moga zagrljaja, udari me lagano po obrazima te poleti u mraku prema svojim odajama... Ja se spustim za njom, a ona pred svojim vratima raširi ruke:

- Stan'te, mladi gospodine! Tu je skrovni hram tvoje sestrice! Da mi nijesi stupio preko praga!...

- Lauro, već gotovo godinu dana što se poznamo i da smo brat i sestra, ali me nikada ne bijaše u tvojim odajama! - kliknem strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u čitavom mojem biću... I ja ispod njezinih raširenih ruku provalim u odaje...

- Ti nijesi moj Ivica, bratac moj! Ti si razbojnik! Gle ga, kako je silan i jak! - ciknu Laura iza mene...

- Ah, Ferkonja... - šapnem ja, i mi se žarko zagrlismo... Bakantica, Venera savila svoje oble lakte oko moga vrata... Ja osjetih na obrazima drhat njezinih punih, labudove bjeloće grudi... njezinih alabastrovnih ramena... i noć je sakrila svu tajanstvenost, sav čar i dražest, svu milinu ljubavi naše... grijeha našega...! Tako vihar oruni cvijet nježnim ružinim stabljikama, pa često slomi i uništi iste stabljike! Tako oluja u bjesnilu svome uzdigne slotu pijeska, kamenja i vode, pa trese i dragocjenim biserom o liticu morsku, te ga zdrobi i rasprši u sitan prah! Tako je rajska zmija ljepotom zabranjena voća omamila prve ljude u raju i survala ih u suznu zemaljsku dolinu bijede i nevolje! Tako je svršila dvadeseta godina mladosti moje u domu općega dobrotvora i Mecene... Oh, kako li si razbludno razgalila svoje ubavo tijelo, ti gola božice ljepote, tamo u zlatnim okvirima! Mecena te namjestio u ove ružičaste odaje Venere Laure!... Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmješkuju ustašca te divne ljepote u kipu!... A što je kip prema životu? Što je naslikana ruža prema cvijetu što raste, buja i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljanko! Stid me... stid... Ah, kako on poput ledene struje probija sve nebrojene i nedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša trne od neke neopisive groze, hladnoće, zapuštenosti, zlovolje, slasti; ognja nebeskoga, anđeoske i paklene raskoši; poleta, zanosa i ushićenja... Stid... stid me!... Odvrni oči od svega, odvrni... sakrij se!..

Laura još sniva poput cvijeta u zavinutim listićima ružina pupoljka, poput leptira u čaški snježna ljiljana, poput bisera rosne kapljice na velikom jutaranjem cvijetu sunčanice na koju još ne padoše žarki traci letećeg ognjenog boga!...

... Ivica Kičmanović trgne se, i bljedilo mu pokrije obraze. Na hodniku pred vratima Laurina stana začuli se teški koraci.

- Laura! Laurice! - šapnu mladić uplašeno.

Djevica protisnu iz sna svoje oble, gole ruke i zagrli mladića.

- Laurice, zaboga, ne čuješ li? Netko dolazi.

- San, ljubav, raskoš, mili moj! - osmjehnu se njezine sanene oči i ustašca, te žešće privinu mladića na svoje grudi.

- Ljubo moja, čuj...

Uto zamnije hrlo kucanje na vratima.

Laura skoči i lišca joj planuše...

- Šutimo kano mramor!... - dahne mladić, a groznica ga proburazi.

Kuc... kuc... kuc... i netko podrma vratima kao da ga tjera nužda i gnjev.

- Pst... pst... - šapnu djevojka i pogladi desnicom mladićevu glavu.

- Gospodično, molim, otvorite... - zašumi hrapavi i sumorni glas kumordinara Žorža.

- Šta ćete? Čemu da otvaram? - oglasi se Laura.

- Umah, umah otvorite!

- Ne! Još se ne obukoh...

- Ništa zato... otvorite, molim...

- Dođite kasnije! - zapovjedi nehajno Laura i cjelune mladića u vlasi i oči.

- Dakako! Kasnije! Otvorite, silan je posao!... - zamnije sada krupan i surov glas Mecenin.

- Ah, Ivice, brate moj! Zlo ga lego i zoricu zaspo! - šapnu nešto usplahirena Laura, ali se umah snađe. - Ja ću hrlo navući jutarnje odijelo, a ti se skloni onamo u zidni ormar iza onih zastora...

- Propali smo! - dahnu mladić. - Bolje da se ne otvore vrata - propali smo!

- Šta još ne? Slušaj i ukloni se, da vidimo!

Mladić se povuče u zidni ormar, privine zastore, koji još dalje trepetahu od dodira ljudske ruke...

Laura prikrije nježno svoja dražesna, naga ramena i grudi, skoči tihano k zidnom ormaru dahnuvši tjeskobno: - Čuvaj se, Ivice! - poravna zastore, a onda nategne čarapice i papučice, pogleda još jedanput na zastore i otključa svoje odaje...

Meceni se čudno objesi donja usna, dok mu ruke podrhtavahu, a oči zvjerski zvrljahu po Laurinim sobama...

- Nestalo nam đaka Vanče! - izlane nespretno dobrotvor, a za njim se ušulja u sobu kumordinar Žorž.

- Pa što to na me spada? - odvrati Laura i obori oči.

- Ej, vidjet ćemo! - ruknu Mecena i pokroči sobama poput psa koji njuši lovinu. Kumordinar Žorž ogledavaše se na sve strane.

Nije potrajalo dva-tri časka, a Mecena odgrne zastore na zidnom ormaru.

- Ah - ha! - huknu bolno, nevoljno, tvrdo i okrutno... Kumordinar izbijeli zube i glupi osmijeh proleti njegovim obrazima...

- Ah - ha! - dahnu po drugi put Mecena... - Indolentan mužek! Mislio sam - ništarija - zgubidan! Mislio sam, slutio sam.

- Muzikašu! Pjevat će ti otac i mati od milinja i radosti! O, znao sam ja da nikada od njega ne bude rujatuša! - brisaše si plemeniti rođak Žorž znoj sa svoga vrata, a neko zlobno drvenilo i hladnoća udariše iz njegova inuškoga lica...

- Izdiri, rđo, nitkove, nezahvalniče! Izdiri da te za koji čas već ne vidim u svojem domu! Oh, to li je zahvalnost toga indolentnoga mužeka! - kričaše zasopljeno Mecena, hvatajući se za stolac.

- Tako je to - mrmljaše kumordinar.

Ivica Kičmanović izađe iza zastora te se hladnokrvno posadi na obliže sjedalo. Laura pokroči do njega, te planu na Mecenu i kumordinara:

- Izdirite vi iz ženskih odaja! Vi ste kukavno provalili ovamo! Vi nemate nikakva prava na mene i na moga brata... Ivicu... Izdirite vi, ja vas ne poznam tko ste i što ste. Izdirite! - pokaže hrabra djevojka na vrata...

- Uh, uh! Milostivi gospodine - - uh, uh! Što je to? Mi se izvrnusmo u živi pakao! - vriskaše kumordinar, a Mecena se hvataše za glavu i drhtaše čitavim tijelom, a mutno rumenilo i smrtna bljedoća prelijevala mu se obrazima.

- Rođakinjo! Sram... sram... sramota - drhtaše poraženi starac.

- Kakva rođakinja? Opsjena i laž... Ti si, grešni starče, sramota, ti... A on je moj! On je moj! - kliknu djevojka.

- A ona je moja! Dobrotvore... tu vam ne daje nikakva prava dobročinstvo naše družinske sobe i odgoj vaših slugu... Ona je moja!

Starac zatisnu usta... obrazi mu potamnješe, oči zastrepiše kao da si mu pepeo bacio u obraze i kao da će se onesvijestiti... Podupirući se o svog vjernog kumordinara otetura iz odaja Laurinih.

- Ivica, što je moje, to je i tvoje! - uskliknu bujna žena i zagrli bijesno, strastveno, plameno mladića. - Ti ćeš odatle - a i ja ću! Mladost je naša! Život je naš... Što je moje, to je i tvoje!

Sat iza toga povrati se Ivica Kičmanović u družinsku sobu i tu zateče svoga oca snuždena, sijeda, isušena i opaljena poput stabla što ga je božja munja slomila i satrla u gori...

Kumordinar zakopčavaše lijeno svoja velika, svijetla puceta i poravnjivaše svoje masne vlasi u zrcalu...

- Sada ga imaš, muzikašu Jožice! Uhvati svoj potrti bajs - i oženi svoga zgubidana s "frajlom"! Eh, svijetlit će i sjati na vašim brdinama u vašem prnjavoru nove zvijezde repatice! Sada ga imaš! Znao sam ja to... O milostivi, o dobri naš ilustrišimuš! Bože nas sačuvaj i majko božja bistrička, kap će ga udariti! - stade se krstiti kumordinar Žorž i prevrtati očima!

- Šuti, majmune! - poleti žestoko mladić na kumordinara.

- O! O! Oho! - zabezeknuto će plemeniti Žorž i osovi na obranu zrcalo prema mladiću.

- Majka ti je na smrtnoj postelji... Dođoh po te... želi te još jednom vidjeti prije negoli zatisne oči... Oh, kakvi su to poslovi... kakvi su to poslovi... pravo mi reče onda mali "kanonik"... "Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu... Od pluga i motike nikamo i nikuda... Što će ti on biti? Gospoda će ga udvospoliti! Niti gospodin, niti muž!"... - uzdisaše muzikaš Jožica spustivši na koljena obje ruke na koje je upirao svoju umornu sijedu glavu...

Mladić se uhvati za srce i ne odgovori ništa...

- Spremi se - opet će muzikaš Jožica - majka ti je na umoru, ja sam ti otac i gospodar tvoj i nitko drugi! - strignu starac na kumordinara Žorža. - K plugu i motici u naša siromašna brda! Majka te očekuje da te još posljednji put vidi... Spremi se...

Nije dugo potrajalo vrijeme, a muzikaš Jožica i sin mu Ivica izmicahu mukom i lagano hodnicima Mecenova doma. Rođak Žorž još se prije odšuljao nekuda iz družinske sobe, a da svojih rođaka ni pogledao nije i da im niti "zbogom" nazvao nije! - Mužeki ostaju mužeki - otrcani, surovi, blatni, prosti i smrdljivi! - mrmljaše sam sebi, pljujući na svoje podrijetlo poput svih sluga i kumordinara ovoga svijeta.

Laura blijeda, zabrinuta i drhtava sleti pred Ivicu baš na odlasku.

- Ivice, ti si moj! Što je moje, to je i tvoje! - i ona mu utisnu teški mali kovčežić u ruke.

Mladić je blaženo pogleda i nešto nerazumljivo prošapta. Zastidio se pred roditeljem svojim.

Muzikaš Jožica uzdignu plaho oči prema djevojci, i njegov pogled srazi se s njezinim... Starac pocrveni... - Lijepa je kao svetica na oltaru... - mune mu grešna misao u duši...

- Do vidova, Ivice! - planuše živom vatrom blijedi Laurini obrazi...

- Do vidova? - šapnu uzrujani mladić i još jedanput sumnjivo pogleda djevojku... - Do vidova? Lauro... sumnjam...

Otac i sin izgubiše se iz doma velikoga i glasovitoga Mecene... Kano da je netko virkao i dugo gledao za njima s visokoga prozora dobrotvorove kuće...

Bijahu to dva bića toga čudnoga doma: vrijedni kumordinar Žorž... i rođakinja Laura...