Genocid u Srebrenici

 

 

 

 

 

Republika Bosna i Hercegovina je svoj put prema nezavisnosti započela 15. oktobra 1991. parlamentarnom deklaracijom o suverenosti. Evropska zajednica je priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992, a Sjedinjene Američke Države učinile su to idućeg dana. Međutim, problem nije bio riješen međunarodnim priznanjem, jer je u to vrijeme počela ofanziva srpskih snaga za osvajanje i etničko čišćenje teritorije. Međunarodna zajednica pokušala je u više navrata uspostaviti mir, no ti pokušaji imali su tek ograničen uspjeh. U istočnom dijelu Bosne, koji je u blizini Srbije, razvio se osobito žestok napad Srba.

Pripadnici VRS su namjeravali sačuvati Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Jugoslavije. To je bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u Bosni i Hercegovini. Željeli su živjeti u istoj državi sa drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantirati bila je bivša Jugoslavija. Shvatili su da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje. Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga, srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorija bi bila podijeljenja na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih gotovo 100% srpskim stanovništvom.

Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bošnjačko, srpske paravojne snage sa tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom 1992. godine su na nekoliko sedmica okupirale grad. Međutim, u maju 1992. grupa boraca Armije RBiH pod komandom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci jedinice pod komandom Nasera Orića širili su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do septembra 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Žepe, grada pod bošnjačkom kontrolom južno od Srebrenice. Do januara 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je površinu od 900 km², no nikada se nije spojila sa glavnim područjem pod bošnjačkom kontrolom na zapadu.

U januaru 1993. jedinice pod komandom Nasera Orića, u potrazi za hranom, napale su srpsko selo Kravica. U napadu je ubijeno 35 vojnika VRS i 11 srpskih civila,^[24] nakon čega su jedinice VRS odgovorile kontraofanzivom koja je trajala tokom nekoliko idućih mjeseci, osvojivši na kraju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 km². Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u Srebrenicu, tako da se broj njenih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti tokom mjeseci nakon januara 1993. pojavili su se izvještaji o teroru Bošnjaka nad srpskim civilima, kao i o srpskom teroru nad bošnjačkim civilima.

Komandant Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon, posjetio je Srebrenicu u martu 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uslovi opsade. Srpske snage su u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuće vode gotovo i nije bilo. Ljudi su struju dobijali iz improvizovanih generatora za električnu struju. Hrana, lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspaničenim stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikad neće napustiti.

Između marta i aprila 1993. iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuisano otprilike 8.000 do 9.000 Bošnjaka. Evakuacijama su se, međutim, protivile bosanske vlasti u Sarajevu, smatrajući da se time doprinosi "etničkom čišćenju" teritorije.

Srpske vlasti su i dalje ostale usredotočene na zauzimanje enklave koja je zbog svoje blizine srbijanskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Pripadnici VRS su 13. aprila 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od 2 dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.

Vijeće sigurnosti je 16. aprila 1993. reagiralo tako što je donijelo Rezoluciju 819 kojom je proglasilo da "sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu." Istovremeno su još dvije enklave, Žepa i Goražde, stavljene pod zaštitu UN-a. Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993.

Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinovane i dobro naoružane. Vojska Republike Srpske je bila organizovana po teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, a te snage bile su opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oružjem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, odnosno 28. divizija, nije bila ni dobro organizovana, a niti dobro opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije, neki od vojnika ARBiH imali su stare lovačke puške ili uopšte nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. Međutim, Pretresno vijeće Haškog tribunala saslušalo je i svjedočenja da 28. divizija nije bila onako slaba kakvom su je neki opisivali. Sigurno je da je broj ljudi u 28. diviziji nadmašivao broj ljudi u Drinskom korpusu, pri čemu su redovno protiv snaga VRS-a na tom području vršena izviđanja i diverzije.

Od samog početka obje strane u sukobu su kršile sporazum o "zaštićenoj zoni". Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o smišljenoj strategiji Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Potpukovnik Thomas Karremans, zapovjednik Nizozemskog bataljona, izjavio je u svom svjedočenju da su srpske snage sprečavale njegovom ljudstvu da se vrati u enklavu te da se sprečavalo i unošenje opreme i municije. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, bivale su sve rjeđe. Neki Bošnjaci u Srebrenici žalili su se na napade srpskih vojnika.

Pretresno vijeće je saslušalo velikim dijelom neosporeno i vjerodostojno svjedočenje o sistematskom odbijanju Bošnjaka da se pridržavaju sporazuma o demilitarizaciji "zaštićene zone". Bošnjački helikopteri su letjeli, kršeći time odredbu o zoni zabrane letenja, ARBiH je otvarala vatru prema srpskim linijama i kretala se kroz "zaštićenu zonu", 28. divizija se nastavila naoružavati, a ARBiH je prisvojila barem jedan dio humanitarne pomoći koji je stizao u enklavu. VRS se činilo da bošnjačke snage u Srebrenici koriste "zaštićenu zonu" kao podesnu bazu za pokretanje ofanziva protiv njih, a da UNPROFOR ništa ne čini kako bi to spriječio. General Halilović je priznao da su helikopteri letjeli i time kršili zabranu letenja, te da je on lično poslao osam helikoptera sa municijom za 28. diviziju. U moralnom smislu on to nije shvaćao kao kršenje sporazuma o "zaštićenoj zoni", s obzirom na činjenicu da su Bošnjaci od početka bili izuzetno loše opskrbljeni oružjem.

 

 

Početkom 1995. do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Nizozemskog bataljona koji su stigli u januaru 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve u hrani, lijekovima, gorivu i municiji snaga UN-a postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Nizozemskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 spao na 400 ljudi.

U martu i aprilu nizozemski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga u blizini dva osmatračka punkta, OP Romeo i OP Quebec. Činilo se da su novopridošli srpski vojnici opremljeniji i disciplinovaniji. Jedan od komandanata bosnjačkih snaga rekao je jednom vojniku Nizozemskog bataljona da VRS ima u planu zauzeti ta dva osmatračka punkta.

U martu 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, reagujući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi sa dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom "Direktiva 7", konkretno se navodi da VRS treba

...izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici...

Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bošnjačke civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kad to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi

 

Ofanziva VRS-a na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. Tokom sljedećih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim uslijed napredovanja snaga VRS. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale VRS. Istovremeno su se odbrambene snage ARBiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute prema gradu.

Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Potpukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 11. jula 1995, kad je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su bili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja, na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.

 

Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, starije osobe i osobe s invaliditetom, svjedoci su procijenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.

Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Nizozemskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način:

...Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična...

Kako je prolazio 12. juli 1995, i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju Bošnjake i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubistava.

U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade "Transporta" u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. jula oko 12 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.

Te noći je bolničar Holadnskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu:

...Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena...

Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.

 

Od jutra 12. jula srpske snage počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Nizozemskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao "bijela kuća". Već uvečer 12. jula major Franken čuo je da muškarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.

Dana 13. jula 1995. vojnici Nizozemskog bataljona primijetili su jasne znake da VRS ubija neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, na primjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza "bijele kuće". Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami. Jedan drugi oficir Nizozemskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju jednim hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su nizozemski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih nacija (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza "bijele kuće" i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori se tamo uputio da bi ispitao što se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, no srpski vojnici su ga zaustavili prije no što je mogao da ustanovi šta se događa.

Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizirati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. 11. jula oko 22 sata "komanda divizije", zajedno sa bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice, donijela je odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su vojnici Armije BiH iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.

Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. 12. jula srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao "lov na ljude".

Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.

Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.

Iako su pripadnici VRS-a duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od srpskih vlasti nije bilo sve do juna 2004, kada su priznale da su njihove sigurnosne snage počinile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske u svom finalnom izvještaju priznala je da je ubistvo više od 7800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano te ustanovila da je više od 7800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava.

 

Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti hiljade ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane.

Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. 17 muškaraca odvezeno je na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

Prva velika egzekucija dogodila se popodne 13. jula 1995. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, popodne 13. jula 1995, autobusima ili pješke, odvedeno je u skladište u Kravici. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se: Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizovana operacija. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su sa tog kontrolnog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir je dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: "Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude." Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju Krstić sugerirala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: "Eto, vaša vlada vas ne želi, pa se ja moram za vas pobrinuti".

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995, a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. U tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali "Lažete 1" i "Lažete 2". Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. augusta 2000. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se pol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za dvadeset i tri lica registrovana kao nestali nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije Ljekari za ljudska prava, između 19. augusta i 9. septembra 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i poleni, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998.

14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu spomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao da nagovara da za strijeljanje prestanu da koriste mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je 16. jula 1995. oko 15 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su učestvovati u daljem ubijanju. Onda im je rečeno da dođu na sastanak sa spomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je "sve gotovo".

Tog dana na tom stratištu ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vidi se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača, koji je pokupio leševe iz polja.

Proces pronalaženja žrtava na području Srebrenice, često u masovnim grobnicama, njihova ekshumacija i identifikacija traje relativno sporo. Do 2002. ekshumirano je 5000 tijela, a identificirano tek 200. Otad je broj ekshumiranih tijela porastao na 6000, a identificiranih na oko 2000 (podaci iz 2005).

 

Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. U periodu od nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995. srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice. Forenzičke analize uspjele su povezati određene primarne i sekundarne grobnice:

• Branjevo vojna baza i Čančari put 12
• Petkovići brana i Liplje 2
• Orahovac (Lažete 2) i Hodžići put 5
• Orahovac (Lažete 1) i Hodžići put 3 i 4
• Glogova i Zeleni Jadar 5
• Kozluk i Čančari put 3.

Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se leševi iz primarnih grobnica sakriju, što je nesumnjivo prouzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je uslijedio nakon pada Srebrenice. Takve ekstremne mjere ne bi bile neophodne da je većina ljudi (u primarnim grobnicama) poginula u borbama.

 

 

• Vijesti o masakru su se prvi put pojavile u svjetskim medijima augusta 1995. 10. augusta SAD su objavile satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na osnovu toga američki reporter David Rohde posjetio je sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. 18. augusta Rohde je u Christian Science Monitoru objavio značajne vijesti i priče u kojima je opisao dokaze koji ukazuju da se u srebreničkoj oblasti desio masakr velikih proporcija. Svjetski mediji objavili su da se veliki masakr nad Bošnjacima desio nakon sto su srpske snage okupirale UN-ovu zaštićenu zonu i da UN-ovi posmatrači nisu ništa učinili da to spriječe.
• The Enclave, trodijelna serija bazirana na događajima u Srebrenici, je emitovana 1995. godine na Dutch Public Broadcasting stanici. Nakon toga je napravljen i film, koji je obuhvatio navedene dijelove serije.

• Ratko Mladić i Radovan Karadžić, vojni i politički lideri Srba, su optuženi za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona o običajima ratovanja, pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, godine 1996. generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću, suđeno je 2000. za zločin genocida u Srebrenici. 1995. Krstić je rukovodio napadom na Srebrenicu, zajedno sa generalom Mladićem. Augusta 2001. Radislav Krstić je osuđen po optužbi za zločin genocida, a dobio je 46 godina zatvorske kazne.^[25]

Nakon dugotrajne diskusije o genocidu u Srebrenici, aprila 2002. Vlada Nizozemske (drugi kabinet Wima Koka) odlučila je podnijeti ostavku nakon službene istrage i izvještaja koji je načinio Nizozemski institut za ratnu dokumentaciju.

Marta 2003. izgrađen je Memorijalni centar Srebrenica - Potočari, koji je otvorio Bill Clinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida je pokopano 31. marta, dok je još 118 našlo svoj smiraj 11. jula iste godine, na osmogodišnjicu genocida. Na devetu godišnjicu genocida, 11. jula 2004. ukopano je još 338 identificiranih žrtava.

• 2004. godine Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown je prinudio Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je objavila izvještaj u oktobru 2004. u kojem je potvrdila 8.731 nestalih i poginulih osoba s područja Srebrenice (7.793 ubijene osobe između 10. i 19. jula 1995. i 938 osoba nakon tog perioda).
• Srpski nacionalisti osporavali su nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom Visokog predstavnika. Međutim, Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, preko televizije je rekao da su srpske snage pobile nekoliko hiljada civila u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, istakavši da je Srebrenica crno poglavlje srpske historije.^[26] U svom televizijskom obraćanju koristio je riječ "masakr" umjesto riječi "genocid".
• 10. novembra 2004. Vlada Republike Srpske objavila je službeno izvinjenje, koje je došlo nakon što je srpska vlada razmotrila izvještaj Komisije. Vlada Republike Srpske saopćila je da "izvještaj jasno pokazuje da su ogromni zločini počinjeni u regionu Srebrenice, jula 1995.^[27]

 

• 18. januara 2005, pukovnik VRS Vidoje Blagojević, osuđen je na 18 i major Dragan Jokić na 9 godina zatvora zbog učešća u srebreničkom genocidu.^[29]
• 2. juna 2005. pojavio se videosnimak zlostavljanja i egzekucije, četvero djece i dva mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Miloševiću kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika policijskih jedinica iz Srbije u srebrenički genocid. Video prikazuje sveštenika srpske pravoslavne crkve koji blagosilja nekoliko vojnika. Nakon toga vojnici se pojavljaju privodeći civile koji su vezani i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Kasnije su identificirani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina i dvojica ljudi u 20-im godinama. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani, vojnici ih udaraju nogama u glavu i psuju im. Nakon toga je prikazana egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Zatim se čuje negodovanje kamermana, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju i dalje snimati monstruozni zločin. Vojnici naređuju dvojici civila da premjeste leševe tek ubijenih ljudi u obližnju štalu, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni. Video je izazvao javno zgražavanje u Srbiji. U danima nakon njegovog prikazivanja Srbijanska vlada vrlo je brzo uhapsila neke od bivših vojnika identificiranih na videu. O događaju su najviše izvještavale novine Danas i medijska kuća B92. Sve relevantne svjetske medijske kuće nekoliko su dana izvještavale i prikazivale snimku strijeljanja Bošnjaka. Prema izvorima bosanskih medija, nekoliko članova familije pogubljenih mladića, vidjeli su pogubljenja svojih najmilijih na televiziji. Ipak, mišljenja su i dalje bila podijeljena i nastupio je velik revizijski odgovor. Novinska kuća Dnevne novosti ubrzo nakon prikazivanja videa objavila je listu 3287 Srba navodno ubijenih u Srebrenici i oko nje, dok je i video koji prikazuje pogubljenja srpskih vojnika od mudžahedina također objavljen u to vrijeme.
• Sredinom 2005. sarajevski fotograf Tarik Samarah u kooperaciji s nedavno osnovanom nevladinom organizacijom Inicijativa mladih za ljudska prava postavio je 27 velikih reklamnih panoa u sjećanje na genocid u Srebrenici, širom Beograda. Panoi su izazvali veliku kontraverzu i mnogi su bili uništeni sa porukama na kojima je pisalo "Nož, žica, Srebrenica", "Biće repriza" i "Ratko Mladić".
• 11. jula 2005. navršilo se 10 godina od genocida u Srebrenici. Komemorativnoj ceremoniji u Potočarima je prisustvovalo oko 50.000 ljudi i preko 40 državnih delegacija. Tog dana sahranjeno je dodatnih 610 identificiranih žrtava. Srbijanski predsjednik Boris Tadić također je prisustvovao komemoraciji, odavši počast i poklonivši se pred tabutima žrtava. Tadićevo prisustvovanje izazvalo je ogorčenje među srpskim ultranacionalistima, ali je pozdravljeno od međunarodne zajednice. Francuski, nizozemski i britanski ministri također su bili prisutni, kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw izvinio se u ime međunarodne zajednice rekavši:

  ...Sramota je međunarodne zajednice da se ovakvo zlo desilo ispred našeg nosa, a da nismo učinili ništa...

Zaključci Ujedinjenih nacija

Generalna skupština Ujedinjenih nacija, 54. sjednica, Tačka 42: Pad Srebrenice - uloga bošnjačkih snaga na terenu

 

475. I Bošnjaci u Srebrenici su bili kritikovani, između ostalog su optuživani da nisu u potpunosti demilitarizovali enklavu i da nisu dovoljno učinili da je odbrane. Ove kritike donekle izgledaju kontradiktorne. Kad je prva kritika u pitanju, treba napomenuti da je Vlada Bosne i Hercegovine započela pregovore s VRS-om o demilitarizaciji po nagovoru UN-a. Iako je istina da se bošnjački borci u Srebrenici nisu potpuno demilitarizirali, ipak su to učinili u dovoljnoj mjeri da UNPROFOR 21. aprila 1993. izda saopćenje za javnost u kojem je objavio da je proces demilitariziranja uspio. Posebnim uputama UNPROFOR-u je iz sjedišta UN-a u New Yorku poručeno da ne bude previše uporan u traženju bošnjačkog oružja i, poslije, da VRS treba povući svoju tešku artiljeriju prije nego Bošnjaci predaju svoje oružje. Pripadnici VRS nikad nisu povukli svoje teško naoružanje.

476. Kad je riječ o optužbama da Bošnjaci nisu učinili dovoljno da odbrane Srebrenicu, vojni eksperti koji su konsultirani za ovaj izvještaj većinski su se složili da Bošnjaci nisu mogli odbraniti Srebrenicu od usklađenog napada uz podršku oklopnih jedinica i teške artiljerije. Branioci su bili nedisciplinirani, neobučeni, slabo naoružani, bili su potpuno izolirana snaga i izloženi u ljudima nakrcanoj srebreničkoj dolini. Bili su neopremljeni do te mjere da se nisu mogli obučiti da koriste nekolicinu težeg naoružanja koje su do njih prokrijumčarile njihove vlasti. Nakon više od tri godine opsade stanovništvo je bilo demoralizirano, uplašeno i često gladno. Jedini vođa enklave bio je odsutan kad se napad desio. Nije se bilo moguće suprotstaviti VRS-u, koji ih je okruživao i kontrolirao sva uzvišenja, a bio je i pristojno opremljen teškim oružjem i logistikom od jugoslavenske armije.

477. Uprkos malim izgledima koje su imali, Bošnjaci su zahtijevali od UNPROFOR-a da im vrati oružje koje su predali u skladu sa sporazumima o demilitarizaciji iz 1993. godine. Oružje su zatražili na početku srpske ofanzive, ali je UNPROFOR odbio zahtjev zbog toga što, kako je to jedan komandir objasnio, "naša je obaveza bila da branimo enklavu, a ne njihova". Uzimajući u obzir ograničeni broj i nekvalitet bošnjačkog oružja koje je držao UNPROFOR, malo je vjerovatno da bi predaja tog oružja Bošnjacima znatno promijenila ishod borbe. Međutim, Bošnjaci su u tom momentu bili napadnuti, željeli su da pruže otpor na bilo koji raspoloživi način, a UNPROFOR im je onemogućio pristup nekim od njihovih oružja. Sagledavajući posljedice, izgleda da je ova odluka bila naročito nerazborita, s obzirom na UNPROFOR-ovu nespremnost da primjenjuje silu kako bi odbio napade na enklavu.

478. Mnogi su optužili bošnjačke snage što su se povukle iz enklave kada su srpske snage nagrnule na dan pada enklave. Međutim, ne smije se zaboraviti da je komandir Dutchbata uoči posljednjeg napada poticao Bošnjake da se povuku s odbrambenih položaja na jugu grada Srebrenice, pravca iz kojeg su pripadnici VRS nadirali. On je tako postupio vjerujući da će NATO-vi avioni uskoro započeti široke zračne napade protiv nadirućih Srba.

479. Treća optužba na račun bošnjačkih branilaca Srebrenice je da su isprovocirali srpsku ofanzivu napadima izvan zaštićene zone. Iako ovu optužbu često ponavaljuju međunarodni izvori, ne postoje vjerodostojni dokazi u njenu korist. Osoblje Dutchbata na terenu je tada ocijenilo da su malobrojni "upadi" koje su Bošnjaci izveli izvan Srebrenice imali mali ili nikakav vojni značaj. Ove upade su često organizovali kako bi sakupili hranu jer je VRS zabranila ulaz humanitarnih konvoja u enklavu. Čak i srpski izvori koje smo konsultovali u svrhu ovog izvještaja su priznali kako bošnjačke snage u Srebrenici za njih nisu predstavljale značajnu vojnu prijetnju. Najveći napad koji su Bošnjaci izveli izvan Srebrenice tokom više od dvije godine zaštićene zone je po svemu sudeći bio napad na selo Višnjica 26. juna 1995. godine. Tokom ovog napada spaljeno je nekoliko kuća, ubijeno je najviše četiri osobe srpske nacionalnosti i ukradeno je oko 100 ovaca. Za razliku od ovoga, dvije sedmice poslije su zauzeli enklavu istjeravši desetine hiljada ljudi iz njihovih domova i masovno pogubivši hiljade muškaraca i dječaka. U više navrata su preuveličavali upade iz Srebenice kao izgovor za ostvarenje glavnog ratnog cilja: stvoriti geografski neprekinutu i etnički čistu teritoriju uz Drinu i tako omogućiti svojim trupama da se mogu boriti u drugim dijelovima zemlje. U kolikoj su mjeri ovaj izgovor međunarodni faktori i posmatrači prihvatali zdravo za gotovo može se posmatrati kroz prizmu "izjednačenih snaga" kroz koju su mnogi predugo gledali na sukob u Bosni.

Dana 27. juna 2005. američki Zastupnički dom usvojio je rezoluciju (H. Res 199), koju su sponzorisali kongresmeni Christopher Smith i Benjamin Cardin) i tako obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom od 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.

Rezolucija je mjera kojom se obilježavala deseta godišnjica srebreničkog genocida, u kojem je više od 8000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od njihovih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. jula 1995. iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Rezolucija navodi sljedeće:

...Politika agresije i etničkog čišćenja koju su provele srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. uz direktnu pomoć režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, a koja je uzrokovala raseljavanje više od 2.000.000 stanovnika i procijenjenih 200.000 žrtava, desetke hiljada silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definisani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako je navedeno u članu 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisane u Parizu 9. decembra 1948. i stavljene u punopravnu snagu 12. januara 1951...

 

Srbija je od samog početka učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini, prvo posredstvom srpskih rezervista, regruta i oficira koji su služili JNA, zatim preko raznih dobrovoljačkih i paravojnih formacija, odnosno vojne, logističke, obavještajne i tehničke podrške davane oružanim formacijama bosanskih Srba. Prema dokumentima Tužilaštva, JNA je prilikom "lažnog povlačenja iz Bosne" 1992. ostavila približno 70.000 komada oružja, kao i municiju s oznakama SR Jugoslavije, čije su čahure nađene u Srebrenici.^[30]

Bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilo Perišić tereti se da je bio odgovoran za materijalnu i logističku pomoć Vojsci Republike Srpske; Haško tužilaštvo navodi da je VJ osiguravala i plaćala oficirski kadar VRS-a, uključujući beneficije i unapređenja. To je činjeno tajno kako bi se prikrila umiješanost Srbije u sukobe u Bosni i Hercegovini. Pri Generalštabu VJ postojao je "30. kadrovski centar", posredstvom kojeg su isplaćivani oficiri u Bosni, uključujući i Ratka Mladića, zapovjednika VRS-a. Kao pripadnici 30. kadrovskog centra VJ, ti i drugi oficiri umiješani u te zločine dobijali su plaće od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti verificirala je i regulirala VJ.^[30]

Pored opće logističke i finansijske podrške, u genocidu je direktno učestvovala i paravojna formacija "Škorpioni", pod kontrolom MUP-a Srbije. Svi autobusi i kamioni koji su korišteni za deportacije Srebreničana su bili iz Srbije ("7. juli" Šabac, "Strela" Valjevo, "Raketa" Užice i drugi).^[31]

Skupština Republike Srbije 30. marta 2010. usvojila je Rezoluciju o Srebrenici, kojom se "izražava saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spriječi ova tragedija".

Presudom civilnog apelacionog nizozemskog suda od 16. jula 2014. Nizozemska je okrivljena za deportaciju i ubistva 300 bošnjačkih muškaraca, koji su nakon zauzimanja Srebrenice 13. jula 1995. od Vojske Republike Srpske odvedeni i pogubljeni. Optužbu je podnijelo udruženje Majke Srebrenice, a u njoj se iznosi da nizozemski vojnici u Potočarima nisu preduzeli ništa da bi spriječili deportacije i ubistava bošnjačkih muškaraca. Presudu je donijela sutkinja Larissa Elwin.^[32][33][34]

 

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava u Srbiji i Edina Bečirević s Univerziteta u Sarajevu ukazuju na kulturu negiranja genocida u Srebrenici koja je prisutna u političkom diskursu, medijima, pravnom i obrazovnom sistemu u Srbiji.^[35]

Negiranje se ogleda u preispitivanju presuda Haškog tribunala, umanjivanja broja mrtvih ili načina na koji su ubijeni, te činjenice da je većina žena i djece preživjelo, što se navodi kao razlog zbog čega se masakr ne može okvalifikovati kao genocid.^[36]

Tokom Rata u Bosni i Hercegovini, Slobodan Milošević je imao efektivnu kontrolu nad većinom Srbijanskih medija.^[37][38] Po završetku rata, skepticizam oko Srebrenice i dalje je bio raširen među građanima Srbije.^[39]

U nastojanju da eliminišu grupu Bošnjaka, snage bosanskih Srba su počinile genocid (...) Žalbeno vijeće neosporno navodi da zakon osuđuje, u ispravnim riječima, duboku i trajnu štetu nanesenu, a naziva masakr u Srebrenici pravim imenom: "genocid". (MKSJ, paragraf 37)

• Quo Vadis, Aida?
• Krokodil Lacoste
• Uvertira
• Razglednice iz groba

• Historija Bosne i Hercegovine
• Rat u Bosni i Hercegovini
• Srebrenica
• Majke Srebrenice
• Janja Beč Neumann
• Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 78/282

 

Commons ima datoteke na temu: Genocid u Srebrenici

 

Wikizvor ima izvorni tekst: Tužilac protiv Radislava Krstića

 

Wikivijesti sadrže vijesti vezane za: Potvrđeni navodi o genocidu u Srebrenici

• Blog Srebreničkog Genocida
• Početna optužnica pri MKSJ protiv Karadžića i Mladića za Srebrenicu.
• Organizacija Majke Srebrenice.
• Necenzurisana verzija snimka pogubljenja Bošnjaka iz Srebrenice Upozorenje: šokantan materijal!
• Preliminarna lista 8106 Bošnjaka ubijenih u Srebrenici.
• Presuda pretresnog vijeća u slučaju Krstić
• Presuda žalbenog vijeća u slučaju Krstić
• www.institut-genocid.ba - Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
• Međunarodna komisija za nestale osobe Arhivirano 12. 2. 2008. na Wayback Machine
• Bosnia Genocide Resources - Prevent Genocide International
• Fond za humanitarno pravo, Beograd (Humanitarian Law Center, Belgrade)
• SENSE - Tribunal - Specijalizovana agencija koja pruža izvještaje o zbivanjima u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodnom sudu pravde (MSP) i stalnom Međunarodnom krivičnom sudu (MKS)
• "Žene u crnom" - Ženska mirovna grupa feminističko-antimilitarističke orijentacije
• Zadnji izvještaj Komisije Vlade RS za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine na oficijelnoj Internet stranici Vlade RS
• Istraživačko dokumentacioni centar (arhivirana stranica)
• Publikacija "Srebrenica: od poricanja do priznanja" u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji
• Genocid nad Bošnjacima Srebrenice; sigurne zone UN-a, jula 1995 (Autor: dr. Smail Čekić)
• (en) Činjenice o srebrenici, ICTY Outreach Programme
• https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=CqOTEX8uZl4 Kako je dokazan genocid