Emidio Morganti

Godine 1997. promoviran je u Seriju C i, nakon tri sezone i 30 utakmica (uključujući utakmicu play-outa), kao i finale razigravanja Serije C2 2000. između Alessandrije i Prata, nagrađen je promocijom među sudije za dva najviša ranga italijanskog nogometa.

U Seriji A debitirao je 2001, u utakmici Lecce – Fiorentina, a kvalitetno suđenje donijelo mu je nominaciju za međunarodnog sudiju 2006, ali je prednost dobio Tiziano Pieri.

U ljeto 2006. njegovo ime pojavilo se u istrazi o skandalu Calciopoli, u vezi s telefonskim razgovorima s menadžerom Milana – kasnije diskvalificiranim – Leonardom Meanijem (razgovori su se odnosili na Morgantijevu želju da kupi ulaznice za utakmice, nakon plaćanja u novcu). Morganti je prvo suspendiran na nekoliko mjeseci kao mjera predostrožnosti, a zatim je oslobođen svih optužbi.^[1]

Vrativši se na travnjake, redovno je sudio u Seriji A, u kojoj je, zaključno sa sezonom 2010/11, skupio 132 utakmice, uključujući brojne klasike, poput dva milanska derbija, tri rimska, jedan derbi Juventus – Milan, jedan Juventus – Roma, dva derbija Milan – Roma, dva Roma – Inter, dva đenovska te doigravanje za promociju u Serie B 2008. (AlbinoLeffe – Lecce) i 2009. (Livorno – Brescia); 17. maja 2007. vodio je drugu utakmicu finala Italijanskog kupa Inter – Roma.

Dana 24. maja 2008, zaključivši prvenstvo vrlo kvalitetnim suđenjem, još je jednom određen za finale Kupa, ponovo između Rome i Intera, ali sada se igrala samo jedna utakmica.

Na kraju sezone 2007/08. dobio je Nagradu "Giovanni Mauro", namijenjenu sudiji iz Nacionalne sudijske komisije (CAN) koji se posebno istakao.

U augustu 2009, na otvaranju sezone, dobio je važnu referencu (koja mu je nedostajala u karijeri) kada mu je povjereno vođenje utakmice Italijanskog superkupa, odigrane u Pekingu između Intera i Lazija.

Iako nije bio međunarodni sudija, u sezoni 2009/10. više je puta imenovan dodatnim sudijom (tzv. gol-sudijom), u utakmicama grupne faze Evropske lige, što uključuje i eksperiment s dvojicom sudija iza golova kako bi bolje provjerili sve dvojbene situacije u kaznenom prostoru.

Dana 16. maja 2010. vodio je utakmicu posljednjeg kola prvenstva Siena – Inter (0:1), koja je nerazzurrima donijela 18. scudetto.

U julu 2010. trebao je okončati članstvo u CAN-u nakon što je dosegao desetu, posljednju moguću godinu staža za sudije koje ne postanu međunarodne, ali zbog toga što se istakao tokom sezone dobio je izuzeće za dodatnu godinu; ujedno, nakon razdvajanja CAN-a A-B na CAN-A i CAN-B, uključen je u CAN-A.

Krajem januara 2011. dobio je nagradu za najboljeg sudiju u Italiji u 2010, koju dodjeljuje Italijanska asocijacija nogometaša, nadmašivši Paola Tagliaventa i Nicolu Rizzolija.^[2]

Dana 7. maja 2011, u pretposljednjem kolu prvenstva, vodio je utakmicu Roma – Milan (0:0), u kojoj su rossoneri osigurali 18. titulu prvaka Italije, a tri sedmice kasnije sudio je svoje treće finale Kupa, održano u Rimu između Intera i Palerma.

S istekom juna 2011. otpušten je iz CAN-a A zbog dobne granice, a nekoliko dana kasnije izabran je za člana CAN-a B za sezonu 2011/12, na mjesto Domenica Messine, nakon oproštaja Roberta Rosettija.^[3] Za sljedeće dvije sezone ponovo je potvrđen na toj poziciji.

Za sezonu 2014/15. imenovan je članom CAN-a A na čelu s Messinom, što je potvrđeno i za sljedeće dvije sezone.

Početkom jula 2017. imenovan je komesarom CAN-a B, zamijenivši tako Stefana Farinu, koji je preminuo 23. maja te godine. Ta pozicija potvrđena mu je i za sljedeće dvije sezone.

• Profil na transfermarkt.de (de)
• Profil na mondefootball.fr (fr)