Katarina Kosača

Katarina Kosača
Katarina na svom nadgrobnom spomeniku, 1677
Kraljica Bosne
Vladavina	26. maj 1446 - 10. juli 1461.
Prethodnik	Vojača Kotromanić
Nasljednik	Marija Branković
Krunidba	nepoznato
Supružnik	Stjepan Tomaš, kralj Bosne
Djeca	Sigismund Tomašević ili Ishak-beg Kraljević Katarina Tomašević
Otac	Stjepan Vukčić Kosača
Majka	Jelena Balšić
Rođenje	1424/1425 Blagaj
Smrt	25. oktobar 1478 Rim
Mjesto sahrane	Santa Maria u Aracoeli

Blažena Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić (Blagaj, krajem decembra 1424 ili krajem septembra 1426 - Rim, 25. oktobar 1478) je bila supruga kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica.

Iako je često tako nazivaju, Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Posljednja bosanska kraljica bila je Jelena Branković (Mara), supruga Stjepana Tomaševića.^{[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10]} Katarina je za vrijeme vladavine posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića imala titulu kraljice majke.^[11]

Rođena je 1424. ili 1426. u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Pored Katarine Stjepan i Jelena su imali još dva sina: Vladislav Hercegović Kosača i Vlatko Hercegović Kosača.

Stjepan Vukčić Kosača je vladao područjem Poljica, Makarskog primorja, Humske zemlje, matičnim posjedima koje je obuhvatalo gornje Podrinje, dijelove Polimlja, Zete i primorja sa rezidencijom u Novom (Herceg Novi).

Stjepan Vukčič Kosača je bio veliki vojvoda bosanskog Rusaga i imao je najveću titulu Bosanskog Kraljevstva poslije kraljevske. Potpisivao se sa „...Mi gospodin Stiepan herceg od S. Save, gospodar humski, i primorski, veliki vojevoda Rusaga bosanskoga, knez drinski, i veće, sin, i unuk mnogo počtenoga, i glasovitoga spomenutja gospodina kneza Vukca i gospodina Sandalja ...“.^[11]

Katarinin otac je 20. januara 1448. u povelji Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, nazvan "Herzog", što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Isto tako, i na mađarskom jeziku "herceg"^[13] znači upravo „vojvoda“, tako da je moguće da se ta titula udomaćila i iz mađarskog jezika, jer su bosanski vladari u to doba imali vrlo žive diplomatske odnose i sa Ugarskom.

Iz titule Stjepana Vukčića Kosače se jasno vidi da je on "herceg" jedino za vojvodstvo Svetog Save - "herceg od Sv. Save" u kojem se inače za vladara koristila titula "herceg"^[14], te dalje navodi zemlje kojima vlada: „gospodar humski, i primorski“, onda „veliki vojevoda Rusaga bosanskoga“ i “ knez drinski“. U prepisci sa stranim vladarima je vrlo moguće da su se koristili nazivi za vojvodu na različitim jezicima, latinskom (dux ili duce), mađarskom (herceg) ili njemačkom (Herzog). Na Katarininom spomeniku u Rimu je Stjepan nazvan „duce Sancti Sabba“.

Herceg Stjepan, u to vrijeme najmoćniji bosanski velikaš, se borio za stabilnost Humske zemlje u sastavu Bosanskog Kraljevstva, bio je vjeran bosanskoj kruni i dinastiji bosanskih kraljeva Kotromanića. U vrijeme represije kralja Tomaševića nad pripadnicima Crkve bosanske, pred kraj Bosanskog Kraljevstva, Herceg Stjepan je stao u zaštitu bosanskih heretika, što je dovelo do nesuglasica na relaciji s bosanskom krunom. Tomašević, željan dokazivanja i krune koju je zatražio od pape, počeo je sprovoditi teror nad hereticima. Kasnije su odnosi između Kosače i Tomaševića izglađeni, što je zabilježeno u pismu hercega Stjepana Mletačkoj Republici od 1. decembra 1461.

Smatra se da je poslije njegove smrti od naziva njegove titule na mađarskom ili njemačkom jeziku izveden novi naziv za njegov posjed Hercegovina (Vojvodina). Međutim, naziv Hercegovina nije nikad korišten kao naziv za posebnu zemlju u okviru Bosanskog Kraljevstva i prvi put se pojavio formiranjem Hercegovačkog sandžaka kao Otomanske upravne jedinice, te kasnije Austro-Ugarskom okupacijom poslije Berlinskog kongresa 1878.

Stjepan Tomaš je prije dolaska na tron živio u bračnoj zajednici sa krstjankom Vojačom. Uz odobrenje pape Eugena IV, nakon što je proglašen kraljem, raspustio je Vojaču, pošto je bila niskoga roda i stoga nedostojna titule kraljice.

Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446.^[15] u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći bogumilstva i prihvatiti rimokatoličanstvo.^[16] Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Sam papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461.. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjeski.

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila troje djece - dijete nepoznatog imena koje je umrlo 1460. i koje je u trenutku smrti imalo 14. godina , Sigismunda i Katarinu, a imala je i pastorka, sina njenog muža i krstjanke Vojače.

Katarinin muž umire 10. jula 1461. i ona njegovom smrću prestaje biti prva žena kraljevstva. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Jelene (Mare).

Osmanlijske osvajačke sile nadirale su s istoka i kralj Stjepan Tomašević, Katarinin pastorak, je okončao svoj život braneći svoj tron. Osmanlijsko osvajanje Bosne zateklo je kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu Bosne. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi Crkvu Presvetog Trojstva.

Kad se osmanlijskim osvajanjima nije moglo odoliti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. Legenda kaže da je kraljica i kraljičina pratnja izbjegla osmanlijsku potjeru tako što je sve konje naopako potkovala. U Dubrovniku je pohranila mač svog muža. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Sigismundu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama, te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i odbrani svoje vjere".

Katarininu djecu Osmanlije su odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Postoje indikacije da je princa i princezu u Istanbul odveo njihov daidža, Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je također primio islam i postao poznat kao Ahmed-paša Hercegović. Sigismund je u Osmanlijskom Carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan Kraloglu, što na turskom jeziku znači "Kraljević". Nikada se nije vratio kršćanstvu.

Bivšu kraljicu su u Rimu uzdržavali papa Siksto IV i papa Pavao II mjesečnom penzijom od 100 dukata koja je prvi put zabilježena 1466.. U egzilu je Katarina držala vlastiti mali dvor koji se sastojao uglavnom od njenih sunarodnjaka. Bila je poštovana ličnost u Rimu i učestvovala je u ondašnjem društvenom životu, pojavljujući se, naprimjer, na vjenčanju velikog kneza Moskve, Ivana III, i bizantijske princeze Sofije Paleolog. U egzilu joj je društvo pravila još jedna protjerana kraljica, svrgnuta kiparska vladarica Karlota. S Katarinom su živjeli njeni dvorjani, koji su živjeli s njom prije nego li je postala bosanska kraljica. Svi navedeni dvorjani bili su rođeni u okolini Mostara i svi su preživjeli pad Bosne:

• Paula
• Jelna
• Mara
• Radič
• Abraham

Svi su živjeli s kraljicom do njene smrti.

Dugo je pokušavala dobiti nazad starateljstvo nad svojom djecom. Tražila je pri tom novčanu pomoć milanskog kneza Galeazza Marije Sforze. Nadala se da će na taj način uspjeti otkupiti svoju djecu, ali Sforza joj je odbio posuditi novac.

Kraljica Katarina je, osjećajući da joj se bliži smrt, 20. oktobra 1478. počela sastavljati svoju oporuku. Prvo je navela da želi biti pokopana u crkvi Santa Maria u Aracoeli, a zatim je izrazila svoju nadu u oslobođenje Bosne. Imajući na umu velikodušnost koju su prema njoj pokazali pape Siksto IV i Pavao II, u svojoj oporuci napisala je kako Bosansko Kraljevstvo povjerava svoju zemlju Bosnu Svetoj Stolici dok se njena djeca ne vrate kršćanstvu. Pošto se pobrinula za svoje fantomsko kraljevstvo, Katarina je raspodijelila ostatak svog novca, nakita i odjeće među svojim vjernim dvorjankama i slugama, te djeci, ali opet pod uvjetom da se vrate kršćanstvu. Sinu je ostavila mužev srebreni mač, naznačivši da se isti treba predati Balši Kosači, sinu njenog brata Vladislava, ukoliko Šimun ostane musliman. Crkvi Santa Maria u Aracoeli ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i svile.

Kraljica Katarina je umrla 25. oktobra 1478. u Rimu. Njeno tijelo položeno je na počasno mjesto u crkvi Santa Maria u Aracoeli. Proglašena je blaženom, a dan njene svetkovine je 25. oktobar. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine.

Na njenom grobu je stajao natpis na bosančici. Međutim, 1590, prilikom premještanja kraljičinih posmrtnih ostataka iz prezbiterija crkve (gdje je grob bio u horizontalnom položaju) do njihove trenutne lokacije, na lijevi stub ispred glavnog oltara, originalni natpis je zamijenjen natpisom na latinskom jeziku. Pri tom je napravljena greška u njenom opisu. Novi natpis ju je nazvao sestrom, umjesto kćerkom hercega Stjepana. Na novoj nadgrobnoj ploči prikazan je kraljičin lik u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. S jedne strane njene glave nalazi se grb njenog muža, a s druge strane grb njenog oca koji se danas više ne može prepoznati.

• Spisak bosanskih kraljeva

• Esad Kurtović, Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini (1425-1478) (U povodu 525 obljetnice smrti), Bosna franciscana XIII/22, Sarajevo 2005, 201-211. [1]^{[mrtav link]}
• Dubravka Zrnčić-Kulenović, 'Čijom je naša kraljica?', 2005.
• Ibrahim Kajan, 'Katarina, kraljica bosanska', 2004.
• Ibrahim Kajan, 'Tragom bosanskih kraljeva - putopis', 2003.