Brak

Ovaj članak obrađuje samo temu na lokalnom nivou i ne obrađuje globalno viđenje pojma Brak. Članak treba dopuniti tako da obuhvati temu članka na svjetskom nivou.

Brak je životna zajednica dvije osobe koja ima sociološke, kulturne, vjerske i pravne posljedice. Osnovna funkcija braka je osnivanje porodice.

Brak je relativno trajna spolna i ekonomska zajednica društva.

Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima pravo na brak spada pod jedno od osnovnih ljudskih prava. Brak je, u pravnom smislu, zakonom uređena životna zajednica između žene i muškarca.^[1] Porodični zakon Bosne i Hercegovine zajednicu istospolnih partnera ne definiše kao brak.^[2] U novijem vremenu ovakva vrsta zajednice postaje pravno priznata u mnogim državama. Za sklapanje braka moraju biti ispunjene određene pravne pretpostavke propisane zakonom da bi pravni poredak takvoj zajednici priznao učinke braka. Učinci braka mogu biti osobno pravni (npr. prezime bračnih drugova) i imovinskopravni (npr. bračna stečevina). Životna zajednica dvije osobe koje nisu u braku u pravnom smislu naziva se izvanbračna zajednica. Zakonom je određeno da je izvanbračna zajednica ona koja traje duže od tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete.^[3] Takva zajednica, u novije vrijeme, u velikoj mjeri proizvodi gotovo sve pravne učinke kakve proizvodi i brak te je u pravnom smislu gotovo izjednačena s brakom.Prema krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine u izvanbračnu zajednicu nije dozvoljeno stupiti sa osobom mlađom od 16. godina.

Poligamija je u Bosni i Hercegovini zabranjena zakonom i prekršitelj snosi posljedice u vidu zatvorske kazne.

1. Ko sklopi novi brak iako se u braku već nalazi, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
2. Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko sklopi brak s osobom za koju zna da se u braku već nalazi.

Porodičnim zakonom Bosne i Hercegovine određene su prepreke za sklapanje braka:

1. Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.
2. Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje.
3. Brak ne mogu sklopiti krvni srodnici u ravnoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo, a ovom zakonu podliježe i odnos nastao potppunim usvojenjem
4. Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik i u slučaju nepotpunog usvojenja.
5. Brak ne mogu sklopiti: svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka, maćeha i pastorak, bakin drugi muž i ženina unuka iz prijašnjeg braka i djedova druga žena i mužev unuk iz prijašnjeg braka, bez obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje ovog braka ako se utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.
6. Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života. Najniža zakonska granica je 16. godina i to samo ako sud utvrdi da je osoba sposobna za obaljanje bračnih dužnosti i prava, te da je brak u njenom interesu.
7. Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini odnosno okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog protiv dostojanstva osobe i morala.

U predislamskom periodu, u arapskim zemljama, u brak se moglo stupiti na četiri načina:^[4]

1. Brak poput današnjeg: momak i djevojka se vjenčaju nakon mladićeve prosidbe
2. Brak koji nastaje nakon što žena po muževom naređenju, nakon završenog mjesečnog ciklusa odlazi da živi sa drugim muškarcem dok ne zatrudni. Nakon toga se može vratiti svom mužu, ako on to odluči. Ova vrsta braka se prakticirala kod parova koji nisu mogli imati djece
3. Grupa od tridesetak osoba se okupi i seksualno opći sa jednom ženom. Ako to rezultita trudnoćom, ona poziva sve učesnike koji moraju da se na to odazovu i ona izabire ko od njih će biti otac njenog djeteta. On daje djetetu porodično prezime.
4. Postojale su takozvane javne žene koje su svoju kuću označavale zastavicom, i koje su seksualno općile sa svim muškarcima koji bi u nihovu kuću došao. Ako bi ostala trudna, pozivali su se svi muškarci koji su sa njom općili i onda se na osnovu mišljenja fizionomiste određivalo na koga dijete liči, i ko mu je otac. Muškarac koji bi bio proglašen za oca nije mogao to odbiti.

Pored ovog, postojao je i brak koji je bio produkt zarobljavanja. Žene, koje su bile ratni plijen bile su prisilno udavane za pobjednike. Objavom islama svi ovi brakovi se ukidaju.

Islam podstiče na brak jer se sklapanjem braka spriječava blud.^[5] Oženiti se može udavanom ženom, udovicom i nevinom djevojkom. Islam dozvoljava poligamiju. U Kur'anu je definisano da se svaki muškarac može oženiti sa maksimalno četiri žene. Obaveza svakog muškarca je da ženi prilikom njene udaje za njega daruje obavezan dar (mehr). Ako dođe do razvoda, muškarac je dužan isplatiti vjenčani dar ako to nije učinio u toku braka.

• Ako se radi o ženi koja je već prije bila u braku, od nje muškarac mora tražiti pristanak za brak. Pristanak mora biti izražen isključivo riječima, dok je za djevojku dozvoljeno da prećuti odgovor, što će se smatrati potvrdom.
• Ako je žena raspuštenica propisano je da nakon razvoda pričeka tri menstrualna ciklusa.
• Trudnica je dužna sačekati dok se porodi, ali nije dužna čekati da se završi period babinja.
• Ako je riječ o udovici, ona mora sačekati 4 mjeseca i 10 dana.

Islam zabranjuje sklapanje braka u sljedećim slučajevima:

• Udavanje kćerke za nekog muškarca pod uslovom da i on uda svoju kćer za njega bez davanja obaveznog bračnog poklona (mehr), tzv Šigar brak.
• Zabranjeno je istovremeno oženiti žei i njenu tetku po ocu ili majci
• Zabranjeno je zaručiti se sa već zaručenom djevojkom sve dok on ne odustane od ženidbe
• Zabranjeno je oženiti udovicu, raspuštenicu i trudnicu sve dok ne prođe njen period čekanja
• Zabranjeno je oženiti se osobom koja je u srodstvu po dojenju (brat/sestra po mlijeku-osoba koja nije u krvnom srodstvu, ali ih je dojila jedna osoba)
• Zabranjeno je oženiti ženu koja je zarobljena u bici,

Islam dozvoljava prekid braka ako je to opravdano. Inicijator razvoda mogu biti i muž i žena, kao ravnopravni učesnici braka. Muškarac i žena se ne mogu razvesti dok ona ima menstualno krvarenje, već tek kada ono prođe, ali poslije njega ne smiju imati spolne odnose. Ako se muškarac razvede od žene, pa se ona preuda, ne može se vratiti prvom mužu sve dok ne ostvari spolne odnose sa drugim mužem. Raspuštenica ima pravo na alimentaciju. Ako jedan od supružnika drugog optužuje za blud, a nema 4 svjedoka koja to mogu potvrditi, nakon što se oba supružnika zakunu Allahom u svoju nevinost, odnosno krivnju onog kojeg optužuju biće razvedeni.

Kršćanstvo, kao i islam i judaizam podstiču na brak. Prema kršćanskom učenju, brak je doživotna zajednica između muškarca i žene. „ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ (Knjiga Postanka. 2:24)

Kršćanski brak započinje vjenčanjem u crkvi pred svećenikom i najmanje dva svjedoka (kumovi). Ženidbena veza traje do smrti muža ili žene. Brak je nerazješiv, osim ako se proglasi ništavnim od strane crkvene vlasti, ako postoje opravdani razlozi. Teški grijesi protiv braka su: preljub, mnogoženstvo, odbacivanje plodnosti i rastava. za sljedeće razloge Crkveni zakonik omogućava proglašenje nistavnim braka za desetak motiva, a četiri najčešća su: zbog psihičkih smetnji, prijevare, simulacije ženidbe kao takve ili zbog prisile može odobriti rastavu braka. Kada zajednički život iz različitih teških razloga postaje praktički nemoguć, Katolička Crkva dopušta odvojenost supružnika.

U jevrejskom pravu brak je veza između muškarca i žene kojom se sjedinjuju u najužu zajednicu. Svrha samog braka nije samo u nastavku rase, njegov glavni razlog je taj da je brak temelj vjerskog i etičkog života. U prošlosti, jevrejsko pravo nije u potpunosti zabranjivalo poligamiju, koja je bila uobičajena na Istoku, nego je dozvoljavala da se muž može oženiti sa najviše četiri žene u društvu gdje je poligamija priznata. Tek je u 10. vijeku u Mainzu poligamija zabranjena svim Židovima koji žive u zapadnim krajevima čime se stalo u kraj dosta nedefinisanom zakonu o poligamiji kod jevreja. Da bi se uopšte moglo stupiti u bračne odnose nije smjelo postojati bračnih zapreka koje su definisane u mozaičko-talmudskom pravu.

1. krvno srodstvo ili tazbina. TPrema talmudskom pravu svrha spajanja različitih spolova u ženidbi je da se iz dvije različitosti dobije nešto treće te je stoga jasno da brak između lica koja potiču od istog krvnog pretka stoji u suprotnosti sa pravom svrhom ženidbe.U skladu sa tim talmudsko pravo zabranjuje ženidbu u između srodnika u uzlaznoj i silaznoj putanji, s kćeri sina ili unukom kćeri.

U lica sa kojima zabranjeno sklapati brak ulaze:

a) iz ascendencije – majka,

b) iz descendencije – unuka,

c) iz kolateralne linije – sestra, te sestra od oca i majke,

d) iz afiniteta – maćeha, punica, polusestra;

2. preljubnik;

3. ženidbena veza;

4. bludnja u osobi;

5. impotencija;

6. razlika u vjeroispovijesti - Talmudsko pravo ne zabranjuje striktno sklapanje braka sa ne židovima, nego se to iz religioznih razloga ne preporučuje. Razlog tome leži u činjenici da se jevrejstvo kao vjera prenosi sa majčine strane. To znači da ljudi koji nisu rođeni od majke jevrejke nikada ne mogu biti punopravni jevreji. Upravo ta činjenica je razlog zašto judaizam, iako religija knjige nije rasprostranjena kao islam ili kršćanstvo;

7. dob – maloljetna i nedorasla djeca nisu sposobna sklapati valjanu ženidbu bez očevog pristanka. Muškarci u doba punoljetnosti ulaze u 13. godini, a djevojke sa navršenih 12. godina života. Muški Židovi su bili dužni, po talmudskom pravu da se udaju u dobi do 20 godine, dok za djevojke nije postojala granica.

Judaizam dopušta razvod. Ako supružnici traže razvod, podnose zahtjev rabinatu, koji će provesti postupak pomirenja. Ako se uvjeri da ne postoji ni jedan osnov za dalji opstanak braka, dati će svoj pristanak.

Pravilno i pravomoćno razvedeni supružnici slobodni su zasnovati novu bračnu zajednicu s nekim drugim po okončanju parnice. Specifičnost jevrejskog razvoda je u tome sto samo muž može dati ženi dozvolu za razvod, dok žena razvod može tražiti samo u ekstremnim situacijama.

Da bi razvod bio valjan, ženi ili njenom pravnom zastupniku mora bit predan get – dokument o razvodu. Get je obično pisan na pergamentu i potpisuju ga dvojica svjedoka. U slučaju komplikacija, odnosno u slučaju da je muž nedostupan ili ne želi dati ženi razvod postoje nečini prisiljavanja muža na razvod ako su ženini razlozi opravdani. Dok žena nema get svaka njena veza se smatra preljubništvom , a mogući potomak takve veze naziva se mamzer. Takva žena se naziva aguna - ostavljenica i prema jevrejskom zakonu ne može se razvesti i ponovo udati dok ne dobije već spomenutu dozvolu od muža. Potpisana ketuba prije braka osigurava ženu da u slučaju razvoda treba da dobije dio imovine, odnosno sve što je donijela kao miraz. Pored razvoda, brak može prestati i smrću jednog od supružnika. Proglašenjem smrti razrješuje se ženidba.

• Brak na Wikimedia Commonsu