Crkva Engleske

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Engleska crkva (eng. Church of England) je službena kršćanska Crkva koja je ustanovljena u Engleskoj i središte je svjetski rasprostranjene Anglikanske zajednice, te jedan od osnivača Porvoo zajednice.

Poglavar Crkve Engleske je britanski monarh, trenutno kralj Charles III, dok je efektivno vodstvo crkve u rukama kenterberijskog nadbiskupa.

Crkva Engleske u svojoj tradiciji uključuje katoličke elemente, posebno u liturgiji i nauku o sakramentima, te protestantske elemente, što se očituje u teologiji.

Crkva Engleske računa svoju historiju od rimskoga vremena, možda čak i od 1. vijeka. Prvi poznati mučenik u Britaniji bio je sveti Alban, a živio je u ranom 4. vijeku. Irski anglikanci pozivaju se na svetog Patrika, koji je prethodio anglo-saksonskom kršćanstvu. Anglikanci općenito drže da je keltsko kršćanstvo prethodnica njihove Crkve, budući da je ponovna uspostava kršćanstva nastupila u ranom 6. vijeku preko irskih i škotskih misionara, posebno svetog Patrika i svetog Kolumbana.

Krajem 6. vijeka sveti Augustin Kenterberijski postao je nadbiskup u Canterburyju, a papa Grgur I uputio ga je da u vjerski život britanskih kršćana uklopi i preostale poganske običaje i proslave. Premda je na sinodu u Whitbyju 664. godine odlučeno da će se Crkva u Britaniji prilagoditi rimskim običajima što ih je uveo sveti Augustin, keltska su obilježja ostala i dalje prisutna. Crkva je bila podijeljena u dvije provincije: onu u Canterburyju i onu u Yorku, s nadbiskupima na čelu.

U vrijeme vladavine Henrika VIII, 1533. godine, započeli su sukobi između engleske krune i papinstva o pravovaljanosti Henrikovog braka s Katarinom Aragonskom. Na koncu su biskupi Engleske kao poglavara Crkve priznalui kralja umjesto papu, što je bilo u skladu s Henrikovim Aktom o supremaciji (eng. Act of Supremacy) iz 1534. Prema tom aktu engleski suveren je "jedini vrhovni poglavar na zemlji Crkve Engleske, nazivane Ecclesia Anglicana", a rimski biskup (tojest papa) " nema ništa veće ovlasti u Engleskoj, nego što ih ima bilo koji drugi strani biskup". Tako je došlo do odjeljivanja od Rima, a crkvene provincije Yorka i Canterburyja dolaze pod sve jači utjecaj Reformacije, premda se u Henrikovo vrijeme nastavio koristiti latinski jezik u liturgiji.

Henrikova prvobitna namjera nije bila stvoriti novu Crkvu, a pogotovo ne prihvatiti protestantizam. On je bio obuzet brigom o dobijanju muškog nasljednika, a snažna vlast pape koji mu nije želio poništiti brak s ostarjelom ženom kako bi sina dobio sa mlađom u tom cilju mu je bila zapreka. Svojim aktom pokušao je smanjiti papinski utjecaj na događaje u svome kraljevstvu, ali ne i uvesti Reformaciju. Ipak, uvođenje biblijskoga prijevoda na narodnom jeziku u liturgiju 1538. i raspuštanje samostana 1540. godine odaje već značajne utjecaje protestantizma. Velika samostanska zemljišta prešla su u ruke krune, a potom i plemstva, pa više nije nikakvog interesa u višim slojevima za povratak pod papin utjecaj.

Godine 1549. izdana je knjiga molitvi na narodnom jeziku (eng. Book of Common Prayer), a engleski je postao i službeno jedini jezik javnog bogoštovlja. Teološku podlogu promjenama u Crkvi Engleske dao je kenterberijski nadbiskup, Thomas Cranmer, koji je učio na kontinentu, te bio pod utjecajem reformatora Jeana Calvina i Martina Bucera, kao i katolika Erazma Roterdamskog. Njegovim su pravcem nastavili Richard Hooker i Lancelot Andrewes. Za vrijeme kratke vladavine Eduarda VI, Henrikovog sina, oni su uspjeli povući Crkvu Engleske još dalje prema kalvinizmu, što je naglo prekinula kraljica Marija I, rimokatolkinja koja je obnovila papinsku vlast. Tek je pod kraljicom Elizabetom I Crkva Engleske oblikovana kao Crkva koja u sebi uključuje i katoličke i protestantske elemente.

Elizabetine odredbe nastojale su pomiriti različite struje i tako donijeti mir u kraljevstvo. Usprotivio im se manji dio stanovništva: oni koji su htjeli ostati vjerni papi u Rimu, te gorljivi protestanti, nazvani puritanci. Kroz sljedećih stotinu godina, za vrijeme vladavine Jakova I i Karla I, te u Engleskom građanskom ratu i za vrijeme protektorata Olivera Cromwella, često je dolazilo do sukoba dviju frakcija. Za vrijeme protektorata ukinuto je anglikanstvo, a prezbiterijanska teologija je postala obavezna. Karlo II, kralj Engleske, obnavlja anglikanstvo u obliku sličnom iz doba Elizabete I, no priznajući pravo na postojanje i puritancima i katolicima. Ipak, trajno sumnjičenje na nelojalnost trajat će do 19. vijeka.

Vidi: Anglikanska zajednica

Od 17. vijeka počinje snažno georgrafsko i kulturno širenje britanskoga utjecaja, pa tako i anglikanstva. Istovremeno s engleskom reformacijom od Rima se odvojila i Crkva Irske, ali ondje je većina stanovništva ostala vjerna Katoličkoj Crkvi. Godine 1582. utemeljena je Crkva Škotske, a nakon Američke revolucije i Episkopalna Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1920. osnovana je i Crkva Velsa kao zasebna provincija. Širenjem britanske imperije proširio se i utjecaj anglikanstva u druge krajeve svijeta, a u 20. vijeku aktvine su i anglikanske misije.

U 19. vijeku dogodila su se dva važna obnoviteljska pokreta u Crkvi Engleske. Jedan, nazvan evangelička obnova (eng. Evangelical Revival), ostavio je snažan pečat na društvene prilike, a između ostalog, doveo je i do ukidanja ropstva, do zakonodavstva o zaštiti djeteta, zabrane točenja alkohola, te razvoja javnog zdravstva i obrazovanja.

S druge strane, snažan je bio i pokret katoličke obnove (eng. Catholic Revival), koji je imao još dublji utjecaj na unutrašnji život Crkve, stavljajući euharistiju u središte bogoštovlja umjesto Dnevne službe, koja odgovara katoličkoj Službi časova. Usto, ponovno je uvedena upotreba liturgijskih odijela, te razne pobožne vježbe (npr. euharistijsko klanjanje), koje su dotad bile zabranjene u Crkvi Engleske. Katolička obnova je ostavila snažan utjecaj i na anglikansku teologiju, posebno u pravcu takozvanog kršćanskog socijalizma.

Britanski monarh (trenutno kraljica Elizabeta II) ima ustavni položaj "Vrhovnog upravitelja Engleske Crkve".

Duhovni vođa Crkve je nadbiskup Canterburyja, koji nosi naslov primasa cijele Engleske i metropolita. On je također i znak jedinstva cijele Anglikanske zajednice, nezavisnih nacionalnih i pokrajinskih crkava. Od 2002. godine na ovom se mjestu nalazi dr. Rowan Williams.

Zakonodavno tijelo Crkve Engleske je Generalni sinod, čije odluke potvrđuje, ali bez mogućnosti unošenja izmjena, Parlament Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon što dobiju i kraljevski pristanak, ove odluke postaju dio engleskog zakonodavstva.

Crkva ima i svoje sudstvo, koje također čini sastavni dio pravosudnog sistema Ujedinjenog Kraljevstva.

Osim nad Engleskom, jurisdikcija Crkve Engleske proteže se i nad Ostrvo Man, Kanalska ostrva, te nekoliko župa u Flintshireu u Velsu.

Danas se Crkva Engleske određuje kao istovremeno reformirana i katolička. Sa jedne strane ona priznaje da slijedi nauk prvih reformatora, te da je na nju veliki utjecaj izvršila kasnija protestantska reformacija, a sa druge se strane doživljava kao nasljednica apostolske i, potom, srednjovjekovne Crkve, te ne smatra da se odijelila od Katoličke Crkve, već da ju je samo reformirala.

Ovo dvojstvo u Crkvi Engleske očituje se i u raznolikosti njenih zajednica. Neke od njih po svojim su bogoslužnim običajima, pa i teološkim razmišljanjima, mnogo bliže Rimokatoličkoj Crkvi nego bilo koja druga reformirana Crkva. Za te se zajednice kaže da pripadaju tzv. "Visokoj Crkvi" (eng. High Church). Druga grupa zajednica gotovo da se ni po čemu ne razlikuje od ostalih evangeličkih crkava, dajući više prostora propovijedanju nego liturgiji.

U samim dokumentima Crkve Engleske vidi se da je njeno teološko razmišljanje prilično konzervativno, a bogoslužne knjige odišu tradicionalnošću. Usto, struktura ove Crkve počiva na biskupskoj hijerarhiji.

Takva raznolikost dovela je u novije vrijeme i do više jakih sukoba unutar zajednice. To se posebno odnosi na sukobe oko svećeničkog ređenja žena, koje je prihvaćeno 1992. godine, a zaživjelo 1994. godine, te oko položaja homoseksualnih osoba među klerom, što još uvijek nije razriješeno. Najnoviji sukob izbio je 2005. godine odlukom Generalnog sinoda o dozvoli biskupskog ređenja žena. Ova je odluka vrlo brzo izazvala tolike proteste da je na koncu omogućeno zajednicama koje ne žele ženu kao biskupa da imaju muškarca.

Commons ima datoteke na temu: Crkva Engleske