Žitarice
Žitarice su bilo koja vrste trave koje se uzgajaju jer imaju jestivih komponenti svog zrna. Zrno se sastoji od endosperma, klica i mekinja. Žitarice se uzgajaju više nego ijedna druga vrsta usjeva na svijetu i pružaju najviše energije za hranu od bilo koje druge vrste usjeva što ih čini osnovnim usjevima.[1] Uključuju pšenicu, raž, ovas i ječam. Jestiva zrna iz drugih familija biljaka, kao što su heljda, kinoa i chia, nazivaju se pseudožitaricama.
U nekim zemljama u razvoju žitarice sačinjavaju cjelokupnu ishranu populacije. U razvijenim zemljama konzumacija žitarica je umjerenija, ali i dalje nezaobilazna.
U svom neprerađenom obliku od cijelog zrna, žitarice su bogat izvor vitamina, minerala, ugljikohidrata, masti, ulja i proteina. Kada se obradi uklanjanjem mekinja i klica, preostali endosperm je uglavnom ugljikohidrat. U nekim zemljama u razvoju, žitarice u obliku riže, pšenice, prosa ili kukuruza čine većinu dnevne prehrane. U razvijenim zemljama potrošnja žitarica je umjerena i raznolika, ali i dalje značajna, prvenstveno u obliku rafinisanih i prerađenih žitarica.[2] Zbog ove važnosti u ishrani, trgovina žitaricama je često u središtu trgovine hranom—sa mnogim žitaricama koje se prodaju kao roba.
Historija
[uredi | uredi izvor]Prahistorija
[uredi | uredi izvor]Poljoprivreda je omogućila povećanje populacije, što je dovelo do većih društava i konačno razvoja gradova. To je također stvorilo potrebu za većom organizacijom političke moći (i stvaranjem društvenog raslojavanja), jer su se morale donijeti odluke u vezi sa raspodjelom rada i žetve i pravima na pristup vodi i zemljištu. Poljoprivreda je dovela do nepokretnosti, jer se stanovništvo naseljavalo na duge periode, što je dovelo do gomilanja materijalnih dobara.[3]
Ranoneolitska sela pokazuju dokaze razvoja prerade žitarica. Levant je drevna domovina predaka pšenice, ječma i graška, u kojoj su se nalazila mnoga od ovih sela. Postoje dokazi o uzgoju žitarica u Siriji prije otprilike 9.000 godina. Pšenica, ječam, raž, zob i laneno sjeme pripitomljeni su u Plodnom polumjesecu tokom ranog neolita. Tokom istog perioda, farmeri u Kini počeli su da uzgajaju rižu i proso, koristeći poplave i požare koje je prouzrokovao čovek kao deo svog režima uzgoja.[4] Vlaknasti usjevi su pripitomljeni još kao prehrambeni usjevi, pri čemu je Kina udomaćila konoplju, pamuk se samostalno razvijao u Africi i Južnoj Americi, a Zapadna Azija je pripitomila lan.[5] Čini se da je upotreba dodataka tlu, uključujući stajno gnojivo, ribu, kompost i pepeo, počela rano i samostalno se razvila u nekoliko područja svijeta, uključujući Mezopotamiju, dolinu Nila i istočnu Aziju.[6]
Prve žitarice su pripitomili rani primitivni ljudi.[7] Prije oko 8.000 godina, pripitomile su ih drevne poljoprivredne zajednice u regiji Plodnog polumjeseca. Emmer pšenica, einkorn pšenica i ječam bili su tri od takozvanih neolitskih usjeva osnivača u razvoju poljoprivrede. Otprilike u isto vrijeme, proso i vrste pirinča počeli su da se pripitomljavaju u istočnoj Aziji. Sirak i proso su takođe bili pripitomljeni u podsaharskoj zapadnoj Africi, koji su se koristili prvenstveno kao hrana za stoku.[8]
Antička historija i srednji vijek
[uredi | uredi izvor]Žitarice su bile temelj ljudske civilizacije. Granice žitarica poklopile su se sa civilizacijskim granicama. Pojam plodnog polumjeseca podrazumijeva prostornu ovisnost civilizacije o žitaricama. Kineski zid i rimski limes označili su istu sjevernu granicu uzgoja žitarica. Put svile se protezao duž pojasa žitarica Evroazije. Brojni kineski imperijalni edikti navode: “Poljoprivreda je temelj ovog carstva,”[9](p86) dok je temelj poljoprivrede bilo pet žitarica. Riječ “žitarice” potiče od Cerere, rimske boginje žetve i poljoprivrede.[10]
Žitarice su određivale koliko velika i koliko dugo može biti mobilisana vojska. Iz tog razloga, Shang Yang je poljoprivredu i rat nazvao „Jedinim“.[9] Guan Zhong, Chanakya (autor Arthashastre)[9] i Hanibal[9] izrazili su slične koncepte. U zoru historije, Sumerani su vjerovali da ako poljoprivreda jedne države opadne, Inanna, boginja rata, napusti ovu državu.[9] Nekoliko bogova antike kombiniralo je funkcije onoga što je Shang Yang nazvao „Jedno“. – poljoprivreda i rat: Hetitska boginja Sunca Arina, Kanaanac Lahmu i rimski Janus. Ovo su bili veoma važni bogovi u svoje vrijeme, ostavljajući svoje naslijeđe do danas. Još uvijek počinjemo godinu s mjesecom Janusom (januarom). Jevreji veruju da će Mesijina porodica poticati iz grada Lahmu (Vitlejem); na hebrejskom, beit lehem doslovno znači "kuća kruha". Kršćani vjeruju da je Isus Krist, za kojeg se kaže da je rođen u Betlehemu, mesija. Na hebrejskom, hljeb (lehem) i rat (milhama) su istog korijena.[11] U stvari, većina upornih i ekspanzionističkih imperija kroz historiju na obje hemisfere bile su koncentrisane u regijama plodnim za žitarice.
Rani moderni period
[uredi | uredi izvor]Ovaj historijski obrazac nije se promijenio, čak ni u industrijskom dobu.[9] Sve moderne velike sile tradicionalno su ostale prije svega velike sile žitarica. Uspijeh Sila Osovine „završio je u trenutku kada su se okrenule protiv dva najveća lebensrauma za žitarice“ (SAD i SSSR).[9] Ishod Hladnog rata pratio je sovjetsku tešku i dugotrajanu krizu žitarica, pogoršanu embargom na žitarice nametnutim SSSR-u 1980. godine.[9] Svjetska korpa žita”, najproduktivniji “žitarski lebensraum” od tada dominira svijetom.[9]
Nakon što je analizirao mehanizam koji stoji iza ovog obrasca, Ostrovsky je istakao da moć žitarica određuje postotak radne snage koja je dostupna nepoljoprivrednim sektorima, uključujući tešku industriju a koja je dalje vitalna za vojnu moć. Naglasio je da hronološki industrijska revolucija prati modernu poljoprivrednu revoluciju i da su prostorno industrijski regioni svijeta vezani za regije žitarica.
Ostrovski je formulisao univerzalni pokazatelj nacionalne moći koji važi za sve periode: ukupna tonaža žitarica koju proizvodi jedan procenat ljudstva nacije. Za sada, ovaj indikator pokazuje unipolarnu međunarodnu hijerarhiju.[9]
Zelena revolucija
[uredi | uredi izvor]Tokom druge polovine 20. vijeka došlo je do značajnog povećanja proizvodnje žitarica visokog prinosa širom sveta, posebno pšenice i riže, zahvaljujući inicijativi poznatoj kao Zelena revolucija.[12] Strategije koje je razvila Zelena revolucija fokusirale su se na suzbijanje gladi i povećanje prinosa po biljci, i bile su vrlo uspješne u podizanju ukupnih prinosa zrna žitarica, ali nisu dale dovoljan značaj nutritivnom kvalitetu.[13] Ove moderne žitarice visokog prinosa imaju tendenciju da imaju proteine niskog kvaliteta, sa nedostatkom esencijalnih aminokiselina, bogate su ugljikohidratima i nedostaju izbalansirane esencijalne masne kiseline, vitamini, minerali i drugi faktori kvaliteta.[13] Takozvana drevna žitarica i sorte naslijeđa su zabilježile porast popularnosti s "organskim" pokretima s početka 21. stoljeća, ali postoji kompromis u pogledu prinosa po biljci, čime se vrši pritisak na područja siromašna resursima jer se zamjenjuju usjevi sa "novčanim usjevima".[14]
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "IDRC - International Development Research Centre". Arhivirano s originala, 9. 6. 2016.
- ^ Mundell, E.J. (9. 7. 2019). "More Americans Are Eating Whole Grains, But Intake Still Too Low". HealthDay. Arhivirano s originala, 2. 11. 2021. Pristupljeno 31. 5. 2021.
- ^ DK Jordan (24. 11. 2012). "Living the Revolution". The Neolithic. University of California – San Diego. Arhivirano s originala, 29. 10. 2013. Pristupljeno 22. 4. 2013.
- ^ "The Development of Agriculture". National Geographic. Arhivirano s originala, 14. 4. 2016. Pristupljeno 22. 4. 2013.
- ^ Hancock, James F. (2012). Plant evolution and the origin of crop species (3rd izd.). CABI. str. 119. ISBN 978-1-84593-801-7. Arhivirano s originala, 4. 5. 2021. Pristupljeno 10. 2. 2021.
- ^ UN Industrial Development Organization, International Fertilizer Development Center (1998). The Fertilizer Manual (3rd izd.). Springer. str. 46. ISBN 978-0-7923-5032-3. Arhivirano s originala, 4. 5. 2021. Pristupljeno 10. 2. 2021.
- ^ Serna-Saldivar, Sergio (2010). Cereal Grains: Properties, Processing, and Nutritional Attributes. str. 535. ISBN 978-1-4398-8209-2. Arhivirano s originala, 2. 5. 2021. Pristupljeno 22. 6. 2015.
- ^ Henry, R.J.; Kettlewell, P.S. (1996). Cereal Grain Quality. Chapman & Hall. str. 155. ISBN 9789400915138.
- ^ a b c d e f g h i j Ostrovsky, Max (21. 12. 2006). Y=Arctg X: The Hyperbola of the World Order. Lanham, Md.: University Press of America. ISBN 978-0761834991. OCLC 81144918.
- ^ Spaeth, Barbette Stanley (1996). The Roman goddess Ceres (1st izd.). University of Texas Press. ISBN 0292776934.
- ^ "JHOM - Bread - Hebrew". www.jhom.com. Arhivirano s originala, 26. 10. 2021. Pristupljeno 27. 8. 2022.
- ^ "Lessons from the green revolution: towards a new green revolution". FAO. Arhivirano s originala, 18. 5. 2017. Pristupljeno 5. 6. 2017.
The green revolution was a technology package comprising material components of improved high-yielding varieties (HYVs) of two staple cereals (rice or "wheat"), irrigation or controlled "water" supply and improved moisture utilization, fertilizers and pesticides and associated management skills.
- ^ a b Sands DC, Morris CE, Dratz EA, Pilgeram A (2009). "Elevating optimal human nutrition to a central goal of plant breeding and production of plant-based foods". Plant Sci (Review). 177 (5): 377–89. doi:10.1016/j.plantsci.2009.07.011. PMC 2866137. PMID 20467463.
- ^ "Did Quinoa Get Too Popular for Its Own Good?". HowStuffWorks. 5. 11. 2018. Arhivirano s originala, 21. 4. 2021. Pristupljeno 25. 8. 2019.