Jezik je jedan od osnovnih konstituitivnih elemenata svakog naroda. Zaista, jezik i narod su sudbinski povezani: ono što se dešava u narodu, dešava se i njegovom jeziku. Nastali zajedno, jezik i narod zajedno opstaju, i ne postoje jedan bez drugog.
Jezik nije samo sredstvo za sporazumevanje, ono po čemu se pripadnici jednog naroda prepoznaju i raspoznaju. On je i oruđe nacionalne kulture, izraz jednog duha i identiteta. Plodovi umnog rada svih pripadnika jednog naroda izražavaju se, tumače i prenose jezikom. Čitav život i razvoj nacionalnih zajednica zasnivaju se na jeziku. Zato se s pravom može reći da je duhovnost naroda u njegovom jeziku.
O pravom značenju naših starih poslovica saznajte u knjizi “Tajni jezik Srba”.
Kao što je jezik osnova nacionalnog bića naroda, tako je nacionalno pismo osnova nacionalne kulture. Srpsko nacionalno pismo je ćirilica. Njome su Srbi duže od osam vekova stvarali svoju kulturu evropskog nivoa.
Zahvaljujući Vukovoj reformi, ćirilica je jedno od najsavršenijih pisama, gotovo sasvim fonetsko: svaki glas ima svoj znak, i to jedan, bez kombinovanja slova. Srbi imaju grešnu zabludu da je njihovo pismo primitivno (a nije, već je jedno od najsavršenijih), da s njim ne mogu u Evropu (a u Evropu su Srbi davno ušli upravo s ćirilicom). Uostalom ćirilica nije samo srpsko pismo (a i da jeste, mogli bi se ugledati na Grke, koji imaju jedinstveno pismo, ali ga dosledno čuvaju, i to im nije smetalo da uđu u Evropsku zajednicu); ćirilicom piše niz slovenskih naroda, koji broje na stotine miliona stanovnika – i ćirilica je svetski alfabet. Na kraju, ni to nije beznačajno – ćirilica je prva otišla u kosmos! Zato svaki Srbin treba da piše samo svojim nacionalnim pismom – kao što svaki Slovenac i Hrvat pišu samo latinicom.
Latinicu, kao drugo pismo, Srbi su prihvatili početkom prošlog veka, zajedno sa idejom jugoslovenstva, u znak otvorenosti prema latiničkoj braći. Srpska prestonica postala je gotovo sasvim latinička. Uvrežilo se i mišljenje da su Srbi dvoazbučan narod, što nije tačno – nema dvoazbučnih naroda. (Doduše, određena dvoazbučnost je postojala u uslovima srpskohrvatskog jezičkog zajedništva, i to, opet, samo kod Srba.)
Zato Srbi treba da pišu samo svojim pismo – ćirilicom, a treba da znaju čitati latinicu kako bi im bila dostupna mnoga dela srpske kulture i nauke koja su u minulom veku štampana latinicom, a i zbog suživota sa svojim latiničkim susedima, koji bi, takođe, trebalo da znaju i ćirilicu.
Naše prosvetne vlasti imaju nacionalni zadatak i odgovornost da jezik vrate u škole, gde će biti uvažavan i izučavan prema značaju koji ima za pojedinca i narod u celini. Na svima nama je da svoj jezik učimo, čuvamo i negujemo, kao što to čine svi ozbiljni narodi, koji drže do svog (ovde moramo upotrebiti internacionalizme) identiteta i integriteta.
Uozbiljimo se zato i mi!
Tekst je preuzet iz knjige Kako se kaže, Milorada Telebaka.
Poštovani, lepo je što ste temom nas podsetili kakvo blago imamo, a retko to koristimo, da iskažete lepotu ćirilice? Gde su naši profesori i programeri da ćirilične fontove sačine i da njih koristimo. Nema fonta kao što je u Miroslavljevom jevanđelju pisano…? Pismo i naš jezik- pre bih rekao njihovo negiranje i omalovažavanje, a pismo uz još neke vrednosti su rs -osnova integriteta jednog naroda, koriste se kao psihološko sredstvo za nametanje raznih neistina i lažnih vrednosti,sa ciljem dehumanizacije našeg naroda, a potom donošenjem propisa, legalizovati progon svega što je bilo sastavni deo integriteta i njihovog, pre prevere. Kao i mnogo puta u istoriji čak isti obrazac se može videti kroz uspostavljanje NDH, a isti obrazac i sada se koristi, dok mi i sada nemamo odgovorne državne politike u odnosu na to planirano amputiranje dela našeg naroda i nacionalnih vrednosti. Tako su mnogi narodi rođeni ili nastali. Novonazvani delovi naroda iz kojeg su nastali,i iz inih razloga , ali i iz straha da ne budu sa onima koji se jedini zlu suprostavljaju već vekovima,iz koga su potekli i rod su sa njima, a to su Srbi.Makedonijanci, Hrvatijanci, Mađarijanci,ili npr. Rumunijanci- rimski vojnici- tako se taj narod zove, a nemaju latinskog porekla? Gle čuda, da treba celu novolatiniju proglasiti mestom gde se pojavilo neko čudo, katoličko jezuitsko?- A rumuni9janci su prevashodno slovenskog porekla, čak je i pola jezika slovenskog porekla , pretežno srpskih, oko 9000 reči takvih je, istraživač iz te oblasti našao kod njihovog jezika, koji sačiniše kao i crkvu i državu ,koja je postala pre koliko vekova ili godina , mnogi neznaju kada, ako želite znati ,zainteresujte se sami, ima ozbiljnih istraživača kao što je prof. Dr Zoran Milošević. Nema primera u svetu , da toliko naroda novih postade i to sa svojim jezikom koji su krišom od nas vekovima govorili , tako da njihov govor ne mogasmo vekovima razumeti, kao ni oni naš, koliko od ovog naroda nastade, i ostade da se imenom predaka zove , a nije brojčano tako velik.Čak se i po novogovoru neki narodi nazvahu, nameće paralela sa predviđanjima kao u delima Hakslija, Kafke, Orvela…. Neki delovi srpskog naroda svoja pisma i jezik preko noći dobiše, kao na lutriji. To ne pada s neba, nego je neko pripremio vlastima kojima je stalo do položaja, a ne do naroda i integriteta, već protiv svog roda i to sa ubeđenjem i velikom gorljivošću prigrliše kao da im je rođeno, a ne zmija prisojkinja. Samo je iz EU, Lajčak toliko dobar da je iz humanih razloga učestvovao u radu skupštine, države novo- samostalne,novo- jezične, novo- govorne, kako nisu znali ,da im pomogne da formulišu referendumsko pitanje? I prođe referendum gde je bilo potrebno 55% za glasova za uspeh-neuspeh rasrbljavanje i novogovor, to i dobiše da li na glasanju, ili gde je važnije, na brojanju i to sa 55,5% . I kada pitaju šta je to sa Srbima , sada a i pre su znali , da ne mogu srpskim putem ići, jer je to put koji pravi razliku, između nebeskog i zemaljskog , između Spartanaca i Persijanaca, između junaka i stradalnika, između Leonide i Kserksa— i onih koji to više ne mogu biti, nego najveći neprijatelji svom praishodu, kao odmetnut sin od porodice kojoj sramotu nanosi, kao što nesrećni sin Euridema iz roda Malijaca,Efijalt (grč. Ἐφιάλτης, Efialtes) — kojeg Herodot nazivaše Epijalt? (grč. Ἐπιάλτης), nanese sramotu koji vekovi ne opraše i koji zlu sudbinu po tadašnjem pravu podnese, u vrednosnom nije se mnogo promenilo, što i treba danas činiti, e da bi se zlu za vrat stalo, inače će obratno biti,i loš trend strmoglava u propast ishodišni nam biti.Kad god se zlu ne suprostavi , ono nedužnima i pravednima se kao monstrum hrani. Kakvi neljudi pomoću NATO saveznika prte staze,duže vreme protiv zaštitnika svetog mira, koje svaka slobodna crkva sama spravlja , a ne po naredbi.Čim se odmah nije energično reagovalo i prekinuo takav odnos sa neljudima i odrodima od crkve, došli smo dotle da nam posle decenije samo otimaju naše svetinje. Svuda smo izloženi ovakvom zlom i planiranom tretmanu, a ovi bi da proglasi moratorijum na dalju borbu u zaštiti našeg Ustava , što mu je zakonska obaveza. Niko nije iznad zakona. To nije rešenje, već stvara problem, i u moru problema teško je bez jedinstva i plana broditi, kroz Scile i Haribde, ne samo postojeće, već za protivnika kojeg ne pokoriše, dodatno ih prave, a odrodi im u tome pomažu. O, uvek li nas prati dilema sa kojom se i Sveti Petar Cetinjski sa bolom u duši, kao i mi sada susrećemo kroz istoriju, šta sa prevernicima i izdajicama?U oba slučaja možemo pogrešiti i skoro da nemamo izbora, jer izbor dolazi iz najmanje dve mogućnosti, ovde nam samo jednu nameću- borbu sa jasnim ciljem. Zašto i da li možemo i trebamo li? Ako trebamo onda bolje pre da ne bude kasno?