godište XXXII ::: broj 789 ::: 6. lipnja 2024.
U
Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća
pokraj malobrojnog građanstva,
uglavnom stranoga podrijetla, većina ljudi živi na selu. Kad se u jeku industrijske revolucije stvara protograđanska
klasa, ideju državnog identiteta čuva plemstvo zahvaljujući kojem na teritoriju Hrvatske nastaju brojna umjetnička djela arhitekture, skulpture, slikarstva te primijenjenih
umjetnosti. U hrvatskoj su povijesti umjetnosti brojne hrvatske, austrijske i ugarske
plemićke obitelji redom zabilježene kao graditelji reprezentativnih stambenih zdanja,
crkava i mauzoleja, te kao naručitelji slika,
skulptura i predmeta umjetničkoga obrta.
Razasuta baština
Njihova je ostavština nakon Drugog svjetskog rata mahom uništena, pokradena ili
razasuta. Ipak, poslije gotovo stoljeće dugog zanemarivanja u novijem razdoblju uz
izložbe javljaju se brojni stručni i znanstveni radovi na temu njihove baštine. U tom je
smislu istraživanje dvoraca i perivoja Hrvatskog zagorja akademika Mladena Obada Šćitarocija i akademika Vladimira Markovića djelovalo poput inicijacijske iskre za
revidiranje fenomena hrvatskog plemstva
kao sakupljača i pokrovitelja umjetnosti te
nositelja kulturno-umjetničkog napretka.
Svojevrsnu je pionirsku ulogu u tom smislu
odigrala izložba Slavonija, Baranja i Srijem:
vrela europske civilizacije (Zagreb, 2009), s tekstom Jasminke Najcer Sabljak koji postavlja
okvir sustavne prezentacije plemićkih zbirki Istočne Hrvatske. Istoj autorici možemo
zahvaliti na izložbi i monografiji o obitelji
Pejačević (Zagreb, 2014) te na Likovnoj baštini kneževa Odescalchi od Lombardije i Rima
do Iloka, (Osijek, 2015), dok je skupina stručnjaka pripremila izložbu Valpovački vlastelini Prandau Norman (Osijek – Valpovo, 2018).
l i KOv N a u M j E t N O s t
U rUbriCi KOLEKCIONARI DOnOSiMO nOvi TEkST
O UlOZi iSTaknUTiH POjEDinaCa U FOrMiranjU
UMjETniČkiH Zbirki U HrvaTSkOj 19. i 20. STOljEĆa
Plemstvo kao
njegovatelj kulture
i pokrovitelj
umjetnosti
interijer vile Pongratz u visokoj 22 s portretom Zore r. Živković Pongratz vlahe bukovca, privatno vlasništvo
u posljednje vrijeme svjedoci smo revalorizacije ostavštine
hrvatskoga plemstva. stručnjaci vjeruju da će sustavno
istraživanje i prezentacija pridonijeti obzirnijem odnosu
prema baštini koja svjedoči o višestoljetnom kontinuitetu
Hrvatske u kontekstu europskoga kulturno-povijesnog slijeda
Piše Petra Vugrinec
vlaho bukovac, Portret Gustava Pongratza, 1893,
privatno vl., Zagreb
Izložba Ars et Virtus. Hrvatska – Mađarska:
800 godina zajedničke kulturne baštine (Zagreb, 2019) prije nekoliko je godina predstavila baštinu obitelji čiji su korijeni i glavna
središta bili vezani za Hrvatsku i Ugarsku
poput obitelji Drašković, Pejačević, Keglević
i Graškalović, Inkey de Pallin, Khuen-Belassy, Erdődy iz Arduda u današnjoj Rumunjskoj, Batthyány, Esterházy, Festetics, Majláth, Janković i Tüköry. Njihovi su posjedi
žarišta kulture i umjetnosti te danas pripadaju duhovnoj baštini šireg prostora srednje Europe, iznjedrivši stilske tendencije
u gradnji dvoraca od baroka, preko klasicizma do historicističkih verzija i podižući
važnost, ali i kvalitetu umjetnosti u svrhu
vizualne prezentacije intenzivnom naručiteljskom aktivnošću, galerijama predaka,
ukrašavanjem zidova freskama, djelima primijenjene umjetnosti od opreme dvoraca
do raskošnih trpeza, ali i uvođenjem novih
medija poput, primjerice, fotografije.
Izložbom Umjetnost slavonskog plemstva.
Vrhunska djela europske baštine Jasminke Najcer Sabljak i Silvije Lučevnjak (Zagreb, 2021)
potkrijepljene su prethodne tvrdnje podasti-
ranjem kulturno-umjetničke raskoši istočnog dijela Hrvatske, omeđenoga rijekama
Dravom, Savom i Dunavom. Plemićke obitelji iz raznih područja Europe ekonomski su,
društveno i politički unaprijedile područje međurječja te ga povezale s Habsburškim
Carstvom. Među njima su posebno snažan
trag ostavile obitelji Adamović, Cseh, Eltz,
Hilleprand Von Prandau, Janković Čalmanski, Janković Daruvarski, Khuen, Mihalović,
Normann-Ehrenfels, Odescalchi i Pejačević.
Utemeljiteljska uloga
Vranyczanyjevih
Sve do polovice 19. stoljeća zbirke plemstva sadržavale su najčešće djela importiranih umjetnika, a ukoliko se među brojnim
umjetnicima s prostora Habsburškog Carstva našlo i neko domaće ili udomaćeno ime
poput Josipa Franje Mückea (1819‒1883), hrvatskoga slikara mađarskog podrijetla, ili
Ivana Zaschea (1825‒1863), hrvatskog slikara češkog podrijetla, intencija plemstva nije
bila potpora hrvatskim umjetnicima, niti
naručivanje djela domaćih autora radi osnaživanja domaće umjetnosti.
Velebna izložba Veličanstveni Vranyczanyjevi (Zagreb, 2016), u autorskoj koncepciji Marine Bagarić, predstavila je plemićku obitelj koja je u srž svojega djelovanja ugradila
pokroviteljsku ulogu kao svojevrsnu noblesse oblige u segmentima kulture te osobito lijepih umjetnosti. Utemeljiteljska uloga
Vranyczanyjevih u likovnome životu Zagreba i sjeverne Hrvatske od presudnog je
značenja u drugoj polovici 19. stoljeća. Uz
Strossmayerovu prosvjetiteljsku nakanu
i nacionalni romantizam Franje Račkoga,
Vranyczanyjevi su osigurali financijsku podršku koja je bila presudna za dolazak Vlaha Bukovca u Zagreb 1893, kada mu je Ljudevit Vranyczany obećao višestruku narudžbu
obiteljskih portreta. Barunica Klotilda Buratty Vranyczany pod svoje je okrilje uzela siromašnog slikara Nikolu Mašića te mu
također narudžbama i potporama omogućila školovanje i egzistenciju. Obitelj Vranyczany ugošćuje ga na svojim posjedima, obasipaju ga narudžbama i pažnjom, dok će
contessa Klotilda Buratti otkupiti velik broj
njegovih djela koja se danas nalaze u Zbirci Gvozdanović u Visokoj ulici na Gornjemu
gradu u Zagrebu. O tome koliko su voljeli
Mašićevo slikarstvo svjedoči i kućna zabava
održana 1885. godine u Ljudevitovoj palači
na Zrinjevcu kada su organizirali žive slike
prema Mašićevoj slici Berba ruža u Bugarskoj
odjenuvši se u likove s danas izgubljenog
Mašićeva djela.
„Svatko znade da smo mi glede izvornih
slika za naše kuće pravi nebogari. I tu nas
većim djelom obtrpava njemačka kultura.
Da joj se po mogućnosti odhrvati odlučili
smo i na tom polju pokušati svoje sile. Posredovanjem samoga slikara ustupio nam je
presv. g. barun Vranjicany Vršitbu da ju dademo izraditi za Veliku hrvatsku Vilu. Srdačna
hvala i vlasniku i umjetniku.“ („Vršitba“, Hrvatska Vila, 9/1882, 191).
Članak govori u prilog važnosti uloge
VIJENAC
25
Vranyczanyjevih u propagiranju nacionalne umjetnosti, narudžbi i opremanju domova domaćim umjetnicima. Ista je obitelj bila
pokroviteljem i slikaru Mirku Račkom na
samom početku njegova umjetničkog formiranja. Prvi pribor za slikanje u ulju kupio mu je upravo Ljudevit Vranyczany, te je
s njegovom preporukom i financijskom potporom umjetnik dospio prvo u Beč, a zatim
kod Bukovca u Prag na studij. Barunov štićenik bio je i Tomislav Krizman, čiji je otac bio
upravitelj imanja u Oroslavju.
Poznato je da su članovi obitelji Vranyczany bili utemeljitelji Društva umjetnosti i Društva hrvatskih umjetnika, ali manje
je poznato da su na svojem posjedu u Gornjem Oroslavju pružili utočište i umjetnicima Društva Medulić tijekom njihovoga
rada na izložbi Nejunačkom vremenu uprkos u
Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (1911). O
svima koji su uživali gostoprimstvo Vranyczanyjevih svjedoči do danas u obitelji sačuvana Knjiga gostiju dvorca Gornje Oroslavje
s posvetama i crtežima brojnih umjetnika.
Poznata fotografija umjetnika zagrebačke likovne kolonije, naših prvih secesionista na
čelu s Bukovcem, snimljena je upravo u perivoju dvorca u opuštenoj atmosferi s mecenama Olgom i Ljudevitom. Po uzoru na
Vranyczanyjeve, i druge su se plemićke obitelji počele zanimati za hrvatske umjetnike.
Nakon njih portrete od Bukovca naručuje i
obitelj Pongratz, pripadnici novijeg plemstva. Iako nisu hrvatski orijentirani i ne podupiru udruge i institucije hrvatskog značaja, nego one općeg kulturnog i umjetničkog
profila, nastoje pokazati da su al pari staroj
plemićkoj eliti.
Važnost plemstva za kontinuitet
veza Hrvatske i Europe
Portreti obitelji Vranyczany-Dobrinović i
Pongratz, kao i neka druga djela koja naručuju od hrvatskih umjetnika, danas su sačuvani dijelom u obiteljima nasljednika, dijelom u muzejskim zbirkama ili se pak nalaze
izvan Hrvatske. Njima se pridružuju i djela drugih plemićkih zbirki u sutonu zlatnog
doba tada već depriviranog sloja. Teodor i
Elizabeta Pejačević i valpovački veleposjednici Rudolf i Julijana Normann-Ehrenfels
podupiru umjetnike Hrvatskog društva umjetnosti na izložbi u Osijeku 1906. godine te
otkupljuju nekoliko remek-djela Bele Čikoša Sesije, Mencija Clementa Crnčića i Mate
Celestina Medovića koja se danas nalaze u
Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. U
valu nabave umjetnina hrvatskih umjetnika modernih stilskih strujanja od strane
staroga plemstva tumače se i narudžbe obitelji Mihalović koja otkupljuje slike od Maksimilijana Vanke.
U posljednje vrijeme svjedoci smo revizije
i revalorizacije te svojevrsne inventarizacije
ostavštine hrvatskoga plemstva čija je povijest vezana uz naš prostor. Stručnjaci koji su
duboko uronili u istraživanje provenijencije
umjetničkih predmeta razasutih zbirki, povjesničari umjetnosti i kulture, napose arhitekti i konzervatori koji istražuju dvorce i
kurije kontinentalne Hrvatske što zjape zapuštene, vjeruju da će sva ta nastojanja pridonijeti obzirnijem odnosu prema baštini
koja svjedoči o višestoljetnom kontinuitetu Hrvatske u kontekstu europskog kulturno-povijesnog slijeda. Kako hrvatski narod
unutar Austro-Ugarske Monarhije nije imao
prilike razviti ekonomski i politički snažniju
građansku klasu, njezinu funkciju u organizaciji društvenog fenomena višega ranga od
19. stoljeća pa do prve polovice 20. stoljeća
zapravo je preuzimalo plemstvo koje je nadomještalo nedostatak građanskoga društva. Zbog toga je proučavanje ovog aspekta
historijskog razvoja moderne hrvatske nacije iznimno važno jer je upravo plemstvo
ruralnu Hrvatsku, izravno i posredno dovodilo u vezu s kozmopolitskim strujanjima
zapadnoga svijeta.