ODGOVORNOST ZA SMRT I TJELESNE OZLJEDE ČLANA
POSADE – RAZVOJ HRVATSKIH PRAVNIH RJEŠENJA
Dr. sc. PETAR KRAGIĆ*1
DIANA JEROLIMOV, dipl. iur.**
UDK 656.045:343.6
347.793:343.6
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 20.11.2014.
Prihvaćeno za tisak: 15.4.2015.
U članku se daje prikaz razvoja pravnih rješenja hrvatskog prava u pitanjima vezanim za smrt, tjelesne ozljede i narušenje zdravlja člana posade kao što su odgovorne
osobe, sudska nadležnost, temelj odgovornosti, izravna tužba protiv osiguratelja, te
rješavanje sporova mirenjem i arbitražom. Objašnjavaju se razlozi donošenja i formuliranja pojedinih propisa te predlažu rješenja de lege ferenda Članak daje uporedni prikaz hrvatskih propisa i sudske prakse s onima engleske i američke te se zalaže
za harmonizaciju hrvatskog pomorskog prava s pravima pomorskopravno razvijenih
zemalja.
Ključne riječi: član posade broda; odgovornost za smrt, tjelesne ozljede i narušenje zdravlja; odgovorne osobe; nadležnost suda; temelj odgovornosti; izravna tužba;
mirenje; arbitraža.
1. UVOD
1.1 O pojedinim aspektima sporova o odgovornosti brodara za smrt i ozljede
pomoraca ("Sporovi") često se u prošlosti raspravljalo u pomorskopravnim krugovima u Hrvatskoj, kroz seminare, članke i stručne grupe utemeljene radi pripreme
donošenja propisa. Držimo korisnim u ovom radu dati prikaz razvoja prava u pojedinim pitanjima. S jedne strane, navesti što se promijenilo, kako i zašto; a s druge,
što bi (po našem mišljenju) bilo uputno još promijeniti. Obradit ćemo (a) pasivnu
legitimaciju (koga tužiti?); (b) nadležnost suda (gdje tužiti?); (c) temelj odgovornosti (zašto se odgovara?); (c) izravnu tužbu (da li osiguratelj odgovornosti odgovara
izravno?); (d) rješavanje sporova mirenjem i arbitražom (kako učinkovito rješavati
Sporove?). Naravno, kod rješavanja ovih pitanja treba utvrditi pravo mjerodavno za
Spor, ali taj aspekt problema nećemo obraditi.
1.2 Kompliciranost pojedinih pitanja vezana za Sporove proizlazi iz međunarodnog obilježja brodarstva i složene strukture pravnih osoba koje obavljaju djelatnosti
vezane za iskorištavanje broda.
*
Dr. sc. Petar Kragić, Tankerska plovidba d.d., B. Petranovića 4, 23000 Zadar, e-mail: petar.kragic@
tankerska.hr
** Diana Jerolimov, dipl. iur., Tankerska plovidba d.d., B. Petranovića 4, 23000 Zadar, e-mail: diana.
jerolimov@tankerska.hr
171
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
1.3.1 Oko 3/5 većih brodova svjetske flote plovi pod zastavama pogodnosti.
Brodovlasničke tvrtke i poslovodstvena poduzeća upisana su u zemljama u kojima
im nije sjedište djelovanja; većina pomoraca plovi na brodovima koji nisu upisani u
zemljama njihova prebivališta ili državljanstva; nezgode se događaju za vrijeme plovidbe u međunarodnim vodama ili u teritorijalnim vodama odnosno lukama zemalja širom svijeta; ugovori o zapošljavanju pomoraca se zaključuju u lukama ukrcaja
pomoraca ili u mjestima gdje agent za pribavljanje posade (crewing agent) ili brodar
ima sjedište ili poslovnicu i navode kao poslodavca jednu od osoba na strani broda
– brodovlasnika, brodara, agenta za pribavljanje posade ili neku od njihovih filijala.
Osiguratelji brodareve odgovornosti osnovani su često u bezporeznim oazama, a
posluju iz sjedišta u drugim zemljama.
1.3.2 Odnosi pravnih osoba koje u praksi susrećemo pod nazivima brodovlasnik, brodar, operator, menadžer i poslovođa često su nejasni i bez precizno utvrđenih odgovornosti za obavljanje pojedinih djelatnosti, kao što su opremanje broda,
tehničko održavanje, popunjavanje posadom, zapošljavanje broda itd., a događa se
da se odgovornosti preklapaju u smislu obavljanja posla i obveze nadzora njegova
obavljanja.
1.3.3 Uz sve to, humani aspekt kod slučajeva povreda i smrti posade stavlja dodatni teret na sud, ali i na sve ostale zainteresirane jer radi se o ljudskim patnjama i
sudbinama.
1.4 Što se tiče uzroka nezgoda jedna raščlamba1 je pokazala:
(i)
da od ukupnog broja većih odštetnih zahtjeva zbog povreda 3/4 otpada na
ozljede posade, dok ostatak čine zahtjevi putnika, slagača i raznih posjetitelja brodova,
(ii) da su osnovni uzroci povreda posade padovi zbog pokliznuća (41%), padovi raznih predmeta (20%), istegnuća zbog podizanja predmeta (8%),
opekline i eksplozije (5%) itd.,
(iii) da se nezgode mogu pripisati propustima posade (27%), obavljanju posla
od strane jednog člana posade kad ih za taj posao treba dva ili više (17%),
kvaru opreme (13%), pogrešci časnika palube (13%), grešci u strukturi broda (4%) itd.,
(iv) da se najviše nezgoda događa na palubi (35%), pa u strojarnici (12%), zatim u skladištima (8%) itd.,
(v) da je od ukupnog broja odštetnih zahtjeva za ozljede preko 50% podneseno od pomoraca državljana SAD; zatim Južne Koreje (12%); Turske (6%);
Grčke (5%), itd.,
(vi) da je od ukupnog broja odštetnih zahtjeva zbog smrti pomorca njih 25%
podneseno zbog smrti pomoraca državljana Turske, zatim Filipina (18%),
1
UK P&I Club, Analysis of Major Claims, 1996.
172
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Južne Koreje (15%), Japana (12%), Grčke (12%); SAD (5%), s time da po
ukupnom iznosu isplaćenih šteta udio zahtjeva zbog smrti pomoraca SAD
iznosi 18%; itd.,
(vii) da po broju zahtjeva zbog ozljede pomoraca prednjače brodovi pod zastavom SAD (preko 50%), zatim Paname (11%); Južne Koreje (5%); Cipra i
Liberije po 4%; itd.,
(viii) da u ukupnom broju svih šteta ozljede pomoraca iznose 21%, a po iznosu
troškova i isplaćenih šteta 12%.
2. PASIVNA LEGITIMACIJA
2.1 O problemu pasivne legitimacije za tužbe za naknadu štete zbog smrti i tjelesne ozljede pomoraca duže se raspravljao u stručnim i znanstvenim krugovima
u Hrvatskoj, a to pitanje je dobilo posebnu pozornost 1999. godine u pripremama
za izmjenu Pomorskog zakonika ("PZ"). Htjelo se, s jedne strane, zaštititi socijalnu
sigurnosti pomoraca i njihovih obitelji, a s druge strane, poštovati pravnu sigurnosti
(da trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću odgovara za svoje obveze samo
svojom imovinom).
Struktura trgovačkih društava na strani brodovlasnika
2.2 U pravilu, brodovlasnici iz niza razloga2 prave strukturu od više trgovačkih društava (često upisanih u različitim državama) putem kojih iskorištavaju brod.
Tako se događa da se popunjavanjem broda posadom bavi jedno društvo, tehničkim
održavanjem drugo, ugovaranjem zaposlenja broda treće itd., dok je vlasništvo broda opet upisano na posebno društvo.
2.3 Kada dođe do ozljede ili smrti pomorca postavlja se formalnopravno pitanje:
tko je odgovoran za naknadu štete proistekle iz tog događaja, i praktično pitanje: od
koje će se osobe (trgovačkog društva) na strani broda pomorac, odnosno u slučaju
njegove smrti njegovi srodnici, moći naplatiti. Drugim riječima, u krajnjem slučaju
protiv koje će osobe moći uspješno izvršiti presudu.
2.4 Ako je formalnopravno odgovorno društvo koje je upisano u inozemstvu
i nema imovine koja se može ovršiti ili je ta imovina teško dostupna, pomorčev će
odvjetnik nastojati da sud proglasi odgovornim trgovačko društvo u Hrvatskoj koje
ima vezu s brodom i čija se imovina može ovršiti u Hrvatskoj.
2
Zahtjevi financijera da brodovi koje financiraju budu u posebnim trgovačkim društvima radi
osiguranja otplate zajmova (kako izbjegavanja da ti brodovi budu dostupni ostalim vjerovnicima tako
i zbog pravno-tehničkih razloga kao zalaganje dionica brodovlasničke tvrtke itd.), želje brodovlasnika
da smanje rizik poslovanja osnivanjem poduzeća s jednim brodom (single ship company), podjele
poslova upravljanja brodom, tehničkog održavanja, pribave posade itd.; smanjenja troškova
poslovanja, poslovanje u režimu bez fiskalnih – poreznih i carinskih obveza itd.
173
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Kvalifikacija odštetnih zahtjeva kao ugovornih ili izvanugovornih
2.5.1 Postavilo se pitanje, da li je odštetni zahtjev za tjelesne ozljede i/ili narušenje zdravlja ugovorne ili izvanugovorne prirode. Kada je u pitanju odnos poslodavca i pomorca, onda za hrvatsko pravo3 držimo da zahtjev za naknadu štete nastale
zbog tjelesne ozljede i/ili narušenja zdravlja potpada pod ugovorni odnos. Naime,
pomorac se ukrcava na brod temeljem ugovora o radu. U okviru prava i obveza iz
tog ugovora pomorac ima pravo na uvjete za siguran rad i na takvo ponašanje poslodavca (brodara) koje neće prouzročiti pomorčevo ozljeđivanje niti narušenje njegova
zdravlja.
2.5.2 U potporu gornjoj tvrdnji navedimo da Zakon o radu4 propisuje da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava
zdravlje radnika u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.5 To je dakle obveza iz
radnog odnosa nastalog temeljem ugovora o radu.
2.5.3 Po Jakaši brodar odgovara za tjelesni integritet pomorca na isti način kao i
za putnika, a to znači da za povredu tjelesnog integriteta koja nije smrt, brodar odgovara
uvijek ugovorno, jer dok je (… pomorac …) živ, samo on može postavljati zahtjev prama
brodaru6.
2.5.4 Odštetni zahtjevi zbog smrti pomorca spadali bi u izvanugovornu odgovornost. Jakaša kaže da se o izvanugovornoj odgovornosti radi uvijek kada je ... (pomorac) ... izgubio život.7 Tada osobe koje imaju pravo na naknadu štete mogu prema
brodaru postaviti izvanugovorni zahtjev.8 Naime, osobe kojima pravo priznaje zahtjev
za naknadu štete zbog smrti pomorca nisu u ugovornom odnosu s poslodavcem –
brodarom, pa se njihov odnos ne temelji na ugovoru.
2.5.5 Osobe koje mogu postaviti zahtjev za naknadu štete zbog smrti pomorca
ne stječu to pravo kao njegovi nasljednici, pa ne postavljaju zahtjev u ime pokojnog
pomorca kojem odgovorna osoba duguje određenu svotu, već kao oštećeni tj. osobe
koje su smrću pomorca pretrpjele štetu (nematerijalnu – bol i materijalnu – gubitak
uzdržavanja) i kojima zakon daje samostalno pravo na traženje naknade.
2.5.6 Međutim, stvar nije tako jednostavna. Šteta zbog smrti pomorca može imati
i temelj u ugovoru o radu. U tom ugovoru može postojati obveza poslodavca da za
slučaj smrti isplati supruzi i maloljetnoj djeci određenu novčanu svotu. To je ugovor
u korist trećega, pa imenovani korisnici u čiju se korist ugovorila isplata (oblik osi3
Prikaz o shvaćanjima prirode zahtjeva za naknadu štete za smrt i tjelesne ozljede zaposlenih/pomoraca u uporednom pravu vidi V. Tomljenović: Pomorsko međunarodno privatno pravo, Rijeka, 1998., str.
318–325.
4
NN 93/2014.
5
Stavak 3.; članak 7.
6
B. Jakaša: Udžbenik plovidbenog prava, Narodne novine, Zagreb, 1979., str. 292.
7
Isto.
8
Isto.
174
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
gurnine) imaju pravo, temeljem ugovora o radu zatražiti isplatu.9 Isti je slučaj ako
je nasljednicima (zakonskim ili oporučnim) pripalo pravo potraživati plaće koje je
pomorac zaradio prije smrti, a koje mu nisu isplaćene. Tu bi nasljednici utuživali
pravo iz ugovora o radu koje je smrću ostavitelja prešlo na njih kao nasljednike. To
potraživanje nije naknada štete koju oni trpe smrću pomorca (jer je malo vjerojatno
da bi sav taj novac oni dobili, a da pomorac njegov dio ne bi potrošio za sebe ili ga
dao nekom drugom) već pravo pomorca iz ugovora o radu koje je prešlo na njih.
Poslodavac kao odgovorna osoba
2.6. Ako se zahtjev za tjelesne ozljede pomoraca kvalificira kao zahtjev iz ugovornog, dakle radnog odnosa, onda bi po općem ugovornom i radnom pravu odgovorna osoba bio poslodavac.
2.7. Zakon o radu definira poslodavca kao fizičku ili pravnu osobu koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove10, te propisuje da se radni odnos zasniva ugovorom o radu.11
2.8.1 Postavilo se pitanje da li je članak 161. PZ-a iz [94]12 (koji je propisivao da
je brodar odgovoran za štetu zbog tjelesne ozljede i smrti člana posade) isključivao
odgovornosti poslodavca kao ugovorne strane iz ugovora o radu?
2.8.2 Odgovor je ovisio o primijenjenoj metodi tumačenja. Tumačenjem a contrario PZ bi, kao lex specialis, isključivao odgovornost ugovornog poslodavca za smrt
i ozljede pomoraca. Upitno je da li ovaj rezultat potkrepljuje i ciljno tumačenje propisa. Nedvojbeno, cilj zakonodavca je bio plovidbenog poduzetnika učiniti odgovornim za poslovanje brodom (vidi 2.10.2), pa tako i za smrt i ozljede pomoraca.13
Međutim, nesigurno je tvrditi da je time zakonodavac htio isključiti odgovornost poslodavca, pogotovo ako pretpostavimo da u vrijeme pisanja ovog propisa i onih koji
su mu prethodili (u Zakonu o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, ili još ranije u zakonima o
posadi brodova) zakonodavac nije bio svjestan da bi se kao poslodavac mogla pojaviti
druga pravna osoba umjesto brodara. U praksi se u to vrijeme ovakvi slučajevi nisu
pojavljivali. Posada je uvijek bila u radnom odnosu s brodarom.
2.8.3 Ako bi se čl. 161. PZ-a [94] čitao u cijelosti ( ... brodar odgovara ako ne dokaže da
je šteta nastala bez njegove krivnje ... itd), može se zaključiti da je taj propis donesen (kao
i propisi koji su mu prethodili) prvenstveno radi propisivanja posebnog temelja odgovornosti zbog specifičnih uvjete rada, s time da se odgovornost usmjerila prema brodaru
9
Tako i presuda VSRH, br: II Rev 155/1999-2 od 8. srpnja 2003.
10
Čl. 4, st. 2. (NN 93/14).
11
Čl. 10.
12
NN 17/94.
13
U presudi Trgovačkog suda u Splitu XII-P-1355/96 povodom tužbe kojom je tužen poslovoditelj i
vlasnik broda sud je zauzeo stajalište da za štetu odgovara brodar (kojeg je pronašao u vlasniku
broda), te da nema temelja za solidarnu odgovornost poslovoditelja ni u propisu ni u ugovoru.
175
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
(kao nositelju plovidbenog pothvata) kao što se učinilo i za druge obveze vezane uz
iskorištavanje broda. U ovom razmišljanju PZ ne bi isključivao odgovornost poslodavca, već bi se, štoviše, na njegovu odgovornost analogijom primijenio propis o temelju
odgovornosti iz PZ-a. To bi bilo u skladu s načelom tumačenja radnopravnih propisa
in favorem laboratoris. Pošto je tadašnji Zakon o obveznim odnosima14 propisivao pretpostavljenu krivnju i odgovornost za opasnu stvar, jedina razlika u režimu odgovornosti
za ozljede pomoraca bio je propis o odgovornosti za nepostojanje uvjeta za siguran rad
(st. 3; čl. 161; PZ-a [94]).
2.8.4 Potpunosti radi, postavimo još pitanje: može li trgovačko društvo s kojim
je pomorac zaključio ugovor o radu (s obzirom na definiciju poslodavca kao fizičke
ili pravne osobe za koju zaposlenik u radnom odnosu obavlja određene poslove – vidi (2.7)
tvrditi da ono nije poslodavac jer zaposlenik u radnom odnosu obavlja određene poslove za neko drugo trgovačko društvo, tj. stvarnog poslodavca – brodara? Da li riječi
u "radnom odnosu" i "ugovor o radu" koje nalazimo u definiciji poslodavca15 onemogućuju ovaj prigovor jer se radni odnos zasniva temeljem ugovora o radu16, pa prema
tome s onim s kojim nije zaključio ugovor o radu zaposlenik ne može biti u radnom
odnosu, iako u stvari za njega (trećeg) obavlja određene poslove.
Brodar kao odgovorna osoba
2.9 PZ [94] je propisivao da za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana
posade odgovara brodar.17 Brodar je dakle bio odgovoran za ugovorne i izvanugovorne zahtjeve.
2.10.1 Zašto je PZ usmjeravao odgovornost za ugovorne zahtjeve za naknadu
štete iz radnog odnosa prema brodaru, a ne poslodavcu? Odgovor na ovo pitanje
treba potražiti u genezi instituta brodara kojeg je naše pomorsko pravo uvelo kao
centralnu osobu na strani broda. Aktualni Pomorski zakonik još uvijek sadrži neizmijenjenu definiciju brodara:
brodar jest fizička ili pravna osoba koja je kao posjednik broda nositelj plovidbenog pothvata, s tim
što se pretpostavlja, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana
kao vlasnik broda.18
2.10.2 Brajković, u studiji koja je bila temelj za uvođenje pojma brodara u naše
pravo, tumači da je "funkcija brodara svojstvo plovidbenog poduzetnika, koja u sebi sa14
Preuzet kao hrvatski zakon od SFRJ ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Sl. list SRJ", br.
31/93).
15
Poslodavac je, u smislu ovoga Zakona, fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik
u radnom odnosu obavlja određene poslove. Čl. 10. Zakona o radu (NN 93/14).
16
Članak 10. Zakona o radu (NN 93/14).
17
Članak 161. (NN 17/94).
18
Članak 5, toč. 26.
176
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
drži plovidbene, tehničke i privredne aktivnosti".19 Taj poduzetnik ne mora biti i vlasnik broda, ali mora imati posjed na brodu. Posjed prelazi na brodara ne-vlasnika
"ako je kao poseban oblik iskorišćavanja broda normiran takav institut, kojim posjed broda
prelazi na drugu osobu, kao što je slučaj kod zakupa broda. ... Zakupnik poprima kvalitet
brodarskog plovidbenog poduzetnika".20 U ovom konceptu brodar je stranka kod ugovora o pomorskom prijevozu21, pa se gubi potreba za korištenjem pojma "prijevoznik"
(carrier) iz Haških pravila, kao osobe koja s krcateljem zaključuje ugovor o prijevozu. Izgleda da – bez obzira u kojoj su mjeri tadašnji pisci bili svjesni da ugovor
o radu pomorca može na strani poslodavca zaključiti netko tko nije brodar – u
ovom konceptu brodar kao plovidbeni poduzetnik ostaje stvarni poslodavac za
koga posada radi.
2.10.3 Brajković nadalje tumači da "brodovlasnik i brodar ne moraju biti iste osobe ...
jer je cjelokupno težište u posjedu broda i raspolaganju njime ... Vlasništvo je relativan pojam
u odnosu na posjed kao ekonomsku činjenicu, jer faktički odnos prema stvari daje sadržaj i
pravnom pojmu ..".22
2.11.1 Jedan od dva konstitutivna elementa pojma brodara je posjed23 broda.
2.11.2 Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1977. godine24 definira brodara
kao fizičku ili pravnu osobu:
... koja je kao držalac broda nosilac plovidbenog pothvata ...
2.11.3 Po tumačenju Jakaše, “na temelju okolnosti da je posada dužna pokoravati se nalozima zapovjednika, vlast nad brodom ima njegov zapovjednik."25 Međutim, zapovjednik
ne obavlja tu vlast u vlastito ime, već u ime neke druge osobe. "To se ogleda u okolnosti
19
V. Brajković: Problem brodara i njegove odgovornosti de iure condendo; Zbirka Ugovori o iskorišćavanju
brodova na moru, JAZU, Zagreb 1951., str. 71.
20
Isto, str. 74.
21
Isto, str. 75.
22
Str. 73.
23
Traženje da poduzetnik ima brod u posjedu, a ne samo da ga drži, bilo je u suprotnosti s Općim
austrijskim građanskim zakonikom iz 1811. godine "OGZ" (u vrijeme pisanja studije primjenjivan kao
pravno pravilo), koji je razlikovao držaoca i posjednika stvari:
§. 309 Tko stvar kakovu ima u svojoj vlasti ili sahrani, zove se njezin držalac. Ako držalac koje stvari ima volju
zadržati ju kao svoju, tad je njezin posjednik
Pravna je teorija tumačila da (u okviru ugovora o iskorištavanju broda) samo zaključivanjem ugovora
o zakupu svojstvo brodara prelazi s brodovlasnika – zakupodavatelja na zakupoprimca. Naime,
zakupodavatelj mora u izvršenju ugovora o zakupu predati brod zakupoprimcu. Zakupoprimac koji
postaje brodar, po toj teoriji nije mandatar vlasnika. Tužbe se upućuju njemu kao pomorskom vlasniku. On
je funkcija, koja se ne može mimoići, dok postoji plovidbena poduzetnost, a kvalitet brodara ovisi o tome tko
drži brod, tj. tko se pod propisanim uslovima kao takav smije evidentirati (Brajković: Isto). Brajković nigdje
ne govori o voljnom elementu posjeda (animus possidendi; animus domini; animus rem sibi habendi),
a po rimskom pravu zakupoprimac, jer je držao stvar temeljem obveznopravnog ugovora, nije bio
posjednik (nije imao animus jer je stvar držao za drugoga) pa nije uživao posjedovnu zaštitu.
24
Sl. list SFRJ, br. 22/77; 13/82 i 30/85.
25
Jakaša: Op.cit. Udžbenik plovidbenog prava …. str. 120.
177
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
da se zapovjednik, u zakonu navedenim granicama, dužan pokoravati naređenjima te osobe.
Osoba kojoj se zapovjednik dužan pokoravati je držalac broda."26
2.11.4 PZ [94] ponovo vraća riječi posjednik (vidi definiciju pod 2.10.1), s time da
je u međuvremenu 1980. g. stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima27
koji posjed definira samo s objektivnim elementom:28
Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičnu vlast na stvari (neposredan posjed).
Posjed stvari ima i osoba koja faktičnu vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je po osnovi ...
zakupa ... dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed).
2.11.5 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 2012. godine29 razlikuje neposrednog i posrednog, te samostalnog i nesamostalnog posjednika30.
2.11.6 PZ [94] se vratio na izraz posjednik broda, ali je taj izraz sada definiran
Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Taj zakon razlikuje posrednog od
neposrednog posjednika (vidi 2.11.5).
2.12.1 Postavlja se pitanje tko posjeduje (drži) brod. Posjeduje li ga hrvatsko trgovačko društvo, koje nije vlasnik broda, a moguće s vlasnikom broda nema ni ugovor
o vođenju broda (jer je u stvari vlasnik brodovlasničkog društva), ako faktički drži
brod tj. donosi odluke o vođenju broda i daje upute zapovjedniku koje će ovaj slijediti čak i u slučaju kad dobije od nekog drugog suprotnu uputu? Takvo trgovačko
društvo može neke poslove vođenja broda obavljati samostalno, a neke povjeravati
drugim tvrtkama (npr. održavanje broda) kojima upravlja (ovisna društva) ili s kojima zaključi ugovor o pružanju usluga. Postavlja se pitanje da li u PZ-u pod riječju
posjednik treba razumjeti posrednog ili neposrednog posjednika, ili oba. Možda bi se
moglo tvrditi da je brodar onaj posjednik, posredni ili neposredni, za kojeg se može
ustanoviti da je nosilac plovidbenog pothvata.
2.12.2 To nas dovodi do pitanja tko je nosilac plovidbenog pothvata, kao drugog
bitnog elementa definicije brodara. To je osoba koja organizira plovidbu broda radi
obavljanja određene djelatnosti i u tu svrhu po Jakaši preuzima obveze i odgovara za
26
Isto.
27
Sl. list SFRJ, br. 6/80.
28
Članak 70.
29
NN 143/12.
30
Posjednik (Članak 10.)
(1) Osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin je posjednik.
(2) Tko svoju faktičnu vlast izvršava osobno ili posredovanjem pomoćnika u posjedovanju neposredni
je posjednik.
(3) Kad netko stvar posjeduje kao ... zakupoprimac ... ili u kojem drugom sličnom odnosu u kojem je
prema drugome ovlašten ili obavezan kroz neko vrijeme posjedovati je, onda je posjednik te stvari i
taj drugi (posredni posjednik)...
Samostalni posjednik (Članak 11.)
(1) Tko stvar ... posjeduje priznajući višu vlast posrednog posjednika, nesamostalni je posjednik; tko
stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ... samostalni je posjednik.
178
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
plovidbenu djelatnost s time da "neposredno ili putem punomoćnika nastupa u vlastito
ime. Ne mora nastupati za svoj račun."31
2.12.3 Danas i ovdje nailazimo na poteškoće. Naime, u organizaciji plovidbenog
pothvata stvarni brodar ne nastupa kroz jedno, već više trgovačkih društava. Stvarni
brodar može zaključivati ugovore o prijevozu u svoje ime kao brodar (operator), ili
se pak pojavljivati kao agent ili posrednik na strani upisanog brodovlasnika. Niz
drugih poslova u organiziranju plovidbenog pothvata – održavanje broda, popuna
posadom, nabavka goriva i sl. obavljat će putem drugih trgovačkih društava kojima
izravno upravlja ili s kojima je zaključio ugovor o pružanju potrebitih usluga.
Probijanje pravne osobnosti
2.13 S obzirom na rečeno [o konstitutivnim elementima pojma brodara (posjednik broda i nositelja plovidbenog pothvata) u uvjetima iskorištavanja broda kroz
mrežu samostalnih društava s ograničenom odgovornošću od strane dominantnog
društva koje ih nadzire i upravlja njima, te donosi odluke o brodu i njegovu iskorištavanju koje sprovodi kroz podređena društva], postavlja se pitanje koliko je pravno
snažan argument da treba probiti pravnu osobnost i za štetu zbog ozljeda i smrti
pomorca proglasiti odgovornim dominantno društvo. Ono bi odgovaralo jer je stvarni
brodar, bez obzira koje od njegovih podređenih društava zaključuje ugovor o radu
s pomorcem, osigurava odgovornost brodara, figurira kao formalnopravni vlasnik
broda itd.
2.14 Anglosaksonsko pravo ne dopušta probijanje pravne osobnosti kod zahtjeva za naknadu štete iz ugovornih odnosa, ali je dopušta kod izvanugovornih
odnosa. Tumači se da kod ugovornih odnosa oštećena strana bira svog ugovornog
partnera i može primjerenim utanačenjima zaštititi svoju poziciju. Međutim, ovaj
pristup ne može služiti kao putokaz jer, prvo, angloameričko pravo drži sve zahtjeve vezane za ozljede i smrt pomorca izvanugovornim, i drugo, u današnjim
prilikama neorganiziranog zapošljavanja pomoraca ne može se pretpostaviti da
pomorci imaju mogućnosti ozbiljnije utjecati na ugovore o zapošljavanju. U takvim prilikama iluzorno je očekivati da će kod zaključivanja ugovora o zapošljavanju pomorac konzultirati odvjetnika, kao što bi bilo iluzorno očekivati da bi
se pojedini pomorac mogao izboriti da mu agent za zapošljavanje, koji regrutira
pomorce, unosi u ugovor o zapošljavanju dodatna utanačenja na kojima inzistira
pomorčev odvjetnik.
2.15.1 Hrvatski Zakon o trgovačkim društvima propisuje da trgovačko društvo odgovara za svoje obveze cijelom svojom imovinom32 te da dioničari ne odgovaraju za obveze
31
Isto.
32
NN 111/93; čl. 9.
179
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
društva.33 Slučajevi da jedno trgovačko društvo odgovara za obveze drugoga su vrlo
specifične iznimke kao kod priključenih društava.34
2.15.2 Pojava društava s ograničenom odgovornošću civilizacijsko je dostignuće
koje je omogućilo financiranje poduzetničkih pothvata, često rizičnih, ograničenom
imovinom, bez straha da će u slučaju neuspjeha ulagači biti odgovorni cijelom svojom imovinom. Načelo pravne sigurnosti mora zaštititi ovaj obrazac organiziranja privrede. S druge je strane načelo pravde koje traži da se određena društvena i prirodna
dobra zaštite, makar i po cijenu narušavanja pravne sigurnosti.
2.15.3 Međutim, kada sudac ocijeni da je oštećeno dobro toliko značajno za zajednicu da ne može neizvršiti pravdu (recimo u obliku naknade štete), ponukan
je da između dvije vrijednosti – pravne sigurnosti i pravde – žrtvuje onu koja će u
danim okolnostima biti od manjeg značenja za zajednicu.
2.15.4 Dobar primjer je slučaj Amoco Cadiz gdje je na jednoj strani za odvagu
bilo načelo odgovornosti brodovlasničkog poduzeća njegovom imovinom, a na drugoj, načelo naknade štete koja je nastala izlijevanjem tada (1978. godine) rekordnih
210.000 MT sirove nafte u more. U tom predmetu američki je sud prihvatio da je
odgovorno dominantno poduzeće Standard Oil Co., koje je bilo vlasnik brodovlasničkog poduzeća Amoco Transport Co., između ostalog, jer:
Kao integrirana multinacionalna korporacija koja djeluje kroz sustav ovisnih poduzeća u … trgovini … prijevozu … prodaji naftnih proizvoda … Standard je odgovoran za
štetna djela svojih ovisnih poduzeća u njegovu potpunom vlasništvu i podružnica.35
2.15.5 Hrvatska sudska praksa načinila je korak u probijanju pravne osobnosti
i u ugovornom odnosu kada je u pitanju bila povreda pomorca. Prema usmenoj
predaji Okružni privredni sud u Splitu (kako se tada zvao) donio je osamdesetih
godina presudu (nažalost izgleda nesačuvanu) u kojoj je proglasio odgovornim
domaće brodarsko društvo za naknadu štete zbog ozljede pomorca, makar je ugovor o radu bio zaključen s inozemnom tvrtkom i makar je vlasništvo na brodu bilo
upisano na inozemnu tvrtku. (Slučaj je poznat kao predmet "Jadroplov"). Ratio
suda je bio da je domaće brodarsko društvo stvarni brodar i da odgovara za djela
svojih ovisnih trgovačkih društava. Dakle, sud je pošao od pretpostavke da pomorac, makar bio u ugovornom odnosu, nije realno mogao u pregovorima o zaposlenju ugovorom zaštititi svoje interese u smislu traženja da mu poslodavac i
formalno bude stvarni brodar.
33
Čl. 159.
34
Od upisa priključenja glavno društvo odgovara vjerovnicima priključenog društva kao solidarni
dužnik za obveze toga društva koje su nastale prije i koje nastanu nakon priključenja. (Čl. 506.).
35
"As an integrated multinational corporation which is engaged through a system of subsidiaries in the
... trade ... transportation ... sale of petroleum products ... Standard is responsible for the tortious acts
of its wholly owned subsidiaries and instrumentalities".
180
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
2.15.6 Zakon o trgovačkim društvima36 sada daje temelj za probijanje pravne osobnosti:
Odgovornost članova trgovačkoga društva
Članak 10.
…
(2) … dioničari dioničkoga društva … ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je
to određeno ovim Zakonom.
(3) Onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za
obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.
(4) Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3.
ovoga članka naročito:
1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen,
2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike,
…
2.16.1 Temeljem svega navedenog došlo se do zaključka da bi bilo dobro zakonski intervenirati i zaštititi pomorca te otkloniti potrebu sudskog probijanja pravne osobnosti radi očuvanja pravne sigurnosti i predvidivosti, kao i zbog povećanja
izgleda da se domaća presuda izvrši u inozemstvu u slučaju primjene hrvatskog
prava.
2.16.2 Rješenje se našlo u taksativnom37 nabrajanju odgovornih osoba. U PZ-u
[04] je propisano da za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade solidarno odgovaraju brodar, poslovođa, kompanija i poslodavac.
2.16.3 Sada oštećeni pomorac ili njegovi nasljednici mogu tužiti krug osoba na
strani broda, a jedna od njih mora platiti štetu. Da li će se isplatitelj štete moguće naplatiti od osobe koja je u odnosima vezanim za strukturu vođenja broda odgovorna
za sigurnost na brodu ili je napravila propust zbog kojeg se nezgoda dogodila, je za
oštećene irelevantno.
2.16.4 Ovakvo rješenje nije bilo bez presedana. PZ je već imao propise koji su u
interesu ovlaštenika tereta proglašavali solidarno odgovornim više osoba na strani
broda, prepuštajući njima da između sebe refundiraju štetu koju jedan od njih plati
ovlašteniku na teretu. Tako kod prijevoza u kojem sudjeluje više vozara odgovara
brodar koji je zaključio ugovor o izravnom prijevozu, brodar koji je izdao izravnu
36
ZTD, NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13.
37
Osim taksativnog navođenja odgovornih osoba razmatrala se mogućnost da se općom formulacijom
uputi sud na probijanje pravne osobnosti. Takav je prijedlog unesen u Nacrt Zakona o izmjenama i
dopunama PZ-a gdje je rečeno:
"Za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda odgovara brodar i osoba na strani
broda koja ima gospodarski interes na brodu."
Protiv ovog prijedloga hrvatski su brodari putem svoje udruge iznijeli prigovor da je preopćenit, pa
da može uključiti čak i naručitelja prijevoza koji se mogućem tumačenju može naći na strani broda i
biti odgovoran pomorcu, što, kazali su brodari, svakako treba izbjeći jer bi preuzimanje takva rizika
odvratilo naručitelje od zaključivanja hrvatskih brodova.
181
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
ispravu, brodar koji je predao teret primatelju i brodar za čijeg se prijevoza zbio događaj iz kojeg proistječe zahtjev za naknadu štete.38
2.16.5 Držimo da je ovo rješenje s popisom odgovornih osoba za štete nastale
pomorcima dobro. Ono je odgovor na suvremeni razvoj organizacije poslovanja na
strani broda, omogućuje pomorcu da lakše dođe do naplate štete jer može po svom
izboru tužiti jednu od četiri osobe ili sve njih zajedno, a istovremeno daje pravnu
sigurnost jer skoro da umanjuje potrebu da sud po svom nahođenju probija pravnu
osobnost trgovačkih društava [iako takav slučaj nije isključen – držimo da bi probijanje pravne osobnosti bilo dopušteno samo prema tvrtkama roditeljima koje stoje iza
trgovačkih društava (i upravljaju njima) s popisa kruga odgovornih osoba (brodar,
poslovođa, kompanija i poslodavac)].
2.16.6 S druge strane, sve ove osobe znaju da mogu odgovarati pomorcu za štetu,
pa mogu unaprijed između sebe dogovoriti aranžman u slučaju takvih tužbi, koji
bi kao najvažniji element trebao odrediti tko će ugovoriti osiguranje odgovornosti,
a tko sve imati položaj osiguranika (pravo refundiranja svote isplaćene pomorcu s
naslova naknade štete).
2.17.1 Što se identifikacije pojedinih osoba tiče, situacija je slijedeća. Međunarodne
konvencije sve više usmjeravaju odgovornost prema vlasniku broda jer je vlasnik
upisan u javni registar i lako ga je identificirati. Propis PZ-a nije u krug odgovornih osoba uključio brodovlasnika, ali pretpostavlja, dok se ne dokaže protivno, da
je brodar osoba upisana u upisnik brodova kao vlasnik broda.39 Držimo da bi bilo
logično da brodovlasnik može oboriti ovu predmnjevu samo ako otkrije osobu brodara. Međutim, to može biti i kontraproduktivno za tužitelja, jer umjesto brodovlasnika koji ima brod kao imovinu može mu biti odgovoran imenovani brodar bez
imovine. Čini se da bi bilo oportuno de lege ferenda uključiti i brodovlasnika u krug
odgovornih osoba za ozljede i smrt pomoraca (što je bilo predlagano u nekim pripremnim materijalima za PZ [04]).
2.17.2 Što se kompanije tiče, ona je po zakonskoj definiciji osoba koja je preuzela
odgovornost za upravljanje brodom od vlasnika broda i koja je preuzimanjem takve
odgovornosti preuzela ovlasti i odgovornosti sukladno Međunarodnom pravilniku
o upravljanju sigurnošću (ISM Pravilnik)40 te mora imati službenu potvrdu da je
kompanija po ISM kodu za određeni brod. Kompanije ne mogu biti papirnata trgovačka društva jer radi ispunjavanja kriterija za dobivanje potvrde/ovlaštenja prolaze
38
Članak 649.– Postoji mišljenje da bi se članak 550. PZ-a, (po kojem kod odgovornosti za teret brodar
odgovara za radnje i propuste zapovjednika broda, drugih članova posade broda i ostalih osoba koje
rade za brodara,) mogao ekstrapolirati za područje odgovornosti za tjelesne ozljede i smrt pomoraca,
(pa u "ostale osobe" uključiti agenta za zapošljavanje i sl). – kao načelo da se brodar ne može skrivati
iza osoba koje za njega rade.
39
PZ čl. 5, st. 1, toč. 32.
40
PZ čl. 5, st. 1, toč. 34.
182
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
rigorozne preglede u kojima moraju dokazati da su ljudstvom, organizacijom i opremom u mogućnosti ispunjavati propisane zadaće.
2.17.3 Identitet poslodavca je naveden u ugovoru o radu, pa ostaje jedino problem kako ustanoviti identitet poslovođe broda, jer se on može utvrditi izravno samo
iz privatnog ugovora između brodovlasnika (brodara) i poslovođe (manager-a).
Ugovorno određivanje odgovorne osobe / jamca platca
2.18.1 U ugovoru o radu pomorac i poslodavac mogu ugovoriti tko će platiti
štetu pomorcu, nadležnost suda i sl. To se može učiniti u individualnom ugovoru o
radu ili u kolektivnom ugovoru koji dopunjuje individualni ugovor.
3. NADLEŽNOST HRVATSKOG SUDA
3.1 Nadležnost hrvatskog suda je pitanje na koje, s obzirom na odstupanje od
rješenja međunarodnog privatnog prava, izgleda nije zadovoljavajuće odgovoreno,
pa će trebati razmotriti izmjenu propisa PZ-a koji glasi:
Članak 988.a
Za suđenje u sporovima za naknadu štete nastale zbog tjelesne ozljede ili smrti člana
posade broda ili zbog narušavanja zdravlja koju član posade pretrpi na radu ili u vezi
s radom na brodu, međunarodno je nadležan hrvatski sud ako tužitelj ima prebivalište na
području Republike Hrvatske.
3.2 Unošenje ovog propisa u PZ bila je reakcija na presudu Vrhovnog suda RH
u slučaju Katić v. Wijsmuller Bros, Rederij Gebr. Wijsmuller B.V. (2007)41 u kojem je
presuđeno da se pod mjestom nastanka štete kod ozljede pomoraca drži mjesto gdje je
oštećeni pretrpio tjelesnu ozljedu s naslova koje traži naknade štete, a ne mjesto gdje se
manifestirala (osjetila), materijalna i nematerijalna šteta – (prema ranijem konceptu)
mjesto prebivališta pomorca. Po riječima suda:
… pod nastankom štete u ovom slučaju podrazumijeva se ozljeda tijela odnosno oštećenje
zdravlja pa stoga, budući da se štetni događaj u kojem je tužitelj pretrpio ozljede tijela
odnosno oštećenje zdravlja zbog kojih ističe potraživanje s naslova naknade štete, zbio u
inozemstvu, tamo je nastala i šteta, a ne u Republici Hrvatskoj.
3.3 Ovom je presudom onemogućeno zasnivanje nadležnosti hrvatskog suda
temeljem članka 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u
određenim odnosima42 koji propisuje da je u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti
postoji nadležnost suda RH ako je šteta nastala na teritoriju RH. Do tada su hrvatski
sudovi ovaj propis redovito koristili za prihvaćanje nadležnosti u sporovima pomo41
Presuda Revt 51/03-2) od 27.2.2007.
42
NN 53/91, 88/01.
183
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
raca protiv inozemnih brodara, makar se ozljeda pomorcu dogodila u inozemstvu.
Po tom pristupu šteta je nastala tamo gdje oštećeni i njegova obitelj žive, jer se tamo
osjeća manjak novca zbog neprimanja plaće, tamo on i njegova obitelj trpe duševne
bolove itd.
3.4 Izgleda da se u slučaju Katić Vrhovni sud nije jasno odredio da li zahtjev
pomorca za naknadu štete zbog tjelesne ozljede (dakle, ne zahtjev nasljednika zbog
smrti pomorca) drži ugovornim ili izvanugovornim. Samo je konstatirao:
Sve ako se prihvaća43 utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda, koje prihvaća također i
drugostupanjski sud da, o primjeni propisa o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, do
primjene dolaze i odredbe čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih
zemalja u određenim odnosima … ( … po kojim nadležnost za izvanugovorne zahtjeve
postoji …) … ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske.
Ako bi se zahtjev zbog ozljede pomorca tretirao kao dio ugovornog odnosa, ne
bi se mogao primijeniti čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih
zemalja u određenim odnosima, već bi se na njega moglo pozivati samo kod (izvanugovornog) zahtjeva zbog smrti pomorca, što ovdje nije bio slučaj.
3.5 Zabrinutost za zaštitu prava pomoraca zbog presude u slučaju Katić rezultiralo je mišljenjem upućenim Ministarstvu mora naslovljenim "Pravno mišljenje o
potrebi hitne izmjene Pomorskog zakonika (NN 181/04; 76/07) radi utvrđivanja posebnog
kriterija za ustanovljenje međunarodne nadležnosti hrvatskog suda za sporove o naknadi štete zbog smrti ili tjelesne ozljede hrvatskih pomoraca" koje je izradila profesorica
Tomljenović s Pravnog fakulteta u Rijeci ("Mišljenje"). U Mišljenju se upozorava
na činjenicu da bi pomorci (s prebivalištem u RH) mogli ostati bez pravne zaštite
ako zbog odbijanja nadležnosti domaćih sudova za odštetne zahtjeve protiv inozemnih brodara budu morali podnositi tužbe u sjedištima brodara koja su često
u "dalekim i specifičnim državama kao što su St. Vincent i Grenadini, Kajmanski otoci,
Panama, Liberija"44 ili u državama u kojima se nezgoda dogodila, koje – dodajmo
– isto mogu biti "daleke i specifične". Mišljenje nabraja poteškoće koje mogu nastati
hrvatskim pomorcima ako tuže pred stranim sudom, kao nepoznavanje jezika, korištenje skupih stranih odvjetnika, primjena stranog prava moguće nepovoljnijeg
od hrvatskog, registracija fiktivnih kompanija, nepostojanje kolektivnog ugovora,
pa zaključuje:
"Iako dakle, hrvatski pomorac i kad ne može pokrenuti postupak pred hrvatskim sudom
uvijek to može načelno učiniti pred stranim sudom, pristup tom stranom sudu biti će
43
Po dikciji se ne čini da se pretpostavka prihvaća kao točna, već samo radi izvođenja zaključka da
o tome ne treba raspravljati, jer da se i prihvati, opet ne bi za tužitelja proizvela željeni učinak –
ustanovljenje nadležnosti hrvatskog suda.
44
V. Tomljenović: Pravno mišljenje o potrebi hitne izmjene Pomorskog zakonika (NN 181/04; 76/07) radi
utvrđivanja posebnog kriterija za ustanovljenje međunarodne nadležnosti hrvatskog suda za sporove
o naknadi štete zbog smrti ili tjelesne ozljede hrvatskih pomoraca, toč 13.
184
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
zbog gore navedenih razloga otežan, a ponekad i u toj mjeri da će hrvatski pomorac biti
lišen sudske zaštite"45.
3.6 Zbog navedenog je predložena dopuna PZ-a odredbom koja je skoro doslovce prihvaćena i unesena u PZ (citirana pod 3.1 gore).
3.7.1 Problem s važećim propisom leži u činjenici da uredba Brussels I (Uredba
Vijeća Europe br 44/2001 od 22. prosinca 2000. o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi u
građanskim i trgovačkim predmetima), ("Uredba") koja čini dio europskog građanskog
postupovnog prava, ne dopušta forum actoris na temelju prebivališta tužitelja (kad
su u pitanju osobe iz država članica EU-a). Uredba za sporove iz ugovora o zapošljavanju propisuje
Poslodavac s domicilom u državi članici može biti tužen:
1. pred sudovima države članice u kojoj ima domicil; ili
2. u drugoj državi članici:
(a) pred sudovima u mjestu u kojemu zaposlenik obično obavlja posao ili pred sudovima
mjesta u kojemu je posljednji puta obavljao posao; ili
(b) ako zaposlenik ne obavlja ili nije obično obavljao svoj posao samo u jednoj državi,
pred sudovima u mjestu u kojemu se nalazi ili se nalazila poslovna jedinica koja ga je
zaposlila. (Članak 19.).
a za sporove
u stvarima koji se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte, pred sudovima u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi (Članak 5.3).
3.7.2 Kriterij forum actoris na temelju prebivališta tužitelja drži se pretjeranim u
zaštiti interesa vlastitih građana (pravih osoba), nasuprot interesa stranih građana
(pravnih osoba). Osim što bi trebalo uskladiti domaće pravo s pravom EU, postavlja
se i praktično pitanje priznanja i izvršenja presuda hrvatskih sudova u inozemstvu
donesenih temeljem propisa čl. 988.a PZ-a.
3.8 U razmatranju nadležnosti pošli bismo od slijedećih pretpostavki:
a. U visoko globaliziranim odnosima današnjice, a posebice onima u svjetskom pomorstvu, treba uvažavati prava i sudove drugih država, pa sudovi jedne države ne mogu "krasti" nadležnost od sudova druge države ako
sudovi te druge države – po općeprihvaćenim standardima – imaju više
razloga za suđenje u sporu.
b. Poteškoće s kojima se hrvatski pomorac susreće kod utuženja u inozemstvu
navedene po 3.5 (nepoznavanje jezika, skupi odvjetnici, nepoznavanje prava itd.) nisu valjani pravni razlozi za ustanovljavanje nadležnosti, jer te poteškoće vrijede u pravilu i za strane građane kad tuže ili su tuženi u RH, pa
bi onda svaka država mogla svojim građanima omogućiti povoljniji tretman
putem nadležnost na temelju forum actoris.
45
Isto, toč 14., (kurziv naš).
185
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
c.
d.
e.
f.
g.
h.
U ovim sporovima presude treba često izvršavati u inozemstvu, što znači da
strani sud ili drugi organ treba presudu priznati.
Da treba utvrditi tko su odgovorne osobe i to, u pravilu, po pravu mjerodavnom za spor.
Da je (s obzirom na praksu upisa brodova u državama zastava pogodnosti)
u nekim slučajevima teško dobiti presudu razumne kvalitete u razumnom
roku u državi upisa broda (ili državi registracije brodovlasnika, koje se ne
moraju podudarati). Osim toga, imovina brodovlasnika ili druge odgovorne osobe ne mora biti u toj državi jer se stvarno poslovanje može odvijati iz
neke treće zemlje.
Da tužitelj može zaustaviti brod u pogodnoj luci i ishoditi jamstvo od brodara ili osiguratelja brodareve odgovornosti za naplatu dosuđenog potraživanja. Time tužitelj koji put može ishoditi nadležnost suda za suđenje o
meritumu spora, ali u pravilu, sud luke zaustavljanja broda kod kojega je
položeno jamstvo izvršavat će prema tom jamstvu presudu stranog nadležnog suda.
Obzirom da hrvatsko pravo priznaje izravnu tužbu protiv osiguratelja odgovornosti brodara, iako to osiguranje nije obvezno, treba voditi računa
gdje se te tužbe mogu podnositi da bi bile priznate i izvršne u državi sjedišta ili poslovanja osiguratelja.
Da hrvatsko pravo mora slijediti općeprihvaćene standarde u svom supstancijalnom pravu kada se tiče utvrđivanja odgovornih osoba, temelja odgovornosti i isprika od odgovornosti, kao i kod prihvaćanja nadležnosti, i
utvrđivanja mjerodavnog prava za spor, ako želi da presude hrvatskih sudova budu priznate i izvršne u drugim državama.
Slučaj Katić
3.9.1 Po našem mišljenju, ključni problem koji je otvorio slučaj Katić leži u tome
što je revizijski sud (tumačenjem propisa o nadležnosti) utvrdio da hrvatski sud nije
nadležan, ali u postupku nije utvrđeno ima li tužitelj razumnu pravnu zaštitu svoga
zahtjeva pred sudom u inozemstvu.
3.9.2 Tu postoji razlika između kontinentalnog pravnog sustava, gdje sudovi primjenjuju propise, ali ne stvaraju pravila, i anglosaksonskog pravnog sustava, gdje sudovi, polazeći od nekih pravnih vrijednosti, slobodnije stvaraju pravila da bi pružili
opravdanu pravnu zaštitu.
3.10.1 U tom smislu razumljivo je mišljenje sutkinje Gasparini izneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda u raspravi o problemu odbijanja nadležnosti hrvatskog suda, da se to pitanje treba riješiti promjenom zakona46, a ne promje46
Zapisnik s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.2.2007., str. 3.
186
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
nom dotadašnje sudske prakse. (Što se i dogodilo unošenjem odredbe čl. 988.a u
PZ [08]). U raspravi se pokušala naći "suglasnost"47 između (a) odbijanja nadležnosti hrvatskih sudova za tužbe pomorca zbog ozljede na brodu u inozemstvu i (b)
"nedvojbene volje zakonodavca da se privilegira oštećeni."48
3.10.2 Sutkinja Brežanski je bila mišljenja da za rješenje problema ne treba mijenjati zakone, već one postojeće drugačije tumačiti. Tako se založila da se pored propisa,
Članak 53.
U sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda Republike
Hrvatske postoji … i ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske 49.
uzme u obzir i propis Zakona o parničnom postupku
Članak 52.
Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu … nadležan je i sud na
čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica
nastupila.
Po njenom mišljenju, budući da zakonodavac razlikuje mjesto gdje je šteta počinjena i mjesto gdje je štetna posljedica tj. šteta nastala, nije moguće isključiti mjesto stvarnog nastanka štete, npr. prebivalište oštećenog, u primjeni odredbe čl. 53.
Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima.
3.10.3 Sudac Perin se izjasnio protiv analogne primjene propisa čl. 52. Zakona o
parničnom postupku pri tumačenju odredbe čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona
s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, jer prvi propis u (drugom stavku)
propisuje da je kod šteta nastalih zbog smrti ili tjelesne ozljede nadležan (pored
suda iz stavka 1. tog članka) i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište odnosno boravište.50 U Zapisniku stoji da je u nastavku argumentiranja sudac Perin
rekao da Zakon o parničnom postupku razlikuje sud na čijem je području radnja počinjena i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, a da " ... (suci u raspravi) ...to
pogrešno ... (žele) ... izjednačiti."51 Zaključio je da odredba čl. 52. Zakona o parničnom
postupku ne ide u prilog stajalištu referata koji je htio riječi "ako je šteta nastala na
teritoriju RH" iz čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u
određenim odnosima protumačiti u smislu da obuhvaća i štetnu posljedicu nastalu
u Hrvatskoj, makar se štetna radnja dogodila u inozemstvu. Drugim riječima, da
je Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima
47
Vidi raspravu sutkinje Brežanski – Zapisnik s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH
od 26.2.2007., str. 3.
48
Isto.
49
Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, NN 35/91, 88/01.
50
Članak 52.(2) Ako je šteta nastala zbog smrti ili tjelesne ozljede, nadležan je pored suda iz stavka 1.
ovog članka i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište odnosno boravište.
51
Zapisnik s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.2.2007., str. 3.
187
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
želio uključiti i prebivalište tužitelja (kao osnovu za zasnivanje nadležnosti hrvatskog suda), onda je to morao izričito propisati kao što je učinio Zakona o parničnom
postupku u propisu čl. 52(2).
3.10.4 Nakon glasovanja 7 "za", 11 "protiv", odlučeno je da se ne mijenja ranije
stajalište koje je glasilo:
Pod nastankom štete podrazumijeva se ozljeda tijela, smrt ili oštećenje stvari. Zato ako se
štetni događaj u kojem je smrtno stradala osoba zbog čije smrti tužitelj traži odštetu, zbio
u inozemstvu, tamo je šteta i nastala, bez obzira na to što su troškovi pogreba te osobe
nastali u Republici Hrvatskoj.52
3.11 Čini se da je problem bio u čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji propisuje da nadležnost hrvatskog suda
postoji ako je šteta nastala na teritoriju RH, ali ne definira pojam "šteta", pa se ne zna
da li misli na štetni događaj ili na štetnu posljedicu.
3.12 Ako uzmemo da se mislilo na štetnu posljedicu, tumačenje ad absurdum jasno pokazuje da bi bilo krajnje nelogično da se hrvatski sud proglasi nadležnim za
tužbu zbog prometne nezgode nastale u Australiji, gdje je živio nastradali vozač, njegova supruga i petoro djece, koju podnese njegovo šesto maloljetno dijete koje živi u
Hrvatskoj i koje u Hrvatskoj trpi štetu zbog gubitka uzdržavanja. Čak više, to se dijete
može nalaziti na školovanju u nekoj trećoj državi, pa bi ispalo da tamo trpi duševne
boli, ali i nestanak školarine koju je plaćao otac. Sudac Perin53 je dobro upozorio da se
postavlja pitanje provedivosti (izvršavanja) takve presude u drugoj zemlji.
3.13.1 Možda je pretjerano očekivanje da će Vrhovni sud RH uzeti toliko slobode
i unatoč tradiciji kontinentalnog pravnog sustava, u koji spada i hrvatski, pozvati se
na Ustav RH (koji propisuje: Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama) i upustiti se
u utvrđivanje ima li tužitelj razumne mogućnosti zaštititi svoj interes pred stranim
sudom, pa u slučaju da utvrdi da takva mogućnost ne postoji, prihvati nadležnost
hrvatskog suda.54
3.13.2 Držimo da je Vrhovni sud mogao pravno-tehnički odabrati uvođenje
provjere mogućnosti zaštite interesa tužitelja u inozemstvu i temeljem toga donijeti
odluku o prihvaćanju ili odbijanju nadležnosti hrvatskog suda. Sud mora stvaralački interpretirati norme radi ostvarenja pravde i u ekstremnim slučajevima gdje
je nepravda etički neprihvatljiva, naći zadovoljavajuće rješenje, umjesto da slegne
52
Izbor odluka 1/98, sentenca 139-Rev-2390/94 od 3. rujna 1977.
53
Zapisnik s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.2.2007; str. 3.
54
U slučaju Katić podnesena je ustavna tužba gdje je prigovoreno da Revizijski sud " … nije detaljno
analizirao uvjete i okolnosti pod kojima hrvatski pomorci mogu ostvarivati pravnu zaštitu u
inozemstvu … Vrhovni sud je praktički ostavio bez pravne zaštite u RH skoro 28.000 hrvatskih
pomoraca i njihovih obitelji". Držimo, da se tužitelj trebao ograničiti na konkretan slučaj, a ne govoriti
o svim pomorcima jer je pitanje pravne zaštite u inozemstvu questio facti u svakom pojedinom slučaju.
188
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
ramenima i kaže što se tu može mala lex sed lex. U spomenutoj presudi "Jadroplov"
Privrednog suda u Splitu (vidi 2.15.5) pokazana je baš takva primjerena kreativnost
kod probijanja pravne osobnosti s opravdanim rezultatom.
3.13.3 Nekoliko mjeseci nakon odluke u predmetu Katić, Vrhovni se sud imao
prilike u predmetu Kontić (2007)55 ponovno izjasniti o pitanju nadležnosti hrvatskih
sudova. U tom predmetu Viši trgovački sud je zauzeo stajalište da se
smrt [… pomorca …] ne smatra štetom … već se štetom u konkretnom slučaju smatraju
duševne boli … […supruge i kćerke …] … (nematerijalna šteta) odnosno gubitak uzdržavanja (materijalna šteta). I jedna i druga šteta nastupile su na teritoriju Republike
Hrvatske.56
Vrhovni sud nije prihvatio gornje stajalište, već se pozvao na svoje pravno shvaćanje od 26.2.2007. doneseno povodom slučaja Katić, usvojio je reviziju i odbacio
tužbu zbog nenadležnosti hrvatskog suda.
Američko pravo
3.14 U Americi sud uzima veću slobodu, pa s obzirom na okolnosti konkretnog
slučaja važe argumente (svakog pojedinačno i sve zajedno) za i protiv prihvaćanja i
odbijanja nadležnost.
3.15 U slučaju Lauritzen57 Vrhovni sud SAD-a je razmatrao kriterije za određivanje mjerodavnog prava, koje onda ima veliku težinu u odluci o prihvaćanju ili
odbijanju nadležnosti suda, a to su:
i. Mjesto štetne radnje,
ii. Pravo zastave broda,
iii. Državljanstvo ili prebivalište oštećenog,
iv. Državljanstvo tuženog brodovlasnika,
v. Mjesto zaključenja pomorčeva ugovora o radu,
vi. Nedostupnost stranog suda,
vii. Pravo suda (dakle pravo SAD-a ako tuženi brodovlasnik manje-više redovno obavlja posao u SAD-u).
3.16 U tom je sporu presuđeno da se ima primijeniti dansko pravo jer je brod bio
danski, kao i pomorac i brodovlasnik, a ugovor o radu se pozivao na dansko pravo.
U korist američkog prava govorila je samo činjenica da se pomorac ukrcao na brod
u New Yorku i da je podnio tužbu pred sudom u tom gradu.
3.17 Kasnije, u slučaju Rhoditis58, Vrhovni sud SAD-a je, uz napomenu da lista od
7 poveznica nije isključiva, dodao kao poveznicu i brodovlasnikovo djelatno sjedi55
REVT 69/06-2 od 18.7.2007.
56
VTSXXXII Pž-6000/04-3 od 3.2.2006.
57
Supreme Court Lauritzen v. Larsen, 345 U.S. 571 (1953).
58
Hellenic Lines, Limited v. Rhoditis, 398 U.S. 306 (1970).
189
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
šte, jer je uočeno da u suvremenim uvjetima poslovanja registrirano i djelatno sjedište brodovlasnika ne moraju biti u istom mjestu.
3.18 Kad prosuđivanje po spomenutim kriterijima navede na odluku o primjeni
američkog prava, neki američki sudovi drže da se tada nadležnost suda ne može
odbiti na temelju instituta forum non conveniens. Druga grupa američkih sudova pak
drži da je izbor prava samo dio rasčlambe u okviru instituta forum non conveniens, te
da se i u slučaju zaključka da se primjenjuje Jones Act ili američko pravo nadležnost
američkog suda može uskratiti.59
3.19 Institut forum non conveniens preuzet je u američko pravo iz Škotske i omogućuje sudu da po širokoj diskrecionoj ocjeni odbije nadležnost ako zaključi da negdje drugdje postoji pogodniji sud za suđenje u tom predmetu.60 Institut forum non
conveniens se temelji na prijateljstvu i uvažavanju drugih država i njihovih pravnih i političkih sustava (international comity).
3.20 U slučaju Gulf Oil Corp. v. Gilbert (1947)61 Vrhovni je sud postavio čimbenike
za test o primjeni instituta forum non conveniens, a to su: dostupnost dokaza, postojanje prisile za privođenje svjedoka koji se ne odazovu dobrovoljno, troškovi dolaska
svjedoka koji su se voljni odazvati … i svi drugi praktični problemi koji će omogućiti
lako, brzo i jeftino suđenje. Također treba voditi računa o mogućnosti izvršenja presude
ako se donese. Sud mora odvagnuti relativne prednosti i prepreke za pravedno suđenje.
3.21 Tuženik snosi teret pozivanja na institut forum non conveniens i teret dokaza.
Nadležnost može biti odbijena i u slučaju kada bi strani sud bio manje pogodan za
tužitelja od američkog, ali pravna zaštita mora biti razumno dostupna. Dakle, prije
nego što odbije nadležnost u nekom predmetu sud mora prvo ustanoviti da je strani sud adekvatan i dostupan.62 Ako sud prihvati traženje odbijanja nadležnosti, njegova odluka
o odbijanju bit će uvjetovana time da strani sud preuzme nadležnost i donese odluku.
3.22 Napomenimo da će i u slučaju kada američki pomorac tuži stranog brodovlasnika pred američkim sudom, unatoč pomorčevu američkom državljanstvu
koje podupire tezu o logičnoj primjeni američkog prava, sud konzultirati kriterije
iz slučaja Lauritzen isto kao što to čini u slučaju tužbe stranog pomorca. Tako je u
predmetu Mexico Bilyk v Nair 63 sud odlučio da se na tužbu američkog pomorca ne
primjenjuje američko pravo jer je povreda nastala na otvorenom moru, na meksičkom brodu čiji su vlasnici bili meksički državljani s boravištem u Meksiku. Drugi
slučajevi su slijedili ovu odluku prihvaćajući da američko državljanstvo pomorca
59
Schoenbaum: Admiralty and Maritime Law, Vol 1, West Publishing Co, 1994, str. 282.
60
Isto str. 283.
61
330 U.S. 501, 67 S.Ct.839,91. Ed. 1055(147)L.
62
Schoenbaum: Isto str. 283.
63
754 F2d 1541 (9th Cir. 1985).
190
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
nije, samo po sebi, dovoljno da opravda primjenu američkog prava pred američkim
sudovima protiv stranog tuženika.64
3.23 Utanačenja o nadležnosti stranog suda ili arbitraže u ugovorima o zaposlenju pomoraca značajan su čimbenik u odluci američkih sudova o prihvaćanju ili
odbijanju nadležnosti.
3.24.1 U slučaju M/S BREMEN v. Zapata Off-Shore Co65 Vrhovni je sud odlučio da
su uglavci o nadležnosti suda u pomorskim sporovima prima facie valjani i moraju
se prihvatiti ako stranke koje im se opiru ne dokažu da je … (prihvaćanje ugovorene
nadležnosti) … u okolnostima slučaja nerazumno.
3.24.2 Da bi u tome uspjele te stranke moraju dokazati (1) da bi prihvaćanje ugovorene nadležnosti bilo nerazumno ili nepravedno; ili (2) da je klauzula o nadležnost nastala prevarom i (3) da bi odabrani sud bio tako težak i nepogodan, te da bi
stranka u svakom pogledu bila u postupku obespravljena.66 Opći kriteriji položeni
u ovom sporu u kojem se odlučivalo o šteti na teretu, primijenjeni su i u sporovima
o naknadi štete za ozljede putnika i pomoraca. U odluci Vrhovnog suda u slučaju Carnival Cruise Lines, Inc v. Shute67 o zahtjevu putnika zbog pokliznuća i pada
na brodu prihvaćena je klauzula o nadležnosti ugovorenog suda u Floridi (sjedište
brodara), protiv prebivatelja iz države Washington, uz napomenu da su klauzule o
nadležnosti u adhezionim ugovorima valjane ako su razumne.
3.25 Iako se neki sudovi opiru primjeni klauzula o nadležnosti suda iz adhezionih
ugovora o zaposlenju pomoraca [jer da su protivne (i) javnom poretku koji mora štititi
pomorce kao slabiju stranu i (ii) propisu Jones Act-a koji dopušta pomorcu podnošenje
tužbe gdje god može pronaći poslodavca ili njegovu imovinu], veliki broj presuda primjenjuju BREMEN/Shute kriterije.68 Tako je u slučaju Marine Chance Shpg. v. Sebastian69
64
Jones v. The Vessel Nair, 586 F. Supp. 507 (S.D.CA), corrected 612 F. Supp. 414 (S.D.CA); Lockwood v. M/S
Royal Viking Star, 663 F, 663 F. Supp. 181 (C:D:CA 1986), aff'd 820 F. 2d 1227 (9th Cir. 1987).
65
407 U.S. 1(1972).
66
(That the forum selected would be so gravely difficult and inconvenient that for all purposes the party
would be deprived of their day in court).
67
499 U.S. 585 (1991).
68
Uz presudu navedenu u ovoj točki vidi Ioannides v. Marika Maritime Corp., 928 F. Supp. 374 (S.D.N.Y.
1996) gdje je prihvaćena klauzula o nadležnosti grčkog suda iz kolektivnog ugovora protiv nasljednika
poginulog grčkog pomorca, makar je brod bio vođen i u vlasništvu brodovlasnika iz New Yorka;
Damigos v. Flanders Compania Naviera S.A, 716 F Supp. 104, 105 (S.D.N.Y. 1989) gdje je prihvaćena
klauzula o nadležnosti grčkog suda iz kolektivnog ugovora i odbačena tužba pomorca protiv grčkog
brodovlasnika za nezgodu doživljenu na brodu pod grčkom zastavom; Bastas v. Atlantic Maritime
Enterprises Corp., 1988 A.M.C. 2162 (E.D. Pa. 1988).
69
143 F. 3d 216 (5th Cir. 1998) gdje je prihvaćena klauzula o nadležnosti grčkog suda iz kolektivnog
ugovora i odbačena tužba pomorca protiv grčkog brodovlasnika za nezgodu doživljenu na brodu
pod grčkom zastavom u luci Philadelphia i liječenje u toj luci; Prado v. Sloman Neptun Schiffahrts –
A. Gr., 611 So.2d 691 (La. App. 1992) klauzula o primjeni filipinskog prava i nadležnosti filipinskog
suda je prihvaćena makar zakon Lousiane zabranjuje odbijanje nadležnosti po doktrini forum non
conveniens i makar je brod uplovljavao u New Orleans svakih 12 dana; Belloza v. Chios Sky Shipping /
191
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
sud prihvatio klauzulu o Filipinskom pravu i sudu, makar se povreda dogodila u
američkim vodama. S duge strane, u Lejano v. Bandak70 sud u Lousiani prihvatio je
nadležnost zbog toga što je temeljem prijašnjeg odbijanja nadležnosti zbog klauzule o
nadležnosti filipinskog suda, tužitelj uzalud pokušao utužiti na Filipinima.
3.26 Američki sudovi prihvaćaju i arbitražne klauzule za sporove o ozljedama pomoraca bilo da su ugovorene kroz kolektivne ili pojedinačne ugovore o zapošljavanju.
SAD su prihvatile Konvenciju o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958.
i ozakonile je u svom pravu ("the Convention Act"). Američki sudovi provjeravaju da li
arbitražna klauzula ispunjava kriterije iz zakona, među kojima je i onaj da se ugovoreno mjesto arbitraže nalazi u zemlji potpisnici konvencije. Kako uz taj kriterij Convention
Act traži da se radi o komercijalnim odnosima, odvjetnici pomoraca su tvrdili da se
ugovor o radu pomorca ne može podvesti pod komercijalni ugovor. Posebno su ukazivali na to da propisi the Federal Arbitration Act-a isključuju ugovore o zaposlenju
pomoraca, pa da bi u tom smislu trebalo tumačiti i Convention Act. Međutim, sudovi
su prihvatili da se ta dva zakona razlikuju, ali su držali da se iz toga ne može zaključiti
da je zakonodavac namjeravao iz Convention Act-a isključiti ugovore o zapošljavanju
pomoraca. Tako je u slučaju Francisco v. Stolt Achievement71, gdje se radilo o ugovoru
o zaposlenju pomorca na koji se primjenjivalo filipinsko pravo i koji se pozivao na
arbitražu u Filipinima, sud zaključio da treba odbiti nadležnost američkog suda jer su
Filipini potpisnici Međunarodne konvencije o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih
odluka i da američki zakonodavac nije namjeravao uskratiti Filipinima kao potpisnicima Konvencije njenu primjenu na ugovore o zapošljavanju pomoraca, bez obzira što
o tome propisivao Federal Arbitration Act.
Englesko pravo
3.27 U Engleskoj tužitelj može pokrenuti postupak za naknadu štete ako se tuženik nalazi u Engleskoj ili Walesu, a ako je on izvan tog područja sud može prihvatiti
nadležnost prema Pravilima za postupak u građanskim stvarima (Civil Procedure
Rules) koja, između ostalog, propisuju nadležnost:
"Za zahtjeve iz ugovora
(5) Ako je zahtjev postavljen u vezi ugovora koji je
a. zaključen unutar područja nadležnosti (Engleska i Wales),
b. ako je zaključen od strane ili putem agenta koji posluje ili prebiva u području nadležnosti,
Trading S.A., 1999 A.M.C. 1607 (E.D. La 1999) gdje je prihvaćena klauzula iz ugovora o zaposlenju o
nadležnosti Grčkog suda i odbijen pomorac nikaragvanskog državljanstva koji je doživio nezgodu na
panamskom brodu usidrenom u New Orleansu.
70
AMC 1697 (24th Dist. LA. 2000).
71
293 F 3d 270 (5th Circuit 2002).
192
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
c. ako se ugovor ravna po engleskom pravu, ili
d. ako je ugovorena nadležnost engleskog suda,
(6) ako je zahtjev postavljen u vezi kršenja ugovora učinjenog unutar područja
nadležnosti,
(7) ako je zahtjev postavljen za utvrđivanje da ugovor ne postoji, a nađe se da
ugovor postoji i da udovoljava uvjetima iz paragrafa (5),
(8) ako je zahtjev iz izvanugovornog odnosa,
a. da je šteta nastala unutar područja nadležnosti (Engleska i Wales),
b. da je nastala šteta proistekla iz djela učinjenog na području nadležnosti."
3.28 Ako su gornji uvjeti ispunjeni sud neće automatski prihvatiti nadležnost,
već mora ocijeniti je li predmet pogodan za prihvaćanje nadležnosti i dostavu obavijesti o postupku tuženiku koji se nalazi izvan područja nadležnosti.72 Sud će razmotriti sve čimbenike u prilog i protiv suđenja u Engleskoj.73
3.29 Situacija je drugačija ako se primjenjuje Pravilo 44/2001 (Civil Procedure Rules)
između članica EU-a. Po tom pravilu za ugovorne odnose poveznica je mjesto izvršenja
ugovora, a za izvanugovorne mjesto gdje se štetni događaj dogodio ili se može dogoditi.
3.30 U slučaju u kojem je trebalo primijeniti Briselsku konvenciju (koja ima isto
rješenje kao i Pravilo 44/2001) engleski sudac je istaknuo da je elastični engleski sustav zamijenjen krutim pravilom, ali da je cilj konvencije bio izbjeći sukob nadležnosti između sudova članica EU-a.74 Mi bismo dodali kako su propisi EU-a o nadležnosti sudova nastali na predmnjevi da bilo koji sud članice EU-a može pružiti strankama
pravedno i razumno suđenje.
3.31 Engleski se sud može proglasiti nadležnim ako je na njegovu području zaustavljen brod tužbom in rem. Međutim, zaustavljanje broda ne isključuje primjenu
instituta forum non convenience. Tako tuženi može uvjeriti sud da postoji neka druga
pogodnija nadležnost za suđenje o tužbenom zahtjevu.
3.32 Postojanje klauzule o nadležnosti u ugovoru o zaposlenju pomorca je značajan, ali ne i odlučujući čimbenik u odlučivanju o zaustavljanju postupka pred engleskim sudom.
3.33 Međutim, ako sud i odluči prepustiti nadležnost drugom sudu, može odlučiti da će zadržati jamstvo dano za oslobađanje zaustavljenog broda kako bi omogućio izvršenje presude stranog suda ili arbitraže iz tog jamstva.
72
RCC Ord 11 No such permission shall be granted unless it shall be made sufficiently to appear to the
court that the case is a proper one for service out of the jurisdiction under this order.
73
In Schapira v. Ahronson [1999] E.M.L.R. 735, Peter Gibson L.J. said that the fact that the tort had been
committed in the jurisdiction was a factor which he said should be taken into account, but he went on
to say, at p. 745: "It is common ground that the court must conduct a balancing exercise, weighing
the factors which tell in favour of a trial in England against the factors which tell in favour of a
foreign trial."
74
Lord Goff of Chieveley in … case of Airbus Industrie G.I.E. v. Patel [1999] 1 A.C. 119, 132. … said that
the purpose of the Brussels Convention was to parcel out jurisdiction according to clear rules.
193
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
3.34 Međutim, ako engleski sud zaustavi brod brodovlasnika rezidenta u nekoj EU članici, mora poštovati načelo litis pendente propisano u člancima 27–30 EU
Pravila 44/2001 te odbaciti nadležnost ako između istih stranaka o istom zahtjevu
već teče parnica pred nekim sudom EU-a, ali po svom nahođenju može odlučiti hoće
li zadržati jamstvo položeno za oslobađanje broda.
Roerig v. Valiant Trawlers Ltd
3.35 Odabir suda može biti važan i za primjenu propisa povoljnih za tužitelja,
čak i ako sud primijeni kao mjerodavno neko strano pravo. Spor Roerig v. Valiant
Trawlers Ltd75 ilustrira kako odabir prava i suda može utjecati na povoljnost odnosno nepovoljnost presude za pojedine stranke te kako mjesto prebivališta oštećenika nije značajno u odlučivanju o pravu ili nadležnosti. U tom je predmetu
engleski sud trebao odlučiti hoće li primijeniti englesko ili nizozemsko pravo na
zahtjev nevjenčane udovice nizozemskog ribara koji je stradao na engleskom ribarskom brodu. Sud je pošao od propisa o izboru mjerodavnog prava76 i razmotrio
75
[2002] 1 Lloyds Rep 681 "This system achieves its purpose, but at a price. The price is rigidity, and rigidity
can be productive of injustice. The judges of this country, who loyally enforce this system, not only
between United Kingdom jurisdictions and the jurisdictions of other member states, but also as between
the three jurisdictions within the United Kingdom itself, have to accept the fact that the practical results
are from time to time unwelcome. This is essentially because the primary purpose of the Convention is to
ensure that there shall be no clash between the jurisdictions of member states of the Community."
The common law approach to conflicts of jurisdiction was altogether different:
"There is, so to speak, a jungle of separate, broadly based, jurisdictions all over the world. In England,
for example, jurisdiction is founded on the presence of the defendant within the jurisdiction, and in
certain specified (but widely drawn) circumstances on a power to serve the defendant with process
outside the jurisdiction. But the potential access of common law jurisdictions are generally curtailed
by the adoption of the principle of forum non conveniens – a self-denying ordinance under which the
court will stay (or dismiss) proceedings in favour of another clearly more appropriate forum."
Prijevod:
"Sustav postiže svoje cilj, ali uz cijenu. Cijena je krutost, a krutost može proizvesti nepravdu. Suci
ove zemlje, koji lojalno sprovode ovaj sustav, ne samo između jurisdikcije Ujedinjenog Kraljevstva
i jurisdikcija drugih država članica, nego također između triju jurisdikcija unutar Ujedinjenog
Kraljevstva, moraju prihvatiti činjenicu da su praktični rezultati povremeno nedobrodošli. To je u biti
zbog toga što je prvenstveni cilj Konvencije osigurati da ne bude sukoba između jurisdikcija država
članica zajednice".
Pristup općeg prava sukobu jurisdikcija je bio potpuno drugačiji:
"Tamo je, da tako kažem, džungla, zasebnih, široko utemeljenih, jurisdikcija širom svijeta. U
Engleskoj, na primjer, jurisdikcija je utemeljena na nazočnosti tuženika unutar jurisdikcije, i na
nekim određenim posebnim (ali široko uzetim) činjenicama o ovlasti o dostavi tuženiku obavijesti
o parnici izvan jurisdikcije. Ali potencijalna dostupnost jurisdikcija općeg prava je općenito sužena
prihvaćanjem načela nepogodnog suda – samo uskraćujuća odredba po kojoj će sud zaustaviti (ili
odbiti) postupak u korist drugog očito prikladnijeg foruma".
76
Section 11 of the Private International Law (Miscellaneous Provisions) Act 1995 provides as follows:
"Choice of applicable law: the general rule
(1) The general rule is that the applicable law is the law of the country in which the events constituting
the tort or delict in question occur.
194
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
okolnosti slučaja gdje su u korist nizozemskog prava govorile činjenice da je ribar bio Nizozemac, da je zaključio ugovor o zaposlenju s Nizozemskim poslodavcem, da je plaćao poreze i doprinose za socijalno osiguranje i osiguranja života u
Nizozemskoj, da oštećeni – nevjenčana supruga i djeca žive u Nizozemskoj gdje trpe
(2) Where elements of those events occur in different countries, the applicable law under the general
rule is to be taken as being –
(a) for a cause of action in respect of personal injury caused to an individual or death resulting from
personal injury, the law of the country where the individual was when he sustained the injury;
(b) for a cause of action in respect of damage to property, the law of the country where the property
was when it was damaged; and
(c) in any other case, the law of the country in which the most significant element or elements of
those events occurred.
3) In this section 'personal injury' includes disease or any impairment of physical or mental condition."
"Choice of applicable law: displacement of general rule
(1) If it appears, in all the circumstances, from a comparison of –
(a) The significance of the factors which connect a tort or delict with the country whose law would
be the applicable law under the general rule; and
(b) The significance of any factors connecting the tort or delict with another country, that it is
substantially more appropriate for the applicable law for determining the issues arising in the
case, or any of those issues, to be the law of the other country, the general rule is displaced and
the applicable law for determining those issues or that issue (as the case may be) is the law of
that other country.
(2) The factors that may be taken into account as connecting a tort or delict with a country for the
purposes of this section include, in particular, factors relating to the parties, to any of the events
which constitute the tort or delict in question or to any of the circumstances or consequences of
those events."
Prijevod:
Odjeljak 11 Privatnog Međunarodnog Prava (Razne odredbe) Zakona 1995 propisuje kako slijedi:
"Izbor mjerodavnog prava: opće pravilo
(1) Opće je pravilo da je mjerodavno pravo zemlje gdje su se djela koja čine izvanugovornu
odgovornost ili delikt dogodila.
(2) Ako su se elementi tih djela dogodili u različitim zemljama, mjerodavno će pravo po općem
pravilu biti
(a) za temelje tužbe za osobne povrede učinjene pojedinoj osobi ili smrt kao posljedice povrede,
pravo zemlje u kojoj je osoba bila kada je pretrpjela ozljedu;
(b) za temelj tužbe za štetu imovini, pravo zemlje gdje je bila imovina kada je bila oštećena; i
(c) u svakom drugom slučaju, pravo zemlje u kojoj su se najvažniji element ili elementi dogodili.
(3) U ovom odjeljku 'osobna povreda' uključuje bolest i narušenje fizičkog ili mentalnog stanja."
"Izbor mjerodavnog prava: odstupanje od općeg pravila
(1) Ako se čini, u svim okolnostima, kod usporedbe
(a) Značaja čimbenika koji povezuju izvanugovornu odgovornost ili delikt sa zemljom čije bi pravo
bilo primijenjeno po općem pravilu; i
(b) Značaja bilo kojih drugih čimbenika koji povezuju izvanugovornu odgovornost ili delikt s drugom
zemljom, tako da je supstancijalno primjerenije da mjerodavno pravo za odlučivanje o pitanjima
koja se pojavljuju u slučaju, ili bilo koje od tih pitanja, bude pravo te druge zemlje, opće pravilo
bit će otklonjeno i mjerodavno pravo za odlučivanje o tim pitanjima ili pitanju (ovisno o slučaju)
bit će pravo te druge zemlje.
(2) Čimbenici koji se mogu uzeti u obzir da povezuju izvanugovornu odgovornost ili delikt s nekom
zemljom za potrebe ovog odjeljka uključuju, posebice, čimbenike koje se odnose na stranke, na
bilo koje djelo koje predstavljaju izvanugovornu odgovornost ili delikt ili na bilo koje okolnosti
od posljedice tih djela."
195
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
štetu u obliku gubitka uzdržavanja, da je brod krenuo u ribolov iz Nizozemske luke i
da se s ulovom u nju trebao vratiti. Odluka o mjerodavnom pravu bila je važna jer
nizozemsko pravo zahtijeva da se od naknade štete odbiju primanja koja po drugim osnovama (osiguranje itd.) nakon smrti hranitelja dobivaju uzdržavani, dok
englesko pravo po Fatal Accidents Act-u takva primanja koja umanjuju štetu ne uzima u obzir i ne odbija ih od iznosa dosuđenog na ime štete. Sud je zaključio da je
za izbor mjerodavnog prava bitna poveznica mjesta nastanka štete (brod upisan u
Engleskoj), te da se Fatal Accidents Act u svakom slučaju primjenjuje kao postupovni
propis nadležnog suda (lex fori) u dijelu u kojem propisuje utvrđivanje visine štete,
dok se vidovi štete utvrđuju po mjerodavnom pravu koje je po kriteriju mjesta
nastanka štetnog događaja opet bilo englesko.
Izvršenje presuda temeljem izravne tužbe
3.36 Treba razmotriti kakvi su izgledi za priznanje i izvršenje hrvatskih presuda
donesenih temeljem propisa o pravu na izravnu tužbu u zemljama upisa (sjedišta)
ili djelovanja osiguratelja. P&I klubovi kao najčešći osiguratelji brodareve odgovornosti u pravilu poštuju presude donesene po opće prihvaćenim standardima i isplaćuju dosuđene iznose, tako da takve presude ne treba prisilno izvršavati. Međutim,
za očekivati je da će postojati otpor prema presudama koje krše temeljne pravne
institute. U slučajevima kada se presuda drži nerazumnom, postoji poticaj za njenim
osporavanjem pred stranim sudom i otežavanjem njena izvršenja.77
3.37 Što se engleskog prava tiče, strana će presuda biti priznata i prisilno izvršena
ako je strani sud koji ju je donio prihvatio svoju nadležnost sukladno pravilima međunarodnog privatnog prava koje primjenjuju i engleski sudovi. To, između ostalog,
znači da će engleski sud poštivati klauzule o nadležnosti stranog suda ili arbitraže iz
ugovora o zaposlenju pomoraca, ali isto tako i klauzule o nadležnosti arbitraže koje
sadrže pravila P&I klubova za sporove svojih članova (brodara) s klubom.
3.38.1 U predmetu Trough Transport v. New India Assurance78 engleski je sud presudio da treba poštivati arbitražnu klauzulu u klupskim pravilima. U tom je slučaju oštećeni (osiguratelj tereta) utužio (bankrotiranog) brodara pred finskim sudom pozivajući se na Finski zakon o osiguranju [1994], koji dozvoljava izravnu
tužbu protiv osiguratelja odgovornosti kada je osiguranik (prijevoznik) insolventan.
Prvostupanjski je sud zaključio da unatoč činjenici što se tužba temelji na finskom
77
Mislimo da nećemo pogriješiti ako kažemo da je obrana promašene pasivne legitimacije počela biti
korištena od strane hrvatskih brodara pred hrvatskim sudovima za tužbe pomoraca zbog određenog
broja presuda izrazito loše kvalitete gdje su sudovi bili pristrani prema pomorcima i zanemarujući
činjenice, vještva i temeljnu logiku donosili presude koje su bile nerazumne. Međutim, Trgovački sud
u Splitu je s pravom bio donio presudu o probijanju pravne osobnosti, a PZ je to pitanje riješio st. 4.
čl. 145. Međutim, sada treba riješiti drugu stranu, a to je kvaliteta presuda.
78
[2005] 1 LLR, p. 67.
196
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
zakonu, odluku o prirodi tog zahtjeva treba donijeti po engleskom pravu, a ono takav zahtjev karakterizira kao zahtjev iz ugovora jer oštećeni temelji svoj zahtjev na
subrogaciji u prava insolventnog osiguranika (prijevoznika) koji je strana u ugovoru
o osiguranju, pa ne može imati više prava od svog prednika. Žalbeni je sud podržao
prvostupanjsku odluku, ali je stavio naglasak na određivanje prirode tužbenog zahtjeva po spomenutom finskom zakonu koji propisuje da je "osoba koja je pretrpjela
… (štetu) … po općem osiguranju odgovornosti … ovlaštena tražiti naknadu štete sukladno
ugovoru o osiguranju izravno od osiguratelja … ako je osiguranik proglašen u stečaju ili je
na drugi način insolventan."
3.38.2 Postavlja se pitanje bi li Žalbeni sud odlučio drugačije da finski zakon nije
upućivao da se radi o zahtjevu iz ugovora, već o neovisnom zahtjevu temeljem propisa, ili bi neovisno o tekstu finskog zakona kvalificirao prirodu spora temeljem načela
engleskog prava kako je sugerirao prvostupanjski sud. PZ propisuje da oštećeni može
zahtijevati neposredno od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpio događajem
za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze. Ne spominje se ugovor o osiguranju, ali je očito da je visina naknade ograničena osiguranom
svotom određenom između osiguranika i osiguratelja ugovorom o osiguranju. Pored
toga, kod dobrovoljnih osiguranja od odgovornosti osiguratelj bi imao pravo koristiti
prema oštećeniku sve prigovore iz ugovora koje ima i prema osiguraniku.
Prijedlog propisa
3.39 Posebno bismo naglasili da bi prilikom razmatranja prijedloga o promjeni
propisa o nadležnosti trebalo voditi računa:
i. Da je Hrvatska postala članica EU-a i da treba primjenjivati propise EU-a
odnosno uskladiti svoje pravo s pravom EU-a. U ovom slučaju radi se o
Council Regulations (EC) No 44/2004 koji se izravno primjenjuju i koji za naknadu štete ne poznaju lex actori po prebivalištu tužitelja;
j. Da će se takve presude hrvatskih sudova morati često izvršavati u inozemstvu
pa da pravna rješenja trebaju biti usklađena s opće prihvaćenim standardima
(što se tiče prihvaćenja nadležnosti, temelja odgovornosti i obrane tuženika);
k. Da Hrvatska ne smije "krasti" nadležnost sudovima drugih država već se
pridržavati načela poštivanja i priznavanja sudova drugih država (international comity), tako da se propisivanje nadležnosti hrvatskog suda ne može
opravdavati time da tužitelj ne pozna jezik stranog suda, ili strano pravo ili
da je postupak u inozemstvu skup i sl.;
l. Da postoje slučajevi u brodarstvu kada je opravdano omogućiti hrvatskom
pomorcu pravnu zaštitu kada je ostvarivanje takve zaštite u inozemstvu nemoguće ili nerazumno otežano, " … ponekad i u toj mjeri da će hrvatski
pomorac biti lišen sudske zaštite" kako je napisano u Mišljenju.
197
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
3.40 Zbog navedenog mi smo se zalagali da se prihvati rješenje iz toč. 23 Mišljenja
koje je glasilo:
Zanimljivo je međutim, istaći da su države koje su pod utjecajem europskog međunarodnog procesnog prava napustile lex actoris koji se temeljio na prebivalištu ili državljanstvu tužitelja, uvele posebnu autonomnu osnovu međunarodne nadležnosti kao forum
necessitatis (na primjer, Nizozemska, Belgija, Austrija). Naime, domaći sud prihvatit će
svoju međunarodnu nadležnost, iako ne bi bio međunarodno nadležan u konkretnom
sporu, pod uvjetom da se strani sud proglasi nenadležnim, odnosno ukoliko strani sud
nije "podoban" sud.
3.41 U vrijeme rasprava o izmjeni propisa o nadležnosti držali smo da se krutim
propisom bez diskrecione ocjene suda ovaj problem nadležnosti u suvremenim uvjetima ne može riješiti. Sudska praksa, inspirirana pravnom znanošću, može postaviti
i primijeniti kriterije koji će u svakom konkretnom slučaju naći optimalno rješenje za
zaštitu pomoraca, imajući u vidu i mogućnost izvršenja presude u inozemstvu, pa
smo predlagali slijedeći tekst propisa (za potrebe ovog članaka jezično popravljen):
Članak 988.a
Za suđenje u sporovima za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade ili
narušenja zdravlja koju član posade pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu, međunarodno je nadležan hrvatski sud po općim propisima o nadležnosti, kao i u slučaju kad
tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj osim ako tuženik uvjeri sud da je neki
inozemni sud s obzirom na okolnosti slučaja pogodniji za suđenje o tom tužbenom zahtjevu. [Sud može i zastati s postupkom i dati tužitelju primjeren rok da pokuša ostvariti
svoje pravo pred inozemnim sudom]
3.42 U stručnom tijelu za izmjenu PZ-a, koje je raspravljalo moguća rješenja, prevladalo je mišljenje sutkinje Gasparini da još nije sazrelo vrijeme za rješenje po kojem
bi domaći sudovi ocjenjivali podobnost stranog suda, pa je prihvaćen propis o nadležnosti hrvatskog suda u sadašnjem tekstu.
3.43 Isto tako, držimo da bi prijedlog iz 3.41, zbog izmijenjenih okolnosti trebalo
drugačije formulirati:
Članak 988.a
(1) Za suđenje u sporovima za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede, smrti ili narušenja
zdravlja člana posade broda na radu ili u vezi s radom na brodu, međunarodna nadležnost hrvatskog suda se ocjenjuje po općim propisima o nadležnosti.
(2) Iznimno od stavka 1. ovog članka hrvatski će sud prihvatiti nadležnost ako tužitelj
koji ima prebivalište u Republici Hrvatskoj dokaže da nije razumno očekivati da će
pred inozemnim sudom koji bi bio nadležan po općim propisima o nadležnosti moći
ostvariti zaštitu svojih prava.
3.44 Kod primjene propisa iz čl. 988.a PZ-a nije važna kvalifikacija odštetnog zahtjeva kao ugovornog ili izvanugovornog, jer izričaj propisa "za suđenje u sporovima
198
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
za naknadu štete nastale zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda ili zbog narušavanja zdravlja koju član posade pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu" izgleda pokriva
obje situacije, za razliku od drugih gore razmatranih propisa o nadležnosti79 koji
uvjetuju svoju primjenu činjenicom da su sporovi iz "izvanugovorne" odgovornosti. Bilo bi dobro ispustiti riječi "na radu ili u vezi s radom" jer bi se dalo tumačiti da
hrvatski sud nije nadležan ako je član posade doživio nezgodu na brodu kada nije
obavljao radne zadatke, već koristio svoje slobodno vrijeme.
3.45.1 Vidjeli smo (pod 3.7.1) da Uredba ima posebne odredbe za radne odnose.
Razlikuje slučaj kada poslodavac nema sjedište u EU-u i kada ga ima.
3.45.2 Uredba propisuje da radnik može tužiti poslodavca koji nema sjedište u
EU-u, ali ima poslovnicu, agenciju ili neku drugu poslovnu jedinicu u državi članici
EU-a, samo ako je spor nastao u vezi s obavljanjem djelatnosti te poslovnice, agencije
ili poslovne jedince.80
3.45.3 Ovdje je ključno pitanje kako će sud tumačiti "vezu" s obavljanjem djelatnosti. Možemo zamisliti dva slučaja. Prvi, kad agencija za zapošljavanje (crewing
agency) u Hrvatskoj zaključi ugovor o radu u ime i za račun poslodavca (brodara), a
pomorac doživi nezgodu na radu dok je brod plovio Tihim oceanom. Da li između
obavljanja djelatnosti agencije u Hrvatskoj i nezgode na brodu postoji veza? Drugi je
slučaj ako šteta proizađe iz djelatnosti same agencije zbog toga što je agencija organizirala prijevoz do broda neispravnim automobilom?
3.45.4 Kada poslodavac ima sjedište u državi članici EU-a, radnik ga može tužiti u državi poslodavčeva sjedišta ili u drugoj državi članici u kojoj radnik obično
radi ili u kojoj je zadnji put radio. Ako to nije slučaj (radnik ne radi ili nije radio u
nijednoj državi), može ga tužiti pred sudovima mjesta gdje se nalazi ili se nalazio
poslovni pothvat (business) koji ga je zaposlio.81 Za pomorca mjesto u kojemu obično
obavlja posao može podrazumijevati luke između kojih brod stalno plovi u linijskoj
plovidbi, a mjesto u kojem je pomorac posljednji put obavljao posao, luku u kojoj se
iskrcao s broda. Ako pomorac nije radio u nijednoj državi, moglo bi se tumačiti da
može tužiti agenta za zapošljavanje koji ga je zaposlio.
3.45.5 Čini se da ni ovdje nije bitna kvalifikacija odštetnog zahtjeva kao ugovornog ili izvanugovornog. S obzirom da je pravo EU spoj kontinentalnog i anglosaksonskog prava, namjerno su ostavljene šire mogućnosti. Tako spomenuti propis
79
Koji govore o "sporovima o izvanugovornoj odgovornosti".
80
"in disputes arising out of the operations of the branch, agency or establishment".
81
An employer domiciled in a Member State may be sued:
1. in the courts of the Member State where he is domiciled; or
2. in another Member State:
(a) in the courts for the place where the employee habitually carries out his work or in the courts for
the last place where he did so, or
(b) if the employee does not or did not habitually carry out his work in any one country, in the courts
for the place where the business which engaged the employee is or was situated.
199
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Uredbe kad govori o nadležnosti za zahtjeve za naknadu štete navodi "stvari koji se
odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte". Dakle, štetna radnja je poveznica, bilo
da je učinjena u okviru ugovornog ili izvanugovornog odnosa.
3.45.6 Primijeniti opće propise na brodarstvo nije, s obzirom na prirodu stvari,
jednostavno a da se pri tome dobije svrsishodan i razuman učinak. U međunarodnoj
tramperskoj plovidbi propis o nadležnosti sudova prema mjestu u kojemu zaposlenik obično obavlja posao nema praktične svrhe. Kada bi se tumačilo da je to sud luke
upisa broda, ponovo – s obzirom na korištenje zastava pogodnosti – takvo rješenje u
velikom broju slučajeva ne bi bilo od pomoći. Zbog toga tužitelj mora u okviru danih
mogućnosti pronaći onu koja ima praktičnu vrijednost za vođenje spora i dobivanje
presude koja se može u praksi izvršiti.
3.46.1 Što se propisa EU-a tiče, treba se osvrnuti na amandmane82 Uredbe gdje
su nabrojeni hrvatski propisi [radi se o propisima Zakona o rješavanju sukoba zakona s
propisima drugih zemalja u određenim odnosima i Zakona o parničnom postupku koji vežu
nadležnost suda za boravište (umjesto prebivališta) tuženika, kao i lokaciju njegove
imovine tuženika] koji se neće primjenjivati protiv osoba s domicilom u državama
članicama EU.
3.46.2 Hrvatski propis koji se neće primjenjivati protiv osoba s domicilom u državama EU-a donesen je za potrebe članka 3. Uredbe koji propisuje u prvom stavku
da osobe s domicilom u jednoj državi članici mogu biti tužene pred sudovima u
drugoj državi članici samo temeljem propisa Uredbe83, a u drugom stavku kaže:
Posebice nacionalni propisi navedeni u Dodatku II neće biti primjenjivani protiv njih ...
(misli se na osobe s domicilom u EU-u)84
3.46.3 Postavlja se pitanje da li nespominjanje propisa PZ-a o nadležnosti (članak
988.a) među propisima koji se neće primjenjivati znači da je taj propis prihvaćen od
EU-a i da se može primjenjivati na osobe s domicilom u EU-u?
3.46.4 S obzirom da Uredba želi unificirati propise o nadležnosti u EU-u, da
ne želi primjenu nacionalnih propisa koji odstupaju od njenih načela, da u tom
smislu nabraja takve nacionalne propise naglašavajući da se "posebice" oni neće
primjenjivati (što očito ne upućuje na mogućnost tumačenja "a contrario" u smislu dobivanja "numerus clausus" isključenih propisa) te činjenice da se po svemu
sudeći radilo o provjeri nacionalnih zakona koji "sedes materiae" sadrže propise o
nadležnosti, ne čini nam se da bi bilo sigurno tvrditi da je članak 988.a prihvaćen
od EU-a i da izvršenje presude donesene njegovom primjenom neće naići na otpor
u državama EU-a.
82
Council Regulation (EU) No 517/2013 of 13 May 2013.
83
1. Persons domiciled in a Member State may be sued in the courts of another Member State only by
virtue of the rules set out in Sections 2 to 7 of this Chapter.
84
2. In particular the rules of national jurisdiction set out in Annex I shall not be applicable as against them.
200
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4. TEMELJ ODGOVORNOSTI
4.1 Kod temelja odgovornosti razmotrit ćemo razvoj relevantnih propisa, te način njihove primjene u praksi.
4.2 Temelj odgovornosti je skupina pretpostavki koju čine određena pravna norma
i činjenična situacija predviđena u njenoj hipotezi za koju ona vezuje nastanak štetnikove obveze naknade štete oštećeniku. Prema karakterističnoj pretpostavci razlikujemo odgovornost na temelju krivnje, uzročnosti i rizika.
4.3.1 Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1977. g.85, koji je prethodio PZ-u,
kao temelj odgovornosti propisao je "krivnju":
Za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade brodar odgovara ako je tjelesna
ozljeda ili smrt nastala njegovom krivnjom ili krivnjom osoba za koje brodar odgovara.
4.3.2 Pošto taj zakon nije postrožio opće načelo odgovornosti kada su u pitanju
pomorci, izgleda da nije služio samo ponavljanju općeg načela, već više da kanalizira odgovornost prema brodaru (kao centralnoj osobi odgovornoj za iskorištavanje
broda) i da ga učini odgovornim i za osobe za koje on odgovara. Tek drugi stavak
relevantnog članaka uvodi specifičnost vezanu za plovidbu i poboljšava položaj pomorca kod tereta dokazivanja. On glasi:
Krivnja se brodara pretpostavlja dok se protivno ne dokaže, ako su smrt ili tjelesna ozljeda člana posade nastupili neposredno ili posredno zbog brodoloma, nasukanja, eksplozije, požara ili mana broda.
4.4 PZ [94] donio je niz novina. Prvo uveo je načelo pretpostavljene krivnje,
koje je već postojalo u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. g.86 iz SFRJ (preuzetom
kao zakon RH 1991. g.); drugo uveo je uzročnu odgovornost za opasnu stvar koja je
također postojala u spomenutom Zakonu o obveznim odnosima, i treće, uveo je posebnu
odgovornost za štetu nastalu zbog nepostojanja uvjeta za siguran rad, za koju se
brodar mogao ekskulpirati ako bi dokazao da je pomorac štetu uzrokovao namjerno
ili iz krajnje nepažnje. Propis PZ-a [94] je glasio:
Članak 161.
Za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda odgovara brodar ako
ne dokaže da je šteta nastala ... (bez) ... njegove krivnje.
Za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti brodar odgovara prema općim propisima o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
Za štetu iz stavka 1. ovoga članka koju član posade broda pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad, brodar odgovara ako ne dokaže
da je član posade broda štetu uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom.
85
Sl. list SFRJ 22/1977.
86
Sl. list SFRJ 29/1978.
201
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.5.1 Novela PZ-a [13] (NN 56/2013) je izjednačila nepostojanje uvjeta za siguran
rad s odgovornošću za opasnu stvar / djelatnost. Propis glasi:
Članak 145.
(1) Za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade ili zbog narušenja zdravlja koju član posade pretrpi na radu ili u svezi s radom na brodu, odgovara brodar
ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
(2) Za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, kao
i za takvu štetu koju član posade pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu zbog
nepostojanja uvjeta za siguran rad, brodar odgovara prema općim propisima o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
(3) Za štete iz stavka 1. i 2. ovoga članka solidarno odgovaraju brodar, poslovođa, kompanija i poslodavac.
4.5.2 Prije nego pređemo na pitanje krivnje, napomenuli bismo dvije stvari.
Prvo, da aktualni PZ nigdje ne definira pojam "član posade", već samo u čl. 125.
propisuje da "posadu broda čine zapovjednik i druge osobe ukrcane za obavljanje poslova na brodu i upisane u popis posade", iz čega bi se dalo zaključiti da je član posade
osoba (uključujući zapovjednika) ukrcana za obavljanje poslova na brodu koja je
upisana u popis posade. Drugo, da nam se čini da stavak 1. čl. 145. PZ-a [94] nije
trebalo mijenjati kvalificiranjem štete u smislu da je član posade broda mora pretrpiti "na radu ili u svezi s radom na brodu", jer bi, po našem mišljenju, bilo etično da
brodar (uz ostale osobe nabrojene u st. 3. čl. 145. PZ-a [13]) odgovara za sve ozljede
prouzročene njegovom krivnjom bez obzira da li su se dogodile članu posade na
radu ili tijekom odmora. Npr. tijekom rekreacije posada igra košarku, pa slabo
pričvršćeni koš u gimnastičkoj dvorani padne i ozlijedi igrača. Bilo bi dobro vratiti
se na odgovarajući propis PZ-a [94] i dodati mu koncept Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1977. g. po kojemu brodar odgovara i za krivnju osoba "za koje
brodar odgovara", koji bi trebalo samo drugačije izraziti. Naime, kako ćemo znati za
koje to osobe brodar odgovara? To mora biti negdje propisano ili pak prepušteno
sudskoj praksi da odlučuje za koje bi to osobe brodar odgovarao. Jakaša je predložio da se propiše da brodar odgovara "i za krivnju svojih radnika".87 S obzirom da
poslodavac i brodar ne moraju biti ista osoba, možda bi se Jakašin prijedlog mogao
formulirati riječima "ili krivnje osoba koje za njega rade", odnosno "ili krivnje članova
posade". Prva formulacija bi mogla biti preširoka pa uključiti radnike brodogradilišta koji kao neovisni ugovaratelji obavljaju popravke na brodu i sl. Zato bi možda
bila najbolja solucija da st. 1. čl. 145. glasi:
"Za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede, smrti ili narušenja zdravlja člana posade broda
odgovara brodar ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje ili krivnje drugih
članova posade".
87
B. Jakaša: Nekoliko napomena uz Pomorski zakonik, UPP v. 36., (1.–4.), 77.–93. (1994), str. 82.
202
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.5.3.1 Kod kvalifikacije štete "na radu ili u svezi s radom na brodu", član posade
koji doživi nezgodu na brodu u trenutku kada nije radio trebao bi tužiti temeljem
propisa Zakona o obveznim odnosima, koji glasi:
Pretpostavke odgovornosti
Članak 1045.
(1) Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala
bez njegove krivnje!
osobu koja je štetu prouzročila, i ne bi bio mogao tužiti osobe navedene u st. 3. čl.
145. PZ-a (brodar, poslovođa, kompanija i poslodavac), osim ako bi dokazao da je
baš jedna od njih štetu prouzročila. Štetnik bi odgovarao po načelu pretpostavljene
krivnje.
4.5.3.2 Što se odgovornosti za rad radnika tiče, Zakon o obveznim odnosima propisuje:
Članak 1061.
(1) Za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara
poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika!
Jakaša drži da "treće osobe nipošto ne mogu biti poslodavčevi radnici" i da je PZ "morao ... propisati da brodar za smrt i tjelesne povrede odgovora i za krivnju svojih radnika".88
4.5.3.3 Postavlja se pitanje, ako iz propisa st. 1. čl. 145. uklonimo kvalifikaciju "na
radu ili u svezi s radom na brodu", da li to znači da brodar odgovara u slučaju kada
jedan član posade nanese štetu drugom članu posade radnjom koja nije vezana uz
rad. Na primjer, u tuči tijekom večere u salonu ili ga neoprezno gurne prilikom kupanja u bazenu? Odgovor bi bio potvrdan. Drugo je pitanje, da li je takvo rješenje
opravdano. Mislimo da jest, jer brodar bira posadu i odgovora za održavanje reda i
sigurnosti na brodu. Međutim, ono najvažnije kod ovog rješenja nalazi se u činjenici što bi oštećeni član posade imao mogućnost naplatiti se od zakonom navedenih
odgovornih osoba (brodara, poslovođe, kompanije i poslodavaca), što bi mu bilo
znatno teže, a možda i nemoguće, kada bi za štetu morao tužiti kao štetnika samo
drugog člana posade (koji može biti slaba imovinskog stanja i sl.). Ovakvo rješenje bi
prebacilo rizik za ponašanje članova posade jednog prema drugom na brodara, što
bi s obzirom na uvjete rada i života na brodu bilo opravdano.
Krivnja
4.6 Kod odgovornosti na temelju krivnje štetnikova obveza za naknadu štete
nastaje ako je štetu prouzročio namjerno ili iz nepažnje.
88
Isto.
203
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.7.1 Kod utvrđivanja namjere treba ocijeniti štetnikovo stanje svijesti i volje tj.
je li štetnik bio svjestan da će njegovo ponašanje izazvati štetu i je li to htio (dolus
directus), ili je pak, ako nije htio izazvati štetu, bio svjestan da ona može nastupiti i je
li na to pristao (dolus eventualis). Procjena će se temeljiti na cjelokupnom ponašanju
štetnika tj. na njegovim izjavama, radnjama, njemu dostupnim obavijestima, upozorenjima, mogućnostima sprječavanja nastanka štete itd.
4.7.2 Npr. dođe do požara u strojarnici, osoblje u smjeni ne pokuša gasiti požar
već se odmah nađe kod brodica za spašavanje, ostala posada pokuša gasiti aparatima koje je netko onesposobio, utvrdi se da brod nije imao goriva za cijelo putovanje
već samo po prilici do mjesta izbijanja požara itd., iz čega se zaključi da je požar
izazvan namjerno da bi se napravila šteta tj. potopio brod i dobila osigurnina.
4.8 Prema stupnju, nemarnost može biti gruba – culpa lata i obična – culpa levis. Kao
kriterij utvrđivanja stupnja nemarnosti koristi se pravni standard "pažljiva" ili "razumna
čovjeka" (rimsko je pravo imalo standard diligens pater familias). To su tzv. "kaučuk norme", kod kojih se sadržaj pojma koji služi kao standard utvrđuje iskustvom iz prakse.
Takvi su standardi "primjerena brzina", "sigurna udaljenost", "potrebne mjere" i sl.
4.9 Gruba nemarnost je ponašanje koje se ne može očekivati od imalo pažljiva
čovjeka. Obična nemarnost je odstupanje od ponašanja prosječno pažljiva čovjeka.
4.10 Međutim, kod djelovanja unutar neke djelatnosti ili u okviru nekog poziva
standard pažnje mjerit će se prema ponašanju koje se očekuje od određenog poduzeća ili čovjeka koji radi u određenoj djelatnosti ili pozivu. U tom smislu govorimo o
savjesnom, razumnom, prosječnom itd. brodaru, inspektoru, zapovjedniku, prvom
časniku, vođi palube, kormilaru, mornaru itd.
4.11 Ponekad se spominje i laka nemarnost – culpa levissima, koja bi predstavljala odstupanje od ponašanja posebno pažljiva čovjeka. Držimo da kod djelovanja
unutar neke djelatnosti ili u okviru nekog poziva gdje se od profesionalaca očekuje
profesionalna pažnja, nema potrebe uvoditi ovaj standard lake nemarnosti, jer nema
svrhe razlikovati prosječne od posebno stručnih profesionalaca. Osim toga, razlika
između grube i obične nepažnje može imati pravnih posljedica, ali ne i razlika između obične i male nepažnje.
4.12 Anglosaksonsko pravo koristi institut negligence, za koji je standard postupanje razumna čovjeka (reasonable man) u istim prilikama. Da bi netko bio nemaran
mora postojati dužnost pažljiva postupanja (duty to take care). Kada se utvrđuje da
li netko prema drugome ima obvezu pažljiva postupanja, treba utvrditi i potreban
sadržaj obveznikova ponašanja u ispunjenju te obveze.
4.13.1 Ova dužnost pažljiva postupanja utvrđuje se i u hrvatskom pravu kada se
ocjenjuje je li netko postupao pažnjom dobrog tj. pažljivog brodara, zapovjednika i
sl. Naime, treba uvijek razmotriti što bi takav pažljiv čovjek u danim okolnostima
učinio, te iz takva ponašanja zaključiti koje je obveze imao konkretan čovjek u konkretnim prilikama.
204
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.13.2 Sociološkim rječnikom rečeno, postoji određena društvena uloga (npr. zapovjednika broda) unutar koje se ponašanje određuje skupom očekivanja relevantne
okoline koje nije osnovano samo na pravnim propisima već i na običajima, moralu,
ranijem ponašanju, zdravom razumu itd. Takvo očekivano ponašanje služi kao mjera
za ocjenu postupaka konkretnog čovjeka u konkretnim prilikama.
4.13.3 Npr. u jednoj je presudi89 zaključeno da je zapovjednik bio dužan poduzeti
primjerene mjere čuvanja duševno oboljelog člana posade iz čijeg se ponašanja dalo
zaključiti da ima samoubojstvenih poriva. Kako po mišljenju suda poduzete mjere
za čuvanje nisu bile dostatne s obzirom na ozbiljnost bolesti i snažne manifestacije
samoubojstvenih težnji, sud je proglasio brodara odgovornim za štetu nastalu samoubojstvom pomorca. Naime, sud je procijenio da je zapovjednik – kojem zakon
daje široke ovlasti na brodu (jer mora održavati pravni poredak na brodu daleko od
institucija vlasti koje to čine na kopnu) i koji nije mogao priskrbiti liječničku pomoć
– morao poduzeti radikalne mjere za čuvanje bolesnika, umjesto što se ograničio na
povremeni nadzor od strane stražara ispred vrata bolesnikove kabine, davanje tableta za smirenje, tješenje, te umirivanje bolesnika riječima. Prema tome, od iskusna
i samopouzdana zapovjednika se očekivalo da vlada situacijom i radikalno intervenira radi rješavanja problema. Na kraju dodajmo i da je sud odlučio da se radi o
podijeljenoj odgovornosti za štetu i to po pola, jer je i pomorac doprinio nastanku
nesretnog slučaja time što je prilikom zasnivanja radnog odnosa zatajio da se liječio
od alkoholizma i da je zbog toga umirovljen kao nesposoban za aktivnu službu u
vojsci. Dakle, sud je trebao najprije utvrditi postoji li dužnost čuvanja bolesnika, pa
nakon toga procijeniti je li dužnost ispunjena potrebitom pažnjom.
4.14 Ako brodar odgovara na temelju krivnje onda, kada se radi o poduzeću, odgovorna osoba mora napraviti propust ili pogrešku kakvu ne bi napravio savjestan
(razuman) čovjek na tom položaju, odnosno organizacija posla unutar poduzeća ne
smije biti ispod razine koja se očekuje od prosječnog brodarskog poduzeća. Ako se
govori o krivnji pomorca, njegovo ponašanje isto tako ne smije biti ispod standarda
koji se očekuje od savjesna (razumna) pomorca njegova zvanja i položaja na brodu.
4.15.1 Ako je nezgoda prouzročena istovremeno krivnjom brodara i pomorca,
dakle, ako su se obojica propustila ponašati pažnjom profesionalca – stručnjaka, radi
se o podijeljenoj krivnji. Navodimo nekoliko sudskih predmeta, dobrih primjera podijeljene krivnje.
4.15.2 Prilikom popravka crpke na tankeru koji je prevozio lužinu, lužina je poprskala mehaničara po očima od čega su mu povrijeđena oba oka i trajno oslabio
vid. Prvostupni sud je presudio da je tjelesna povreda nastala isključivom krivnjom
brodara jer je dopustio da pomorac obavlja posao bez zaštitnih naočala.90 Prizivni je
89
Okružni privredni sud u Splitu, VI P-1811/71.
90
Okružni privredni sud u Splitu, P 2316/82.
205
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
sud preinačio tu odluku jer je zaključio da je pomorac djelomično doprinio nastanku štete, propustivši upotrijebiti naočale, unatoč tome što je bio obučen za zaštitu
na radu i što mu je brodar priskrbio zaštitne naočale koje su se nalazile na brodu.
Krivnja je podijeljena po pola. 91
4.15.3 U jednom predmetu92 gdje je zapeo klizač sohe brodice za spašavanje, a
njen koloturnik zahvatio prste člana posade koji je pokušao spustiti brodicu guranjem, sud je zaključio:
Tužitelj kao osposobljeni član posade i stroja, u trenutku kad je primijetio da se krmena
soha čamca (za spasavanje) ne pokreće i da zapinje, prilikom guranja čamca morao je
primijeniti dužnu pažnju da ne dodje do povrede njega samog... Kad je dakle tužitelj
gurajući krmeni dio čamca za spasavanje desnom rukom položio lijevu ruku na klizište
sohe po kojoj je znao da prelaze koloturnici koji služe za spuštanje čamca, nije postupao s
pažnjom koja se traži od stručnog i osposobljenog člana posade za rukovanje odnosnom
napravom.
te je i podijelio krivnju između brodara kojeg je držao odgovornim za kvar na sohi
i člana posade.
4.15.4 U jednom predmetu93 sud je podijelio krivnju po pola između brodara i
člana posade – strojara, našavši da je brodar odgovoran jer je zapovjednik dao nalog
za stavljanje stroja u pogon, iako ga je strojar upozorio da se u strojarnici osjeća jak
miris benzinskih para i da je uključivanje stroja opasno. Strojar je pak doprinio nezgodi jer je, poslušavši zapovjednika, uputio stroj bez poduzimanja potrebnih mjera
opreza.
4.16 Prema općem načelu actori incubit probatio, pomorac ili njegovi nasljednici
trebali bi dokazati da je šteta prouzročena krivnjom brodara, odnosno osobe za koju
on odgovara. Hrvatsko je pravo prebacilo teret dokaza na brodara, tako da on mora
dokazati da je do ozljede ili smrti pomorca došlo bez krivnje brodara. Ovo rješenje
može biti presudno u slučaju brodoloma kada nitko ne može doći do dokaza, ili
kada brodar skriva dokaze, što je katkad praksa, osobito prilikom smrtnih slučajeva
na brodu, pa nasljednici ne mogu doći do dokaza. Napomenuti je da se predmnijeva
obična nepažnja, što znači da bi tužitelj koji tvrdi da je šteta nastala namjerom ili
grubom nepažnjom, trebao to dokazati i u slučaju kada brodar ne uspije dokazati da
je šteta nastala bez njegove krivnje.94
4.17 U pravima gdje vrijedi načelo dokazane krivnje – kao u engleskom, nemogućnost pribavljanja dokaza pogađa pomorca. Tako je u predmetu Waddy v.
91
Viši privredni sud Hrvatske, II-Pž-1960/83-2.
92
Viši privredni sud Hrvatske, Presuda drugog stupnja od 11.IV.1968., Uporedno pomorsko pravo i
pomorska kupoprodaja br. 38/68.
93
Viši privredni sud Hrvatske, Prvostupna presuda, br. IV - P - 2839/70, Uporedno pomorsko pravo i
pomorska kupoprodaja br. 54/72.
94
I. Crnić: Naknada štete, Organizator, Zagreb, 1995., str. 35.
206
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Boyd Line (1966)95 udovica izgubila spor jer nije mogla dokazati da je prevrtanje
broda u oluji u Sjevernom moru bilo prouzročeno zapovjednikovom pogrešnom
navigacijom. Međutim, engleska pravna praksa koristi teoriju res ipsa loquitur, pa
u nekim slučajevima gdje činjenice upućuju na krivnju brodara oslobađa pomorca
dokazivanja brodareve krivnje odnosno krivnje ljudi za koje on odgovara. Tako je
u predmetu Foulder v. Canadian Pacific S.S. Ltd (1962)96 sud zaključio da je činjenica
što je prevruća voda iz tuša teško opekla pomorca dovoljna da se iz nje zaključi
kako je netko odgovoran za sustav grijanja morao pogriješiti puštajući tako vrelu
vodu u cijevi tuševa.
Uzročnost – odgovornost za opasnu stvar / djelatnost
4.18 Odgovornost na temelju uzrokovanja štete uvedena je početkom 19. st. kada
je industrijska revolucija omogućila masovno korištenje strojeva koji su postali izvor
povećane opasnosti za okolinu. To se posebno odnosilo na željeznicu i automobile.
4.19 PZ je propisao da za štetu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade "...
nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti brodar odgovara prema općim propisima o
odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti97."
4.20 Zakon o obveznim odnosima ne definira pojam opasne stvari, pa se ostavlja sudskoj praksi da od slučaja do slučaja, koristeći iskustva iz prakse, ocjenjuje je li pojedina
stvar ili djelatnost opasna. Pokušavajući postaviti kriterije za kvalifikaciju opasne stvari sud je u jednoj presudi rekao da su opasne stvari "takve stvari koje po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu upotrebe ili na drugi način predstavljaju povećanu98
opasnost štete za okolinu, pa ih zbog toga treba nadzirati povećanom pozornošću99", dok bi,
analogno, opasna djelatnost bila ona djelatnost koja predstavlja povećanu opasnost za
okolinu, pa radi sprječavanja nastanka štete treba poduzeti posebne mjere opreza.100
4.21 Iz načina propisivanja temelja odgovornosti u čl. 145. PZ-a može se zaključiti da brod nije opasna stvar, jer da jest, ne bi imalo svrhe propisivati odgovornost na
temelju krivnje (u stavku 1.), a uz to je za vjerovati da bi PZ, kao lex specialis, proglasio brod opasnom stvari da je to bila namjera zakonodavca.
4.22 Prema tome, ostaje sudskoj praksi da od slučaja do slučaja razmotri jesu li
pojedini dijelovi broda ili njegove opreme opasna stvar, odnosno je li pojedina dje95
1 Lloyd's Rep. 335.
96
2 Lloyd's Rep. 448.
97
St. 2. čl. 145. Pomorskog zakonika.
98
Podvukli pisci.
99
Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-845/83-2 od 3.11.1983.
100
"Neka je djelatnost povećana opasnost samo onda kad u njezinom redovitom tijeku, već po samoj
njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina, tako da
to ugrožavanje zahtijeva povećanu pažnju osoba koje tu djelatnost obavljaju." VS, Rev-298/88 od
13.10.1988. PSP-43/76.
207
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
latnost koja se obavlja na brodu opasna. U nedostatku boljeg putokaza sudska će se
praksa vjerojatno držati juridičke definicije opasne stvari iz 4.20. Držimo da sama
činjenica da se nezgoda dogodila na nekom dijelu broda ili od njegove opreme nije
dokaz da se radi o opasnoj stvari, već kod ocjene da li neka stvar predstavlja povećanu opasnost za okolinu treba koristiti šire iskustvo iz prakse i zdrav razum. Npr. pad
pomorca s brodskih stuba ne znači da su one opasna stvar. Naime, brodske stube
su rađene po međunarodnim standardima i po takvim stubama prolazi tisuće pomoraca, putnika, inspektora, lučkih vlasti itd. bez ikakvih problema. Pad pomorca
se dakle može pripisati njegovoj nemarnosti. Slično je i s brodskom palubom kojom
se koristi mnoštvo ljudi bez problema. Međutim, brodska paluba za vrijeme velikog
nevremena na koju pomorac mora izaći radi obavljanja nekog posla, npr. provjere
je li teret dobro učvršćen, može biti opasna stvar, ili se izlazak pomorca na palubu
može držati opasnom djelatnošću.
4.23.1 Po hrvatskom pravu isprike od odgovornosti temeljem uzročnosti su (i)
viša sila, (ii) radnja oštećenika i (iii) radnja treće osobe.
4.23.2 Sudovi vrlo restriktivno tumače pojam više sile, tako da u judikaturi nema
primjera oslobađanja od odgovornosti zbog više sile, ali ima niz odluka gdje se slučajevi poput udara groma i sl. nisu držali višom silom.101
4.23.3 Isprika "radnja oštećenog" propisana je u stavcima (2) i (3) članka 1067.
Zakona o obveznim odnosima, koji glase:
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao
izbjeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.
4.23.4 Radnja oštećenog oslobađa štetnika ako dokaže da je šteta nastala isključivo od te radnje. Postavljaju se pitanja odnosi li se (kurzivom) istaknuti dio rečenice
čl. 177 (2) samo na treće osobe ili i na radnju oštećenog.
4.23.5 Jezičnim tumačenjem bi se moglo zaključiti da se istaknuti dio rečenice
odnosi i na radnju oštećenika. Međutim, tradicionalno se kod odgovornosti na temelju uzročnosti nije tražilo da radnja oštećenika, kao isprika odgovornosti, ima
elemente više sile. U potporu ovog drugog stajališta moglo bi se navesti da 3. stavak
(gore citiran), koji govori o djelomičnom pridonošenju štetnika šteti, ne spominje
elemente više sile, tj, predvidljivost i neizbježnost.
4.23.6 Logički je prihvatljivo da se za radnju treće osobe kao ispriku od odgovornosti traže elementi više sile. tj. da je nepredvidljiva ili neizbježna. Držimo da
u tradicionalnom pravu nije ni bilo potrebe posebno isticati ovu ispriku, već ju se
moglo podvesti pod opći pojam više sile.
101
Crnić: Isto, str. 51.
208
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.23.7 Ako bi se tumačilo da se istaknuti dio rečenice odnosi i na radnju oštećenika, držimo da bi se uvjet nepredvidljivosti trebao restriktivno tumačiti i svesti
na onu predvidljivost koja se može očekivati od razumna čovjeka u okolnostima
konkretnog slučaja.
4.24.1 Ako je oštećeni djelomično pridonio nastanku štete, imalac opasne stvari,
analogno i bavitelj opasnom djelatnošću, djelomično će biti oslobođen odgovornosti
u omjeru u kojem je oštećenik doprinio nastanku štete.102
4.24.2 Oštećenik može doprinijeti šteti svojom krivnjom, tj. ako se u datim prilikama ponaša suprotno ponašanju pažljiva čovjeka. U tom smislu možemo govoriti o doprinosećoj krivnji (pandanu anglosaksonskom contributory negligence), ili
o podijeljenoj odgovornosti, ali ne o podijeljenoj krivnji, jer se kod odgovornosti na
temelju uzročnosti krivnja na strani štetnika i ne traži. Što se tiče oštećenika, možda se može zamisliti da on svojim neskrivljenim ponašanjem doprinese šteti (npr.
otvori vrata skladišta i na njega padne loše složena roba), ali takvo ponašanje nije
pravno relevantno za umanjenje odgovornosti za štetu, jer se tu ne radi o adekvatnom uzroku.
4.24.3 Ako, primjera radi, uzmemo predmet iz 4.15.2 o povredi lužinom, rezultat
bi trebao biti isti i u slučaju da je sud proglasio rad s lužinom opasnom djelatnošću
te brodara proglasio odgovornim temeljem uzročnosti. Naime, nekorištenjem zaštitnih naočala, dakle ponašanjem koje se ne očekuje od osposobljenog profesionalnog
pomorca, oštećeni je pridonio nastanku štete, pa se naknada štete treba umanjiti u
omjeru tog doprinosa.
4.25.1 Zakon o obveznim odnosima propisuje:
Šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te
stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. (Članak 1063. Zakona
o obveznim odnosima).
4.25.2 Gasparini komentira:
Za odgovornost brodara moraju se ostvariti dvije pretpostavke šteta i uzročna veza. Član
posade broda mora dokazati103 postojanje štete i da ona potječe od opasne stvari104 ili opasne
djelatnosti. Uzročnost se pretpostavlja (čl. 173. ZOO-a105) i ovu pretpostavku brodar će
moći oboriti ako dokaže da njegova opasna stvar ili djelatnost nisu bile uzrok štete, odnosno da je šteta nastala iz drugog uzroka.106
102
Vidi st. (3), čl. 177. Zakona o obveznim odnosima.
103
Kurziv naš.
104
Kurziv naš.
105
Zakon o obveznim odnosima Sl.list SFRJ 29/78.
106
G. Gasparini: Odgovornost brodara za štetu zbog tjelesne ozljede i smrti člana posade broda;
str. 3 u Zbirka referata sa savjetovanja o Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske, Hrvatsko udruženje za
pomorsko pravo, Rijeka, lipanj 1994.
209
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Tako i Visoki trgovački sud RH u presudi iz 2007.107:
Oštećeni kao tužitelj mora dokazati štetu i činjenicu da je šteta nastala od opasne stvari, a
na tuženiku je teret dokaza da šteta nije uzrokovana opasnom stvari ili djelatnošću.
4.25.3 Propis koristi dva termina za opis odnosa između opasne stvari i štete.
Šteta može "potjecati" od opasne stvari i biti od nje "prouzročena". "Potjecanje" se
pretpostavlja ("smatra" se da šteta potječe od opasne stvari) pa je član posade ne
treba dokazivati, dok bi uzročna veza bila stvar dokazivanja, s time da je teret dokaza na brodaru. On će se po propisu čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima osloboditi
odgovornosti ako dokaže da šteta (sada opet) "potječe" (a ne da je prouzročena??):
(1) od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao
spriječiti, izbjeći ili otkloniti, (2) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili
treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni
otkloniti, a (3) djelomično će se osloboditi odgovornosti ako je oštećenik djelomično
pridonio nastanku štete. Što onda treba dokazati oštećenik?
4.25.4 Iz propisa [čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima] ("Vlasnik (... opasne stvari
...) se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji
se nalazio izvan stvari …, (... da je šteta ...) ... nastala isključivo radnjom oštećenika ili
treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti,
...(...da...) ... je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete ....") je jasno da imatelj opasne
stvari (odnosno bavitelj opasnom djelatnošću) mora dokazati da nema uzročnosti između stvari (djelatnosti) i štete na način da dokaže uzrok štete koji se nalazi izvan
stvari, da je štetu prouzročio oštećenik ili treća osoba ili da je oštećenik djelomično
doprinio nastanku štete. Po riječima suda:
... kod utvrđivanja uzročne veze između štete i opasne stvari uzročnost se pretpostavlja,
a takvu uzročnost tuženik može osporavati tek pružanjem jasnih dokaza o postojanju
nekog drugog uzroka štete.108
4.25.5 Tužitelj bi pak trebao dokazati da je šteta nastala u vezi opasne stvari (djelatnosti), ali ne da od njih potječe (jer to se pretpostavlja). Klarić kaže:
Novina u našem odštetnom pravu u vezi sa uzročnošću ... jest presumpcija postojanja
uzročne veze ako je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari. Teret dokaza raspoređen je
tako da na oštećenika pada dokazivanje "veze" između pretrpljene štete i ... nezgode ...
dok će ... imatelj (... opasne stvari ...) ako se želi osloboditi odgovornosti, dokazivati da
uzročna veza ne postoji:109
Novina o kojoj govori Klarić potječe od doktrinarnog prijedloga Zakona o obligacijama
koji je sastavio prof. Konstantinović, a čiji je tekst glasio:
107
Pž 3769/04-3 od 13.12.2007.
108
Vrhovni sud RH Broj: Rev 2591/00-2; od 16.12.2000.
109
P. Klarić: Odštetno pravo; Narodne novine, Zagreb 1996., str. 202.
210
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Šteta nastala u vezi sa funkcionisanjem opasne stvari, ili prilikom njene upotrebe, i uopšte
štete u čijem je nastajanju stvar materijalno učestvovala, smatra se da potiče od te stvari,
izuzev ako se dokaže da ta stvar nije bila uzrok štete.110
Vidimo ovdje porijeklo izraza "u vezi", "potiče" i "uzrok" u smislu odnosa opasne stvari i štete, dok su izrazi "prilikom njene uporabe" i "materijalno učestvovala"
izostavljeni. Čini se da se o pravnom značenju svih ovih izraza nije puno raspravljalo prilikom njihova unosa u zakon, pa je ostavljeno sudskoj praksi da ih tumači.
Međutim, bilo kako bilo, proizlazi da vlasniku opasne stvari koji ne može dokazati
niti jedan od uzroka štete navedenih pod 4.25.4 ostaje dokazati da šteta nije nastala u
vezi s opasnom stvari, ma što to značilo.
4.25.6 Izgleda da se sudovi u praksi ne pozivaju na presumpciju postojanja
uzročne veze kao temelja za donošenje konkretne odluke. U realnoj situaciji tužitelj
će dokazivati da postoji uzročna veza, a tuženik da ne postoji, pa će sud po slobodnoj ocjeni dokaza o tome odlučiti.
4.25.7 Međutim, i bez posebnog propisa logika dokazivanja bila bi ista, te bi se
dokazom da je šteta nastala od opasne stvari u biti dokazivala uzročna veza, a teret
dokaza da uzročna veza ne postoji prebacio bi se na imatelja opasne stvari. Radi se o
dokazivanju postojanja odnosno nepostojanja uzročne veze. Sudska je praksa znala
zanemariti propisani mehanizam presumpcija i tražiti da tužitelj kod utvrđivanja
odgovornosti za opasnu stvar dokaže uzročnu vezu. Tako se u presudi Visokog trgovačkog suda RH iz 2006.111 kaže:
U slučajevima iz čl. 161. st. 2. i 3. PZ, radi se o objektivnoj (st. 2.) i pooštrenoj objektivnoj
odgovornosti brodara (st. 3.). Objektivna odgovornost brodara postojat će ako oštećenik
dokaže štetnu radnju, štetu i uzročnu vezu između štetne radnje i štete.
Naime, za postojanje odgovornosti ili krivnje tuženika za predmetnu nezgodu, tužitelj je
trebao dokazati postojanje štetne radnje na njihovoj strani, štete na svojoj strani i uzročne
veze između njegove štete i štetne radnje tuženika kao štetnika (čl. 161. st. 1. i 2.), …
4.25.8 S obzirom na navedeno, možda bi bilo bolje iz Zakona o obveznim odnosima
brisati odredbu o "vezi" između opasne stvari i pretpostavljene uzročnosti i prepustiti sudu donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uzročne veze temeljem
dokaza izvedenih po općim načelima dokazivanja.
4.25.9 Nakon kraće analize odredaba Zakona o obveznim odnosima kojima je našao
niz zamjerki Jakaša vezano za PZ zaključuje: " ... smatramo da bi zakonodavac daleko bolje
učinio da je propisao da za štetu prouzročenu opasnom stvari ili opasnom djelatnošću brodar
ne odgovara ako je za štetu kriv član posade koji ju je pretrpio".112 Postavlja se pitanje da li
je bolje da PZ ostane na pozivanju na Zakon o obveznim odnosima za uređenje odgo110
M. Konstantinović: Obligacije i ugovori: Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, Beograd 1975; čl. 136.
111
Odluka: Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 370/04-3; od 23.8.2006.
112
B. Jakaša: Nekoliko napomena uz Pomorski zakonik; str. 85.
211
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
vornosti za opasnu stvar (djelatnost) ili da se izmijeni stavak 2. čl. 145. na način da,
recimo, glasi:
(2) Za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, kao
i za štetu koju član posade pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu zbog nepostojanja uvjeta za siguran rad, odgovara brodar, s tim da se šteta umanjuje u omjeru
u kojem je njenom nastanku svojom krivnjom doprinio sam oštećenik.
Ovakav samostalan propis bi vjerujemo onemogućio supsidijarnu primjenu
Zakona o obveznim odnosima i njegovu ispriku više sile i radnje trećeg, te pitanje
predmnijeve uzročnosti.
Uzročnost – odgovornost zbog nepostojanja uvjeta za siguran rad
4.26 PZ [94] je poznavao još jedan slučaj odgovornosti na temelju uzročnosti, a
to je kada je nezgoda (koja izazove tjelesnu ozljedu ili smrt) prouzročena nepostojanjem uvjeta za siguran rad [čl. 161 (3)]. Propis je glasio:
Za štetu … (… nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade…) … koju član posade
broda pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu uslijed nepostojanja uvjeta za siguran
rad, brodar odgovara ako ne dokaže da je član posade broda štetu uzrokovao namjerno
ili krajnjom nepažnjom.
4.27.1 Gasparini propis komentira ovako:
Drugi slučaj odgovornosti bez obzira na krivnju predviđen je u odredbi stavka 3. članka
161. PZ. To je šteta zbog tjelesne ozljede ili smrti koju član posade broda pretrpi na radu
ili u vezi s radom na brodu uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad. Odgovornost
je kauzalna, s mogućnošću ekskulpacije iz samo jednog razloga – može se osloboditi
dužnosti naknade štete ako dokaže da je član posade broda štetu uzrokovao namjerno
ili krajnjom nepažnjom. Razlog za ovakvu strogu odgovornost jest u činjenici što je
brodar dužan osigurati uvjete za siguran rad. On snosi rizik za nepostojanje tih uvjeta i
onda kad su oni posljedica više sile ili radnje treće osobe, kao i obične nemarnosti člana
posade broda.113
4.27.2 Visoki trgovački sud RH114 je u gore citiranom predmetu (4.25.7) u nastavku navoda ovako protumačio teret dokaza vezan za ovaj propis čl. 161. (3.) PZ-a [94]:
Naime, za postojanje odgovornosti ili krivnje tuženika za predmetnu nezgodu, tužitelj je
trebao dokazati postojanje štetne radnje na njihovoj strani, štete na svojoj strani i uzročne
veze između njegove štete i štetne radnje tuženika kao štetnika (čl. 161. st. 1. i 2.), ili dokazati da baš u konkretnom slučaju tuženici nisu osigurali uvjete za siguran rad (čl. 161.
st. 3. PZ).
113
G. Gasparini: Op. Cit. Odgovornost brodara za štetu zbog tjelesne ozljede i smrti člana posade
broda.
114
Odluka: Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 370/04-3; od 23.8.2006.
212
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.27.3 Sam dokaz da baš u "konkretnom slučaju tuženici nisu osigurali uvjete za
siguran rad" ne znači puno, jer pored toga treba dokazati ili pretpostaviti da postoji
uzročna veza između nepostojanja uvjeta za siguran rad i ozljede.
4.27.4 Čak ako se prihvati da brodar odgovara za rizik nepostojanja uvjeta za
siguran rad, opet ostaje potreba dokazivanja uzročne veze između rizika i ozljede. Jedino kod osigurateljskog pokrića poznatog kao pokriće "svih rizika" (All Risks)
osiguratelj mora platiti štetu ako ne dokaže da je ona nastala zbog uzroka za koji je
isključio odgovornost (npr. terorističkog čina).
4.27.5 Unatoč teorijskim lutanjima oko tereta dokaza, čini se, kad treba donijeti
konkretnu odluku, sudovi ipak traže da tužitelj dokaže uzročnu vezu između nepostojanja uvjeta za siguran rad i ozljede. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda
RH iz 2007.115 kaže:
Za štetu nastalu zbog ozljede ili smrti člana posade broda koju ovaj pretrpi na radu ili u
vezi s radom na brodu uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad, brodar odgovara ako
ne dokaže da je član posade broda štetu uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom.
Na oštećenom je teret dokaza da je šteta nastala na brodu, na radu ili u vezi s radom i to
baš uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad. Ako oštećeni dokaže navedene okolnosti
brodar se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže namjeru ili krajnju nepažnju
oštećenog.
Dakle, po ovoj presudi tužitelj mora dokazati uzročnu vezu između ozljede i
pomanjkanja propisanih ili razumnih uvjeta za siguran rad.
4.28.1 Međutim, nejasnoće oko odgovornosti za opasnu stvar i nepostojanja
uvjeta za siguran rad znale su ići i dalje, pa se tako u revizijskoj odluci Vrhovnog
suda RH iz 2013.116 sugerira da na činjenično stanje koje potpada pod odgovornost
za opasnu stvar treba primijeniti mogućnost isprike od odgovornosti po propisu koji
uređuje odgovornost za nepostojanje uvjeta za siguran rad. Tekst glasi:
Stoga, u konkretnom slučaju, tuženik odgovara po odredbi čl. 161. st. 2., u svezi sa
čl. 173. Zakona o obveznim odnosima [dakle za opasnu stvar]117 po objektivnom kriteriju. Prema odredbi st. 3. čl. 161. PZ, [nedostatak uvjeta za siguran rad]118 brodar se može
osloboditi odgovornosti ako dokaže da je član posade broda štetu uzrokovao namjerno
ili krajnjom nepažnjom. Prema tome, … brodar odgovara za štetu koja je prouzročena
njegovom radniku …
Jasno je da se radi o dvije odvojene situacije i da se ne može na činjenično stanje hipoteze norme koja se vezuje uz opasnu stvar (čl. 161. st. 2.) primjenjivati ispriku iz drugog propisa čija hipoteza govori o nepostojanja uvjeta za siguran rad. (Čl. 161. st. 3.).
115
Pž 3769/04-3; od 13.12.2007.
116
Revt 102/12-2; od 19.06.2013.
117
Dodali autori.
118
Dodali autori.
213
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.28.2 Postojalo je i mišljenje da je za primjenu ovog propisa "obvezno … da …
šteta nastane 'na brodu'"119. Čini se kako propisani uvjet da šteta nastane "na radu" ili
"u vezi s radom na brodu" nije trebalo tumačiti u smislu da se ozljeda mora dogoditi na
brodu, već se može dogoditi i na kopnu, recimo u brodogradilištu, gdje je pomorac
na obali vario cijevi ako je taj posao bio "u vezi s radom na brodu" – dakle s radom
na popravku broda ili ukrcaja namirnica na brod i sl. bez obzira da li se pomorac u
času ozljeđivanja nalazi na brodu ili kopnu.
4.29 Kod ovog propisa, po našem mišljenju, najveći je problem bio nemogućnost primjene instituta podijeljene odgovornosti. Naime, propis djeluje po načelu sve
ili ništa. On je onemogućio primjenu podijeljene odgovornosti za običnu nepažnju pomorca, što je išlo pomorcu u prilog, ali je isto tako onemogućio primjenu podijeljene
odgovornosti za slučaj grube nemarnosti pomorca.
4.30 Doduše u teoriji je bilo sporno da li propis članka 161. (3.) PZ-a [94] isključuje
primjenu podijeljene odgovornosti. Bilo je i mišljenja da zakonska odredba o podijeljenoj odgovornosti dolazi do primjene bez obzira na oštećenikovu krivnju, jer je dovoljan
oštećenikov makar i neskrivljeni doprinos šteti. Gasparini (koja je bila član radne grupe
za izradu propisa) komentira da brodar snosi rizik za izostanak uvjeta za siguran rad i onda
kada su oni posljedica više sile ili radnje treće osobe, kao i obične nepažnje oštećenog120. Iz ovog
proizlazi da brodar odgovara ne samo ako je oštećeni pridonio nastanku štete, već i u
slučaju ako je štetu u cijelosti prouzročio. Prema tome, može se tvrditi da propis stavka 3. ne temelji odgovornost na uzročnosti, već snošenju rizika, pa prigovor podijeljene
odgovornosti ne bi bio dopušten. Postojala bi samo isprika namjere i grube nepažnje, u
kojem slučaju dolazi do potpune ekskulpacije brodara, a ne dijeljenja krivnje.
4.31 Probleme koji su se javili uz propis članka 161. (3.) PZ-a [94], možemo nabrojati ovako:
a.
Ako je šteta nastala grubom nemarnošću pomorca, on gubi prava na naknadu štete. Kod primjene instituta podijeljene odgovornosti i u takvim prilikama može doći do djelomične naknade štete, ako se i na strani brodara može
naći neki propust, što je uvođenjem ISM Kodeksa sve češće slučaj.
b. Po ranijem shvaćanju sudske prakse nepostojanje uvjeta za siguran rad svodilo se na nepostojanje na brodu sredstava za zaštitu na radu. Međutim,
danas po ISM Kodeksu nepostojanje uvjeta za siguran rad će se tumačiti
šire, kao nepostojanje obuke, sustava nadzora, dojavljivanja, upozorenja, te
pomanjkanje ili neprimjenjivanje zaštitnih sredstava. Na taj način se skoro
svaka situacija može tumačiti kao nepostojanje uvjeta za siguran rad.
119
D. Bolanča: Pravni temelj odgovornosti za štetu zbog smrti i tjelesne ozljede člana posade broda
s posebnim osvrtom na smisao postojanja odredbi članka 161. Pomorskog zakonika; Zbirka radova:
Odgovornost za smrt i tjelesnu ozljedu člana posade, osiguranje i naknada štete, Croatia osiguranje / Croatia
Lloyd, Split, prosinac 1972.
120
G. Gasparini: Po. Cit. Odgovornost brodara za štetu zbog tjelesne ozljede i smrti člana posade broda.
214
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
c.
Pomorsko pravo treba ujednačavati. To je tendencija u svijetu. Sustav osiguranja odgovornosti brodara je globalan jer se putem P&I klubova – na temelju uzajamnosti – dijele štete iz odgovornosti 90% svjetske trgovačke flote.
d. U teoriji i stručnoj javnosti propis je prijeporan.
e.
Izmjena tog propisa povećala je diskrecionu ocjenu suda u prilagođavanju
svog pravorijeka činjeničnom stanju konkretnog slučaja. Sudac nije automat
koji primjenjuje propis, već ima znanja i mogućnosti kreativno primijeniti
propis sukladno dostignućima relevantne svjetske pravne prakse i teorije i
time ostvarivati socijalne ciljeve civiliziranog društva. Reforma pravosuđa
stavlja naglasak na edukaciju sudaca i ujednačavanje prava i pravorijeka s
pravnom stečevinom EU-a i razvijenog svijeta.
f.
S tim u vezi, izmjena propisa trebala bi omogućiti sudovima da pravednije
presuđuju jer bi mogli uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i, gdje je to opravdano, zaštititi kako pomorca, tako i brodara od ekstremnih rješenja sve ili
ništa, koje je nudio propis čl. 161.(3.) PZ-a [94].
4.32.1 Evo kako bi to izgledalo na primjerima. U jednom predmetu navedenom pod 4.15.2 iz 1982.121 (dakle prije važenja čl. 161. (3.) PZ-a [94], Prizivni je
sud, vidjeli smo, preinačio odluku nižeg suda o isključivoj odgovornosti brodara
i krivnju podijelio po pola jer je zaključio da je pomorac djelomično doprinio
nastanku štete, propustivši upotrijebiti naočale, mada je bio obučen za zaštitu na
radu i mada mu je brodar priskrbio zaštitne naočale koje su se nalazile na brodu. Ova presuda Višeg privrednog suda Hrvatske iz 1983. je na razini svjetskih
rješenja.
4.32.2 Postavlja se pitanje kakav bi bio ishod u ovom predmetu da je sud trebao
primijeniti propis iz čl. 161(3.) PZ-a [94].
4.32.3 Sud bi odbio tužbu (ako bi našao da je nekorištenje naočala gruba nemarnost) ili bi prihvatio tužbu u cijelosti (ako bi našao da je nekorištenje naočala
obična nemarnost). Za pretpostaviti je da bi sud kao u slučaju iz točke 4.31 našao
da je propust pomorca krajnja nepažnja i odbio tužbeni zahtjev, jer bi proglašavanje
pomorčevog propusta običnom nepažnjom, u okolnostima slučaja, bilo ispod standarda struke.
4.32.4 S druge strane danas, nakon izmjene propisa Novelom PZ-a [13], sud
ne bi morao odbiti pomorca u cijelosti, niti bi morao ići ispod standarda struke
proglašavajući nekorištenje zaštitnih naočala običnom nemarnošću, već bi mogao
doći do pravednog rješenja, kako je to učinio Žalbeni sud u izvornom postupku.
Ta presuda ne samo da je pravednija i povoljnija za pomorca od one koja bi se donijela po propisu čl. 161. (3.) PZ-a [94], već je i na razini najbolje svjetske pomorske
sudske prakse.
121
Viši privredni sud Hrvatske, II-Pž-1960/83-2.
215
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.33 Zanimljivo je pogledati što bi se dogodilo u slučajevima koje kao primjere podijeljene odgovornosti (u doba važenja propisa o odgovornosti brodara za
nepostojanje uvjeta za siguran rad) navodi Gasparini. Tako bi se, u njenom primjeru, podijeljena odgovornosti primijenila u slučaju "gdje pijani član posade padne niz tehnički ne uvjetne stube ili kad član posade radi na iskrcaju / ukrcaju tereta bez
kacige, a zadobije povredu glave zbog pada tereta s dizalice"122 Postavlja se pitanje, bi li
brodar tužen za štetu nastalu od opasne stvari mogao navesti da se radi o gruboj
nemarnosti pomorca pa da brodar ne odgovora temeljem čl. 161. (3.) PZ-a [94],
jer povreda nije nastala od opasne stvari već od nepostojanja uvjeta za siguran
rad. Sud nije vezan pravnom kvalifikacijom činjeničnog stanja od strane tužitelja
(opasna stvar ili nepostojanje uvjeta za siguran rad) pa bi mogao po svom nahođenju birati kako će činjenično stanje kvalificirati odnosno pod koji će ga propis
podvesti.
4.34 Iskoristimo primjer "gdje pijani član posade padne niz tehnički ne uvjetne stube"
za još jednu primjedbu na račun bivšeg propisa. Da li je situacija drugačija ako je
pomorac pao niz te iste stube tijekom radnog vremena pri obavljanju nekog radnog
zadatka, ili kad nije bio na dužnosti pa se penjao stubama da iz hladnjaka u kuhinji
uzme pivo. Naime, kako čl. 161. (3.) PZ-a [94] traži da se šteta dogodila "na radu" ili
"u vezi s radom" proizlazi da se taj propis ne bi primijenio na slučaj kada je pomorac
odlazio po pivo, već ako je odlazio po francuski ključ koji mu treba u radu. Brodar
je dužan osigurati posadi sigurne uvjete ne samo za rad, već i za sveukupni život na
brodu (vidi MLC 2006) pa ne vidimo razlog zbog čega bi se odvajao pravni temelj za
odgovornost za dvije opisane situacije.
4.35 Primjer odabira propisa od strane suda po njegovom nahođenju nalazimo u
presudi Visokog trgovačkog suda (2006.) koja glasi:
Promatrajući tijek nastupanja tužiteljeve ozljede kroz ovakav nalaz i mišljenje sudskog
vještaka prvostupanjski sud je zaključio da je opisani nepravilni način vezivanja bokobrana teškog 20-tak kg s jedne strane predstavljao svakodnevnu opasnost za rukovatelja
prema članku 161. stavak 2. Pomorskog zakonika, ali su istodobno izostali uvjeti za siguran rad na brodu. (Članak 161. stavak 3. Pomorskog zakonika).
U konkurenciji ovih dviju odgovornosti brodara prvostupanjski sud se opredijelio za
stroži osnov propisan člankom 161. stavak 3. Pomorskog zakonika budući da u sebi zapravo sadrži i osnov iz članka 161. stavak 2. Pomorskog zakonika. Sud je ocijenio da su
u konkretnom slučaju za štetu na tužiteljevoj strani ispunjeni svi uvjeti za odgovornost
tuženika kao brodara propisani odredbom članka 161. stavak 3. Pomorskog zakonika, a
kako je sud zaključio da tužiteljev instinktivni pokušaj zadržavanja užeta bokobrana u
namjeri da spriječi njegov nagli pad nije bilo postupanje iz namjere ili krajnje nepažnje,
122
Gasparini: Naknada materijalne i nematerijalne štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede i oštećenja
zdravlja člana posade broda. Zbirka radova: Odgovornost za smrt i tjelesnu ozljedu člana posade, osiguranje
i naknada štete, Croatia osiguranje / Croatia Lloyd, Split, prosinac 1972., str. 34.
216
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
nego se radilo o običnoj nepažnji, ocijenio je da je tuženikov prigovor isključive tužiteljeve
odnosno podijeljene odgovornosti neosnovan, te da je tuženik isključivo odgovoran tužitelju za štetu nastalu opisanom ozljedom na radu.123
4.36 Nama se čini da je rješenje koje je izjednačilo temelj odgovornosti brodara za
štetu koju član posade pretrpi na radu ili u vezi s radom na brodu uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad s temeljem odgovornosti za opasnu stvar ili opasnu djelatnost vrlo dobro. Naime, rješenje je više nego logično jer se nepostojanjem uvjeta
za siguran rad stvara opasna situacija, odnosno djelatnost postaje opasna djelatnost, a
stvar opasna stvar, pa za takvu situaciju (nepostojanja uvjeta za siguran rad) brodar
treba odgovarati kao za opasnu stvar odnosno djelatnost.
4.37 To je i stajalište Jakaše koji je u komentaru propisa čl. 161. (3.) PZ-a [94] napisao:
" … (Propis) kaže: 'za štetu iz stavka 1. ovog članka koju član posade broda pretrpi na
radu ili u vezi s radom na brodu uslijed nepostojanja uvjeta za siguran rad, brodar odgovara ako ne dokaže da je član posade broda štetu uzrokovao namjerno ili krajnjom
nepažnjom'. Cit. propisom su ponajprije obuhvaćena zaštitna sredstva, koje je brodar po
zakonu dužan članu posade staviti na raspolaganje. Čim su ta sredstva potrebna znači da
je odnosna djelatnost opasna pa nije jasno iz kojih razloga se navodi šteta iz st. 1. ovog
članka, koji stavak s obzirom na stavak 2. ne tretira štete prouzročene opasnom stvari ili
opasnom djelatnošću. I bez obzira na izneseno nije nam jasno iz kojih se razloga brod
oslobađa odgovornosti samo za slučaj kvalificirane krivnje člana posade ako se takva
krivnja ne traži za štete prouzročene opasnom stvari ili djelatnošću. Mislimo da iz navedenih razloga cit. stavak nije trebalo ni uvoditi." 124
4.38.1 S druge strane, nemoguće je provoditi mjere sigurnosti na radu na
brodu bez sudjelovanja pomorca. Dakle, od brodara se očekuje da priskrbi brod
na kojem postoje razumno sigurni uvjeti rada, da obavlja nadzor vezano za sigurnost i da obučava pomorca za siguran rad, a od pomorca se očekuje da se
uporabom profesionalne pažnje brine o svojoj sigurnosti te da koristi zaštitnu
opremu, pridržava se propisanih postupaka i razumno prilazi radnim zadacima.
Radi se o ravnomjernoj raspoređenosti dužnosti korištenja profesionalne pažnje
kod brodara i pomorca.
4.38.2 Zbog toga je najbolje sudu dati mogućnost diskrecije da temeljem utvrđenog činjeničnog stanja raspodijeli odgovornost i štetu na pravedan način, umjesto da
primjenom krutog rješenja propisa dovodi do grubog zakidanja jedne od stranaka, što
može imati, vidjeli smo, i loše socijalne posljedice za pomorca. Uz to uvođenje ISM
kodeksa i razvoj svjetske sudske prakse od vremena donošenja propisa, traži novi pristup sudova kojima se mora omogućiti više slobode u odlučivanju kako bi posljedice
123
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3496/03-3 od 21.9.2006.
124
B. Jakaša: Nekoliko napomena uz pomorski zakonik, Uporedno pomorsko pravo; broj 1.–4, Zagreb 1994.,
str. 85.
217
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
njihovih odluka bile pravednije i socijalno prihvatljivije te sukladne najboljoj svjetskoj
praksi. Radi poboljšanja položaja pomoraca PZ je uveo niz novina, ali ovaj pokušaj s
posebnom odgovornosti kod nepostojanja uvjeta za siguran rad nije izdržao test pravne logike i pravednosti presuda u konkretnim životnim slučajevima.
Što je uzrok štete?
4.39 Međutim, sam propis, makar bio harmoniziran sa svjetskim rješenjima, nije
dovoljan da proizvede rezultat sukladan svjetskim standardima, već i tumačenje
propisa mora biti na razini najbolje svjetske prakse. Ako za opasnu stvar brodar
odgovara na temelju uzročnosti, treba u svakom konkretnom slučaju utvrditi što je
uzrok ozljede (štete).
4.40 Uzrok ozljede je činjenični niz koji je prethodio šteti. Šteta se ne bi dogodila da je bilo koja od tih činjenica izostala. Možemo u tom smislu ići u nedogled. Na
primjer, pomorac je ozlijedio prst stavivši ruku na osovinu sidrenog vitla koja se
počela okretati i zahvatila je prst. Ta se ozljeda ne bi dogodila da se on nije odlučio
za pomorsko zvanje, da se nije zaposlio kod brodara, da se nije ukrcao na njegov
brod, da brod nije došao u luku u kojoj se trebao vezati, da drugi mornar nije
otpustio kočnicu vitla što je pokrenulo okretanje osovine i na kraju da ozlijeđeni
nije u tom trenutku držao ruku na osovini. Međutim, sve ove činjenice u nizu nisu
pravno relevantne i ne drže se uzrokom ozljede. Koja činjenica je pravno relevantni uzrok ozljede?
4.41 Hrvatski sudovi prihvaćaju teoriju adekvatnog uzroka. Vrhovni sud RH, u
jednoj odluci iz 1995. ovako je definirao uzročnu vezu125:
Jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu je postojanje uzročne veze između štetnog
događaja kao uzroka i nastale štete kao posljedice.
Upravo stoga što uzročnost kao faktična, prirodna činjenica ima značaj pretpostavke potrebne da bi se zasnovao odnos odgovornosti za štetu, nije svaka prirodna uzročnost i
pravno relevantna. Kao pravno relevantni uzrok štete uzima se samo onaj događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna šteta, bez djelovanja posebnih i neočekivanih
okolnosti.
pa je presudio:
Smrt je u konkretnom slučaju posljedica prometne nezgode zahvaljujući posebnoj okolnosti da je pokojnikovo srce bilo već oštećeno arteriosklerozom. Dakle, ne može se reći
da je prometna nezgoda redovno podobna da izazove smrt sudionika zbog pretrpljenog
straha.
4.42 Prvostupanjski trgovački sud i Viši trgovački sud RH su u jednom predmetu, gdje je činjenično stanje bilo isto kao u gornjem primjeru (4.35), utvrdili uzročnu
vezu na slijedeći način:
125
Broj: Rev 813/1994-2 od 6.6.1995.
218
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Između štetne radnje i štete mora postojati adekvatna uzročna veza, tj. mora se raditi o
radnji čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta.
S obzirom na nalaz i mišljenje ... vještaka ..., koji je naveo da nema potrebe dodirivati dijelove vitla jer se tako ne može ništa napraviti i koji je naglasio da komunikacija između
radnika prije otpuštanja kočnice ima funkciju sprečavanja štete na opremi, jer otpuštanje
kočnice ako se radi po pravilima posla i ne dira polugu rukom nema za posljedicu povređivanje osobe nego može izazvati samo štetu na opremi, otpuštanje kočnice nije radnja
čiji je redovni učinak konkretna šteta. Dakle, kako između otpuštanja kočnice i štete ne
postoji adekvatna uzročna veza, radnja otpuštanja kočnice nije uzrok štete koja je predmet ovog spora.
Po ocjeni ovog suda adekvatna uzročna veza postoji između radnje tužitelja koji je za
vrijeme rada stavio ruku na mjesto koje nije smio dirati i nastale štete. I ovaj sud prihvaća
mišljenje ... vještaka ... koji tu radnju smatra grubom nepažnjom jer je tužitelj pomorac
koji zna koliko je to opasno.126
4.43 Vrhovni sud RH je po reviziji ukinuo presudu i vratio predmet sudu prvog
stupnja na ponovno suđenje uz obrazloženje:
Pobijanom presudom ... sud zauzima stajalište da je tužitelj doživio ozljedu isključivo
zbog toga što je postupao krajnje nepažljivo, jer je postavio ruku na pogonsku osovinu
vitla.
Međutim, u postupku je sud propustio ocijeniti bi li tužitelj doživio navedenu tjelesnu ozljedu i da ... (drugi mornar) ... za kojeg tuženik odgovora, nije otpustio kočnicu, odnosno
je li tužitelj mogao predvidjeti ovu radnju ... (drugog mornara) ... , ili je li bio upozoren da
će doći do otpuštanja kočnice pogonske osovine vitla na kojoj je bila prislonjena njegova
ruka.
Ako je do štete i ozljeđivanja tužitelja došlo zbog toga što je ... (drugi mornar) ... otpustio
kočnicu, tada već samim time postoji odgovornost na strani tuženika za nastalu štetu ...
Drugo je pitanje, je li sam tužitelj svojom radnjom doprinio da do štete dođe, bilo isključivo ili samo djelomice (čl. 177. ZOO).
4.44.1 Iz citirane odluke (4.37) proizlazi da je Vrhovni sud napravio pogrešku u
zaključivanju non sequitur. Iz silogizma gdje je viša premisa pravna norma, a niža činjenično stanje, koje je kao relevantno uzeo sud, ne proizlazi zaključak da je činjenica
otpuštanje kočnice stvorila odgovornost brodara.
4.44.2 Iz činjenice da je vitlo povrijedilo pomorca (ozljeda je nastala u vezi s opasnom stvari) proizlazi predmnjeva uzročne veze, pa onda i predmnjeva odgovornosti
koju brodar može oboriti dokazom ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom
oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao
ni izbjeći, ni otkloniti.
4.44.3 Prema tome, do odgovornosti brodara će doći tek ako sud nađe da brodar
nije uspio oboriti predmnjevu uzročne veze. U ovom slučaju Žalbeni je sud zaključio
da je brodar u svom dokazu uspio. Po njemu uzrok štete nije bio otpuštanje kočnice
126
VTS 43. Pž-6704/07-3 od 19.5.2011.
219
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
jer otpuštanje kočnice redovito uzrokuje pokretanje osovine bubnja vitla, a ne ozljedu ruke, dok stavljanje ruke na osovinu u pravilu može dovesti do ozljede. Uz to,
Žalbeni sud je utvrdio da ozlijeđeni nije trebao niti smio stavljati ruku na osovinu te
da je kao iskusan pomorac znao da se osovina ne smije dirati, pa je dodirivanje osovine predstavljalo njegovu grubu nepažnju. Upozorenje o otpuštanju kočnice služi
isključivo radi zaštite prijenosnog mehanizma, a ne radi upozorenja ljudima da se
odmaknu od osovine, jer se i ne pretpostavlja da će netko osovini prilaziti i doticati
je. Prema tome, izgleda da je Žalbeni sud utvrdio uzrok štete te sukladno tome nije
ni došlo do nastanka odgovornosti brodara.
4.44.4 Ako zanemarimo razne teorije uzročnosti i pođemo s aspekta zdravog razuma opće publike, držimo da bi intuitivan odgovor na pitanje što je uzrok ozljede
glasio stavljanje ruke na osovinu. Naime, to je jedina činjenica koja odskače u redovnom
postupku pokretanja vitla i kao takva konkurira za glavnu činjenicu u cijelom činjeničnom sklopu kojoj se može pripisati prouzrokovanje ozljede. To bi bio i zaključak
po teoriji najbližeg uzroka (causa proxima).
4.44.5 Slično opisanom, sudovi su kao uzrok štete uzimali i sam kvar na brodu koji
nije neposredno prouzročio povredu pomorca, već se ona dogodila tijekom popravka tog kvara. Držimo da se kvar broda ne bi smio uzimati za uzrok nezgode, jer je
posao posade da kvarove popravlja. Odvojeno je pitanje da li se popravak obavljao
na siguran način. U našem primjeru ozljede s lužinom (vidi iz 4.15.2), Prizivni je sud,
po našem mišljenju, pogriješio u dijelu zaključka koji se odnosi na pitanje uzročne
veze za povredu kada je kazao127:
Iz rezultata prvostepenog postupka proizlazi da je šteta nastala iz dva uzroka: 1. zbog
kvara na sigurnosnom ventilu i 2. zbog propusta tužitelja da prilikom obavljanja posla
na iskrcaju lužine upotrijebi zaštitne naočale, te da su oba ova uzroka podjednako pridonijela
da šteta nastane128.
Adekvatan uzrok ili causa proxima nezgode (koju god teoriju odabrali) je
obavljanje rada bez zaštitnih naočala, a ne sam nastanak kvara kojeg je trebalo
popraviti. Sud je mogao pronaći doprinoseći uzrok štete npr. u činjenici da časnik koji je vodio radove nije neposredno pred početak radova na crpki upozorio
pomorca da stavi zaštitne naočale, ali nikako ne u samoj činjenici nastanka kvara
na ventilu.
4.44.6 Na kraju još spomenimo i dilemu koja je otklonjena ispuštanjem odgovornosti za nepostojanje uvjeta za siguran rad iz PZ-a. Može li sud birati temelj
odgovornosti, pa ako nađe da je ozlijeđeni pomorac postupao grubom nemarnošću, odbiti primijeniti propis o odgovornosti za nepostojanje uvjeta za siguran rad
(u smislu nepostojanja ili izostanka upozorenja o otpuštanju kočnice, obuke ljudi
127
Viši privredni sud Hrvatska, II-Pž-1960/83-2.
128
Kurziv naš.
220
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
za rad na vitlu sl.) koji bi oslobodio brodara i primijeniti kao temelj odgovornost
za opasnu stvar? Primjenom ovog drugog temelja, unatoč gruboj nemarnosti ozlijeđenoga, sud ipak može naći da je oštećenik samo djelomično pridonio nastanku
štete, makar bi s obzirom na njegovu grubu nepažnju razmjer njegova doprinosa
bio pretežiti (recimo 80–90%), ali da i na strani brodara postoji propust koji je u
manjoj mjeri doprinio ozljedi. Naravno da ovu mogućnost treba potkrijepiti činjenično stanje, što s obzirom na nalaze i mišljenje vještaka u ovom slučaju vjerojatno
neće biti moguće.
Američko pravo
4.45 U američkom pravu sličan temelj odgovornosti stvara teorija nesposobnosti
broda za plovidbu. Američki su sudovi pravni institut "unseaworthiness" preuzeli iz
općeg pomorskog prava, gdje se koristio kod odgovornosti brodara za teret u pomorskom osiguranju, kao i kod zahtjeva pomoraca za isplatu plaća koji su zbog nesposobnosti broda za plovidbu morali napustiti brod i time izgubili zaposlenje.129 Po toj
teoriji, primijenjenoj na tjelesne ozljede, brodar mora stvoriti pomorcu razumno sigurne uvjete rada. Ne traže se savršeni, već razumno sigurni uvjeti. Brodar nije obvezan
pribaviti najnoviju i najbolju opremu pa ne postoji njegovo jamstvo da na brodu ne
može doći do nezgode. ("... there is no warranty against an accident free ship").130
4.46 Tužitelj mora dokazati da je nesposobnost broda u velikoj mjeri dovela do
nezgode ili ju je prouzročila ("proximate causa in the traditional sense")131, a nepažnja
pomorca koja je doprinijela šteti ("contibutory negligence") je razlog za umanjenje odštetnog zahtjeva.
Odgovornost na temelju rizika
4.47 Prava pomorskih zemalja, uključujući i ona zastave pogodnosti, nalažu brodaru da oboljelom ili povrijeđenom pomorcu plati troškove liječenja, plaću za određeno razdoblje, da ga vrati u domovinu itd. Ovu odgovornost bi mogli podvesti pod
snošenje rizika, jer je dovoljno da je bolest, odnosno tjelesna povreda nastala pa da
brodar mora podmiriti određene troškove i isplatiti pomorcu plaću itd., bez obzira
na krivnju. Često je jedina dopuštena isprika brodara namjerno samoozljeđivanje
pomorca, a takva je isprika uvijek dopuštena i osigurateljima.
4.48 Uz zakonske obveze temeljem nastanka događaja, dakle snošenja rizika,
mogu postojati i ugovorne obveze. Tako u kolektivnom ugovoru o zapošljavanju
posade brodar može preuzeti obvezu isplate dogovorene svote za gubitak života ili
129
Schoenbaum: Admirality and Maritime Law, St. Paul, Minn, 1987, str. 164.
130
Isto, str. 166.
131
Isto, str. 167.
221
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
nastanak trajnog invaliditeta zbog nezgode na poslu. Može se ugovoriti da brodar
osigura pomorca za rizik smrti i trajnog invaliditeta kolektivnom policom, gdje će
brodar kao ugovaratelj osiguranja platiti premiju, a osiguranici će biti pomorci na
njegovim brodovima.
Primjena prava
4.49 Propis koji je na razini svjetskog standarda sam po sebi ne jamči da će presude donesene njegovom primjenom ispunjavati kriterij izvrsnosti. U primjeni propisa
sudac ponekad a priori ima na umu rješidbu koju bi trebalo postići da bi se zadovoljio princip pravde kako ga on shvaća, pa tumači činjenično stanje, pravnu normu, sadržaj pravnog standarda i sl. u cilju ostvarenja takve pravde. Tako se može dogoditi
da pristup suca nalikuje na Prokrustovu postelju, tj. da sve prilagođava odluci koju
je unaprijed zamislio bez obzira na činjenice.
4.50 U sporovima za naknadu štete zbog ozljeda ili smrti pomorca četo susrećemo želju suda da zaštiti slabijeg, tj. stradalog pomorca, na račun "bogatog" brodara,
odnosno osiguratelja njegove odgovornosti. Bez obzira na propisan temelj odgovornosti, u presudama se nazire tendencija da se presuđuje kao da se radi o odgovornosti za snošenje rizika. Naime, po takvom pristupu pomorac radi u korist brodara pa
je pravedno da brodar koji se koristi radom pomorca snosi rizik za ozljedu pomorca
ako do nje dođe.
4.51 Ovo načelo "koristi" imalo je potporu u velikim rizicima plovidbe jedrenjaka kada je svako putovanje bilo avantura, a pomorci su često morali stavljati život
na kocku da bi obavili radne zadatke. Držalo se nehumanim da se pomorca, koji
riskira život da bi brod mogao ploviti, u slučaju ozljede napusti u stranoj luci gdje
je, u pravilu siromašan i bez rodbine koja bi se za njega brinula (što je u prošlim stoljećima bio važan čimbenik socijalne sigurnosti), bio u bezizlaznom položaju. Zbog
humanih razloga zakonodavci su počeli propisivati brodarima dužnost plaćanja liječenja u stranim lukama, obvezu repatrijacije i sl. Kasnije se ova teorija proširila i
na odgovornost brodara za tjelesne ozljede (i smrt) pomorca, pa su sudovi katkada,
bez obzira na propisani temelj odgovornosti, nastojali pod svaku cijenu proglasiti
brodara odgovornim, pravdajući to koristi koju je brodar imao od pomorčeva rada,
bez obzira što je pomorac svojom nesmotrenošću prouzročio povredu. Ovakav pristup može za sud izgledati posebno privlačan kada se pomorac ozlijedi kod hitnih
popravaka potrebitih za nastavak iskrcaja, isplovljenje itd., gdje posada mora uložiti
izvanredan napor, a otklanjanje kvara znači veliku uštedu brodaru.
4.52 Usporednim razmatranjem propisa i sudskih odluka došli smo do zaključka da su temelji odgovornosti, kako su propisani i kako se u pravilu tumače (iako
nije teško naići na zastranjenja u sudskim odlukama), postavljeni na shvaćanju
RAVNOMJERNE raspoređenosti dužnosti korištenja profesionalne pažnje i vještine
222
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
kod socijalnih partnera, brodara i pomorca. Od brodara se očekuje da priskrbi brod
na kojem postoje razumno sigurni uvjeti za rad, a od pomorca se očekuje da se isto
tako profesionalnom pažnjom brine o svojoj sigurnosti, te da koristi zaštitnu opremu,
pridržava se propisanih postupaka i razumno prilazi radnim zadacima. Također, na
brodaru leži obveza nadzora i obučavanja pomorca za rad na siguran način.
4.53 Ovaj je pristup lijepo iskazan u presudi u predmetu Charles D. Gautreaux v.
Scurlok Marine Inc (1997)132, US Court of Appeals for The Fifth Circuit, gdje je između
ostalog, rečeno:
A seaman, ..., is obliged under the Jones Act to act with ordinary prudence under the circumstances. The circumstances of a seaman's employment include not only his reliance
on his employer to provide a safe work environment but also his own experience, training, or education. The reasonable person standard, therefore, and a Jones Act negligence
action becomes one of the reasonable seaman in like circumstances. The hold otherwise would unjustly reward unreasonable conduct and would fault seamen only for their
gross negligence, which was not the contemplation of Congress133.
Držimo da je ovaj pristup primjeren suvremenom pomorstvu, gdje moderni
brodovi u pravilu pružaju posadi visoku udobnost i sigurne uvjete rada, jer je, s
jedne strane, veliki dio fizičkih poslova koji su tražili izlaganje pogibeljima plovidbe preuzela mehanika i elektronika, a s druge strane, sve stručnija i obrazovanija
posada uz obvezne postupke po ISM-u134 sve ozbiljnije shvaća imperativ zaštite na
radu.
4.54.1 Primjenu vrijednosnog pristupa u konkretnom slučaju možemo ilustrirati
primjerom ozljede lužinom navedenim pod 4.15.2. Očito da je sud prvog stupnja
želio zaštititi pomorca kao slabiju stranu, pa je tome prilagodio utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu prava. Ključni zaključak suda glasi:
Iz nesporne činjenice da je tužitelj prilikom rada kod iskrcaja lužine bio poprskan po očima,
te utvrđenih činjenica da je posao obavljao bez zaštitnih ... naočala, nedvojbeno slijedi da
je tjelesna povreda tužitelja nastala krivnjom tuženika, bilo zato što na brodu uopće nije
bilo te zaštitne opreme, bilo zato što je tuženik propustio da tužitelju stavi na raspolaganje
zaštitna sredstva, bilo zato što je dopustio da se ovako opasan posao, obavlja bez potrebne
i propisane HTZ opreme.135
132
107 F.3d331; 1977 U.S. App. Lexis 3910; AMC 1521.
133
Pomorac, ..., je obvezan prema Jones Act-u djelovati s uobičajenom razboritošću u okolnostima.
Okolnosti pomorčeva zaposlenja uključuju ne samo njegovo oslanjanje na poslodavca da priskrbi
sigurnu radnu okolinu nego i na vlastito iskustvo, uvježbanost i obrazovanje. Prema tome standard
razumne osobe i tužbe Jones Act-a za nemarnost postaje razuman pomorac u sličnim okolnostima.
Držati drugačije, značilo bi neopravdano nagrađivati nerazumno ponašanje i kažnjavalo bi pomorca
samo za njegovu grubu nemarnost, što nije bila namjera Kongresa.
134
International Safety Management (ISM) Code – IMO Resolution A.741(18) Poglavlje IX SOLAS 1974,
iz 1994.
135
Okružni privredni sud u Splitu, P 2316/82.
223
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Sud je zanemario dokaze brodara da je brod bio opskrbljen naočalama, da je
posada bila upozorena da se prevozi lužina i da treba koristiti zaštitnu opremu, da
je posadi bio podijeljen cirkular o potrebi nošenja naočala kada se radi s lužinom, da
je tužitelj bio obučen za rad na siguran način itd.
4.54.2 Za razliku od pristupa prvostupanjskog suda, prizivni je sud pošao od
načela ravnomjerne raspoređenosti dužnosti uporabe pažnje u primjeni mjera zaštite na radu, pa je prihvatio tvrdnje brodara (potkrijepljene iskazom prvog časnika koji je bio svjedok tužitelja) o snabdjevenosti broda zaštitnim naočalama i
zaključio:
O propustu tuženika da tužitelju osigura zaštitne naočale moglo bi se govoriti samo u slučaju da na brodu zaštitnih naočala nije bilo. Čim na brodu zaštitne naočale postoje, svaki
član posade dužan ih je "trebovati" i upotrebljavati prilikom obavljanja poslova za koje je
propisano to zaštitno sredstvo, pa kada je tužitelj to propustio učiniti, iako je osposobljen
iz zaštite na radu, treba zaključiti da je djelomično sam doprinio da šteta nastane.136
U citiranom stavku jasno je izražena dužnost profesionalnog pomorca obučenog
za rad na siguran način da uporabi dužnu pažnju radi zaštite na radu, u što spada i
korištenje zaštitne opreme.
Pismo sudovima
4.55.1 U studenome 2007. Hrvatsko društvo za pomorsko pravo uputilo je
pismo Predsjednicima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Trgovačkih sudova Rijeke, Splita, Zagreba u kojem je izražena zabrinutost padom kvalitete pomorskopravnog sudovanja u
Hrvatskoj.
4.55.2 Pismo se pozvalo na bogatu tradiciju pomorskog prava i sudovanja kroz
povijest na području današnje RH, koja je nastavljena i nakon II. Svjetskog rata
kada je hrvatska pomorsko-sudska praksa dosegnula visoku razinu kvalitete, pouzdanosti i ujednačenosti sa svijetom, kada nismo zaostajali za, primjerice, Velikom
Britanijom, vodećom zemljom u pomorskom sudovanju u svijetu. Tome je doprinijela i činjenica da su u nekim razdobljima uz profesionalne suce u sudskim vijećima
sjedili profesori pravnih fakulteta – vodeći stručnjaci pomorskog prava koji su pratili svjetsku teoriju, propise i sudsku praksu.
4.55.3 Nadalje je rečeno da je pred Hrvatsku postavljen izazov skorog ulaska
u Europsku zajednicu. Da bismo mogli biti dio te Zajednice, jedan od najvažnijih
uvjeta je uskladiti naše zakone s europskim i postići kvalitetu sudovanja. Kada je
pomorsko sudovanje u pitanju, bitna je ujednačenost s praksom vodećih pomorskih
zemalja. Ukazalo se na potrebu specijalizacije i usavršavanja sudaca.
136
Viši privredni sud Hrvatska, II-Pž-1960/83-2.
224
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.55.4 U pismu su navedeni neki primjeri pod-standardnog i uskog pristupa
predmetima (bez navođenja izvora), koje prema pismu citiramo:
- rješenje Trgovačkog suda zaključuje da se ne može primijeniti institut pomorskog privilegija na slučaj smrti na brodu, jer se privilegij primjenjuje samo za tražbine koje su
nastale zbog smrti koja se dogodila na moru ili na kopnu, a nesretni slučaj (smrt) se
dogodio na brodu pa stoga nije tražbina koja je osigurana pomorskim privilegijem.
- presuda Vrhovnog suda u kojoj suci ne znaju da se za odgovornost brodara za naknadu štete u slučajevima ozljeda na brodu primjenjuje Pomorski zakonik već, kršeći načelo lex specialis derogat legi generali, primjenjuje propise Zakona o obveznim odnosima;
- Vrhovni sud zahtijeva od brodara da podnese dokaze o uzroku smrti pomorca u slučaju kad je obitelj pokojnika zabranila obdukciju u stranoj zemlji, čime je jedini mogući
mjerodavan dokaz o uzroku smrti zauvijek izgubljen.
- Vrhovni sud zauzima stajalište da za naknadu štete zbog tjelesne ozljede hrvatskog pomorca na stranom brodu u inozemstvu ne postoji nadležnost hrvatskog suda, prepuštajući pomorce i njihove obitelji da pravnu zaštitu potražuju po inozemnim sudovima.
Nažalost u takvom pristupu Vrhovni sud ne ispituje može li oštećeni u konkretnom slučaju dobiti primjerenu sudsku zaštitu u inozemstvu (u jednom slučaju brod na kojem se
nezgoda dogodila je bio upisan u upisnik Mikronezije koja ima samo običajno pravo), što
je redovna praksa sudova razvijenih pomorskih zemalja. Naime, uloga suda nije odbiti
svoju intervenciju, već osigurati, da u okolnosti slučaja, oštećeni dobije naknadu. Ako je
zaštita u inozemstvu dvojbena onda sud prihvaća svoju nadležnost. Npr. u Americi ako
strani pomorac tuži neameričkog brodara pred američkim sudom, onda tuženi brodar
koji osporava nadležnost suda po doktrini forum non conveniens mora dokazati da je neki
drugi sud primjeren i dostupan tužitelju za zaštitu njegovog prava.
4.55.5 U svibnju 2008. održan je vrlo konstruktivan sastanak na Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu između sudaca trgovačkih sudova iz radne skupine za pomorsko pravo i predstavnika Hrvatskog društva za pomorsko pravo, na kojem se
raspravljalo o nizu pravnih pitanja, kao i o potrebi podizanja kvalitete sudovanja i
harmonizaciji pomorskog prava u smislu približavanja sudske prakse praksi sudova
vodećih pomorskopravnih zemalja. Jedan od predstavnika udruženja za pomorsko
pravo s praktičnim iskustvom u brodarstvu i radu P&I klubova objasnio je da su
hrvatski brodari počeli koristiti prigovor promašene pasivne legitimacije da bi se
zaštitili od učestalih presuda koje su favorizirale tužitelje ne uvažavajući tvrdnje
obrane, bez prihvatljivog objašnjenja. Po njegovim riječima:
" … prigovor kojeg brodari koriste je prigovor promašene pasivne legitimacije. Oni ove
prigovore koriste najčešće samo ako (… očekuju da bi presuda mogla biti …) nekvalitetna; međutim, ako (… je standard sudovanja u zemlji visok i ako se očekuje kvalitetna
presuda …) brodari (… će prihvatiti parnicu i platiti po presudi …). Zato bismo, osim
zakonskih rješenja koja su u skladu sa svijetom, trebali nastojati da nam i sudska praksa
bude što kvalitetnija u svakom pogledu".137
137
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske; Zapisnik s prvog sastanka radne skupine za pomorsko
pravo s predstavnicima Hrvatskog udruženja za pomorsko pravo održanog dana 20. svibnja 2008.;
http://vtsrh.hr/uploads/Dokumenti/Radne%20skupine/Zapisnik_sa_1._sastanka_radne_skupine.
225
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Komentar presuda
4.56.1 U jednom sporu o gubitku radne sposobnosti pomorca prvostupanjski je
sud utvrdio da je invalidnost pomorca, zbog koje je izgubio zanimanje, prouzročena
8% smrzavanjem stopala prilikom rada u hladnim uvjetima na brodu, a 92% postojećim bolestima i ranijim povredama koje nisu povezane s radom na brodu. Sud
je trebao odgovoriti na pitanje da li tužitelju pripada svota ugovorena odredbom
Kolektivnog ugovora koja je glasila:
"Ako Pomorac za vrijeme trajanja Ugovora o radu kod Poslodavca doživi nezgodu od čijih posljedica postane trajni invalid u određenome stupnju, Poslodavac će isplatiti Pomorcu svotu navedenu
u Općem dodatku.
Pomorac kome je liječničkim izvješćem potvrđena trajna nesposobnost za daljnji rad u bilo kojem
zvanju na brodu tj. gubitak zanimanja ili struke, ima pravo bez obzira na stupanj invalidnosti, na
100%-tnu svotu… (…od $60.000…)."
4.56.2 Prvostupanjski i žalbeni sud priznali su tužitelju 8% od ugovorene svote,
na što je tužitelj uložio reviziju. Revizijski sud je zaključio:
" … ako je tužitelj, iako djelomično narušena zdravlja (zbog bolesti i drugih ozljeda koje
nisu povezane sa radom na brodu kod tuženika) bio u mogućnosti obavljati poslove svoje
profesije na brodu, ali je upravo zbog posljedica ozljeda na radu kod tuženika dalje onemogućen u obavljanju tih poslova, postoji odgovarajuća uzročna veza zadobivenih ozljeda radom kod tuženika i gubitka profesije kod tužitelja. U ovim okolnostima bi posljedice
ozljeda koje je tužitelj zadobio radom kod tuženika bile pravno relevantan uzrok gubitka
njegove profesije i tako osnov za isplatu predviđene naknade po … (… Kolektivnom ugovoru…) … po tom osnovu. … Zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni uzročne veze
između ozljede koju je tužitelj zadobio radom na brodu … i trajnog gubitka profesije kod
tužitelja, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili činjenicu je li tužitelj zbog djelomično narušena zdravlja prije pretrpljene ozljede na radu kod tuženika bio u mogućnosti obavljati
poslove svoje profesije na brodu, te tako, je li upravo zbog posljedica ozljede na radu …
dalje onemogućen u obavljanju svoje profesije. "138
4.56.3 Na ponovnom suđenju, svjestan upute Vrhovnog suda, prvostupanjski
je sud zaključio da s obzirom da su smrzotine doprinijele invalidnosti, pa i gubitku
profesije sa svega 8%, ne može primijeniti odredbu Kolektivnog ugovora citiranu u
drugom stavku pod 4.56.1, već onu iz prvog citiranog stavka "kojom je stupanj onesposobljenosti utvrđen pro-rata".139 Tužitelj je uložio žalbu koja je u postupku. Ovaj
spor je započeo u svibnju 1999.
138
Vrhovni sud Hrvatske Revt 330/12-2.
139
Trgovački sud u Splitu 9.P-350/2014 od 12. rujna 2014.
226
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.56.4 U ovom sporu ne radi se o utvrđivanju uzročne veze kao pretpostavke
za nastanak obveze naknade štete, već o tumačenju odredbe Kolektivnog ugovora
koja se treba tumačiti po pravu osiguranja gdje brodar kao osiguratelj odgovara
samo za ugovornom odredbom preuzeti rizik. Evo kako je brodar u jednom svom
podnesku formulirao pitanje spora:
"Osnovno pravno pitanje u ovom predmetu jest je li tužitelj doživio nezgodu na brodu od
čijih je posljedica … (… postao … ) … trajni invalid, odnosno izgubio zanimanje pomorca
(čl. 23. Kolektivnog ugovora) ili je do tih posljedica došlo uslijed bolesti. Što se tiče bolesti
treba napomenuti da pomorac pri zaključenju ugovora o radu predaje potvrdu liječnika
medicine rada (kojeg bira i plaća sam pomorac) da je zdravstveno sposoban za rad na
brodu. To znači da je sposoban podnijeti uvjete rada na brodu kao svaki prosječan pomorac. Brodar kao poslodavac za plaću koju isplaćuje pomorcu ima pravo na temelju takve
potvrde predmnjevati da je pomorac zdravstveno sposoban obavljati poslove za koje je
plaćen. Prema tome po Kolektivnom ugovoru brodar mora isplatiti ugovorenu svotu za
nezgodu, dakle izvanredan događaj koji na prosječnog pomorca djeluje tako da prouzrokuje invaliditet, ali ne odgovara za posljedice prouzročene zbog bolesti. Nije dovoljno da
se uzrok invaliditeta odnosno gubitka zanimanja pojavio na brodu, već invaliditet mora
biti prouzročen izvanrednim događajem koji ostavlja posljedice na prosječnog pomorca,
a ne pomorca kod kojeg posljedice nastanu zbog bolesti."
Drugim riječima, po tvrdnji brodara odredba Kolektivnog ugovora bi se trebala tumačiti na način da će brodar platiti pro rata iznosa utvrđenog za invaliditet (ovisno o
stupnju invaliditeta) koji je nastao kao posljedica nezgode na brodu, i da će isto tako
platiti puni iznos ako invaliditet (bez obzira na stupanj) koji je nastao kao posljedica
nezgode na brodu onemogući pomorcu rad u zvanju i prouzroči gubitak zanimanja.
U ovom slučaju očito niži sudovi ne žele 8% invaliditeta, s kojim pomorac može
ploviti, priznati za potrebe odredbe Kolektivnog ugovora kao uzrok invaliditeta (u
konkurenciji sa psihičkim smetnjama, bolesti kralježnice itd.) zbog kojeg je pomorac
izgubio zanimanje.
4.57.1 U jednom sporu prvostupanjski sud140 je odbio zahtjev obitelji pomorca
preminulog u hotelu za isplatu svote po Kolektivnom ugovoru plative u slučaju prirodne smrti pomorca, jer se uzrok smrti nije mogao utvrditi obdukcijom iz razloga
što je obitelj pokojnika odbila dati suglasnost za provođenje obdukcije, nakon što je
na njeno pitanje hoće li svota biti isplaćena ako se utvrdi da je smrt nastupila zbog
predoziranja drogom, brodar odgovorio negativno. Sud je zauzeo stajalište da je
teret dokaza da se radi o prirodnoj smrti bio na obitelji jer je uskratila suglasnost za
obdukciju.
140
Trgovački sud u Splitu VI P-1359/00.
227
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
4.57.2 Po reviziji Vrhovni sud Hrvatske je, pozivajući se na Kolektivni ugovor, zaključio:
U konkretnom slučaju presumpcija prirodne smrti postoji sve dok poslodavac ne dokaže
da je do smrti došlo krivnjom pomorca. Neprovođenje obdukcije u … (… inozemstvu …)
prije nego je mrtvo tijelo pokojnog … vraćeno u Hrvatsku, ne može biti samo po sebi jedini
dokaz u pravcu da do smrti nije došlo prirodnim putem. Okolnosti pod kojima je došlo
do smrti mogu se dokazivati i drugim sredstvima, kao npr. saslušanjem osoba koje su bile
prisutne u trenutku njegove smrti, kao i onih s kojima je pokojnik bio u društvu neposredno
pred smrt. Potrebno je zato u ponovnom suđenju o navedenom voditi računa … a sve u
kontekstu tereta dokazivanja koji leži na tuženiku.
4.57.3 U cilju utvrđivanja istine i anuliranja poruke Vrhovnog suda o korisnosti
onemogućavanja prikupljanja dokaza u Kolektivni ugovor uvedena je odredba da
Poslodavac neće isplatiti naknadu za smrt ako se dokaže da je član obitelji pomorca
onemogućio uzimanje dokaza o uzroku smrti.
5. IZRAVNA TUŽBA PROTIV OSIGURATELJA
5.1 Propis o dopuštenosti izravne tužbe oštećenog protiv osiguratelja unesen je
u PZ [94] zbog uvođenja obveznog osiguranja odgovornosti vlasnika brodice, a obvezno osiguranje bez izravne tužbe gubi smisao.141 Propis je glasio:
... oštećenik može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpio
događajem za koji odgovora osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.142
5.2 Propis ne pravi razliku između obaveznog i neobaveznog osiguranja te ne
spominje kakve obrane ima osiguratelj prema oštećeniku, osim što navodi svotu do
koje odgovara osiguratelj (što za pokriće brodara kod P&I klubova u doba donošenja
propisa i nije bilo značajno jer je pokriće bilo neograničeno).
5.3 Ovo rješenje nije bilo dobro jer kod obveznog osiguranja osiguratelj, u pravilu,
ne može prema oštećenom koristiti prigovore koje prema ugovaratelju osiguranja ima
iz ugovora o osiguranju, kao što su npr. neplaćanje premije, davanje netočnih obavijesti prilikom zaključivanja osiguranja itd. Kod dobrovoljnog osiguranja, treći koji zakonski subrogira u prava ugovaratelja osiguranja prema osiguratelju ne može imati više
prava od samog ugovaratelja. Načelo nemo plus iuris in alium transferre potest quam ipse
habet primjenjuje se jer se radi o dobrovoljnom osiguranju, dakle država nije (ius imperii)
prisilila ugovaratelja da se osigura, pa bi bio apsurd da trećem dade više prava prema
osiguratelju od ugovaratelja osiguranja, ako se ovaj po svom nahođenju ipak osigurao.
5.4 Tada smo se zalagali da se u predstojećim izmjenama PZ-a izmijeni propis
o izravnoj tužbi na način da se ona dopusti samo kod obveznog osiguranja, a kod
141
Više o tome Pavić: Savjetovanje o Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske, Rijeka 1994., str. 3.
142
PZ [94] st. 2., čl. 756.
228
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
dobrovoljnog samo za smrt i tjelesne ozljede pomoraca, s time da se jasno propiše da
osiguratelj odgovornosti može oštećenome postavljati sve prigovore koje iz ugovora
o osiguranju ima prema osiguraniku.
5.5 Što se propisivanja obveznog osiguranja odgovornosti tiče, postojao je prijedlog Konvencije o odgovornosti prema trećima (Third Party Liability Convention),
koji predviđa i obavezno osiguranje brodara, ali nije dobio značajniju podršku ni u
IMO-u, niti u pomorskim krugovima u svijetu.
5.6.1 U engleskom su pravu slična pitanja vezana uz izravnu tužbu oštećenog
temeljem Third Parties (Rights against Insurers) Act 1930 ("Act 1930") bila razmatrana
u slučajevima Padre Island i Fanti, koji su, prošavši arbitraže i sve instance engleskog
sudovanja, na kraju zajedno raspravljani pred House of Lords koji je 1990. donio presudu.143
5.6.2 U oba su slučaja vlasnici tereta – koji su već ishodili presude protiv brodara ali ih nisu mogli izvršiti zbog stečaja brodarskih poduzeća – tužili izravno P&I
klubove kao osiguratelje brodareve odgovornosti. Act 1930 donesen je da bi zaštitio
žrtve automobilskih nezgoda od bankrota vlasnika automobila, na način da je u takvim prilikama dopustio izravnu tužbu oštećenika protiv osiguratelja automobilske odgovornosti i time onemogućio stečajnog upravitelja da zatraži od osiguratelja
uplatu osigurnine u stečajnu masu radi njene raspodjele svim vjerovnicima bankrotiranog automobiliste.
5.6.3 House of Lords je zaključio da prema tužiteljima (oštećenima) klubovi mogu
koristiti sve prigovore koje imanju prema svojim osiguranicima – brodarima. U
ovom slučaju klubovi su koristili pravilo "pay to be paid" koje traži da brodar isplati
štetu oštećenom kao preduvjet za stjecanje prava na isplatu osigurnine. Odbijen je
i prigovor oštećenika da je apsurdno u slučaju izravne tužbe tražiti da oštećenik
prvo sam sebi isplati štetu kako bi mogao potraživati osigurninu od osiguratelja.
Obrazloženje je bilo da ne postoji pravilo u engleskom pravu po kojem bi činjenica
da je jedan uvjet u ugovoru postao neispunjiv, učinila taj uvjet ništavim. Ova presuda omogućava P&I klubovima postaviti oštećenom i druge prigovore koje imaju
prema osiguraniku, kao što su neplaćanje premije, suspendirano osiguranje zbog
neotklonjena kvara na brodu i sl.
5.6.4 Za našu je temu zanimljivo naglasiti da je sudac Lord Goff, u raspravi oko
tvrdnje tužitelja da ne bi bilo "fair" da vlasnici tereta nisu obeštećeni u slučaju kada
je bankrotirani brodar imao osiguranje koje bi moglo naknaditi štetu, upozorio P&I
klubove da ne pokušaju koristiti ovu obranu kod zahtjeva za gubitak života i tjelesne
ozljede jer bi to moglo izazvati potrebu za legislativnom intervencijom. Klubovi su
naknadno mijenjali svoja pravila i odustali od uvjeta "pay to be paid" u slučajevima
gubitka života ili tjelesne ozljede.
143
(1990) 2 Lloyd's Rep. 191.
229
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
5.6.5 Novi Third Parties (Rights Against Insureres) Act 2010 ukinuo je načelno "pay
to be paid" obranu, s time da se taj propis ne primjenjuje na pomorsko osiguranje,
osim u slučaju osiguranja zahtjeva za smrt i tjelesne ozljede.
5.7 U Louisani je u predmetu Cushing v. Maryland Casualty (1952) sud zauzeo
stajalište da se pomorac može pozvati na Louisiana Direct Action Statute i izravno
tužiti osiguratelja brodareve odgovornosti, iako taj zakon jasno propisuje da se ne
primjenjuje na pomorsko osiguranje ("ocean marine insurance"), jer da zakon treba
tumačiti u korist povrijeđenog i uzeti u obzir prirodu pokrivenog rizika (dakle, osiguranje od odgovornosti), bez obzira je li to osiguranje pomorsko ili ne. Međutim,
ovakve odluke su izmijenjene odlukama Louisiana Supreme Court u više predmeta,
među kojima je i Deshotels v. SHRM Catering Services Inc.(1989), na koje se pozvao US
District Court, Louisiana odbivši u predmetu Blaine Delaune v. St. Marine Transportation
Co. & Certain Underwriters at Lloyd's dopustiti izravnu tužbu pomorca (povrijeđenog
na brodu pokrivenom osiguranjem odgovornosti policom Lloyda) protiv Lloydovih
osiguratelja.144
5.8 U Francuskoj se vodi rasprava treba li podržati vrijednost zaštite nedužne
žrtve nasuprot temeljnog pravnog načela da treći ne može imati više prava iz ugovora
od ugovornih strana. Presuda u slučaju Heidi, gdje je Prizivni sud u Rouenu zaključio
da klauzula o nadležnosti iz Pravila P&I kluba ne može obvezati trećeg koji izravno
tuži klub, jer ona obvezuje samo ugovorne strane iz ugovora o osiguranju, nije dala
razloga za optimizam većini pravnih komentatora koji drže da treći ne može prema
klubu imati više prava nego njegov član (brodar). Pitanje mjerodavnog prava za ocjenu postojanja i opsega izravne tužbe dodatno komplicira ovo pitanje. Izgleda da će
u slučaju izvanugovornog zahtjeva biti primijenjeno pravo mjesta gdje je uzrok tužbe
nastao, dok bi kod zahtjeva iz ugovora trebalo biti primijenjeno mjerodavno pravo za
ugovor o osiguranju. Međutim, ako je šteta nastala u Francuskoj – bez obzira temelji li
se zahtjev na ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti – tada je, po stajalištu francuskih sudova, francusko pravo mjerodavno za prosudbu postoji li izravna tužba protiv
P&I kluba, čak i u slučajevima kada pravo mjerodavno za ugovor o osiguranju ne
poznaje izravnu tužbu protiv osiguratelja odgovornosti (Hakki Morgul, Trgovački sud
u Rouenu 20.5.1988.). U tom predmetu sud je nadalje držao da se P&I klub ne može
pozvati na to da je nakon nezgode povukao svoje pokriće zbog neplaćanja premije (što
mu njegova Pravila dopuštaju), jer je u trenutku nezgode pokriće bilo na snazi.145
5.9 PZ [04] izmijenio je raniju odredbu o osiguranju odgovornosti na način da
je izravnu tužbu protiv osiguratelja dopustio samo kod obveznog osiguranja i kod
zahtjeva za odgovornosti za smrt i tjelesnu ozljedu člana posade broda i narušavanje
zdravlja člana posade. Propis je glasio:
144
Sve prema "Pay to be paid rule in Louisiana", UK P&I, Defence Club, The Legal Review 1991–92.
145
Purcell: Direct Actions Against P&I Clubs: The French Approach, P&I International Vol. 10, No. 9,
September 1996, str. 170.
230
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
5. Osiguranje odgovornosti
Članak 743.
(1) Pri osiguranju odgovornosti osiguranika za štete nanesene trećim osobama iz osiguranja se nadoknađuju svote koje je osiguranik obvezan platiti tim osobama u vezi sa
svojom odgovornošću pokrivenom osiguranjem te troškovi potrebni za utvrđivanje
visine njegove obveze.
(2) U slučaju kada je osiguranje iz stavka 1. ovoga članka obvezno, kao i u slučaju odgovornosti za smrt i tjelesnu ozljedu člana posade broda i narušavanje zdravlja člana posade,
oštećenik može zahtijevati neposredno od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpio
događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze.
5.10 Novela PZ-a [13] je u članku 743. stavku 2. riječi: "U slučaju kada je osiguranje iz stavka 1. ovoga članka obvezno" zamijenila riječima: "Kada je to posebno
propisano", pa sada stavak 2. glasi:
5. Osiguranje odgovornosti
Članak 743.
(2) Kada je to posebno propisano, kao i u slučaju odgovornosti za smrt i tjelesnu ozljedu člana posade broda i narušavanje zdravlja člana posade, oštećenik može zahtijevati neposredno od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpio događajem za
koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze.
5.11 Izmjena je bila potrebna zbog inkorporiranja EU direktive o osiguranju brodovlasnika za pomorske zahtjeve146 u PZ, koja traži da:
"Članak 747.a
(1) Brod od 300 bruto tona ili više, …, mora imati potvrdu o osiguranju odgovornosti za
pomorske tražbine navedene u Međunarodnoj konvenciji o ograničenju odgovornosti za pomorske tražbine iz 1976., do svota osiguranja navedenih u Protokolu iz 1996.
na tu Konvenciju."
5.12 Direktiva samo traži da brod ima potvrdu o osiguranju, ali ne daje nikakva
prava oštećenima prema osiguratelju, što znači da će se ona utvrđivati po mjerodavnom
pravu. Po hrvatskom pravu takvo će pravo postojati kad je to "posebno propisano".
5.13 Postavlja se pitanje da li se propisi Zakona o obveznim odnosima o izravnoj
tužbi mogu držati slučajem "kada je posebno propisano". Propis Zakona o obveznim
odnosima koji se odnosi na izravnu tužbu glasi:
Vlastito pravo oštećenika i neposredna tužba
Članak 965.
(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno
od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.
146
DIRECTIVE 2009/20/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 23 April
2009 on the insurance of shipowners for maritime claims.
231
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
(2) Oštećena osoba ima, od dana kad se dogodio osigurani slučaj, vlastito pravo na naknadu iz osiguranja te je svaka kasnija promjena u pravima osiguranika prema osiguratelju bez utjecaja na pravo oštećene osobe na naknadu.
5.14 Držimo da je odgovor na gornje pitanje negativan. Propis PZ-a o izravnoj tužbi ne bi bio potreban da se u pomorskom pravu htjelo slijediti opće pravilo iz Zakona o
obveznim odnosima. Drugim riječima, uvrštavanje posebnog propisa o izravnoj tužbi
u PZ pokazuje namjeru zakonodavca da ne slijedi opće rješenje zakona o obveznim
odnosima, tako da situacija treba biti ista kao u engleskom pravu. Radi otklanjanja
svake sumnje, možda bi bilo dobro "Kada je to posebno propisano … " iz članka 743.
zamijeniti riječima PZ-a "Kada je to posebno ovim Zakonikom propisano …"
6. RJEŠAVANJE SPOROVA MIRENJEM I ARBITRAŽOM
6.1 Držimo da bi bilo korisno u kolektivne ugovore i ugovore o zaposlenju unijeti utanačenje o mirnom rješavanju sporova, te ako mirenje ne poluči rezultate, o
iznošenju sporova pred arbitražu.
6.2.1 Ovakvo rješenje bi omogućilo da se spor riješi u relativno kratkom vremenu
i na stručan način. Rješavanje sporova putem suda ima niz nepogodnosti.
6.2.2 Sporovi pred sudovima traju dugo147, kako na prvom stupnju, tako i na
drugom, posebice ako žalbeni sud ukine odluku nižeg suda i vrati mu predmet na
ponovno suđenje. Tu je i mogućnost revizije s kojom se trajanje spora može protegnuti i do pet, šest pa i deset godina.
6.2.3 Kvaliteta suđenja je promjenjiva. Neki suci su vrlo stručni, dok neki donose
podstandardne odluke. Problem je posebno u tome što Vrhovni sud zna iznenaditi
nekvalitetnim odlukama, što nije ni čudno kada se zna da se predmeti ne dijele sucima prema njihovim specijalizacijama, već izvlačenjem predmeta kao na lutriji.
6.3 Prilikom pregovora o kolektivnom ugovoru između udruženja hrvatskih
brodara i sindikata pomoraca tijekom 2013. bila je predložena niže citirana klauzula.
Nažalost, prihvaćen je samo dio o mirenju, ali ne i onaj o arbitraži. Držimo da bi rješavanje sporova arbitražom bio veliki korak u podizanju učinkovitosti suđenja, kako
u smislu skraćenja rokova, tako i kvaliteti odluka.
6.4 Evo teksta predložene klauzule:
Mjerodavno pravo i rješavanje sporova
1.
2.
147
Ugovor podliježe primjeni hrvatskog prava.
Odredbe ovog članka odnose se na:
- Sve sporove koji proizađu iz ovog Ugovora uključujući i sporove koji se odnose
na pitanja njegovog valjanog nastanka, povrede, prestanka ili tumačenja pojedinih
uglavaka kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu.
Spor naveden pod 4.57.1–4 već 15 godina.
232
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
- Sve sporove proistekle iz pojedinačnih ugovora o radu zaključenih između poslodavca i pomorca, uključujući i sporove o naknadi štete za smrt, tjelesne ozljede i
gubitak zarade pomorca (bilo da je zahtjev podnio pomorac ili članovi njegove obitelji ili nasljednici), te sporove zbog ozljede prava osobnosti, kao i izvanugovorne
zahtjeve vezane za rad ili plovidbu na brodu.
Sporove iz točke 2. ovog članka, ugovorne strane obvezuju se rješavati pregovorima. Pregovori mogu trajati najduže 60 dana počevši od dana početka pregovora.
Pregovori počinju idućeg dana od dana kada je jedna strana primila pisani prijedlog
za pregovaranje od druge strane, odnosno od prvog idućeg dana od dana suglasnog
prijedloga stranaka za pregovaranje.
Sporove iz točke 2. ovog članka, koje ugovorne strane ne uspiju riješiti pregovorima u roku od 60 dana, obvezuju se pokušati riješiti u postupku mirenja i to u
daljnjem roku od 60 dana od početka mirenja. Ugovorne strane izrijekom se obvezuju sudjelovati u postupku mirenja i izrijekom se obvezuju da prije njegovog
okončanja ne mogu pokrenuti arbitražni ili sudski postupak. Ugovorne stranke
utvrđuju da će se svi postupci mirenja u ovim sporovima voditi pred Centrom za
mirenje Hrvatske udruge za mirenje (HUM), Zagreb, Teslina 1. Postupak mirenja
započinje s danom kada je Centar za mirenje HUM-a zaprimio suglasni pisani
prijedlog stranaka, odnosno danom kada je HUM dostavio pisani prijedlog za mirenje jedne strane drugoj.
Sud, arbitraža ili drugo tijelo kod kojih se pokrene postupak o istom predmetu spora, prije dostave dokaza o zajedničkom pokušaju njegovog rješavanja u postupku
mirenja u skladu sa točkom 4. ovog članka, na zahtjev protivne stranke odbacit će
akt kojim se postupak pokreće.
Troškove postupka mirenja u cijelosti snose brodari.
Ugovorna stranka koja ne bude poštovala svoju obvezu sudjelovanja u postupku
mirenja u skladu s točkom 4. ovog članka, nema pravo na naknadu troškova arbitražnog, sudskog ili drugog postupka, neovisno o njenom uspjehu u sporu.
Ako ugovorna strana protiv koje se može pokrenuti sudski, arbitražni ili drugi postupak, odbije sudjelovati u postupku mirenja, strana koja pokreće postupak može
podnijeti akt kojim se postupak pokreće ili nastavlja po isteku roka od 15 dana od
dana koji se smatra početkom mirenja sukladno točki 4. ovog članka.
Sporovi iz stavka 2. ovog članka, koje ugovorne strane ne uspiju riješiti ni pregovorima ni mirenjem, predaju se radi konačnog rješenja arbitraži, Stalnom izbranom
sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.
U sporovima iz stavka 2. ovog članka povjerenim arbitraži, stranke će imenovati jednog arbitra iz redova stručnjaka bliskih pomorstvu i plovidbenom pravu,
neovisno o tome nalaze li se na listi arbitara Hrvatske gospodarske komore za
sporove s domaćim ili inozemnim obilježjem.
Ako je posebnim zakonom propisan rok za podnošenje tužbe u sporovima iz stavka
2. ovog članka, tužba se može podnijeti u zakonskom roku, a s pokrenutim sudskim
ili arbitražnim postupkom zastat će se do okončanja obveznog postupka mirenja.
233
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
7.
ZAKLJUČAK
7.1 Držimo da je cilj razvoja hrvatskog prava općenito, a posebice pomorskog,
harmoniziranje pravnih instituta i sudske prakse s rješenjima koja prevladavaju u
državama s najrazvijenijim pravnim sustavima i pravnom stečevinom EU-a. Ovo je
posebice važno u današnjem globaliziranom svijetu u kojem međunarodna dimenzija brodarstva dolazi sve više do izražaja.
7.2 Hrvatsko pomorsko pravo ima veliku tradiciju i uvijek je pratilo razvoj međunarodnog pomorskog prava kao i razvoj prava u zemljama koje najviše utječu na
razvoj pomorskopravnih instituta i rješenja. Potrebno je stalno pratiti promjene koje
se događaju i prilagođavati zakonodavstvo, ali i sudsku praksu, za što je pak potrebno obučavati suce kako bi se mogli specijalizirati kroz praćenje teorije i domaće
i svjetske prakse pomorskog prava.
7.3 Što se tiče pojedinih pitanja vezanih za odgovornost brodara za smrt i ozljede članova posade mišljenja smo
(a) da je zakonsko rješenje kroz propisivanje kruga odgovornih osoba dobro i
pokriva potrebe suvremenog organiziranja brodarske djelatnosti, s time što
bi uz brodara, poslovođu, kompaniju i poslodavaca bilo dobro prilikom izmjene
PZ-a u taj krug dodati i brodovlasnika,
(b) da bi propis o međunarodnoj nadležnosti hrvatskog suda trebalo uskladiti s
odgovarajućom Direktivom EU-a, s time da se sudu propisom omogući prihvatiti nadležnost ako dođe do uvjerenja da pred inozemnim sudom tužitelj
neće moći dobiti razumnu zaštitu,
(c) da je pitanje izravne tužbe oštećenog prema osiguratelju odgovornosti dobro riješeno i da ga za sada ne treba mijenjati u smislu proširenja za sve
slučajeve za koje EU traži od brodara potvrdu o osiguranju odgovornosti,
(d) da bi bilo dobro u kolektivne ugovore pomoraca unijeti arbitražnu klauzulu,
koja bi omogućila učinkovitije rješavanje sporova koji se ne riješe mirenjem.
234
P. Kragić, D. Jerolimov, Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede člana posade – razvoj hrvatskih pravnih rješenja,
PPP, god. 54 (2015), 169, str. 171–235
Summary:
LIABILITY FOR DEATH AND PERSONAL INJURY OF A CREWMEMBER –
THE DEVELOPMENT OF CROATIAN LEGAL SOLUTIONS
The article gives an overview of the development of Croatian maritime law in the areas related to liability for death and personal injury of crew, such as: (i) entities liable on the ship’s
side (Who is liable?); (ii) jurisdiction (Where to sue?); (iii) basis of liability (On what ground
may a crewmember claim?); (iv) direct action (May a crewmember sue the liability insurer?);
and (v) mediation and arbitration (How to efficiently resolve disputes?).
The Croatian Maritime Code (CMC) provides that operator (disponent owner), ship’s manager, company under ISM Code and employer are jointly and severally liable for the crew
claims. The article suggests that the ship owner should be added to the list.
CMC provides that Croatian courts shall have jurisdiction for crewmember claims if the claimant has domicile in Croatia. The article argues that general principles contained in Council
Regulation (EC) No 44/2001 of 22 December 2000 on jurisdiction and the recognition and
enforcement of judgments in civil and commercial matters should be applied combined with a
forum non conveniens provision for cases where non EU countries are involved.
CMC provides that the ship operator (and others) are liable for crew claims if they are at fault,
or if the death or injury is caused by a hazardous thing or activity, or by a lack of safety measures at work, when they are strictly liable under provisions of the general law on liability
for hazardous things or activities. The article suggests that the ship operator (and others) are
liable for the fault of their employees as well, and that strict liability is imposed independently
of the general law with defence of contributory negligence of the claimant.
Keywords: crewmember; liability for death, personal injury and health impairment; liable
persons; court jurisdiction; basis of liability; direct action; mediation; arbitration.
235