2. Crtež se može definirati kao svako
oblikovanje na plohi koje koristi liniju kao
glavno izražajno sredstvo i nije namijenjeno
umnožavanju. Crtež je tijekom povijesti bio
polazište likovnog djela da bi tijekom XX
stoljeća bio vrednovan kao samostalna
umjetnička forma.
3. Linija je zapis kretanja na
podlozi. Kao likovno počelo
i vizualni znak ima tri
dimenzije: duljinu, širinu i
tok.
nejednaka krivulja
nejednaka
krivulja
nejednaka
krivulja
uglata krivulja
uglata krivulja
5. Rembrandtov crtež žene koja leži i razmišlja u krevetu otkriva slične
karakteristike poteza kao što su ponavljanje nejednakih i uglatih krivulja
ili ravne linije nejednolikog poteza. Promotrimo li obrise primijetit ćemo
da Rembrandt rijetko koristi kontinuiranu liniju kako bi definirao obris
lika u odnosu prema okruženju. Najčešće koristi nejednake krivulje
koje se međusobno nadovezuju te tako definira obris lika.
7. Je li Rembrandt autor crteža?
Usporedimo li dva crteža primijetit ćemo razlike u definiranju obrisa
(diskontinuirano – kontinuirano), razlike u korištenju ravnih linija,
nejednakih I uglatih krivulja govore u prilog tezi da dva djela nemaju
istog autora. Nepoznato djelo – Studiju apostola pripisuje se Andrei
dell Sartu.
10. Autor je Dürer. Koristi
obrisnu liniju kako bi
definirao/odijelio
oblike. Prepoznajemo
laviranje, križanje i
akumulaciju. Linije
variraju gustoćom u
svrhu postizanja
gradacije od svjetlog k
tamnom. Tonsku skalu
od svjetlog do tamnog
pojačava dodavanjem
bijele i crne, te tako
postiže kontrast.
Kontrast omogućuje
izdvajanje i
naglašavanje
pojedinačnih oblika.
Svaki oblik je zasebno
definiran.
13. Autor je Leonardo koji često
ponavlja obrisne linije kako bi
redefinirao položaj objekta
crtanja. To nazivamo
pentimento. Kod Dürerovog
djela ne nalazimo pentimento.
Leonardo također koristi
akumulaciju paralelnih linija, no
za razliku od Dürera radi
paralelne linije koje ne prate
anatomska zakrivljenja. Privid
zaobljenosti postiže toniranjem
pomoću bijele tempere i
drugačijom tehnikom sjenčanja.
Kontrast prepoznajemo na razini
svjetlo-tamnog, ali čitljivost
detalja nije kao na primjeru
Dürerove studije. Studije dviju
ruka nalaze se na podlozi
prethodno ispunjenoj skicama
koje su naznačene obrisnim
linijama bez pokušaja definiranja
15. Jedan ili više autora?
Analiza detalja može pomoći pri atribuciji. Svaki autor ima
svoj način rada koji opetovano primjenjuje bez obzira na
temu. To je dio autorskog "rukopisa". Autori su tri umjetnika
- Leonardo, Rembrandt i Rubens.
16. Na djelima tri umjetnika vidimo razlike u primjeni tehnike.
Iako umjetnici koriste toniranje svaki to čini na drugačiji
način koristeći kredu, lavirani tuš ili kombinaciju krede i
laviranog tuša. Razlike su u gustoćama poteza i
prikazivanju detalja. Rembrandt zanemaruje detalje kod
prikaza glave lava, dok Leonardo precizno navodi
anatomske detalje glave konja.
18. Crtež u pripremi slike
Na Rafaelovoj slici Polaganje u
grob, ulje na drvu iz 1507. vidimo
figurativnu kompoziciju smještenu
u kvadratnom formatu sa
središnjim motivima Isusa, Marije
Magdalene i ruku. Unatoč
naglašenom središnjem dijelu,
zamišljenoj osi koja odjeljuje lijevi i
desni dio slike kompozicija ostavlja
dinamičan dojam zbog dijagonalnih
usmjerenja, pomaka Isusa i Marije
Magdalene iz središnje osi te
položaja figura.