Evo bar jedna stranica Interview-a od Semse Alihodzica,. Sreca pa sam spasio integralni tekst, posto stranica eddy.gracanica.org vise ne postoji.
Semso Alihodzic:
Ratni sud i strijeljanje
Moja kompanija je, pod vodstvom unterscharfuhrera Riessa, u troredu stigla na odredište, na livadu izvan grada. Zanimljivo je napomenuti da nijedan od kasnije strijeljanih nije doveden vezan ili pod pratnjom.
Nakon što je cijeli Bataljon postrojen u formi polukruga, okolo nas, na udaljenosti od 200-300 metara, postavljeni su mitraljezi. Položaje su zauzeli vojnici koji su pristigli kamionima iz drugog garnizona. Jedan visoki oficir, mislim da je bio obergruppenführer, koji je nosio pod vratom viteški križ, održao je kraći govor pred Bataljonom. Tumač je prevodio. Na kraju govora je rekao:
- Führer je naredio da se za počinjeni zločin ima strijeljati svaki treći vojnik.
Imam traži milost za nevine
Onda je naš imam Halim ef. Malkoč digao ruku i zamolio za riječ. Nakon što mu je to dozvolio, imam ga je prvo pozdravio, a zatim zatražio milost za nevine i predložio da se samo krivci kazne.
Oficir mu kratko odgovori da udovoljava njegovoj molbi i da je saglasan da samo krivci budu kažnjeni.
Zatim su počeli prozivati okrivljene.
Prozvani izlaze pred stroj...
Jedan oberscharfuhrer im zapovijeda da legne potrbuške. I tako redom, jedan po jedan. U međuvremenu nam priđe isti taj oberscharfuhrer i, bez prozivanja, izvede Dedu Alića iz Kozarca i naredi mu da legne potrbuške. Dedo zamoli imama da pita zašto ga izdvaja kad on nije kriv
Imam zatim upita tog oberscharführera zašto ga je izdvojio, a on mu odgovori:
- Zato jer nosi oflcirsku kapu. Znači da je ubio oficira!
Na to Dedo odgovori da mu je kapu dao neki vojnik. Oberscharführer mu reče da pita ko mu je dao kapu. Dedo se diže sa zemlje i pita glasno:
- Ko mi je dao kapu?
Javlja se jedan vojnik i kaže:
- Ja sam ti dao kapu.
Dedo Alić se vraća na svoje mjesto, a taj vojnik izlazi umjesto njega i bi poslije bi strijeljan.
Kasnije su vojnici pričali da taj vojnik uopće nije sudjelovao u pobuni i da je tu noć bio bolestan i smješten u bataljonski stacionar. Navodno da je i njemu tu oficirsku kapu neko kasnije dao. Kismet!
"Pušku gore! Nišani! Pucaj!"
Tek kad je bilo završeno prozivanje imena, počeli su sa strijeljanjem. Ona su obavljana pojedinačno. Prvi je strijeljan Filip Njimac. Mislim da je bio iz Sarajeva.
Svaki prozvani je ubijen na isti način. Vode ga pedesetak metara od nas, okreću ga licem prema nama. Zatim mu skidaju košulju i vežu oči. Nijedan nije bio vezan. Niko nije bio dodatno maltretiran ili mučen. Strijeljanje je vršio streljački stroj sa osam pušaka, a komandirao je jedan unterscharführer:
- Pušku gore! Nišani! Pucajl
http://eddie.gracanica.org
Strijeljani pada na zemlju.
Svi su odmah bili mrtvi jer nijedan nije dotučen pištoljem. Bili su to za mene trenuci velikog uzbuđenja jer sam toj sudbini i sam za dlaku izmakao. Ja lično nisam čuo da je pred samo strijeljanje neki od njih nešto izvikivao, ali ni to ne isključujem.
Mislim da je tog dana strijeljanu 16 ili 17 Bošnjaka i Hrvata. Među njima je bio i Zvonko, koji je ubio komandanta Bataljona. Nikola Vukelić nije bio među nama i toga dana nije ubijen.
Obnavljanje zakletve
Moram priznati i naglasiti jednu činjenicu: imamo zahvaliti našem hrabrom i staloženom imamu Halimu ef. Malkoču što nije ubijeno mnogo više vojnika.
Nakon što je strijeljanje bilo završeno, pred Bataljon izlazi komandant Divizije general Sauberzweig i kaže:
- Vi ste činom pobune prekršili vojničku zakletvu. Želim sada da simbolički ponovo izvršimo zakletvu!
Potom se rukovao sa svakim vojnikom gledajući mu u oči, a to je značilo da je zakletva obnovljena.
Vratili smo se u kasarnu bez ikakvog razgovora, svaki od nas utonuo u svoje misli.
Sljedećih dana svakodnevno nas je ispitivao neki drugi oficir s tumačem, a i politička nastava bila je pojačana.
Zadnji dani u Villefrancheu
Jednog dana, dok se naša kompanija nalazila na vježbi izvan grada, dođe nam untersturmführer Michawetz, oficir koji je Vukeliću pobjegao sa strijeljanja. Cijela kompanija se morala postrojiti u tri reda, a onda je on počeo obilaziti redove zagledajući svakog vojnika. Tražio je nekog. Došao je i do mene. Pogledao me i nije me, hvala Bogu, prepoznao. Neopisiv je to strah bio. Ko zna šta bi bilo sa mnom.
Untersturmführer Michawetz nikoga nije izdvojio. Kasnije smo čuli da su iz cijele naše divizije Nijemci "izsortirali" neke njima "nepouzdane" vojnike. Šta je onda bilo sa tim ljudima, mi nismo znali.
Nakon 15 dana prebačeni smo vozom u Neuhammer, u Njemačkoj. Bili smo sretni da smo napustili taj nesretni Villefranche.